Ovdje ne dobivate luksuz upakiran u saunu, grijani bazen i jacuzzi, luksuz koji Kulaši nude drukčije je prirode — po principu “manje je više” i “ljepota je u jednostavnosti”.
Ma, kakvo more?! Bez obzira jeste li gost koji bira svoju destinaciju, investitor u turistički biznis ili tek sanjar koji mašta o svojoj drvenoj kućici na zelenoj livadi, ovako nešto vam mora proći mislima nakon što se ušuškate u drvenu kućicu Jelu na Velikoj Jelsi.
Vlasnici, Marko Kulaš i supruga Margarita Maruškić Kulaš, tek su se bili raspakirali s puta iz Dubrovnika, gdje su primili laskavu titulu “Local Host” i prestižnu nagradu najboljih domaćina Karlovačke županije. Marko je, doduše, imao toliko vremena da tablu s novom titulom zakuca na ulaz, točno ispod imena i ploče s kategorizacijom njihova objekta.
Čak i u ovo ružno vrijeme, netom nakon topljenja snijega okućnica izgleda bajkovito, pa je lako zamisliti atmosferu proljetnoga jutra, ljetne zvjezdane noći ili zimskog snježnog dana. Domaćini nam stižu ususret te nas uvode u svoju bajkovitu kućicu.
Ravnateljica i alpinist
Varate se ako mislite da ćete dalje čitati o glamurozno uređenoj unutrašnjosti, jacuzziju, sauni, grijanom bazenu i sličnim luksuznim sadržajima. Luksuz koji Kulaši nude drukčije je prirode — po principu “manje je više” i “ljepota je u jednostavnosti”. Ovdje dobivate nešto drugo. Sam ulazak u drvenu kuću ispunjava vas mirom, ne možete ne osjetiti miris jelova drva. Galerijski prostor koji vam se otvara, pa onda soba na polukatu s unutarnjim drvenim stepeništem, sav je luksuz koji vam ovdje treba. U prizemlju je dnevni boravak s kuhinjom i kupaonicom te izlazak na terasu s roštiljem. S nekoliko ukusno biranih detalja, pa i našim favoritom — stolicom za ljuljanje — to je to!
Margaritu znamo kao ravnateljicu Aquatike, Marko je alpinist i HGSS-ovac, dugogodišnji su turistički djelatnici. Ono što mnogi ne znaju jest da su i sami strastveni turistički istraživači, skupa su cikloturisti, obilaze strane zemlje na biciklima i odsjedaju u smještajima kakav je njihova Jela — a ona je takva upravo zbog toga.
Iz više razloga smo pokucali na njihova vrata: prvo, da vidimo što jedan domaćin mora napraviti da dođe do priznanja koje su upravo primili; drugo, da čujemo kakva su očekivanja gostiju od Karlovca; i treće, mogu li ove naše četiri rijeke konkurirati moru, odnosno treba li se uopće postavljati pitanje: kontinentalni turizam protiv jadranskog? Uz rakijicu od domaće jabuke koju je ispekao Marko lakše ćemo doći do odgovora.
— Mi smo se zaista prvi prijavili na poziv Hrvatske turističke zajednice “Local Host”, jer smo uvidjeli da takav način promocije gostoljubivosti ima smisla. Osim toga, na taj način smo i sami odlučili nuditi gostima — dakle, toplu dobrodošlicu kojom se mi Karlovčani ponosimo. Nakon toga smo se prijavili i za nagradu “Najbolji domaćin”, a nagrada nas je prilično iznenadila. Iznajmljivači smo jednog malog objekta, ali smo sve učinili da on bude poseban, privlačan i prepoznatljiv kao turistički proizvod — kaže Margarita.
Kuća za gušt
Kuća je nastala na temeljima tradicijske hrastove kuće koja nije imala uvjete da se uredi onako kako su supružnici zamišljali svoju buduću kuću za odmor i druženje s prijateljima, pa su se odlučili krenuti ispočetka. Kako to obično biva, svi koji su je vidjeli ostali su oduševljeni, a trebalo je i vratiti investiciju, pa su logično počeli razmišljati o ponudi na turističkom tržištu.
— S obzirom na to da smo dugo godina vezani uz turizam, i privatno i profesionalno, ja nešto više, suprug malo manje, ali i na naše iskustvo putnika, to iskustvo nam je reklo da bi interes za ovakvu kuću trebao biti dobar. Gosti su to prepoznali, jer mi ih primamo onako kako primamo i svoje prijatelje — kaže Margarita.
Marko je rođeni Karlovčanin, živio je na Borlinu. Margarita je iz okolice Pule. Upoznali su se u Paklenici, živjeli su u Zagrebu, a onda odlučili preseliti u Markov rodni grad. Zemljište s objektom na Velikoj Jelsi kupili su Markovi roditelji još osamdesetih godina, a oni ga naslijedili. Prvo su tamo izgradili, odnosno dovršili kuću za život, a onda na susjednoj parceli, koju su u međuvremenu otkupili — i ovu za gušt.
— Kroz svoja planinarenja uglavnom sam odsjedao u drvenim kućama i cijeli život sam želio svoju drvenu kuću. Nisam htio alpski tip , što je sada dosta popularno, da ne bude šaka u oko prostoru, već nešto autentično za ovaj kraj, a opet moderno i posebno — govori Marko.
Tako je nastala Jela. Oko imena nisu imali previše dvojbi: obje Markove bake bile su Jele, Margaritina sestra je Jelena, materijal je jelovina — nije trebalo tražiti drugu simboliku. Glavobolja svakog investitora danas — majstori — njih je zaobišla. Ne samo to, nego kažu da su imali pravu sreću: kuću im je gradila majstorska ekipa u kojoj četiri generacije rade s drvom. Oni su odavno prerasli zanat i postali umjetnici za drvo. Svatko tko je ikad nešto gradio zna koliko je to važno u današnje vrijeme.
— Ok, jesmo u turizmu, ali ovakav projekt je jedan novi iskorak. Pripreme su bile jednostavne: treba zadovoljiti neke propisane administrativne uvjete, a službe u Karlovačkoj županiji i Turističkoj zajednici grada Karlovca to rješavaju vrlo brzo. Izašli su na teren, kategorizirali objekt i valjda sedam dana kasnije već smo imali prve goste. Bili smo uzbuđeni — stižu neki strani ljudi u selo koje nije turističko, a baš su bili uzbuđeni i ti gosti kada su doznali da su prvi. Radilo se o obitelji s dvoje male djece iz Mađarske koji su bili na proputovanju prema moru — prisjeća se Margarita.
Margaritin patent
Koliko im se svidjelo najbolje govori podatak da su se vratili na povratku s mora, sada na putu kući. I rekli su da će doći opet. Rekorderi povratnici su Australci naših korijena, koji su u manje od dvije godine bili već triput.
Što je, dakle, glavni razlog zašto im ljudi dolaze?
— Okruženje je stvarno mirno, parcela je od pola hektara s voćnjakom. Mi smo ovdje zbog tog mira, a u toj tišini i prirodi uživaju i oni. Tu i tamo im mir poremete zvuci trimera i kosilica, ali svjesni su da imanje moramo održavati pa nema zamjerke — govori Marko, inače “facility and gardening manager”, ili po hrvatski — “Menadžer za naprednu travnu infrastrukturu, stručnjak za trimere i kosilice, s dugogodišnjim iskustvom u strateškom skraćivanju svega što je zeleno, a šiša se, reže i kosi”.
Njihovi gosti, zanimljivo, u manjoj su mjeri turisti na proputovanju, a većinom oni koji Karlovac biraju kao destinaciju. Tu dolaze do izražaja Margaritine menadžerske sposobnosti.
— Izradili smo im jedan tajni mali digitalni vodič po karlovačkim rijekama, tako da smo im napravili plan s dva najbolja kupališta na svakoj rijeci, s kombinacijama gdje mogu pronaći dobru ugostiteljsku ponudu ili pak gdje nema nikoga ako traže mir — otkriva.
— Koja su to? — pitamo.
— Vodič je tajni! — smije se Margarita. Doista, i goste mole da plan ne distribuiraju dalje, što je baš super stvar jer gost dobije dojam da je posebno tretiran. Margaritin patent lako mogu primijeniti i drugi iznajmljivači, naravno sa svojim čarobnim i skrivenim mjestima — govore supružnici.
Grad im je na dlanu, nedaleko su Plitvice, Zagreb i more. Karlovac je idealna destinacija. Ljude zanima kupanje na rijekama, šetnje uz rijeke, ono što mogu vidjeti, doživjeti i probati što se tiče lokalne gastronomije. No ova obitelj svjedoči da je osnovni razlog dolaska u njihovu kuću ono što se provlači kroz pozadinu cijele ove priče — mir.
— To smo osvijestili nedavno, kada su nam usred sezone došli gosti iz Crikvenice, jedan stariji bračni par. Ja sam ih odmah upoznao sa svim osobitostima Karlovca, tada je trajala i manifestacija Zvjezdano ljeto. Onda su me prekinuli i rekli samo jednu rečenicu: “Ne, mi smo se ovdje došli odmoriti od svega.” U toj je rečenici zapravo sažeta poanta naše turističke strategije — govori Marko.
Puni 150 dana
Trud je velik, treba primati i ispraćati goste te redovito komunicirati, a to nije uvijek lako, osobito kad vam je ovo sekundarni izvor prihoda. Kada ne mogu Kulaši, uskaču članovi obitelji, prijatelji, susjedi. Na nadolazeću sezonu imaju u planu gostima ponuditi doručak, pravi domaći. Pravilnici ne dopuštaju spravljanje jela gostima u iznajmljenoj kući pa čak ni da im se doručak donese u košari, što je vani sasvim normalno, pa Kulaši propituju mogućnosti kako bi gostima ponudili autentični gastro doživljaj. Do tada će se, nadaju se, i kruti pravilnici malo promijeniti.
Priča o lokalnom domaćinu zapravo je vrlo jednostavna: ponudiš gostu ono što je tvoja svakodnevica — samo najbolje od nje. Koliko to ima smisla govore brojke. Kuća Jela godišnje je puna 150 dana, što je, ako ćemo baš uspoređivati kontinentalne i jadranske destinacije, za mnoge kuće na moru sličnog tipa — nedosanjani san.
— Kada pričamo o turizmu Karlovca i Karlovačke županije, ja mislim da naše vrijeme tek dolazi, jer su nas gosti tek počeli ozbiljno doživljavati. Evo, i mi smo dokaz da se može. Ima toliko predivnih drvenih kuća i neka ih bude još više. Nije tu riječ o konkurenciji, nego o ukupnoj turističkoj ponudi — smatra Margarita Maruškić Kulaš.
