Ako vam je uzor Sveti Josip, ne smijete varati na porezu, kao poslodavac zakidati svoje radnike ili kao političar potkradati narod. Ovaj zaštitnik Republike Hrvatske i grada Karlovca u evanđelju je opisan kao pravedan, razborit i milosrdan, a u narodu kao šutljivi svetac, jer ni na jednom mjestu se ne prenosi da je igdje kazao ijednu riječ. To nipošto ne znači da u svojem stvarnom životu nije pričao, već se stavlja naglasak na njegova djela.
Rektor Nacionalnog svetišta Svetog Josipa u Karlovcu mons. Antun Sente ml., koji je ujedno i župnik dubovačke Župe Blažene Djevice Marije Snježne, ima u sebi Josipove osobine radišnosti, ali se nikako ne može reći da je i šutljiv. Voditelj je programa, naime, na tri radijske postaje, kao i na Laudato TV-u, i to emisija koje se bave duhovnošću. Uspješno i ambiciozno vodi ovo karlovačko Svetište, koje je kroz vrijeme, što je možda manje poznato, postalo i značajna destinacija vjerskog turizma na karti Hrvatske, te ga godišnje pohodi više i do 70.000 hodočasnika.
Mozaik od pola milijuna stakala
Blagoslovom najvećeg crkvenog mozaika u Hrvatskoj, oslikanog na zidu Svetišta, danas u 18.30 sati završit će još jedan vrijedan projekt, a na taj način će se okončati i Godina svetog Josipa. Djelo akademskog slikara Josipa Botterija Dinija blagoslovit će mons. Mijo Gorski, pomoćni biskup zagrebački. Mozaik je također primjer umjetnikova talenta, ali i strpljivosti. Sastoji se od oko pola milijuna raznobojnih staklenih komponenata. Uz još deset pomoćnika stakalca je slagao u plohe od jednog četvornog metra, te ih samo u jednoj takvoj plohi ima 2.500. Za slaganje svih 168 ploha, odnosno više od pola milijuna komadića stakla trebalo im je devet mjeseci, a onda još dva tjedna slaganje tih ploha na zid Nacionalnog svetišta, te još šest tjedana završnih korekcija i čišćenja.
Mozaik u središnjem dijelu prikazuje rođenje spasitelja svijeta,
koje se događa u obitelji Marije i Josipa, kojemu su se došli
pokloniti anđeli i mudraci iz čitavog svijeta. Ispunjen je
mnogobrojnim detaljima, od kršćanskih simbola iz vremena kad su
doseljeni Hrvati primili kršćanstvo, pa sve do pojave nacionalnog
identiteta – šahovnice.
Na glagoljici je ispisano ime svetog Josipa. Umjetnik je koristio
četiri boje – plavu koja simbolizira nebo i more, žutu – koja
simbolizira zemlju i crvenu – simbol mučeništva. Četvrta je, tzv.
Botterijeva – ljubičasta boja. Vanjske rubove mozaika omeđuju
vitraji, koji s lijeve strane prikazuju svetu obitelj a s desne
svetog Josipa kako je prikazan u zadarskom Misalu iz 8. stoljeća.
Zanimljivo je da je umjetnik skicu ovog mozaika imao još 2014. godine, te je trebalo proći sedam godina do skupljanja sredstava i realizacije projekta. No, ovime posao nije ni približno pri kraju. Na lijevom i desnom krilu zida iza oltara nalaze se prikazi života Svetog Josipa. Slijedi tako mons. Sente misli i zapise jednog od najznačajnijih prethodnika dubovačke župe, pokojnoga mons. Marijana Radanovića, koji je nakon uređenja crkve kazao kako “svetište ima prekrasne plohe koje će umjetnici oplemeniti i približiti ljudima odnos čovjeka i Boga s naglaskom na život svetog Josipa”. Uređenje unutrašnjosti će se nastaviti i dalje, mons. Sente najavljuje da će jedan od sljedećih koraka biti i realizacija projekta osvjetljenja.
Tri
stoljeća čekanja
Župa Blažene Djevice Marije Snježne ima nekoliko stotina godina
stariju povijest i od samoga Karlovca, u zapisima Zagrebačke
nadbiskupije spominje se još 1334. godine. Ne zna se tko ju je i
kada osnovao, ali se zna da je ime dobila po starohrvatskoj
riječi dub – hrast, odnosno po bogatoj hrastovoj šumi. Originalno
je imala titulu
sv. Mihaela arkanđela, a krajem 17. stoljeća sagrađena je nova
kapela na brežuljku blizu staroga grada Dubovca. Tijekom vremena
ona je proširivana, 1741. kapela je proglašena župnom crkvom Župe
Majke Božje Snježne, a crkva sv. Mihaela dobila je status kapele.
Današnje Josispovo svetište trebalo je prvotno služiti potrebama vjernika dubovačke župe. Gradnja crkve je započela 1968. godine. Zanimljivo je da je kamen temeljac blagoslovio mons. Franjo Kuharić, tada pomoćni biskup zagrebački, 1974. godine je posvetio kardinal Franjo Šeper, da bi 1987. godine ona je postala Nacionalno svetište svetog Josipa Crkve u Hrvata te ju je kao takvim otvorio kardinal Franjo Kuharić, sada kao nadbiskup.
Možda niste znali, ali na vratima na ulazu u Svetište ispisana je povijest štovanja Svetog Josipa u hrvatskom narodu, ali i povijest nastanka Nacionalnog svetišta. Pojasnio nam je to mons. Sente.
– Imamo “nacionalna” vrata koju obilježava šahovnica, te “karlovačka” vrata na kojima se vidi šesterokraka zvijezda. Prva slika 1687. godine – zagrebački biskup Martin Borković je predložio Hrvatskom saboru, a čiji su zastupnici donijeli odluku o proglašenju Svetog Josipa nacionalnim zaštitnikom. Kardinal Alojzije Stepinac 1937. godine u rukama pred zagrebačkom katedralom drži jednu maketu, znači 250 godina kasnije, on osniva Župu svetog Josipa i angažira najpoznatijeg europskog arhitekta, Slovenca Jožu Plečnika koji počinje projektirati Nacionalno svetište na zagrebačkoj Trešnjevci. Zbog Drugog svjetskog rata taj se projekt nikada neće ostvariti, pa ideja čeka realizaciju narednih 50 godina. Konačno, 1987. godine biskupi ovu karlovačku crkvu dižu na čast Nacionalnog svetišta, dakle, 300 godina od odluke Hrvatskog sabora i 50 godina od Stepinčeve ideje da uopće imamo Nacionalno svetište, priča nam mons. Sente.
Važna godina u povijesti ovog kompleksa na Dubovcu je 1955., kada je dubovačku župu preuzeo župnik Marijan Radanović. Živio je u prvim danima u maloj prostoriji od 4×2 kvadrata, bivšoj pušnici, na tavanu župnoga dvora koji su komunističke vlasti preuzele i pretvorile u političku školu. Trebalo je proći 19 godina da kardinal Franjo Šeper posveti crkvu koju je skromni župnik nekako uspio dići usred represije onoga režima, kojoj namjena u to vrijeme nije bila svetište, već samo da bude crkva za potrebe Župe. Dolazi Domovinski rat, pa se svetište dalje može razvijati tek po njegovom okončanju.
Peta rijeka – rijeka hodočasnika
Prije pet godina je ovdje prošlo 30.000 hodočasnika, a 2019. godine njih 50.000. Spomenimo da je kroz Nacionalno svetište u Godini svetog Josipa 2017. godine prošlo više od 70.000 hodočasnika iz Hrvatske i inozemstva. Korona-situacija je utjecala na broj ljudi koji dolaze u Karlovac danas, međutim mons. Sente nam kaže kako nema dana da netko ne dođe. Nepostojeću karlovačku rijeku on simbolički ne naziva “rijekom piva”, već “rijekom hodočasnika”, iako ima veliku želju da Svetište dobije prepoznatljivo Josipovo pivo te se i na taj način brendira, baš kako se, primjerice u Irskoj po nacionalnom svecu, Svetom Patriku, slavi i nazdravlja craft pivom.
– Usudim se reći da je ovo Svetište najjači brend grada Karlovca, ne pričam napamet, jer smo prisutni i online. Svaki dan se odavde prenose mise, i tu bude oko 10.000 pregleda, kaže svećenik Sente.
Po još nečemu je ovo mjesto jedinstveno u Hrvatskoj – imaju prvi sakralni objekt koji je dobio mural. Na zidu župskih prostorija su prikazane litanije Svetog Josipa na malo suvremeniji način, te pokojni župnik Marijan Radanović, djelo dugoreškog umjetnika Leonarda Lesića.
Zanimljiv je i projekt izrade zavjetnog kaleža od zlata, za koji je svoje zlatne priloge dalo više od 1.500 donatora, pa je i jednako toliko ljudi, kaže mons. Sente, postalo emotivno vezano za ovaj prosotor, jer osim materijalne vrijednosti ima umjetničku vrijednost, ali i nešto što je svećeniku najvažnije:
– Uz svaki taj dar je priloženo pismo u kojemu donatori govore o svojim motivima da daruju i o onome što daruju. Primjerice, jedna gospođa kaže da za svoju četrdesetu godišnjicu braka poklanja zlatnu ogrlicu koju je njoj poklonio suprug za njihovih deset godina braka, kao znak zahvale. Jedna mala Dragana iz osmog razreda dala je dvije naušnice i dva prstena. Ja joj kažem: Pa ne moraš to dati. Ali ona je inzistirala, a ja nikada neću zaboraviti taj trenutak i one njezine oči. Jedna učiteljica, recimo, poklanja lančić koji je dobila od učenika kada je odlazila u mirovinu. “Ja ga ne nosim, želim ga prikazati za sve moje učenike kojima sam predavala”, rekla je. Imam 1.300 takvih pisama i sve ih čuvam. Na sve i jedno sam odgovorio – govori ponosni mons. Sente.
Mjesto uslišanja
Osim što je duhovno, naglašava mons. Sente, Nacionalno svetište je i kulturno središte. Međutim, kaže da je to i mjesto uslišanja, a barem jednom tjedno, kaže, to mu svjedoče vjernici. Neka možda nisu tako snažna, ali ima i onih koja su ga se doista dojmila.
Galerija Martin Borković, koja se nalazi u sklopu Nacionalnog svetišta svetog Josipa, prepoznato je hrvatsko sakralno – kulturno mjesto. Galerija je svake godine dom za nekoliko izložbi visoko priznatih hrvatskih umjetnika, slikara i kipara.