Plitvice su prave "tvornice kisika", imaju najsnažnije šume u svijetu po upijanju CO2, po tom fenomenu su četvrte na svjetskoj rang listi
Snijeg se napadao, pa je valjda zato prešao u mokre iglice koje nošene vjetrom bodu. Oblaci su gusti i puni, kao da su od svoje težine zapeli za vrhove divostasnih stabala, pa ne mogu dalje. Tuneli snijegom nakićenih i otežanih grana jela prate nas putem, čim se s glavne državne ceste prema moru (D-1) skidamo, pa od zadnjih rakovičkih kuća krećemo prema Saborskom (D-42). Prije ulaska u selo uspavano u ljepoti, skrenut ćemo lijevo. Već za ovaj manevar trebaju vam posebne dozvole Nacionalnog parka Plitvička jezera, koju mi imamo, pa prolazimo ne osvrćući se na vidljivi znak zabrane. Zameteni proplanci prerastaju putem u grmlja i sitno raslinje, a ona u stabla, stabla u divove.
20 prašuma bivše države
U utrobu ovog skrivenog raja ući ćemo točno šest kilometara. Kako ćete znati da ste na pravom mjestu? Jednostavno. Mir koji ovdje osjetite jedinstven je, kada bi išli pretjerivati rekli bismo da je čujan, poput onoga kakav pravi pršić dok sipi u zimi, ili kao jesenski list koji zašušti kad padne na hrpu onih koji su sletjeli prije njega.
Čorkova Uvala, selo bez stanovnika, a miriši na život. Iza Čorkova vrila je proplanak a iza njega šuma, na koju se dalje naslanja prašuma. U bivšoj državi ih je bilo 20, u Hrvatskoj šest, a ova Čorkova je na granici Karlovačke i Ličko-senjske županije i nama najbliža, pa možemo reći, naša. Ako ćemo mjeriti zemljišne čestice, onda je ona na onih nekoliko koje spadaju u lički dio, Čorkovo je selo na karlovačkoj strani, ali, vjerujte, u ovom srcu prirode na čak 84 hektara granice ovoga tipa ne postoje.
Formalno je Čorkova uvala sekundarna prašuma, što znači da je u njoj nekada čovjek imao utjecaj, međutim, on je bio neznatan. Što se zapravo tamo dogodilo? Teren je bio nepristupačan za vlaku i izvlačenje šumske mase i zato je bio zaobilažen desetljećima i stoljećima. Tih davnih godina bez institucionalne zaštite šuma se razvijala kako je ona htjela, živjela i umirala po svojim pravilima. Sačuvani su zato svi stupnjevi svih sastavnica prašumskog ekosustava.
Najviše stablo u Hrvatskoj
Što su sastavnice prašumskih ekosustava? Pojma nemamo. Ali pri samom pogledu na jelu staru 500 godina, visine 58 metara i promjera debla od 150 cm, savršeno kristalno nam je jasno što je pisac zapravo htio reći. Usput, jela koju smo upravo spomenuli i službeno je najviše izmjereno drvo u Republici Hrvatskoj. Red je stoga da budemo precizni, pa ćemo reći da je visoka točno 57,8 metara.
Bukve i jele ovdje zajednički gospodare. Stabla koja ste naučeni gledati po običnim šumama, čak i parkovima, naspram ovih divova izgledaju poput dječaraca. Strahopoštovanje izazivaju čak i oni izvrnuti koje nitko ne dira u njihovu počivanju.
Stručnjaci kažu da su u prašumi stalne promjene koje se odvijaju u višestoljetnim razvojnim ciklusima gdje dolazi do promjene omjera vrsta drveća, vertikalne slojevitosti, gustoće i broja sušaca, količine mrtvog drveta, količine i veličine otvora u krošnjama, vjerojatnost vjetroloma i najezde za drveće štetnih insekata. Takve pojave ne pogađaju cijelu prašumu odjednom, već se događaju u pojedinim dijelovima šume, a rezultat toga je taj njihov prekrasni mozaični izgled.
Zato su prašume važne; za očuvanje prirodne baštine, imaju visoki stupanj biološke raznolikosti i potencijal genetske raznolikosti, važne su za dobivanje uvida u prirodnu strukturu šuma te su referentna za procjenu učinkovitosti upravljanja šumama.
Posebni rezervat od 1965. godine
Čorkova uvala je jedna od najbolje sačuvanih prašuma unutar ekosistema bukve i jele i nalazi se na području NP Plitvička jezera. Radi se, dakle, o iskonskoj nedirnutoj šumi koja se razvija isključivo pod prirodnim uvjetima svoga staništa, bez neposrednog utjecaja čovjeka. Posebnim rezervatom šumske vegetacije proglašena je 1965. godine, nalazi se na nadmorskoj visini od 860 do 1028 metara i njoj su prisutne sve faze razvoja jedne prašume, pogotovo faze starenja i raspadanja.
Ne pričamo samo o svojim dojmovima, jer smo dobili pratnju jednog od najvećih stručnjaka za bilje NP plitvička jezera, diplomiranog inženjera šumarstva Krešimira Čulinovića, voditelja Odjela za prezentaciju i koautora na knjizi Drveće i grmlje NP Plitvička jezera. Nakon obilaska terena stali smo se ugrijati u nekadašnjoj lugarnici nekadašnjeg sela Čorkova uvala. I ona je napuštena, ali je obnovljena i ima jednog povremenog stanovnika, čuvara Martina Špehara. Njegov kamin, srećom, dobro grije.
I do ove lokacije zapravo je običnim smrtnicima zabranjen prilaz. U prašumu Čorkova uvala – strogo je zabranjen. Krešimir nam kaže da je ona pod najstrožom mogućom zaštitom, odnosno, tamo je dozvoljen dolazak samo znanstvenicima koji proučavaju njezin fenomen.
Napušteno selo i lugarnica s jednim stanarom
– Ova prašuma svakako spada u red jedne od najljepših prašuma jele i bukve dinarida, ali nije previše eksponirana jer ne spada u red najvećih. Zbog specifičnih okolnosti rijetki se mogu pohvaliti da su bili u njoj, a mnogi za nju nikada nisu ni čuli, iako se zapravo nalazi na rubnom dijelu Nacionalnog parka prema Karlovačkoj županiji. Relativno je blizu civilizaciji, ali je izolirana, a upravo to što je izolirana ju je spasilo od eksploatacije kroz godine – kaže nam Krešimir.
Postoji poučna staza Nacionalnog parka koja ne prolazi prašumom, ali se na nju naslanja. Duga je 21 km, kreće s Labudovca, gdje se inače nalazi stanica panoramskog vozila, dolazi do sela Čorkova uvala te se vraća preko planine Preka kosa na stazu Plitvice i dolazi do pristanište za brodove u Kozjačkoj dragi.
Selo formalno spada pod općinu Saborsko. Napušteno je uglavnom šezdesetih godina, a posljednji stanovnici otišli su nešto prije Domovinskog rata. Zato ovdje nema struje, interneta, signala za mobitel niti vodovodne mreže. Lugarnica u kojoj je nekada znalo boraviti i po 100 lugara i drvosječa izgrađena je 1949. godine, ali je zaštitom ovog područja također napuštena. Obnovljena je i dobit će svoju namjenu, vjerojatno za grupe znanstvenika, planinara i osvjedočenih ljubitelja prirode.
Dok se to ne dogodi, čuva je Martin. No, hoće li on to dočekati, ne zna ni sam, jer za šest mjeseci smiješi mu se mirovina. Teško se oteti dojmu da ovaj čovjek radi posao iz snova. A jedini zadatak mu je da bude tamo, u ovoj oazi mira i ništa ne radi. Većinu vremena provodi gledaju prirodne pejzaže oko sebe.
Nije uvijek bilo tako. Bio je građevinski radnik Industrogradnje, pa je obišao svijeta. Bio je u Rusiji, te se tamo oženio s gospođom Irinom, koju je kasnije doveo u rodno Saborsko. Ne znamo kada smo posljednji puta vidjeli čovjeka koji se toliko smije, a sada znamo i zašto.
– Smiješno mi je to pričati. Pitao sam šefa da mi pojasni što ja moram tu raditi. Veli on meni: Samo budi tamo. Tako su mi stavili da sam portir, ali nemam portirnicu. Odem tu na terasu i gledam ovaj proplanak. A to je Bogom dan proplanak. Dolaze srne, jeleni, ima divljih svinja, medvjeda, vidjeli smo i jednog risa. Ma divota – govori Martin.
Je li vam dosadno – pitamo.
– Meni nije, gledam i slušam prirodu. Malo nešto pročitam, i ode dan – govori Martin.
Ostavljamo ga samog u šumi, a on je taj koji se posljednji smije na mjestu koje vi, najvjerojatnije, nikada nećete vidjeti uživo. Sama spoznaja, međutim, da takvo nešto postoji i da će ostati iza nas netaknuto kakvo je bilo prije nas, razlog je za zadovoljstvo, zar ne?
Tvornica kisika
Prisnažit ćemo to i ovim podatkom. Znate li da Plitvice imaju najsnažnije šume u svijetu po upijanju CO2, po tom fenomenu su četvrte na svjetskoj rang listi?
Odnedavno je poznato da su uslijed sve goreg stanja s klimom, sve gorih ekstrema, požara, krčenja šuma, mnoge velike šume svijeta počele gubiti sposobnost upijanja CO2 iz zraka. To prati UNESCO-v “World Heritage forests – Carbon sinks under pressure”. Najnoviji izvještaj utvrdio je čak to da su neki od najvećih svjetskih nacionalnih parkova počeli ispuštati više ugljičnog dioksida nego što su ga stabla u stanju upijati, primjerice Yosemite u SAD-u ili Blue Mountains u Australiji.
Izvještaj, međutim, navodi i velike šume, dijelove pluća svijeta koje se još uvijek othrvavaju udarcima sve uništenije klime na Zemlji. Svoje mjesto u tablici pet strogo zaštićenih područja u svijetu čije šume po jedinici površine upijaju najviše CO2 iz zraka, našla su Plitvička jezera. Riječ je o tonama CO2 po hektaru površine koliko godišnje šume u svakom od ovih parkova uspijevaju usisati iz atmosfere i tako, barem još uvijek, koliko toliko usporavaju zagrijavanje planeta.
Nacionalni park Los Glaciares u Argentini po hektaru površine upije 16 tona CO2 iz zraka, Tasmanian Wilderness 14, Laurisilva na Madeiri (Portugal) 13 i potom Plitvička jezera u Hrvatskoj 12. Na petom mjestu su “Bukove prašume u Karpatima i drugim područjima Europe”, područje pod zaštitom UNESCO-a koje obuhvaća 18 zemalja Europe, među kojima i Hrvatsku. Riječ je o dijelovima NP Sjeverni Velebit Hajdučki i Rožanski kukovi, koji su strogim rezervatom prirode proglašeni još 1969. godine.
Republika Hrvatska se samo po svojoj površini nikako nije mogla naći na listi zemalja na čijem teritoriju se nalaze šume koje još uvijek upijaju najveće količine CO2 iz zraka u apsolutnim iznosima, kao što su Tasmanian Wilderness, Te Wahipounamu na Novom Zelandu ili kompleks Centralne Amazonije.
POGLEDAJTE FOTO, VIDEO…
Tekst: Mario Pušić
Foto: Robert Fajt; Video: Vito Butković