- Objasnile smo mu da želimo pravi, dugački brod, sa zavijutkom naprijed, a kućicom otraga - smije se Jasmina. Nikoli je potom sinulo: Pa vi želite žitnu lađu! Ali tako nešto ne postoji od Karlovca do Ukrajine!
Prije točno sedam godina u Karlovac je Kupom uplovila žitna lađa, prva takva nakon stoljeća i pol. U međuvremenu je postala turistička atrakcija grada na četiri rijeke, pravi mali zamašnjak ruralnog turizma karlovačkog pokuplja koja na svojem riječnom valu vuče mjesne OPG-ove, oživljava zaboravljene vizure, pa čak daje novu vrijednost napuštenim nekretninama.
Ova sjajna ideja u startu nije bila ništa doli jedna obična maštarija, da ne kažemo zezancija dviju prijateljica, Jasmine Cvetković i Ane Prepolec Padežanin, u čiji će se tim odlično uklopiti Nikolina Belančić Arki. Tri “kupske anđelice” oživjele su jedan zaboravljen, ali izuzetno vrijedan komadić karlovačke gradske povijesti.
Tako to rade pravi idealisti
– Bavila sam se pisanje EU projekata još u samim počecima predpristupnih fondova, odradila dosta toga za javnu upravu, a onda sam Ani predložila da bi bilo dobro da napravimo nešto što će imati vrijednost za zajednicu, ali i u čemu bi mi guštale. Razmišljajući što bi to moglo biti odmah mi je na pamet pala žitna lađa, jer kao Rečičanka, odmalena sam slušala o tim mitskim žitnim lađama od starijih ljudi, koji su to slušali od svojih predaka, iako ih ni oni više niso imali prilike vidjeti uživo – govori nam Jasmina, inače makroekonomistica specijalizirana za EU projekte.
Ne može se nijedna legenda oživjeti samo tako, a pogotovo ne nešto teško nekoliko tona, dugo 25 metara i sazdano od silnih kubika prosušene hrastovine koju nije lako pronaći na tržištu, kako bi to čovjek pomislio. E, zato su djevojke godinama, od 2008. narednih sedam godina bile predmetom fine poruge i smijeha. Ne govorimo ovdje čak o nekoj zlobi, već uglavnom o prijateljskim pošalicama, jer ni najodaniji Jasminini prijatelji nisu vjerovali da je ovako nešto uopće izvedivo.
Da je u startu znala što je sve čeka ni sama ne bi vjerovala da se to može, ali nije, pa je krenula kako to rade čisti idealisti – ona je sebe već vidjela kako plovi Kupom u žitnoj lađi, a sve do tada nekako će se već riješiti.
Inženjer Nikola
Igrom slučaja je to vrijeme bila na jednoj prezentaciji u HGK-u te je vidjela da su na Bosutu napravili brod koji je također bio finaciran novcem EU. Tamo je bio predstavnik klastera hrvatske brodogradnje, preko njega su stupile u kontakt s Nikolom Brnardićem, inženjerom brodogradnje, Siščaninom čiji je djed bio lađar na Kupi. Našle su se s njime na kavi i objasnile mu što žele: Mi bi brod za po Kupi!
Inženjer Nikola je odmah krenuo raditi skicu, ali četverouglasti, moderni i nikako ne onakav brod kakav se motao po glavama Karlovčanki.
– Objasnile smo mu da želimo pravi, dugački brod, sa zavijutkom naprijed, a kućicom otraga – smije se Jasmina. Nikoli je potom sinulo: Pa vi želite žitnu lađu! Ali tako nešto ne postoji od Karlovca do Ukrajine!
Ideja je tu, projektant je čovjek koji zna čitati misli autorice projekta, još samo jedna sitnica – novac! Iz nekog razloga je Ministarstvo turizma prepoznalo vrijednost ideje i doniralo im 30.000 kuna, a grad Karlovac još 20.000, što je bilo dovoljno za projektiranje. No trebalo je probaviti još skoro dva milijuna kuna za gradnju broda.
– Izašao je jedan natječaj prekogranične suradnje iz IPA programa Hrvatska – Bosna. Pronašli ekipu u BiH i nagovorili ih da kandidiramo žitni put Kupa-Sava. Oni pristanu, međutim nismo naišli na razumijevanje u karlovačkoj Razvojnoj agenciji, odbili su biti nositelji projekta, a trebao nam je jak partner, jer je naša tek osnovana udruga Zvono uz Kupu bila preslaba. Uzela sam projekt i pokucala na vrata općine Pokupsko. Tamo su prepoznali vrijednost ideje, kandidiramo ga i dobijemo više od 600.000 eura iz programa prekogranične suradnje 2013. – 2021., od čega je našoj udruzi Zvono uz Kupu sjelo 1,8 milijuna kuna – govori Jasmina.
Grad ju je čekao 150 godina
Udruga je raspisala natječaj a za izvođača je izabrano poduzeće Metal Zec, koje je imalo referencu gradnje vodenice na Dravi – to je bilo najbliže njihvoj zamišljenoj žitnoj lađi. Brod se gradio u Zagrebu i nakon osam mjeseci je bio porinut u Sisku. U lađu su ugrađena dva dizelska motora od po 50 konjskih snaga namjenski rađenih za plov po jezerima. Brod ima ravno dno s gazom je 70 cm, a da bi se uvjerile da neće doći do nasukavanja u ljetnim mjesecima i niskom vodostajima, Jasmina i njezina posada čamcem su istraživale rutu. Za visokih vodostaja bez problema, zaključile su, mogu doći praktički u centar grada, a na pojedinim mjestima dubina rijeke je i do 12 metara. Gdje je matica rijeke, ona nije plića od 1,5 metara, pa problema nema. Nakon porinuća trebalo je brod dovesti do Karlovca Kupom uzvodno, imali su dvije kritične točke, slapove Sredičko i Degoj, a za to im je trebao vodostaj od barem 2,5 metara. Morali su zato čekati jaku proljetnu kišu. Ona je pala 29. travnja.
Bio je to dan kada je hrastova ljepotica krenula tamo gdje pripada – prvo prema Brođanima i Rečici, a onda i dalje, do grada koji ju je čekao 150 godina.
– Emotivno smo to proživljavale, ali i svi oni ljudi koji su nas dočekali na obali – prisjeća se Jasmina.
Iza vrijedne posade je više od 600 plova, izleta, anegdota i dobre zabave. Žitna lađa nosi ime Zora, ima kapetana Ivicu Špelića koji je 30 godina plovio Rajnom, Majnom i Dunavom, i mornara Daria Olroma. Brod je u vlasništvu Udruge, koja je osnovala tvrtku preko koje vode poslovanje. Za to su također pisali EU projekt koji je uspješno implementiran.
– Radi se o 1,152 milijuna bespovratnih kuna za razvoj društveno poduzetničkog poduhvata. Financiran je iz Europskog socijalnog fonda (2021-2022). Sav profit koji tvrtka ostvari ostaje za razvoj proizvoda, odnosno projekta lađarstva, odnosno 25 posto dobiti se može koristiti za druge namjene – kaže Jasmina Cvetković.
Linija Karlovac – Istanbul
Vjerojatno niste čuli da je Kupa Karlovac povezivala čak sa Istanbulom, “žitni put” bio je najaktivniji u 18. i 19 stoljeću. Recimo, iz rumunjskog Temišvara Dunavom, Savom i Kupom roba je stizala do Karlovca, a onda Karolinom i Lujzijanom do Rijete te Jozefinom do Senja. Do izgradnje željezničke pruge u 19. stoljeću lađarstvo je bilo najunosniji posao ovog područja, a karlovački lađari spadali su u najbogatiji i najutjecajniji dio tadašnjeg društva.
Dašak te romantike prenosi “Zora”. Svaki vikend osim zimskih oni su u svojim redovnim linijama subotom i nedjeljom, a u tjednu prevoze grupe u terminima po dogovoru. Sjajna pustolovina vam je nadohvat ruke.