Reportažni prikaz i svojevrsni vodič za izlete na naših sedam "vrhova" koje niste nikada posjetili, a gledate ta brda svakodnevno dok vozite djecu u školu, tipkate u uredu ili ispijate kavu u omiljenom kafiću

Mislite da su krplje ženke krpelja, cepini naziv za manje cepeline, dereze vrsta hoblića za obradu drva, k tome imate 15 kila viška i smuči vam se od pogleda prema dolje s balkona na 5. katu, a svejedno maštate o Himalajama i "Seven Summits Challengeu"? Izazovu koji uključuje osvajanja sedam najviših vrhova na sedam kontineneta traži od vas 60 letova zrakoplovom, 175 dana spavanja u šatorima na ledu, trebat ćete svladati 53.000 metara uspona i tome ćete morati posvetiti desetak godina svojeg života - ali ako je to moglo napraviti 350 ljudi u ljudskoj povijesti, pa i jedan Hrvat među njima - Stipe Božić, zašto ne biste i vi?

Sedam dana i djelić sekunde

Sadržaj se nastavlja...

I potpuno ste u pravu, vrhovi su da se osvajaju, strahovi da se pobjeđuju a vi da zajedno sa svojom obitelji živite kvalitetan, zdrav i ispunjen život. No, pustite Stipu i njegovu ekipu da krote neukrotivo, istražuju vlastite mentalne i fizičke granice i propituju smisao bivstvovanja gledajući nas s visina viših od oblaka.

Okrenite se onom drugom - kvalitetnom, zdravom i ispunjenom životu. Za tako nešto ne trebate znati ništa o krpljama, cepinima i derezama, ne trebate spavati na glečerima, putovati zrakoplovima niti potrošiti deset godina života. Za svoj "Izazov sedam vrhova", zapravo, ne trebate napraviti baš nijedan korak van granica Karlovačke županije. Dovoljno vam je sedam sunčanih dana i jedan djelić sekunde u kojem ćete samome sebi reći - zašto ne? 

Osvoji svoje brdo

Pripremili smo vam nešto što do sada nikada nitko nije - reportažni prikaz i svojevrsni vodič za izlete na naših sedam "vrhova" koje niste nikada posjetili, a gledate ta brda svakodnevno dok vozite djecu u školu, tipkate u uredu na računalu i ispijate kavu u omiljenom kafiću. 

Klek kao Kilimanjaro, Vinica - Everest, a Petrova gora Aconcagua? Opet, zašto ne? Svaki metar koji napravite kroz šumu prema Petrovoj gori i svaki kamen koji prekoračite na putu prema "ogulinskome divu koji spava" za toliko ste dalje od dnevnoga stresa, a bliže odgovorima na sva svoja životna pitanja. Ako samo malo spustite ljestvicu koja mjeri indeks sreće, guštat ćete kao ovi veliki dečki s početka priče. Osim toga, kako ćeš osvojiti svijet, ako ne znaš kakav ti se pogled pruža s vlastitog brda?

Nova priča – novi razlog

Reporterski tim "Skrivenog raja nadohvat ruke" spreman vas je povesti u još jednu turističko-izletničku ekspediciju - Sedam vrhova Karlovačke županije: Klek, Vinica, Martinščak, Petrova gora, Sveta Gera, Lović Prekriški i Bjelolasica. Serijal kreće danas putopisnom reportažom s Kleka, a onda sljedećih dana KAportalu čitajte nove priče i novi razlog da vikend provedete u prirodi - krenuvši od vlastitog brda!

Pohod na Klek - kako će div koji spava probuditi usnulog diva u vama!?

Jest da smo amateri, ali što bi se ono po domaći reklo - nismo baš veslo sisali. Za pohod na Klek smo izabrali vedro i svježe subotnje jutro, olujna noć i ponoć nije bila opcija jer ne želimo nakon sat i pol uspona do samog vrha tamo imati posla s vješticama koje baš tada plešu kolo. Želimo da ovo bude ugodan izlet. Stres, dakle, ostavljamo iza sebe. 

"Sorry, oženjen sam!"

Rasterećeni smo i po pitanju lijepe kraljevne koja spava u liku zmije na hrpi dukata u vršnoj klečkoj stijeni. Samo hrabri momci imaju joj šansu dati pusu, oženiti je, pa u miraz dobiti sve one dukate. Realno, šanse za to su stvarno male jer se stijena otvara na svaku stoljetnicu. Nije da nam koji zlatnik ne bi dobro došao, ali ono, sorry kraljevno, oženjen sam već jednom, ostat ćeš zmijom još neko vrijeme.

Iz Karlovca krećemo točno u 8, gužve na autocesti nema, pa ni pretjeranog šušura u uspavanom Ogulinu, iz godine u godinu sve ljepšem gradiću kojega bi rado prisvojili i Gorani i Ličani, ali ga mudri Ogulinci čuvaju samo za sebe. 

U Bjelskom, 12 km dalje, bit će naša polazišna točka sa 626 metara nadmorske visine. Na kući izviđača odmah uz cestu je prva markacija - piše "Klek" i strelica uperena prema planini, to znači da smo na pravom mjestu. Točno u 9 po dogovoru tamo već čeka Zdenko Trninić, predsjednik HPD-a Klek, koji će nam biti vodič. U sebi se pitam čime li je samo napunio McKinleyev ruksak koji zabacuje na leđa, skrivajući skromno svoju produženu verziju "pederuše" u koju je stala bočica vode, papirnate maramice i jedna majica kratkih rukava. 

Jednak osjećaj imale su valjda i moje buce koje samo vuku na čizme kupljene u Lidlu, dok su koračale kraj njegovih gojzerica. Valja biti spreman i opremljen, jer s planinom nikad ne znaš, pogotovo kada se radi o kolijevci hrvatskog planinarstva i alpinizma, što Klek jest i kao takav je otisnut u grbu Hrvatskog planinarskog saveza. Cilj broj jedan - doći do doma na 1000 metara, uhvatiti zraka, pa onda potegnuti još 180 metara do samoga vrha. U teoriji je to sat hoda srednjeg tempa, pa onda još pola sata po malo zahtjevnijoj stazi.

Prve kapi znoja i sve dublji uzdasi

Jedna karlovačka obitelj također se priprema. Dobro raspoloženi otac pita ima li na vrhu metli, kaže da će mu trebati tri. Ova opaska, srećom po njega, duhovita je i ženskom dijelu njegove obitelji, supruzi i dvjema kćerima. Krećemo klasičnim šumskim putem, a na početku uspona su dvije nadstrešnice i klupa za odmor, dobro će doći na silasku. Kaže Zdenko da su uređene u sklopu projekta obnove šetnice Vučići-Klek na natječaju Agencije za plaćanje u poljoprivredi. Predviđena je gradnja i tri vidikovca iz tog projekta te nekoliko klupica i putokaza. Uskoro izbijamo na proplanak kojega je prije nekoliko desetljeća pasla stoka, sada ga šuma sve više prisvaja, a umjesto domaćih životinja ovdje caruju divlje, a viđen je i medvjed.

Ulazimo u stoljetnu bukovu šumu koja će nas pratiti do samoga vrha. Zemljane staze pomalo zamjenjuje kamena i stjenovita podloga. Ovdje je važno ne biti glasan da ne probudimo diva. Spava otkako ga je skamenio bog Volos svojim čarobnim mačem. Div Klek prije nego što će postati stijena zakleo se da će se jednog dana probuditi iz stoljetnog sna i osvetiti se. Spavaj mirno, Kleče!

Prve kapi znoja nabiru se na čelu, a uzdasi počinu biti sve dublji. Info table o pticama i putokazi usput dobro dolaze kao izgovor da zastanete i predahnete, osobito ako vam kondicija nije na najvišem "levelu".  Kraj jednog takvog markiranog putokaza Zdenko priča da se radi o projektu koji su odradili s Turističkom zajednicom Karlovačke županije, TZ-om Ogulina i HPS-om u kojem su, što obnovili a što markirali šetnicu od oko 60 km koja kreće s Kamačnika, prolazi mimo Klečica, dolazi i prolazi Klekom, pa se spušta preko Bjelskog kroz davno zapuštenu, pa sada obnovljenu stazu skroz do Modruša podno Kapele. S Modruša su skoro došli do Plaškog. Dvadesetak ljudi to je radilo skoro dva mjeseca.

Vukovi s Lakta

Kraj nas prolazi Ive, Ogulinac od kojih 60, vidiš mu po kretnjama da bi i žmireći ispenjao stazu. Kada dođete do jedine klupice na putu do planinarskog doma budite sigurni da ste prevalili pola puta. S nje se pruža pogleda prema Musulinskom Potoku, ali samo kada spadne list s drveća. Koju minutu kasnije dolazite do mjesta koje ogulinski planinari nazivaju "Lakat", zapravo se radi o oštrom zavoju udesno u koji zakreće staza. Nema neku važnost, ali se za ovu lokaciju veže jedna (ne)zgodna anegdota.

- Naš član Igor se jednom prilikom spuštao ovim dijelom i začuo je kroz sumaglicu buku koja dolazi prema njemu s donje dionice staze. Zvučalo je kao topot, pa je u prvom trenutku mislio da se radilo o krdu divljih svinja. Povikao je, ali nije bilo reakcije, te su mu se ti zvukovi počeli približavati. Za svaki slučaj se popeo na stablo, a onda vidio - čopor vukova. Izgalamio se opet, ovoga puta glasno da su ga mogli čuti, pa su se razbježali - govori nam Zdenko, naglašavajući da su takvi susreti izuzetno rijetki, a vjerojatno se ni ovaj ne bi dogodio da vukovi pred nečim nisu bježali, a k tome je vjetar nosio mirise od njih, pa nisu na vrijeme detektirali planinara. Hm, sad je jasnije zašto Zdenko u naprtnjači ima i "pepper" sprej.

Sad smo već pošteno zadihani, a majice pod jaknom poprilično mokre. Otvara se klečka 200-metarska vršna stijena, vide se dobro ankeri u stijenama kojima ogulinski planinari uz pomoć HGSS-ovaca prave novi prilaz vrhu. Bio je to nekada put, ali je s godinama zapušten. Kada ga urede bit će prezahtjevan za obične izletnike, ali taman za one s iskustvom i ferrata setom opreme, dakle - pojas, pupčana vrpca i dva karabinera, te kacigu. Uz aktualnu zapadnu stijenu to će biti drugi pravac na vrh.

Nakon što na tabli iznad vaših glava osvane natpis "Dobro došli u carstvo Klečkih vještica", znate da ste na minutu do doma.
 
Putem bacite oko desno preko stijena i uživat ćete u vidiku na Ogulin, ako vas posluži vrijeme i mnogo, mnogo dalje. Ispod nadstrešnice naklonjene na dom Ive već pije čaj, skuhao ga je dežurni planinar Ivan, koji će tu, zajedno s planinarkom Ivonom cijeli dan dočekivati i ispraćati planinare, pa onda tako i sutradan. Ponuđeni čaj mi ćemo iskapiti u domu, pa tražiti još jedan kraj peći koja baš dobro grije. Valja ostaviti na sušenju od znoja mokre majice i predahnuti. 

Kolone kao u redu za radnički kruh

- Odoh, lijepi pozdrav i uživajte - otpozdravi Ive i krene natrag s planine, a mi ostadosmo u čudu što se čovjek uspeo do doma samo da bi popio čaj?! Ogulinci i pasionirani izletnici to rade upravo tako.

Doznat ćemo ovdje puno korisnih informacija o domu izgrađenom između 1954. i 1958. godine, koji je potom nadograđen te danas može primiti na noćenje i do 50 planinara, no, otkako je korona-pandemija na snazi, spavanja nema, već samo dnevna planinarska druženja. Na Klek se može svakodnevno, a ugostit će vas svakog vikenda subotom i nedjeljom. No, zbog korone broj izletnika se bitno povećao, u prvim vikendima nakon što je ukinut lock down kolone izletnika dolazile su i odlazile s Kleka, a na stazi koja vodi od doma do vrha čekalo se kao nekada u redovima za radnički kruh.

Približava se naš trenutak istine - uspon na sam vrh. Zdenko kaže da je njemu to najbolje raditi po snijegu, ali nama je prekrasan jesenski dan s malo vjetra u prsa i više nego dobar izazov. Osobito ako respektirate visine više nego što bi možda trebali. Stajemo na prvom vidikovcu uhvatiti pogleda na Bjelolasicu na kojoj se jasno ocrtavaju zapuštene ali snijegom zapunjene skijališne staze, Bijele i Samarske stijene i Bjelolasičin najviši vrh - Kula.

Na Kuli se nalazi i geodetska točka preko koje, a potom i preko njenog grebena prolazi "granica" Karlovačke i Primorsko-goranske županije. Dolazimo na raskrižje koje vodi prema Klečicama i Kamačniku. Klečice su dva manja izdvojena vrha, a zapravo se radi o "stopalima" uspavanog diva Kleka. Od doma smo 10 minuta hoda, a do vrha imamo još 15. Ako hoćete možete potegnuti i do Kamačnika, trebat će vam 5.50 sati.

Sada smo već dobrano zadihani, a čeka nas najzahtjevniji dio uspona, onaj uz uže i kroz klanac. Predahnut ćemo na klupi broj dva i skupiti snage za dalje. Valja tu biti na oprezu, osobito ako ste zadnji puta šetali karlovačkim perivojem i najveći napor vam je bilo svladavanje dionice Papa's bar - Kazališna kavana, ali opet, uz malo gasa bez problema ste na grebenu. Mimoilazimo se s ekipom iz Turopolja, kažu dečki da nemaju brda u svom kraju, pa su došli malo guštati ovdje. Ubrzo su skrenuli temu na politiku, pa smo pobjegli dalje.
 
Dugorešanin dotrčao na vrh

Prvi plato na koji dolazite je betonirana kružnica, radi se o helidromu koji koristi vojska i policija za održavanje odašiljača za svoje potrebe. Zdenko pobrojava što sve vidimo: Vitunj, vijadukt na autocesti Rijeka-Zagreb, Gomirje, opet Bjelolasica, Kula, a da je zrak bistriji vidjeli bi Sveto brdo na južnom Velebitu i Vaganski vrh na jednoj, te Sljeme i Svetu Geru na drugoj strani. 

Osjećaju se snažni zapusi vjetra, pa valja navući kapuljače. Produžit ćemo prijevojem i za nekih 50 metara zakoračiti na sami vrh. Eto nas najbliže nebu, što se Karlovačke županije tiče. Prolazi vas kombinaciju osjećaja - ponos na sebe, ali respekt prema prirodi. Nekako, što je nadmorska visina na koju se penješ viša, to se čini da si manji pod tim svodom.

Za nama dolaze šetači, jedna ekipa iz Samobora, vodi je čovjek koji živi pod Okićem, ima nekih 55. Voli planinarenje i ovakve izlete, a nikad ga put nije nanio na Klek, pa je to odlučio napraviti baš ove subote. Stiže i onaj dobro raspoloženi gospodin kojega sretosmo u Bjelskom, sada znamo da se zove Mladen Ilić. Supruga Diana i starija kćer Lorna ostale su na helidromu, dok je on s mlađom Tarom došao do samog vrha (bez metli). Ni oni nikada prije nisu bili na Kleku.

- Čekali smo da djeca malo porastu, pa izabrali ovaj dan za izlet - kaže nam Mladen.

Tara kaže da uspon nije bio strašan, malo naporan, a najljepši dio bio joj je gablec sendvičima kod doma. Dolaze i ostali šetači, stari i mladi, prijatelji, supružnici, cure i dečki, padaju poljupci i selfiji, kako to već ide. I baš svi su sjajno raspoloženi. Dok ispijamo pivicu kojom smo nazdravili svojem uspjehu (a sve kako bi barem malo olakšali težinu Zdenkove naprtnjače), prema nama trčeći pristiže dobro utrenirani mladić. Dugorešanin Marin Grman bavi se trčanjem i planinarenjem, a ponekad, kao ovom prilikom, spoji ta dva hobija, pa trči po planini. Od Bjelskog mu je trebalo 36 minuta, čime je za punih pet popravio vlastiti rekord. Rezultat za respect. 

- Ovo mi je možda deseti puta što sam na Kleku, prestao sam brojati. Ovako održavam kondiciju za planinarenje. Mogu reći da mi je bilo dosta naporno. Iako, ne možemo govoriti o čistom trčanju, više o brzom hodanju, a trčim samo tamo gdje mogu, gdje mi teren dozvoljava. Osim toga, nastojim rasporediti energiju, jer inače ne bih imao snage za istrčati ravne dijelove - kaže Marin, koji će ostati meditirati na vrhu još koju minutu.

Pjesma u bukovoj šumi

Vrijeme je za spust, on je brži nego uspon, ali kudikamo čak i zahtjevniji. Dolazimo do doma na novu okrijepu, a eto za nama i Marina. On je u međuvremenu istrčao i Klečicu. Ispred doma se već skupilo izletnika, a s njima i šarplaninac s farme u Bjelskom. Navrati on tako ponekad, popije zdjelu vode, odmori, pa se vrati svojim svakodnevnim obvezama. Tražimo smisao psećeg uspona, a nalazimo ga u maženju i paženju koje mu pružaju izletnici.

Pristiže najmlađi penjač. Mihael ima samo dvije i pol godine, iz Velike Gorice je, a ponosna mama kaže da je sam ispenjao oko 70 posto uspona, a ovo drugo prošlo je "na rukama".

Spust do Bjelskog prošao je baš brzo i gotovo bez riječi, svatko u svojim mislima, kako je Zdenko dobro rekao, poput meditacije, preskačeš ono kamenje i veseliš se povratku kući, ispunjen si, a obveze koje te čekaju nisu više tako ogromne. Pa, ako si riješio ovakvu stjenčugu kakva je Klek, ne postoji ta gromada briga koja te još može tištiti?

Tišinu će na pola puta narušiti "Sve ptičice iz gore", no ne radi se o šumskim pjevicama, već pjevačima koji su je zapjevali. Ona samoborska ekipa s vrha, srela se s jednom ekipom koja je tamo tek krenula, pa su si zajedno zapjevali. Nisu imali poseban razlog, a to znači da ih je na pjesmu natjerala čista sreća.

Dobrano smo ušli u popodnevne sate, oblaci pomalo zatvaraju nebo. Uskoro će im mrak pomoći do kraja istisnuti sunce. Ostavljamo diva da i on odmori, a onog malog probuđenog u sebi vodimo doma.

Piše Mario Pušić, fotografije i video Robert Fajt i Vito Butković

Pogledajte FOTO GALERIJU...