Razvoj konjičkog turizma u Karlovačkoj županiji u snažnom je zamahu te u ovom trenutku počiva na desetak ozbiljnih rančeva, predispozicije za njegov razvoj ovdje su ogromne

Jezera na Plitvicama su hladna, pa se na rubovima mreška led. Na stazama je utaban snijeg, a razigrane pejzaže smirila je bjelina. Snijeg koji sipi je zrnat. Kroz njega dopire rzanje u daljini. Terra je na vrhu brdašca, iz nozdrva joj topli dah gotovo suklja. Kreće u trk, a za sobom vodi ostalih 11 pratitelja.

Prva za njom je Kika, reklo bi se da je šefičina desna ruka, Lane i živahna Hippie odmah za njima, priključuju se Alba i Riđan, a zatim i Luna i Beti, par elegantnih halfingera, koji su obučeni za vuču kočije. Maći, Skelton, Max i Sivko su belgijski planinski konji. Mirna narav još će ih ostaviti gore na nekoliko sekundi, a onda će se i oni povesti za ekipom. Snijeg je prigušio njihov topot, o snazi, međutim, pričaju tragovi kopita u njemu.

Sadržaj se nastavlja...

Blago iza kuće

Da pišemo bajku, počela bi nekako ovako. Ovo je međutim, novinarska reportaža. Nijedan detalj nismo dodali, štoviše, dosta toga još nismo ispričali. Tek sada krećemo u razgovor s vlasnikom Rancha Terra, Markom Turkaljem(55).

U Irinovcu smo, mjesto je to koje se naslanja na Državnu cestu D-1 u Grabovcu, a ona vas vodi dalje prema Plitvicama s jedne strane, a prema graničnom prijelazu Ličko Petrovo Selo vodi druga. Uz cestu je kuća za odmor obitelji Turkalj u kojoj godinama iznajmljuju sobe gostima iz cijeloga svijeta. No, njihovo pravo blago skriveno je stotinjak metara iza, u ogromnoj drvenoj štali, oko koje su prostrani korali.

Površno bi zvučalo kada bi napisali da je obitelj svoju ponudu gostima odlučila upotpuniti jahanjem konja. To dijelom jest točno, no valja imati na umu da držanje konja nije posao, ni sport, već način života, koji se razvio iz ljubavi prema ovim gracioznim životinjama. Marko je svojeg prvoga zajahao još u svojoj dječačkoj dobi, jer ga je tada držala njegova obitelj. Prije desetak godina na svoj je ranč doveo dva, jedna od tih kobila oždrijebila je Terru, junakinju naše bajke, obiteljsku miljenicu, koja međutim, u posebnom statusu uživa i u svojemu krdu. Odmah poslije je Kika. Ostala grla su Turkalji doveli na ranč kroz godine.

Skriveni raj nadohvat ruke pratite na Facebooku i uživajte u našim reportažama, fenomenalnim fotografijama skrivenih kutaka Karlovačke županije, Like i Gorskog kotara koje svakako trebate posjetiti...

Povratak na spaljenu zemlju

- Ta prva dva konja unijeli su mnogo živosti na naš ranč, gosti su ih obožavali, naslikavali se s njima i željeli ih jahati. Ako ovo zovemo poslom, onda mogu reći da se počeo razvijati sam od sebe. Naravno da je naš trud u svakom slučaju važan, ali nismo požalili nabavkom novih konja, jer bi oni odmah dobili svoje jahače - kaže nam vlasnik Marko Turkalj.

Već 2013. godine broj grla je narastao na 10, a najviše su ih imali 14. Trenutno je ovih 12 veličanstvenih. Obitelj Turkalj hrani ih na vlastitih desetak hektara zemlje, ali i oni hrane njih, jer se čitava obitelj bavi turizmom, Markova supruga Milkica, te djeca Marija i Marin. I nije to mala stvar, jer ova obitelj sve je stakle vlastitim rukama počevši doslovno od nule, vrativši se nakon Domovinskog rata na zgarište svoje djedovine. I baš otuda Terra (lat. zemlja) kao ime ranču, a onda i najdražem konju.

Nikako ne smijemo zaboraviti još dva vrlo važna člana, Neru, mješanku border collia i škotskog ovčara i njezinu kćer Noru. Geni im nalažu da budu pastirski psi čuvari, pa ih obitelj nije tjerala na rad, već su ove živahne kujice same odlučile da se ne miču iz štale u kojoj spavaju s konjima, trče proplancima s njima u krdu, ta ne propuštaju ni jahačke ture koje provode također sa svojim ogromnim četveronožnim prijateljima. Tu i tamo se malo naprave važnima, pa prave red u štali i oko nje, ali im to nitko ne zamjera.

Dame u štiklama

Marko je zadovoljan svojim konjima, kaže da su mirni i pouzdani. Takvi trebaju i biti za jahače koji dolaze iz cijeloga svijeta, na ture koje traju sat, dva ili pak kao cjelodnevno jahanje do Baračevih špilja koje može jamčiti i sedam sati sjedenja u sedlu i šetnje neodoljivom prirodom ličkoga krša. Svaka godišnja dob nova je priča i nosi svoje čari. Na vama je samo da izaberete najljepšu.

- Doista nam gosti dolaze iz cijeloga svijeta, recimo da su najbolji jahači iz skandinavskih zemalja, Nizozemaca ima dosta, ali ne zaostaju ni Nijemci i Francuzi. No, bude i onih koji nikada nisu sjedili na konju. Oni, dakako, imaju svoje doživljaje uz pomoć naših vodiča, jer nisu za samostalno jahanje. Imamo i entuzijasta iz dalekoistočnih zemalja, Južne Koreje, Kine i Japana koji kažu da znaju jahati, ali odmah shvatimo da to baš nije tako. Neke dame su to pokušale u štiklama - prisjeća se Marko anegdota.

Dok pričamo, Nora i Nera naganjaju se sa svojim prijateljima po snijegu. Svjedočimo smiješnim padovima, valjanju i njihovoj igri. Osjeća se adrenalin u životinjama, koji kao da se prenosi na promatrača. Ne može vam srce ne zakucati snažnije, kada ih tako gledate. Kakav je tek užitak zajahati ih?

10 ozbiljnih rančeva

Razvoj konjičkog turizma u Karlovačkoj županiji u snažnom je zamahu te u ovom trenutku počiva na desetak ozbiljnih rančeva. Predispozicije za njegov razvoj ovdje su ogromne, kako zbog tranzitnog položaja, snažnih turističkih atrakcija, toliko i zbog raznovrsne i dobrim dijelom, srećom, još uvijek netaknute i skrivene prirode - nadohvat ruke.

tekst: Mario Pušić

foto: Robert Fajt; video: Vito Butković