Ima samo jedno pravilo kojega se morate držati u tamošnjim podrumima: Pijte oprezno! Dakle, pazite da ništa ne prolijete!

Vrhovac nema željezničku stanicu, ali upravo vam kreće posljednji vlak da posjetite ovo pitoreskno selo na obroncima Žumberačkog gorja koja se tu spuštaju prema Pokupskoj dolini. Razlog je vrlo jednostavan. Nema teoretske šanse da ovako prekrasan i vinorodan kraj, srdačni domaćini i vina koja iznenađuju svojom kvalitetom, izdrže još dugo a da se ne nađu u vodećim hrvatskim turističkim vodičima ili da ih neki zalutali putopisac nazove malom hrvatskom Toscanom. A onda dragi moji, morat ćete stati u red da bi uživali u seoskoj opuštenosti, miru koji vas opija iz silnih vinograda i vinu koje poziva iz tamošnjih podruma. Neka vas, dakle, ne bude sram ako sada prvi puta čujete za Vrhovac. To je vaša prednost, ali je nećete imati još dugo.

Mama i tata chardonnaya

Sadržaj se nastavlja...

Ovdje imanja ima točno 100 kućanstava, a praktički je i jednako toliko vinogradarskih obitelji. Tradicija je to duboko zapisana u genskim kodovima vrijednih težaka, ali i u njihovom trsju, gdje se mogu naći stare sorte poput kraljevine, crvene i bijele plemenke, frankovke i halemusa. Stručnjaci su ovdje, na zapuštenim 100-godišnjim vinogradima, pronašli sedam sorti vivodinsko-vrhovačkog vinorodnog kraja za koje se smatralo da su izumrle. Među njima je i stara hrvatska belina, kraljica među starim sortama, za koju je, a to potvrđuju stručnjaci agronomi, dokazano da je roditelj 40-ak svjetskih sorti grožđa, te francuski chardonnay, kao jedna od najpoznatijih na svijetu. Izdanci ovih sorti, ukupno 50 trsova, prije dvije godine posađeni su uz povijesnu kuriju Plepelić dvor, na imanju obitelji Ferenac, a ovaj eksperimentalni vinograd trebao bi biti rasadnik spomenutih autohtonih sorti.

Vrhovčani imaju svoj karakteristični naglasak, većina prezimena tamošnjih ljudi također vuku dugu tradiciju, a nastala su po zanatima kojima su se bavili preci Bačvara, Kolara, Kovačića, Tržoka, Tkalaca, Težaka i Šoštara. Autentičnost je najveći magnet koji vas vuče u ove krajeve. Dva su glavna pravca koji vas mogu dovesti da je osjetite, iz pravca juga cestom Karlovac - Ozalj te iz pravca Zagreba preko Krašića.

Uređivao podrum 14 godina

Našu malu turneju započinjemo na seoskom domaćinstvu Čulig, koje vode domaćini Stjepan i njegova supruga Ankica. Kuća u kojoj žive pretvorena je u prekrasan restoran s domaćom kuhinjom od domaćih namirnica, rijetko lijepo uređen vinski podrum ispod, te sedam soba iznad i terasom, s pogledom koji vas vodi na čitavu ozaljsku regiju, počevši od Čuligovih vinograda.

Domaćin će vas odvesti u svoj podrum na degustaciju. Vidi se da je prilikom uređenja pazio na svaki detalj, ovo je podrum koji je započeo uređivati još 2000. godine, a otvorio ga je gotovo desetljeće i pol kasnije, 2014. godine, dok nije bio siguran da je to ono što želi. Onda znate o čemu pričamo. Stara cigla na polukružnom svodu i rezani crijep biber na podu prevladavaju u tom rustikalnom izdanju. Jedan je zid cijeli oslikan motivom naive, a na drugom grb Čuligovih. Osmislio ga je Stipe, na taj je način htio odati počast svojim precima nekoliko stoljeća unatrag. Toči nam mješavinu domaćih bijelih sorti u kojoj se miješaju okusi desetak sorti iz vinograda starog više od 50 godina, nudi graševinu, te cabernet sauvignon, crveni i rosé. Inače ima i rajnski rizling, pinot bijeli, sauvignon i muškat žuti, no te je vinograde obrao - mraz.

Skriveni raj nadohvat ruke pratite na Facebooku...

U restoranskom dijelu svaki drveni dio rukom je napravljen od starih hrastovih bačava. Teško je reći je li ljepše tamo se ljeti skloniti od vrućina ili se pak zavući zimi i slušati pucketanje vatre. Molimo Stipu da nam predstavi svoje gospodarstvo. On se, dakako nije odlučio baviti turizmom, pa onda zasadio vinograde, već je odlučio svoje vina plasirati kroz vlastiti ugostiteljski objekt. Sve počiva na dugogodišnjoj obiteljskoj tradiciji.

Gosti sa svih kontinenata

- Vinogradarstvom su se bavili moji preci, moj otac i to ti uđe pod kožu. Ne proizvodimo puno, vinorodnih površina imamo jedan slabiji hektar, ali otkupimo od susjeda još nekih 5-6 tona grožđa, te ukupno imamo do 7.000 litara vina godišnje, koje sve plasiramo kroz naš restoran. Ne mislimo širiti vinograde jer smo supruga i ja već u godinama, a imamo sasvim dovoljno za otkupiti u Vrhovcu za naše potrebe - kaže nam Stipe.

Restoran radi već osmu godinu, a zajedno s njime otvorene su i sobe. Nevjerojatno, ali 90 posto njegovih gostiju su stranci, koji ih pronalaze preko interneta, odnosno poznatih turističkih oglašivača, gdje imaju sjajne recenzije.

- Najvažnije je da nam se ti ljudi vraćaju, a nama se vraća njih i do 70 posto i direktno nas kontaktiraju. U godini pred koronu, 2019. smo imali gostiju iz 24 države sa svih kontinenata. To je i nas iznenadilo. Ima gostiju koji budu 10 ili 14 dana, ali prosjek nam je dva dana. Radimo bazen, pa mislim da ćemo uspjet zadržati ih u prosjeku tri dana. Ne bi vjerovali, ali ti ljudi o našem kraju u krugu pedesetak, pa i 100 kilometara znaju više nego mi, jer se oni za putovanja i odmore dobro pripreme i informirani su. Ovdje su na spavanju i doručku i onda su cijeli dan na izletima, bicikliraju Žumberkom, obiđu Plitvice i odu na kupanje na moru, posjete Zagreb pa se vrate prespavati - priča nam Stipe.

Tko su ti ljudi i što ih toliko privlači baš u Vrhovac, pitamo ga.

- To su ljudi koji žive u milijunskim gradovima, u mravinjacima, ovo je njihov bijeg u mir. Mogu si oni priuštiti hotel s 5 zvjezdica, ali to ne žele, već žele sjesti za stol s domaćinom i popričati uz čašu vina. Naš kraj je lijep, zapostavljen kroz prošlost, ali blizu svega. Događa se nešto dobro u posljednje vrijeme, imamo mladih vinogradara i Karlovačka županija, njihova Turistička zajednica te grad Ozalj pomažu financijski i savjetodavno. Sinergija je sve bolje. Unatrag sedam, osam godina, u krugu od nekoliko stotina metara otvorilo se nekih šest apartmana i isto toliko soba, dva bazena. Mislim da će u selu za dvije godine bez problema moći odsjesti i noćiti 50 do 60 ljudi - kaže Stipe.

Top purica s mlincima

Što se domaćih gostiju tiče, najviše njih dolazi iz Istre i Dalmacije u vrijeme dok sezona kod njih miruje, od listopada do travnja. Ne sumnja da Vrhovac ima odlične predispozicije za turizam, ali se tome, kaže, ljudi moraju posvetiti. Za deset godina, smatra on, Vrhovac će bit jedna ozbiljna destinacija, koja goste privlači autentičnošću. Na takve je postavke sveo svoju ponudu.

- Mi ne želimo biti "a la carte" restoran, ne nudimo 20 jela, već dvije ili tri vrste, ovisno o godišnjim dobima. To je domaća hrana koju kupujemo od lokalnih OPG-ova i plaćamo dvostruko više od cijena po trgovačkim centrima, od kojih zaziremo, jer želim domaće i najkvalitetnije, od svinjskog mesa, janjaca, purica, raca. Jedan vikend top meni na ponudi u ovim zimskim mjesecima, recimo, od početka prosinca, do kraja siječnja je purica s mlincima, kroz cijelu godinu imamo domaće patke, piliće, janjce i odojke, što na ražnju što iz krušne peći - kaže Stjepan Čulig.

Ima želju napraviti prodajno-degustacijski prostor u kojemu bi nudio najbolja vina nekoliko najboljih vinara iz svojega kraja, sireve, domaće proizvode od meda i lavande. Želi na jednom mjestu koncentrirati i ponuditi ono najbolje što ozaljski kraj proizvodi u krugu dvadesetak kilometara.

Ženska berba

Vrhovački vinari svoje proizvode promoviraju vinskim manifestacijama, Vincekovim, Martinjem, čini se da se dobro primio i "Wine&Walk", no vinar Elvis Šoštar to je nadogradio tzv. Ženskom berbom. Jedan događaj iz prošlosti ju je nadahnuo, a ovaj mladi vinar ju je oživio. Šoštar je ujedno i prvi vinar koji je svoje proizvode plasirao na tržište, a u međuvremenu su u to društvo uključila još dva. Manifestacije koje se održavaju na Vrhovcu zanimljive su gostima, jer se tada tamo mogu probati vina koja je praktički nemoguće naći na tržištu. Cijela obitelj Šoštar živi od svojeg vina, nakon velikog pada prometa uzrokovanog pandemijom, posljednjih mjeseci bilježi snažan rast, toliki da je upitno hoće li moći zadovoljiti tržište postojećim kapacitetima. Tko zna koliko vinarstvo na imanju Šoštar seže u prošlost, Elvis je za početnu godinu uzeo 1912., jer je iz te godine datiran jedan zanimljiv dokument.

- Radi se o kupoprodajnom ugovoru, moga pra-pradjede Tome koji je otišao u Argentinu krajem 19. stoljeća, ali se ubrzo vratio i priženio k jednoj udovici, koja je imala trgovinu, vinograde i podrum, a to je naslijedila od svojeg pokojnog supruga. Ušla je u probleme i zadužila se kod jedne obitelji. Pradjed se vratio s određenom svotom novca, pa je praktički od vlastite supruge otkupio kompletno imanje te su vraćeni dugovi. Ja imam taj ugovor. Tada je bilo upisano oko 7.000 trsova, te 4.000 litara vina, što su prodavali u vlastitoj trgovini - priča Elvis.

Još malo ostajemo u tim godinama, koja je važna zbog još nečega. Pra-pradjed Tomo otišao je u Prvi svjetski rat, te je sudjelovao u bitci za Galiciju. Pra-prabaka je ostala sama s malim djetetom. O suprugu ništa nije znala, a trebalo je obaviti berbu i voditi imanje.

Od Roka do Jure

- Ona i petnaestak seoskih žena uspjele su pobrati vinograde 1914. godine i godinu poslije, urediti sve i napraviti vino. Nakon dvije godine on se vratio i opet nastavio voditi sve poslove, a ja sam tu tradiciju "ženske berbe" nastavio 100 godina kasnije, 2015. godine. Od tada do danas održavamo je, prošle jeseni imali smo pedesetak žena, bila je jako lijepa atmosfera - priča Elvis.

Onda se rodio njegov pradjed Roko, koji je nastavio tradiciju, isto i njegov sin, Elvisov djed Ivan, početkom šezdesetih počeli su vino voziti i u karlovačke gostionice. Za tatu Tomu, koji je obavljao rezidbu dok smo mi pričali, Elvis kaže da je učinio najviše, izgradio zgradu u kojoj je podrum i degustacijsku dvoranu, koja je pred završetkom uređenja, te potkrovlje u kojemu bi trebale biti uređene sobe za odmor. Ne treba Elvis brinuti za budućnost, ima troje djece, sin Jure je maturant srednje škole za agrotehničara u Križevcima, najesen planira upisati agronomiju u Zagrebu i zainteresiran je za vinogradarstvo.

- Imamo oko 25.000 trsova, pretežito bijelih sorti, rajnski rizling, graševinu i chardonnay, nešto traminca, a od crnih u 30 posto prevladava frankovka, nešto portugisca i shiraza, znači govorimo o količini od oko 30.000 litara vina godišnje. Opskrbljujemo restorane i kafiće na području Karlovačke županije, nešto malo u Zagrebačkoj. Ovdje planiramo urediti degustacijski podrum uz naše tradicijske nareske. Planiramo kuhinju, u daljoj budućnosti možda i restorančić, a gore imamo dvije razine potkrovlja gdje planiramo uređenje 15 soba - kaže Elvis Šoštar.

Kraj njegove vinarije nalazi se Frankopanski ljetnikovac, gdje su stari Frankopani nekada ovdje imali svoje vinograde i konje, te prekrasan vinski podrum, koriste ga zajednički danas lovačko društvo te Udruga vinara i voćara Trs.

I Elvis vidi tradiciju i autentičnost kao velike prednosti Vrhovca, zato podržava obnovu nasada starih sorti. On njeguje jedan trs u svojem vinogradu koji će uskoro napuniti 90 godina od kako raste i rađa. Radi se o trsu frankovke, koji je jedini ostao u starom nasadu posječenom i obnovljenom prije 25 godina.

"Vino je kao dijete"

Priču o tradiciji nastavljamo s još jednim nagrađivanim vinarom, Alenom Pečaverom, on je mlađi od naša prethodna sugovornika i ne bavi se vinarstvom profesionalno, ali daleko od toga da nema što reći na tu temu.

- Unatrag 20 godina smo počeli širiti proizvodnju i radimo na tome još uvijek. Ne zanimaju nas količine, ali mislim da kvalitetom možemo pratiti proizvodnju do 5 ha vinograda, odnosno 30.000 litara, koliki nam je kapacitet podruma. Tu bi stali, jer moja filozofija je da je za uspješan posao presudna kvaliteta, dok je količina manje bitna, a veće količine od ovih koje sam pobrojao, meni bi smetale da poradim na kvaliteti. Vinu treba biti posvećen kao djetetu, od berbe do buteljiranja. Bez puno truda nema ništa - kaže nam Alen, koji živi u sedmeročlanoj obitelji i svi pomažu.

Trenutni kapacitet je tri puta manji od priželjkivanog, znači da on godišnje iznosi oko 10.000 litara. Najzastupljenija je graševina, te rajnski rizling, a onda chardonnay, muškat i traminac, ističe dobru kupažu cabernet sauvignona i merlota, ali i ono što rijetko tko ima u ovim krajevima, čistu kraljevinu i štajersku bjelinu, sorte njihovih pradjedova. Upravo u njegovom vinogradu pronađena je jedna od starinskih sorti, koja će također biti razmnožena. Koliko je rijetka govori podatak da njezin "genski" kod nije pronađen ni u jednoj bazi u Europi, tek joj trebaju dati ime.

Podrum priča priču

- Dobili smo nekoliko butelja s Agronomskog fakulteta, pokazala se jako dobrom, veselimo se i nadamo da će plemke biti što prije dostupne za sadnju. Na životu su samo dva trsa u vinogradu starom više od 80 godina. U tom vinogradu je pronađena i belina, također naša autohtona sorta, zanimljivo je da je taj trs također "virus-free", to dovoljno govori o otpornosti i kvaliteti čokota i sorte - kaže Alen.

Svoju priču priča i njegov podrum. Star je više od 100 godina, obitelj ga je otkupila. Na lokaciji je na kojoj je bio posjed velikaške obitelji Grandić, te taj dio Vrhovca nosi naziv Grandić Breg po njima. Njihovi potomci žive među gradišćanskim Hrvatima u Austriji, a Alen njihov obiteljski grb uz njihovu dozvolu koristi na etiketi svojih vina. Istražujući svoje korijene posjetili su i Alenovu vinariju. Sve ide u smjeru da se on u potpunosti posveti vinogradima i vinu, ali čeka povoljan trenutak, koji, kako stvari stoje, nije daleko. I on misli da je Vrhovac daleko najbolja mikroregija u okolici jer ima blage padine na 200 metara nadmorske visine na južnim obroncima, što u kombinaciji s kvalitetnom zemljom daje predispozicije za sjajnu vinarsku destinaciju.

Najvažnije pravilo

Što još fali? Za njih se premalo zna. No, kao što rekosmo u prvoj rečenici, iskoristite to dok nije prekasno. Ima samo jedno pravilo kojega se morate držati u podrumima na Vrhovcu: Pijte oprezno! Dakle, pazite da ništa ne prolijete!

tekst: Mario Pušić

foto i video: Robert Fajt