"I neprijateljska strana kaže da je Turanj bio prazan, gledajući glavni pravac, a komandant je svjedočio da je prilazio mostu, no da iza njega nije bilo žive duše", kaže
Branitelj i kroničar Domovinskog rata u Karlovcu Ivica Sečen je
glavni urednik kronike zbivanja na području 4. operativne zone i
Zbornog područja Karlovac, odnosno Karlovačke županije, a s ovim
umirovljenikom u 81. godini života uoči 4. listopada i 33.
obljetnice prvog većeg općeg napada na Karlovac spikamo o tom
događaju i ratu u Karlovcu uopće.
Sjećate li se 4. listopada 1991. godine?
– Nisam bio na prvoj crti za rata. Tog datuma sam bio u
zapovjedništvu 110. brigade Zbora narodne garde kao vezist.
Sve što znam o tom datumu je nešto što sam naučio i shvatio iz
dokumenata koje sam imao prilike proučiti. Bio sam dio ekipe koja
je prikupljala arhivu da bi se ona predala u
Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog
rata, pa sam imao možda i desetak tisuća dokumenata u rukama iz
kojih čovjek možda nešto i nauči, iz kojih shvati istinu. Za rata
sam obilazio bojišnicu, ali već u jednoj drugoj funkciji, i puno
sam razgovarao s ljudima. Povijest ne pišu priče, nego dokumenti.
Drugo je što neki dokumenti ne sadrže točne podatke, no za
sagledavanje povijesti Domovinskog rata se služimo dokumentima i
dokument ulazi u povijest. Priče pripadnika postrojbi
predstavljaju povijest tih pojedinaca. Kada bi mi napomenuli da
nije točno ono što govorim, odgovorio bih da je to možda tako,
ali i pozvao osobu koja mi je dala tu primjedbu da napiše i
potpiše svoju istinu, a to nitko nikada nije učinio. Jedno je
pričati priču raspoložen u društvu za šankom, a drugo je
potpisati to što tvrdiš – to je onda dokument. Kronika
Domovinskog rata koju sam sastavio je zbir činjenica, a ne priča.
Neke imam zapisane, neke su izdane i u časopisu Svjetlo Matice
hrvatske u Karlovcu, ali to je ipak samo priča.
Koliko je važno tumačenje dokumenata?
– Interpretacije su bitne. Ono što se dogodilo 21. rujna 1991.
godine zauzima ključno mjesto u povijesti Karlovca, a svatko
to tumači na svoj način. Krizni štab općine Karlovac si je
dozvolio da sutradan iznese žaljenje za poginule na koranskom
mostu. To je prestrašno.
Što ste utvrdili o onome što se dogodilo 4.
listopada?
– Taj datum je bitan utoliko što je tog dana bio najveći napad na
Karlovac do tada, a događaji su se redali već od 20. rujna kada
se odvijaju neprijateljski napadi od Vukovara do Dubrovnika, a
21. pada Petrinja. Nije se 4. listopada dogodilo ništa posebno
osim što je napadnut grad dok su djeca boravila u školama.
Postojala je opasnost da grad padne. Razgovarao sam s puno
boraca. Svi tvrde da su 4. listopada 1991. godine bili na Turnju
i da su bili sami. Između usamljenih grupa branitelja od Sajevca
prema Slunjskim brdima nije bilo koordinacije. To je najbolje
objasnio zapovjednik teritorijalne obrane na Turnju Milivoj
Smoljak u svojoj analizi događaja. I neprijateljska strana kaže
da je Turanj bio prazan, gledajući glavni pravac, a komandant je
svjedočio da je prilazio mostu, no da iza njega nije bilo žive
duše – neprijateljski vojnici nisu imali petlje da uđu u grad.
Činjenica je da je grad bio pun vojske, ali su bili po kafićima,
u pozadini, dakle ne na Turnju. U tom je predgrađu bilo jako malo
naših snaga, a prema nama se kretala velika, jaka i naoružana i
normalno je da se javlja strah. Nismo imali ukopane rovove – kao
da se nije vjerovalo da će krenuti na sam grad. Glavni stožer je
imao informacije da se sprema napad i izvidnici su javili da se
tridesetak autobusa neprijateljskih vojnika sprema krenuti prema
gradu, a iza njih dolaze tenkovi. Obrana je bila slaba, a
koordinacija među raštrkanim grupama branitelja je bila nikakva.
Vrli političari su optuživali da se bježalo, no nisu bili gore i
nisu osjetili taj strah. Iz Kriznog štaba su kritizirali i da je
vojska samo pila, no kako drugačije opstati u tim uvjetima?
Zašto je neprijatelj 4. listopada tako nasrnuo na
grad?
– Nije napadnut samo Karlovac nego neprijatelj na cijeloj liniji
bojišnice nastoji osvojiti bitne točke od 20. rujna. Njihov je
problem što u prvoj godini nisu uspjeli zauzeti niti jedan grad
kojega su planirali. Htjeli su doći, ako ništa drugo, do Korane i
Kupe, a, ako im se posreći, da uđu i u grad.
Je li u gradu još bilo njihovih vojarni?
– Jest. Karlovac je bio jedini grad čiji su branitelji bili s
desne obale rijeke, i to za cijelog rata. Naši borci na Turnju,
Sajevcu i Zastinji ispred sebe imaju Cerovac Vukmanićki, sa
strane vojarnu Mekušje, a iza sebe najjaču vojarnu Logorište.
Dakle, bili su u poluokruženju i jasno je da se povlačilo pred
prejakom snagom.
Kojim redoslijedom i kojom dinamikom su oslobađane
vojarne u Karlovcu?
– To opisujem u knjizi i ne znam napamet. Kao vezist u
zapovjedništvu 110. brigade sam bio iznad atomskog skloništa i
početkom listopada smo se preselili u komandu u Domobranskoj.
Koliko ih je branilo grad u jesen 1991.godine?
– Zapovjedništvo 110. brigade je 1. listopada 1991. poslalo
informaciju u Zagreb da je mobilizirano svega 30 posto
predviđenih ili potrebnih snaga, a snage su bile razvučene od
Ogulina do Rečice. Procjena je bila da je omjer snaga u korist
neprijatelja bio 1 naspram 15.
Da se neprijatelj odvažio nastaviti ka gradu, bi li
postojala značajna vjerojatnost da grad padne?
– Možda čak i da jer su u gradu tada i dalje djelovali
snajperisti. Jugoslavenska narodna armija je naoružala karlovačke
Srbe oružjem kojega su imali u stanovima i pretpostavljamo da
dobar dio tih Srba ipak nije pucao iz tog oružja. Ujedno, borba u
gradu je sasvim drugačija od borbe na otvorenom prostoru. Zbog
toga što su čuli da u gradu postoje naoružani pripadnici Zbora
narodne garde nisu se usudili ući u grad, čak se nisu usudili
doći do Korane. Treba pročitati knjigu “Idemo na Zagreb” Nebojše
Jovanovića da se vidi odnos među njima. Ovi iz Srbije su
predbacivali lokalnim Srbima da njih tjeraju naprijed, umjesto da
ti lokalci povedu napad. Dakle, među njima je bilo problema.
Je li srpsko stanovništvo dobrim dijelom napustilo grad
uoči 4. listopada 1991. godine?
– Jest. Već u kolovozu su napuštali Karlovac, pojedine grupe
odlaze u rujnu, a prije 4. listopada je nastupio masovni panični
bijeg. Radio Petrova gora je izvijestila da će izdajnicima
“otadžbine” biti smatrani oni koji se ne povuku blagovremeno iz
Karlovca te da će se smatrati neprijateljima kada se uđe u grad.
Nakon toga je nastupio masovan bijeg – ujutro bi popili kavu sa
susjedima, a poslijepodne bi naglo otišli bez da upozore svoje
susjede da sklone djecu jer će grad biti napadnut. Kada su se
nakon 1995. godine vratili tim istim susjedima se nisu ispričali,
nego su kurvinski šutjeli.
Govorimo li generalno?
– Jasno. U našim postrojbama smo od prvog dana imali veoma
vrijedne borce srpske nacionalnosti, Karlovčane i domoljube –
Hrvatska je i njihova domovina. Bilo je dosta takvih, a uopće ih
se ne spominje, no to je druga tema.
Par puta ste spomenuli da ste bili vezist u
zapovjedništvu. Što znači biti vezist?
– U tom trenutku se zapovijedalo preko mog telefona. Imao sam
telefon, sobicu i krevet. Bio sam vezist do veljače 1992. godine.
U toj je sobici bio centar društvenog okupljanja jer su dolazili
časnici raspitivati se za informacije s terena. Preko mene je
išla masa informacija i naše službe su mi javljale što su čule
prisluškujući i to bih prenosio zapovjedništvu.
Koja je bila uloga Kriznog stožera i tko ga
čini?
– To je civilno tijelo. Krizni stožeri se osnivaju već u
srpnju i kolovozu i zadatak im je da organiziraju civilni život u
gradu, a krajem kolovoza i u rujnu je po mogućnostima trebalo
pomagati vojsci, a posebice prognanicima. Taj posao su odlično
obavljali. No, htjeli su se petljati u vojna pitanja. Gospodin
Mijo Laić i gospođa Anica Šimunčić iz Kriznog stožera su se
žalili da ih vojska ne sluša, no zašto bi ih slušala kad pojma
nisu imali o vojnim stvarima?
Ne određuje li politika djelovanje vojske?
– Kada je za ministra obrane postavljen Luka Bebić, naredio je da
krizni štabovi zapovijedaju vojsci, no to nije nikome u vojsci
dobro sjelo i ta je zapovijed ubrzo stornirana, pa su se krizni
stožeri bavili isključivo civilnim pitanjima, što su odlično
radili. Kako su se čak ispričali za žrtve na koranskom mostu,
radili su i popise onih koji su napadali vojarne kako bi mogli
argumentirati neprijatelju u slučaju da okupira grad da su bili
protiv napada na vojarne. Kad je Glavni stožer ZNG naredio da se
blokiraju vojarne u Karlovcu, Krizni stožer nije to dozvolio
policiji i teritorijalnoj obrani. Cijelo vrijeme su tvrdili da će
razgovorima sa zapovjednikom 580. mješovite artiljerijske brigade
JNA i Garnizona Karlovac Svetozarom Marjanovićem spriječiti
razaranje grada, što je nebuloza jer su se Srbi za taj rat
spremali stotinu godina, otkako je Vuk Stefanović Karadžić
izjavio da su Hrvati ništa, ako ne priznaju da su Srbi.
Koliko je bilo vojarni u Karlovcu?
– Ako se ne varam, s okolicom 28 vojnih prostora kao što su
vojarne i skladišta. Logorište i Jamadol su strateška mjesta. Sve
je planirano puno godina unaprijed.
Kad smo ušli u zadnju vojarnu?
– Nakon proboja iz Logorišta 4. studenog 1991. Jamadol je osvojen
mirnim putem, a za to je zaslužan i zapovjednik koji se srodio s
Karlovcem i nije htio ispuniti zahtjeve da digne sve u zrak. Tako
je ogromna količina municije spašena. U Logorištu je bilo teško
oruđe. Ipak se dosta toga otamo izvuklo.
Koliko je bila opasna situacija s vojarnama?
– Neshvatljivo je da jedna armija u gradu kao što je Karlovac
uperi oružje prema građanima. Iz Luščića su pogodili neboder
ispred sebe. To je neshvatljivo. Debilno je pucati po gradu
u kojemu živiš iz samoga grada. Oni koji su u rujnu napuštali
grad su bili uvjereni da će se za osam dana vratiti kao
pobjednici, da će Karlovac postati Kordunovac i da će granica
biti najmanje na Kupi. Kada je planiran napad na Hrvatsku,
računali su pokoriti je za dva tjedna jer su procijenili da nema
snage koja bi im se oduprijela. Prije toga su oružje
teritorijalne obrane povukli u vojarne. Nisu očekivali takav
otpor. U kasnijim analizama su spominjali da nisu uspjeli 1991.
zauzeti niti jedno strateško mjesto, osim Vukovara, što je
posebna priča. Da su osvojili neki veći grad, moral bi im
porastao. Padom Petrinje je zarobljen moj rođak. Bio je šest
mjeseci u zatvoru i bio je batinan. Ispitivali bi ga je li
Petrinja oslobođena ili je pala, a što god odgovorio bio bi
premlaćen.
Prije rata ste radili kao nastavnik hrvatskog jezika i
književnosti.
– Jesam
Kada ste shvatili da će izbiti rat?
– Nisam shvatio. Bio sam ograničen što se toga tiče. Radio sam u
školi na Švarči kad su 1. srpnja došli k nama u salu rezervisti
zeengeovci da ih se naoruža. Vjerovao sam da je to neka vojna
vježba. Bio sam pozvan 1990. na vojnu vježbu, no nisam išao na to
jer su je ukinuli. Uglavnom, nisam još 1. srpnja 1991. vjerovao
da bi se moglo zaratiti. Prošao sam preko Knina 1990. s učeničkom
ekskurzijom i uočili smo tada naoružane, no niti to nisam
ozbiljno shvatio. Nisam nikada bio politički aktivan i to je bilo
nešto što me nije zanimalo. U kolovozu 1991. godine već ima
mrtvih. Čuo sam tada da je susjed u ZNG-u. Nazvao sam ga i
obavijestio me da ću biti pozvan čim dobiju sredstva za vezu.
Tako sam i bio pozvan 1. rujna. Dežurao sam par noći u palači
Vranyczany, a ujutro bih išao na posao. Vidio sam da to ne mogu
više fizički izdržati, pa sam školu napustio. U vojsci sam bio od
1. rujna 1991. do 30. lipnja 1996. Postao sam 1993. djelatna
vojna osoba.
Kako je dalje išao Vaš ratni put nakon što ste bili
vezist?
– Bio sam cijelu zimu na 1992. u zapovjedništvu 110. brigade i
bilo je to naporno jer se spavalo svega par sati, i to
isprekidano jer su telefoni stalno zvonili. Postao sam potom
referent za skrb, što sam bio do demobilizacije 110. brigade kada
postajem pomoćnik zapovjednika za IPD službu u 13. domobranskoj
pukovniji. Odlazim za pomoćnika zapovjednika Zbornog mjesta
Karlovac 1993., a 1995. radim u zapovjedništvu Zbornog područja
kao pomoćnik generala za kulturno-političku djelatnost. U
mirovinu me šalju 1. srpnja 1996. s obrazloženjem da sam star i
neperspektivan i time su mi spasili život jer sam bio na rubu sa
živcima, a nisam se liječio pravovremeno.
Što je IPD služba?
– IPD je skraćenica za informativno-propagandnu djelatnost.
Vojsku moraš motivirati. Nije bitna samo hrana, nego je važan i
razgovor s ljudima, poslušati njihove probleme i nastojati ih
riješiti. Postavlja se i pitanje zašto se uopće borimo. Pitao me
1994. godine na položaju vojnik stvaramo li Nezavisnu Državu
Hrvatsku. “Ma daj budi pametan”, odgovorio sam mu. Znalo se što
želimo – svoju državu. Znalo se i provocirati.
Je li 1991. godine svima bilo jasno zašto se bore, pa da
se kasnije to malo izgubilo iz vida?
– Branio si 1991. godine čisti život zapravo. Vidjelo se da Srbi
tjeraju Hrvate s ognjišta i da su to planirali unaprijed. U
časopisu Svjetlo sam iznio priču Hrvata iz Bosne i Hercegovine
koji je 25 godina prije rata došao raditi u Petrinju, tamo se
oženio i sagradio kućicu te svakoga dana s komšinicom pio kavu,
da bi ga ona 1991. godine pitala kad odlazi. “Kam’ bih iš’o”,
odgovorio je. Nakon dva dana je postavila isto pitanje, pa se
ovaj opet zbunio, da bi mu ova rekla: “Pa ja sam Vašu kuću
predvidjela za svoje sinove”. Bili smo svjesni da će te
protjerati iz Karlovca ili ubiti, ako uđu u grad. Znali smo i da
se borimo za Hrvatsku koja je 25. lipnja 1991. proglasila svoju
nezavisnost. Da su naše obitelji napustile Karlovac, ne bismo
imali što braniti. Ne braniš prazan grad, nego svoju obitelj u
tom gradu. Iz toga su branitelji na Turnju crpili snagu.
Je li bilo pada motivacije s protekom rata, odnosno jeste
li kao osoba zadužena za informativno-propagandu djelatnost
morali održavati neku svijest o ciljevima rata?
– Ne. Pojedinci su dezertirali. U vojsci nije lako, pogotovo kad
vidiš gdje su bili položaji i kako se živjelo na prvim linijama,
u blatu, snijegu i hladnoći. Utoliko smo imali problema s
mobilizacijom. Za vojno-redarstvenu operaciju “Oluja” je došlo do
potpune mobilizacije, no mimo toga nije bilo lako popuniti
postrojbe najpotrebnijima. Uvijek su ljudi eskivirali. Došao bi s
bolničkom potvrdom, kao i danas kada se misli omogućiti prigovor
savjesti radi izbjegavanja odsluženja vojnog roka. Nisam čuo u
ratnim godinama za prigovor savjesti, no možda je negdje i bilo
toga.
Jesu li pripadnici srpske nacionalne manjine imali pravo
na prigovor savjesti?
– Oni su odbijali, poslije su ih mobilizirali… Nisu imali
prigovor savjesti, nego bi rekli da ne žele pucati po svojima.
Bili su regrutirani kao pomoćna radna snaga, da se tako izrazim –
dobio je uniformu, pa bi kopao kanale i rovove. To je bio
promašaj. Mogu shvatiti kad netko kaže da ne može pucati po
svojima. U redu, ali ima i drugih poslova koje treba odraditi.
Nakon umirovljenja ste se posvetili izučavanju
Domovinskog rata.
– Pozvali su me 2000. ili 2001. da kao honorarac u zapovjedništvu
prikupljam građu. Zvali su me jer su znali da skupljam građu i
razgovaram s ljudima od prvog dana za neku knjigu koju sam
zamislio. Shvatio sam da nisam netko tko će pisati povjesnicu,
ali da mogu slagati kronologiju, kao što sam sastavljao
kronologiju Karlovca.
Napravili ste kronologiju cijele povijesti Karlovca koja
nije objavljena.
– Tako je, a vjerojatno neće ni biti jer za to nema interesa, što
mogu shvatiti jer je dosta knjiga o povijesti grada. Kako sam
“opterećen” kronologijama, dao sam si u zadatak da sastavim neku
svoju. Sastavljanje kronologija je poput sastavljanja antologija
pjesama – autor uvijek polazi od sebe. Prelistao sam sve novine
koje u knjižnici imamo i dosta knjiga te sam izvukao meni
zanimljive podatke. Ne tvrdim da je to dobro napisano. U tiskari
su mi rekli da bi to bilo više od šest stranica kada bi se
tiskalo, a ima više od 3.150 natuknica i tu ima svega.
Jeste li i dalje aktivni u civilnom društvu?
– Bio sam aktivan u Udruzi 110. brigade ZNG/HV od njena
osnivanja. Bio sam suorganizator, član i voditelj Karlovačke
građanske garde dobar broj godina. Malo sam se bavio sviranjem i
bio član orkestra Matice umirovljenika Karlovac. Nije mi, dakle,
dosadno. Uvijek nešto radim, pišem, družim se i na taj način sam
uspio zadovoljiti sebe i sve svoje potrebe.
Jeste li zadovoljni time kako se obilježavaju obljetnice
iz Domovinskog rata?
– Ne mogu reći da sam nezadovoljan. Ne treba niti pretjerivati s
obilježavanjima. Naše udruge se time bave na zadovoljavajući
način. Kada sam išao u školu morao sam znati svaku
partizansku bitku. Ne treba takvu praksu ponavljati i
opterećivati djecu. Izdali smo bili dva kompakt-diska namijenjena
školskoj djeci. Svakoj školi u Karlovcu smo poklonili kopiju sa
zapisom koji govori o počecima Domovinskog rata u Karlovcu – ima
dokumentarnih snimaka s objašnjenjima što smo kao pripadnici
Hrvatske vojske radili. Kao nastavnik sam znao kako to djeci
predstaviti bez da ih se ugnjavi podacima. Prezentirali smo ono
što smatramo da bi djeca trebala znati.
Nedavno sam skužio kroz razgovore da obrazovani mladi
ljudi nerijetko nisu niti čuli za političke ličnosti koje su
odredile našu modernu povijest. Je li to dobro ili loše?
– Tko ne poznaje svoju povijest ima šanse da je ponovi, a ne
treba ponavljati tako ružnu povijest. Ne treba maltretirati djecu
suvišnim podacima, ali moraju znati osnovne stvari. Dosta sam
materijala skupio o srbovanju u Karlovcu kroz zadnjih sto godina
i iz toga je vidljivo da se radi o kontinuitetu. Ako se to
ignorira, dogodit će se da se ponove posezanja i prisvajanja.
Moram napraviti digresiju pa se osvrnuti na aktualne migracije.
Predbacuje se policiji da je gruba prema nezakonitim migrantima,
a ovi su došli nenajavljeno, krivim smjerom i traže sva prava.
Koja prava? Upadnu u kuću i proglase je svojom, slično kao što je
bilo u petrinjskom slučaju kojega sam spomenuo. O čemu pričamo?