Alen Slavica tek je sletio iz Amerike i odmah je dao intervju za KAportal
Glazbenik Alen Slavica je prvo odmahnuo kada smo se vidjeli u petak na terasi Kazališne kavane u Karlovcu, a kada je upozoren da bi tu moglo biti bučno jer se ispred Zorin doma priprema koncert, sočno je opsovao, no nastupi nas ipak nisu omeli u spiki za koje je pušio cigarete koje je ponio iz Los Angelesa.
“Jedini sam skočio sa željezničkog mosta u Kupu. To je stiglo i do Džafera i stari me pitao je li to istina, no to mu nikad nisam priznao”, rekao je 60-godišnji Slavica.
Pojasnio je da je imao tada 17 godina i da ga je na to izazvao brat tadašnje djevojke, a da ga je do mosta pratila ekipa s Drežnika.
“Skočio sam upravo zbog nje, a lako sam mogao pogoditi kamenje, pogotovo stoga što nisam poznavao taj dio rijeke. No, pogodio sam, srećom, dublju vodu, a rukama i glavom sam došao do dna”, nastavio je i dodao da je naučio skakati na slapovima Krke, a i da ga je djevojka nakon skoka s mosta nazvala svojim Supermanom.
Naglasio je da je Dubovčak, da je tamo naučio pecati i veslati, a da su se preselili u središte grada nakon što je otac Mirjan odlučio zamijeniti stan.
“S Dubovca sam u grad išao hodajući po zidiću uz Kupu”, rekao je Slavica i spomenuo da je trenirao i tekvando kod Slobodana Martinovića – Coce.
Dodao je i da je zaslužan što je Džafer počeo posluživati ajvar uz hot dog.
“Jednom sam pitao zašto nema ajvara. Bilo ga je sljedeći dan”, nastavio je Slavica čiji je ručni sat postavljen na američko pacifičko vrijeme i za boravka u Karlovcu, a to je objasnio šalom da vrijeme podešava po vremenskoj zoni u kojoj mu je supruga Sandra.
“Ona ovog ljeta neće dolaziti”, dodao je.
Sandra je, kao što je javnosti poznato, kći kantautora Arsena Dedića i sestra nedavno preminulog džez-pijanista Matije Dedića.
Za razgovora je trajao ispred kazališta nastup zbora umirovljenika u kojemu pjevaju naše majke. Njegova Đurđa se djevojački preziva Facan, a njenog brata Ivana kao profesora pamte generacije učenika Tehničke škole Karlovac, u doba kad ju je naš sugovornik pohađao zvala se Tehnički centar “Marijan Čavić”. Nakon srednje škole je iz privrženosti prema životinjama upisao studij veterine, no život ga je već usmjerio drugdje.
U Americi je pušenje odavno na crnoj listi zajedno s pušačima.
– Pušim tamo, no nisam strastveni pušač i kutija mi može potrajati tri dana. U Kaliforniji se nigdje ne smije pušiti, niti na plaži, niti u parku niti bilo gdje drugdje, pa se skrivaš i izgledaš kao zadnji idiot. Ima nekih situacija kad se, kao, može zapalit, ali to je jako skromno i skučeno i uopće jako malo ljudi puši.
Zapališ li doma?
– Pušim kući, ali izađem van jer bi se stanari pobunili. Marihuana pak ne bi smetala nikome.
Slovenski filozof Slavoj Žižek je prepričavao anegdotu kada je u Los Angelesu u jednoj privatnoj zabavi u nečijoj kući drugi slovenski filozof Mladen Dolar htio zapalit cigaretu, pa su mu zabranili, čak i da zapali ispred kuće jer bi ga tamo vidjeli susjedi, pa što bi pomislili, no zatim su pušili marihuanu.
– To je to. U mojoj zgradi džoint može, cigareta ne može.
Kako to objasniti?
– Ne znam. Nekome treba marihuana za liječenje, pa je valjda zato prihvatljivija od cigarete.
Stigao si iz obećane zemlje u domovinu.
– Stigao sam iz zemlje koja je nekad davno bila obećana s obzirom na ono što je sve danas tamo.
Što?
– U Los Angelesu ćeš svakog dana vidjeti neke demonstracije, zadnjih dana latinoameričke populacije koja se bori protiv politike predsjednika Donalda Trumpa da hvata migrante bez dokumentacije, vidjet ćeš Iran, Palestinu, Izrael, Ukrajinu… Grozna je to slika i negativna energija, helikopteri stalno prelijeću, fakulteti se zatvaraju, policija je na svakom uglu. Stanujem u predjelu Brentwood, a manje-više se sve to događa u središtu grada, nekih 15 milja dalje. Nije lijepa slika Los Angelesa. S druge strane, ekonomski je pao i izrazito je skupo. U zgradi u kojoj živimo supruga i ja s kći Emom je iselilo pet ili šest stanara mijenjajući saveznu državu. Los Angeles i New York spadaju među dva najskuplja grada u Sjedinjenim Državama. Nije isto galon goriva plaćati u Los Angelesu pet ili šest američkih dolara ili u državi Idaho, primjerice, dva ili tri.
Jesu li se društveni problemi koje spominješ pojavili tek s dolaskom Trumpa na vlast?
– Rat Rusije i Ukrajine je postojao i prije toga, a ostalo se pojavilo dolaskom Trumpa, da.
Kalifornija je najliberalnija od američkih država.
– Što se Kalifornije tiče, Trump čak nije bio niti bitan jer je Kalifornija podosta neovisna. Izravno te se politika ne tiče i taj dio Los Angelesa u kojemu živim ne prati to toliko.
Kako saniraš velike troškove života?
– Moja žena već više od 20 godina radi dizajn tekstila za Montreal, New York, jednu veliku tvrtku. Drugo, radim za tvrtku koja se zove Roberts Company koja upravlja zgradom od 90 stanova i preuzeli smo odgovornost za nju – odgovorni smo kad se netko iseli i useli te za održavanje, za što angažiramo razne obrtnike kao što su električari, vodoinstalateri i slično. Dakle, u slučaju da se u nekom stanu ili zgradi dogodi nešto, zovem majstore. Za taj posao sam plaćen i ujedno ne plaćam rentu za stan, a rente su strahovito skupe.
Upravljaš zgradom u kojoj živiš.
– Tako je. To spašava. Stanarine su uistinu velike, za jednosobni stan se kreću između 2.700 dolara do tri tisuće, mali studio od četrdesetak četvornih metara dvije tisuće… Tako uspijevamo skrpati kraj s krajem. Puno novca dajemo za potrebe kćeri koja pohađa plesnu školu – punih osam godina pleše balet, hip-hop, džez, ide na natjecanja… Dobro joj to ide, puna je soba medalja, i ona jako voli to. Stalno je vozim u školu jednu, pa drugu i čekam svakog dana dva sata… Plesna škola stoji između 15.000 i 20.000 dolara godišnje. Nije jeftino, sve se plaća, ali uspijevamo nekako.
Zaradiš li što pjevanjem?
– Uvijek, pjevanje je dio mog života, snimam, izdajem, nastupam na raznim feštama kao što su dubrovačka ili ribarska večer, nekoliko puta sam pjevao u klubu kojega drže nogometaš Davor Šuker i njegov partner u Las Vegasu, skladam za druge izvođače, a nastupam i kad dođem u Hrvatsku. Za boravka tu spajam ugodno s korisnim, a važno je da mi se kći odmori.
Poznat si na području cijele Jugoslavije, ali si naročito popularan u Makedoniji. O čemu se tu radi?
– Makedonci su izuzetno muzikalni i ne može ih se prevariti – moraš znati pjevati, da te prihvate. Svake godine sam 1980-ih radio turneju po Makedoniji i tu vezu održavam. Ovih dana sam u Bitolju gost grupi Grom koja slavi 45 godina karijere. Glavni gitarist tog benda mi je pisao pjesmu za Makfest, popularan festival kojega je prenosila cijela Jugoslavija, a koji se održavao u Štipu. U Bitolju se nastupa na predivnoj tvrđavi i tamo je fenomenalno održavati koncert.
U Makedoniji si dobio nagradu za životno djelo.
– Da, u Skopju na Eurofestu, što mi je predstavljalo veliku čast i zadovoljstvo. Tamo je ekipa koja me prati, voli, moje su pjesme slušane i uvijek sam dobrodošao.
Jesi li poznavao Tošu Proeskog?
– Nisam imao priliku upoznati ga.
Čitao sam da si povoljno govorio o njemu.
– Prije sam živio pola godine u Kanadi, a pola u Hrvatskoj, kasnije u Los Angelesu, pa ga nisam stigao upoznati i žao mi je zbog toga. U par navrata sam pričao o tomu da sam čuvši njegovu pjesmu na radiju u Hrvatskoj shvatio da se radi o vanserijskom pjevaču s apsolutnim talentom i apsolutnim sluhom. To se ne može naučiti, nego je bogomdano. Imam to i sam, pa znam o čemu govorim.
Imaš li apsolutni sluh?
– Imam.
Što to znači?
– To da možeš odsvirati bilo koju notu na klaviru, a ja ću ti reći što si odsvirao. To je Božji dar i ne može se naučiti. Možeš izvježbati tehniku, instrument se uči, a glas ili imaš ili nemaš, to je prirodni instrument.
Može li apsolutni sluh nekad biti i smetnja?
– Može jer je puno nepjevača i gledam to pjevački – naravno da će me smetati, ako čujem da netko krivo pjeva. Danas se to pokriva produkcijama, pa nije na koncu toliko niti važno. Pogledajmo kako pjevaju Mick Jagger ili Bob Dylan – sa sobom nose autentičnost, originalnost, poruku i karizmu. Nije pjevanje uvijek najvažnije. Da je Luciano Pavarotti pjevao Arsenove pjesme, ne bi to bilo to.
Jesi li imao priliku raditi s američkim glazbenicima?
– Volim koketirati s raznim instrumentalistima koji su vrhunski u svom poslu. U Kanadi sam radio s Michaelom Hampsonom koji mi je na albumu “Pod krilima neba” iz 1997. godine odsvirao sve gitare, a koji bio studijski muzičar Petera Framptona. To su vanzemaljci, kao što je vanzemaljac bio i Matija – dao je sebe, a opet se prilagodio s kime god je svirao. Steve Maggiora s kojime sam surađivao je klavijaturist grupe Toto.
Je li te hrvatski jezik spriječio u ostvarenju međunarodne glazbene karijere?
– Pa jest na neki način, no pjevajući na engleskom jeziku sve bi bilo drugačije, ne bih imao tu emociju. Arsen je rekao da se najbolje izražava na svom jeziku i da mu je jezik zavičaj. Tekst i poruka su važni, odnosno priča koju iznosiš. Lakše je pisati na francuskom kao što je radio Milan Kundera nego da ga pjevaš. Kao pjevač si najuvjerljiviji na svome jeziku.
Koja ti je prva asocijacija na obitelj Dedić, osim supruge?
– Kreće sve od lava, a to je jedan jedini, neponovljivi Arsen, gromada, hodajuća atomska bomba. Arsenu si morao doći s pričom koja ima veze s umjetnošću. Bio je hodajući artista. Njegov cijeli život se svodi na umjetnost, bez obzira na to radi li se o književnosti, pjesništvu, glazbi, likovnoj umjetnosti ili filmu. Ne vjerujem da se puno družio s električarima i vodoinstalaterima. Navikao je, dakle, na jedan način života. Uvijek je bio u situaciji da netko treba njega, a ne da on treba nekoga. Toj je generaciji pripadao i moj otac.
Jesu li se poznavali iz Šibenika?
– Jesu. Arsen je bio velik cinik vjerojatno u nekoj svojoj samoobrani, ali nije samo o tome riječ – bio je natrpan poslom i nije mogao odbiti. Radio je jako puno toga i postao bi neugodan kada bi ga netko izbacio iz ritma.
Je li se na tebe kad naljutio?
– Nije on specijalno ljut, nema tu vike, ali dobiješ znak da nisi dobrodošao, ako je zauzet. Puno smo razgovarali o književnosti i o rokenrolu, o grupama The Beatles i The Rolling Stones, o Leonardu Cohenu, Anti Tomiću, Miljenku Jergoviću… Druga gromada je Matija koji se uspio cijeloga života nositi s tim prezimenom i izboriti za to da bude svoj, da ne bude u estradnim vodama, nego da krene u nešto drugo, da se školuje na akademiji, ostvari dvije karijere, jednu međunarodnu, drugu domaću… Jako smo tužni što nas je napustio.
Što znači biti dio estrade?
– Danas bi ta estrada bila neki vašar. Gdje ste vidjeli da netko tko izdaje singlove i albume za Croatia Records ne poznaje 80 posto pjevača? Čujem na radiju pjevače koje ne znam. Kad sam bio u Jugotonu bilo nas je 30 ili 40, a ne 400. Tada je 50 ljudi dolazilo na slušanje albuma, odlučivalo se o singlovima, odlazilo na televizije, snimanja, festivale… To se sve poremetilo. Previše je singlova i nema više nametanja pjesme. Na televiziji CMC imam jednak tretman kao i ostali. Parni valjak s novim pjevačem je zastupljen kao i bilo tko drugi na tom kanalu. To je normalno za danas. Svi se nadaju da će kupiti Mercedes od dvije pjesme.
Jesi li iskoristio sve blagodati slave?
– Nema tu nekih velikih koristi, osim što možda odeš preko reda kod liječnika ili dobiješ brže od ostalih vizu za Kanadu. Potječeš iz malog grada, a ne možeš biti zvijezda u maloj sredini. Nigdje nisam bio prevelika zvijezda. Bio sam možda tinejdžerska zvijezda i curice bi lijepile moje postere u svojim sobama, a onda se godinama boriš da dobiješ i drugu publiku, da ne ostane samo na tome da si ljepuškast, nego i da znaš nešto o glazbi. Imaš stoga muku dokazati i drugoj publici da nisi samo zgodan momak.
Čija si priznanja cijenio?
– Voliš da te cijeni netko od starijih kolega, da netko u studiju i na televiziji prepozna tvoju glazbenu vrijednost. Surađivao sam s jako puno producenata, iako sam bio vezan za Đorđa Novkovića 1980-ih koji je meni pisao nešto drugačije pjesme nego mojim kolegama. Bilo je tu dosta molskih pjesama i svaka je ploča imala nekoliko hitova. Uđeš potom u mašinu i započneš raditi s velikim Matom Došenom, primjerice, i s drugima, pa vidiš da pripadaš eliti koja zna svoj posao. Znao sam za jedno popodne snimiti cijeli svoj album vokalno. Otpjevao, bih, dakle, cijelu ploču bez da bi me netko ispravljao u studiju jer točno znam kad bih nešto krivo otpjevao, a onda bi se čudili jer nisu tako nešto još doživjeli. To su priznanja ili recimo kad ti netko tko svira Peteru Framptonu kaže da pjevaš kako nije čuo nigdje do sada. Tko može doći svirati u grupu Toto? Taj mora pasti s Marsa. S takvim sam radio svoju pjesmu, a vjerojatno je svirao po prvi puta u životu nešto što nije na engleskom jeziku. Prepoznao je vrijednost, to da radiš iskreno i priliku da tome da svoj pečat.
Je li Arsenije komentirao tvoj rad?
– Jest. S Matijom i Gabi Novak sam snimio pjesmu “Karlovačke kiše”, Miroslav Tadić je svirao gitare… Arsen sve te suradnje zna. Oduševio se kad je čuo “Godine prolaze” i mojom autobiografijom “Životni autoput” u kojima iznosim 60 priča. Iskreno sam pričao o palačinkama koje je pekla moja baka u Šibeniku, primjerice. Poslao mi je u Šibenik Novu TV jer mu se dopala ta knjiga. To je Arsen. Otišao je bio podržati Nives Celzijus u Koncertnu dvoranu “Vatroslav Lisinski”. Pitao sam ga zašto. “A zašto ne, jesu li drugi bolji, piše li knjige, je li samohrana majka, trudi li se, pjeva li”, odgovorio je. Ako radiš i ako nešto vrijediš, dat će ti podršku.
Bio je elitan, ali ne i elitističan.
– Točno.
Jesi li se prepustio toku glazbene industrije? Pomisliš li danas da nešto nisi trebao raditi, da si trebao umjesto toga raditi po svome?
– Vrlo mlad sam ušao u tu priču, s 15 ili 16 godina. Možda sam kao klinac utoliko bio neuvjerljiv pjevajući o izgubljenim ljubavima. Novković se trudio oko mojih pjesama i ima ih divnih koje i danas izvodim. Nakon toga sam krenuo raditi sam. U pravo vrijeme sam započeo samostalan rad. Imao sam svoje pjesme i dok sam surađivao s Novkovićem, ali mi nije padalo na pamet da mu to ponudim. Iako je riječ o mom albumu, on nosi cijelu priču. On drži taj Jugoton, a ta tvrtka živi od njega, od tih najprodavanijih albuma. Michael Jackson je radio s Quincyjem Jonesom jer ovaj zna napisati pjesmu, a Đorđe zna napisati pop pjesmu za ove naše prostore. Đorđe se trudio da ne budem isti kao Duško Lokin ili Džo Maračić, nego se prilagođavao meni i mojoj publici. To je u tom trenutku meni u toj dobi odgovaralo.
Prvi bend ti se zvao…
– Od krajnje nužde do fenomena.
Da.
– Ne znam tko je to ime dao – netko iz benda je to bubnuo i tako je to ostalo. To je vezano za generaciju koja je odrastala uz Pink Floyde, Led Zeppeline, Deep Purple, Doorse… To me odgojilo. Uzor mi je bio pjevač grupe Bad Company Paul Rodgers, ali i Stevie Wonder. Fiorette sam pjevao prije Olivera Dragojevića. Znadeš li što je fioretta?
Ne.
– Kad ubaciš onaj mali triler dok pjevaš. To jako odgovara mediteranskom melosu i to rijetki pjevaju, a pjeva Wonder. Ja to nisam skidao – dođe mi prirodno. Odrastao sam uz hard rock, a potom širio vidike i odlazio na svu vrst glazbe. Glazba se dijeli na lošu i dobru.
Zašto se više nisi bavio u karijeri rokom ili bluzom?
– Koliko publike ima bluz bend u Zagrebu? Radijska postaja nameće ukus. Ako si neki ekstremni frajer i kreneš u neke druge vode, od toga se teško živi. Može se to raditi tek za svoj gušt. Ako si glazbenik profesionalac, od toga živiš i nastojiš imati hit kojeg će ljudi prepoznati, a i lijepo je imati pjesmu nekog našeg podneblja, da je ljudi zapjevaju uz gitaru. Imam šibenske gene. Teško je razdvajati težine pjesama i lakoće pjesama. Čovjeku će vjerojatno više odgovarati skladbe Wolfganga Amadeusa Mozarta nego Sergeja Rahmanjinova, pa će na našim prostorima tako odgovarati ljudima i pjesma s refrenom koji je koliko-toliko pamtljiv. Što se tiče prvog benda, predstavljao sam Karlovac na natjecanju pjevača amatera iz Hrvatske. Pobijedio sam i imao sam pravo snimiti ploču. No, sve to iz publike prati moj bend, to kako pjevam pjesmu Đele Jusića koja nema nikakve veze s onime što smo radili. Odmah su znali da ću pobijediti. Ostalo mi je u sjećanju da je cijeli bend došao na festival.
Je li se moglo dobro zaraditi od glazbe u Jugoslaviji?
– Jest, no nije bilo ove današnje pameti. Svakoga vikenda sam negdje pjevao, i to bez menadžera, pa sam imao bend u Varaždinu, pa radio po Slavoniji i Međimurju… Nije bilo vikenda bez gaže i zaradilo se, ali se nije ulagalo. Nisam kupovao stanove, a zašto i bih kad mi je baza Karlovac gdje mi majka kuha i pere? Bio sam jednom tjedno u avionu i sjećam se da bih bio jedini koji bi platio avionsku kartu kešom – oko mene su svi bili u kravatama i svima su firme plaćale troškove. Putovao sam deset godina u Kanadu i nazad.
Kako danas živi prosječan glazbenik?
– U Sarajevu ima odličnih svirača, a ne mogu platiti izradu videospota i ostaju lokalni. Nema se novca za ulaganje u posao. Ima bendova koji mogu biti bolji od Indexa i Bijelog dugmeta sto puta, no nemaju financija da to isfuraju. Mali broj ljudi zarađuje, uglavnom stara garda.
Najveće je tu ime Arsen. Je li mogao živjeti pristojno do rada?
– Živio je puno od autorskih prava, od televizijskih serija, kazališnih predstava i knjiga, no nije imao puno nastupa. Živio je pristojno. Jedva su ga nagovorili za koncert u Sava centru. Najveći mu je problem bio tko će ga voziti tamo i nazad. Rekao je da nije niti pri zdravlju više, pa je izbjegavao velika putovanja.
Izbjegavao je i velike koncerte.
– Radio je na tome da ima publike što manje, da ima dvoje u publici od kojih bi jedan bio za, a drugi protiv. “Nemojte mi pjevati, znate tko je za to plaćen”, govorio bi publici. To nije loše. Nedostaje jedan takav u Hrvatskoj. Nema više nikoga da svakog glazbenika kulturno, na lijep način spusti, da mu poruči: “Tamo ti je mjesto, ne približavaj se”.
Bio je duhovit.
– Jest. Rekao je da nema sugovornika u Šibeniku.
Kako to?
– Netko bi mu prišao i rekao da su išli skupa u školu. “Da, ali to nije bitno”, odgovorio bi. Imao je sugovornike u Zlatku Vitezu, Tonku Maroeviću ili Ivi Brešanu, nekoga s kime se razgovara jer ne možemo razgovarati o Severininom brabonjku na licu.
Jesu li Karlovac i Šibenik slični po mentalitetu?
– Nisam osjetio sličnost. Možda se nešto promijenilo unazad dvadesetak godina.
Kakvi su Šibenčani?
– Vole se rugati ljudima, kao i Splićani. Sarajevo i Split su rugalački slični.
Kakve promjene primjećuješ u Karlovcu?
– Primjećujem da moram kofer vući 500 metara do stana jer je grad razrovan. Vade se cijevi iz Austro-Bugarske, kako bi rekao Arsen. Pitali su ga kakav mu je Šibenik. “Ostao je dosljedan sebi, nije napredovao kao drugi gradovi”, odgovorio je. Karlovac napreduje svakoga časa sve više. Nadam se da će gradonačelnik odraditi što je naumio. Vidim da je grad lijep, okićen i da ima puno sadržaja.
Možda je sličnost između Šibenika i Karlovca u tome što su oba grada dugo stagnirala.
– Vjerojatno da. Ima li civila u gradu? Svi su umjetnici.
Skloniš li se ljeti negdje?
– U selo Slavice kod slapova Krke. Tamo je otac imao kućicu. Odlazimo tamo sestra Ivana i ja, ja u srpnju, a ona u kolovozu. Tu nam je baza ljeti.
Tvoj otac je došao u Karlovac služit vojni rok i igrati nogomet.
– Tako je. Upoznao je moju majku 1963. godine, napravio mene i ostao. Bio je trgovac, a bio je i politički aktivan, pa i kao načelnik Vojnića nakon rata, u teška vremena, kada je gradio zajednički život Srba, Hrvata i Bošnjaka. Radio je jako dobro taj posao. Ljudi su ga voljeli jer je bio čovjek iz naroda. Mogao je birati bilo koji službeni automobil, a vozio je polovnog Fiata Uno. Bio je skroman i svakome je izlazio ususret i nastojao riješiti njegov problem. Obavljao je jako dobro taj stresan posao. Bio mi je mentor cijeloga života. Naučio me mnogo toga u životu, lijepome ponašanju i odijevanju, da treba pozdraviti ljude i biti u dobrom društvu. Pratio je moju karijeru i u njoj mi je pomogao. Lobirao je strašno za mene. Osigurao mi je emisiju na Televiziji Beograd.
Kako?
– Bio je šef u robnoj kući Karlovčanka. Jednom je došao netko iz Beograda i moj otac ga je pitao poznaje li nekoga na TV Beograd, a ovaj je odgovorio da poznaje direktora. Dobio sam poziv da dođem tamo i imao sam jedini u Jugoslaviji od glazbenika svoj šou na kojemu sam predstavio cijeli album. Mislim da je još samo Lepa Brena to imala.
Vidio sam podatak da si imao svoj program i na TV Priština.
– Jesam. Jako su me voljeli dolje. Služio sam vojni rok na Kosovu i predstavljao sam ih na izboru za pjesmu Eurovizije. Za TV Priština sam pjevao pjesmu Merijen. I danas znam tu pjesmu, a preveo mi ju je s albanskog zlatar s Banije Zef Šahini. Otac mi je pomagao, ali kasnije i odmagao. Dalmatinac je koji bi volio da je njegov sin najbolji na svijetu. Kasnije nisam dozvoljavao da on nekoga zivka i slično jer sam imao svoj sistem, no uvijek je tražio male prostore gdje bi mogao lobirati. To je enormna ljubav. Svaki nastup je gledao milijun puta i velik si mu neprijatelj, ako bi rekao nešto negativno.
Prošlo je 12 godina od njegove smrti.
– Da, vrijeme leti. Imam dobrih izdanja, primjerice 12 pjesama kao Best of. Zadnjih godina radim po dva ili tri singla. Imao sam lijepih dueta kao što je s Oliverom, Gabi, Draženom Žerićem – Žerom, s Nepalcem Bishwom Nepalijem… Surađivao sam s njime, a onda je odjednom nastala navala Nepalaca kod nas. Pjevao je za film “Dead Zone” o tome kako šerpe čiste planinu da sela imaju čistu vodu te spuštaju mrtvaca da bi ga se ukopalo.
Što je šerpa?
– Lokalni čovjek koji živi na području Himalaja i koji se penje na Mt. Everest. “Dead Zone” je područje na toj planini u kojemu ti nema spasa, ako ti se nešto dogodi. Taj film prati glazba i njegov glas. Kad sam ga čuo, javio sam mu se. Ta je pjesma snimana na tri kontinenta. Radili smo punih šest mjeseci za vrijeme pandemije. Jako mi je drago da sam to uspio ostvariti.
Možeš li s apsolutnim sluhom lako svladati bilo koji instrument?
– Lakše od drugih. Završio sam u Glazbenoj školi Karlovac klavir i klarinet, no ne znam sad da bih lako prešao na violinu i čelo.
Je li ti žao što nikad nisi upisao Muzičku akademiju?
– Pripremao sam se za DIF. Trenirao sam kod Coce sedam godina tekvando, veslao, plivao, imao treće vrijeme u trčanju na sto metara u Jugoslaviji… Zvala me “Mladost” iz Zagreba da trčim štafetu. No, započela je karijera, pa nisam mogao niti studirati. Upisao sam veterinu i baš sam se dobro pripremio za to, no nisam bio u stanju biti svakoga dana na fakultetu.
Imaš li psa?
– Nemam, a cijeli život sam ih imao.
