"Prvu polovicu života sam proveo u tranziciji iz kapitalizma u socijalizam, a drugu polovicu iz socijalizma u kapitalizam. Život je prošao, a nisam vidio niti socijalizma niti kapitalizma". rekao je
Dizajner Zdenko Barjaković je na poseban način vezan uz Karlovac jer dijele isti dan rođenja, pa je stoga logično da uoči njihovog rođendana koji je u nedjelju pospikamo o gradu u kojemu je proveo život, a to smo učinili u kafiću “Osmica” udaljenom tek par koraka od njegova vrta.
Dobro se držite s obzirom na to da ste rođeni 13. srpnja 1579.
– Raspolažeš s pogrešnim podacima – rođen sam 13. srpnja 1955., a i za te godine se dobro držim. To da se dobro držim je najbolja ocjena koju netko iz moje generacije može dobiti.
Kako zdravlje?
– Osim srčanih tegoba i tegoba s krvnim tlakom, sve drugo je u redu. Nedavno sam operirao bruh i sad sam kao nov.
Prije deset godina ste povodom svog 60. rođendana napravili izložbu koja je posvećena Vašoj generaciji.
– Jesam.
Hoćete li i ove godine uraditi nešto slično?
– Ove godine sam rođendan posvetio sebi i odlazim na lijepi godišnji odmor, s unukom na putovanje iz snova.
Dakle, nećete biti u rodnom gradu za svoj rođendan.
– Neću, i to će biti prvi put u životu.
Idete li u Pariz?
– Idem na desetodnevno krstarenje od Trsta do Istanbula. Bio sam 1984. u Sarajevu na zimskim Olimpijskim igrama, lani u Parizu na ljetnim, a sada idem na Olimpiju, gdje su održane prve Olimpijske igre, one stare. Tako ću zaokružiti svoju olimpijsku trilogiju. Ovo piće ću ja platiti, a ti ćeš platiti kad ja tebe budem intervjuirao.
Jeste li se bavili novinarstvom?
– S Josipom Grdinom sam uspostavljao Televiziju Četiri rijeke. To je bila kablovska televizija od dva sata dnevno. Htio sam još u osnovnoj školi biti filmski snimatelj i režiser. Dok su moji prijatelji kupovali bicikle, ja sam kupovao fotoaparate, pa sam ja bio ljubomoran na njih što imaju bicikle, a oni na mene što imam fotoaparat. Kad me Joža zamolio da mu pomognem, sklepali smo zgodnu televiziju s primitivnim sredstvima, ali kreativno, te smo radili Obzornik, što je vrst dnevnika. Bilo mi je zadovoljstvo što sam prve video-zidove radio u Karlovcu, na što su me nagovorili iz Karlovačke pivovare. Napravio sam i dosta dokumentarnih filmova. Ponosan sam na ciklus od desetak filmova koje sam radio za Zimsku likovnu koloniju – svake godine jedan filmić o zbivanjima. Postala je tradicija da se zadnjeg dana kolonije film prikaže i riječ je o lijepom dokumentu koji bi ostao. Radio sam i filmove povodom dodjela gradskih i županijskih nagrada.
Gdje ste rođeni u Karlovcu?
– Živio sam u najljepšoj i najatraktivnijoj ulici, tada Moše Pijade, a danas Nazorovoj. Kroz tu ulicu su prolazila najveća svjetska imena kao što su jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito, egipatski Gamal Abdel Naser, indijski premijer Džavaharlal Nehru ili predsjednik Gane Kwame Nkrumah.
Zašto su prolazili onuda?
– Jer je to bila glavna cesta za Rijeku. S Korza su išle ceste za Rijeku i za Senj. Današnja Mačekova je nekoć bila Riječka. Kad bi danas pogledao Nazorovu, a zanemario pothodnik, brzu cestu i štreku, produžetak na Sarajevsku i Švarču, bila bi to jedna prometnica. Kad se radila brza cesta, Nazorova je presječena i iskrivljena te je postala bitno skraćena. Pravac na Švarču je bio glavna odrednica i sve što je išlo u pravcu Rijeke ili Jugoturbine bi išlo kroz Nazorovu.
Tito je Vaše prvo poznanstvo.
– Pa jest. Rođen sam 13. srpnja, a 27. srpnja se slavio kao Dan ustanka naroda Hrvatske. Bio sam star par tjedana i mama me vodila u prvu šetnju u grad, a tog dana je Tito došao otkriti spomenik u Perivoju slobode. Mama se vraćala iz šetnje, a Titov protokol se nešto poremetio, pa je Tito stao kod košarkaškog igrališta i naletjela je na njega, a nije bilo puno ljudi u ulici jer su svi bili oko perivoja. Ne sjećam se tog događaja, o njemu mi je pričala mama, a ne vjerujem da mi je lagala. Moj prvi izlazak u grad je obilježio susret s predsjednikom države, ni manje ni više. Danas to možda nije popularno za reći, ali neke stvari treba poštovati.
Je li Tito nešto rekao Vašoj majci tada?
– Navodno se nasmijao. Nisu bili u bliskom kontaktu – bili su udaljeni par metara međusobno. Majka to nije očekivala.
Jeste li od tada titoist?
– Nema razloga da Tita posebno volim ili mrzim. Svjetska je ličnost koja je u nekim trenucima odradila što već jest, imala je vrline i mane, kao i svi. Povijest se ne može promijeniti, bila je takva kakva je već bila. Lijevo i desno mi je preusko.
Vi gledate gore i dolje.
– Nastojim slijediti neka opća pravila u životu, a da me pitaš što bi to bilo lijevo, a što desno, ne bih znao objasniti.
Uvijek se zbijaju šale da ste ljevičar.
– Može se reći da jesam. Marijan Bakić me i danas naziva svojim predsjednikom jer sam bio 1980. predsjednik Saveza socijalističke omladine. To je činjenica. Nekima sam zahvaljujući toj funkciji i pomogao. Ne sramim se ničega. Spreman sam se ispričati, ako sam nekoga povrijedio, a nastojao sam raditi za opće dobro.
Što ste radili na toj dužnosti?
– Postojala je Općinska konferencija Saveza socijalističke omladine koja je imala program rada, a najčešće se obilježavalo najznačajnije datume, organiziralo omladinske organizacije po mjesnim zajednicama i firmama i slično. Najšire rečeno, sudjelovali smo u nekakvom političkom životu grada. To bi bilo kao Mladež Hrvatske demokratske zajednice danas ili Savjet mladih Grada Karlovca.
Je li tada omladinski život bujao?
– Krenuo bih od Vojne bašte gdje je bio svake večeri plesnjak i vodilo se računa da se ne može ući u kratkim hlačama, nego u dugim, košulji i zatvorenim cipelama. Plavo nebo je bilo intimnije i znali su imati bend koji je svirao. Okupljalo bi se na zidiću na Staroj Korani gdje je također svirao bend. Nakon toga se moglo otići na Novu Koranu gdje je također bio plesnjak, a na Foginovom kupalištu je bio disko gdje je stao neograničen broj ljudi. U kampu je također svirao bend za manje grupe, a plesnjak je bio i u Ribarskoj kući. To je bila ljetna shema i da su svi Karlovčani izišli van, našli bi mjesto za plesnjake. Postojao je i kamp u Mrzlom Polju. U zimskom periodu smo imali Hrvatski dom, kasnije se otvorio Hotel “Central”.
Do kada ste bili u Nazorovoj?
– Do 1990. Prvu polovicu života sam proveo u tranziciji iz kapitalizma u socijalizam, a drugu polovicu iz socijalizma u kapitalizam. Život je prošao, a nisam vidio niti socijalizma niti kapitalizma.
Je li ovo kapitalizam?
– Nisam siguran. I dalje se gleda loše na rad. Njime se nitko u životu nije obogatio. U ovih tridesetak godina smo imali tri ili četiri neprijatelja – Srbe, komuniste i poslodavce, a sada se pojavljuju strani radnici. Poslodavac je bio neprijatelj dobrim dijelom krivicom sindikata i predstavljen je kao netko tko vara državu. Ne kažem da nema takvih slučajeva, no država ima svoje instrumente da se s time bori, a sindikat je prilično naštetio radničkoj klasi jer je previše govorio o pravima. S promjenom sustava su sindikati trebali poručiti radnicima da im je to prilika da pokažu što znaju otvarajući vlastitu djelatnost jer bi kapitalizam trebao biti borba ideja i konkurencija koja je uvijek pozitivna jer potiče na pošteno takmičenje za boljitak.
Od kada ste poduzetnik?
– Od 1991. godine. Vrlo sam mlad ušao u svijet rada. Već sam 1971. godine kao učenik koji se školovao za trgovca započeo praksu u tvrtki Tekstil.
Tko je tada vodio Tekstil?
– Vidoje Mikić. Bio je i predsjednik Nogometnog kluba Karlovac te uopće poprilično društveno angažiran. U njegovo doba je građena trgovačka kuća, a to je dio Karlovčanke gdje je sad poslovnica jedne banke s katom iznad. Tu su se prodavali neki namještaj i tehnička roba. Kad me majka dovela u Tekstil direktor je postao Egon Radović koji me fascinirao kad sam ga prvi puta vidio. Ostali smo u prijateljskim odnosima. “Mnogima sam pomogao i stavio na radna mjesta koja nisu zaslužili, a danas okreću glavu od mene, dok tebi i tvom bratu nikad nisam pomogao, a uvijek zastanete i pozovete na kavu”, rekao mi je jednom kad je već bio u mirovini. Kad sam 1. srpnja 1971. došao tamo kao učenik Tekstil je brojao 210 radnika, a tog istog dana je na funkciju direktora došao Radović. Počela se graditi robna kuća “Karlovčanka” po etapama. Obilježavalo se 1973. godine deset godina tvrtke. Proslava je bila u bivšem Domu Jugoslavenske narodne armije. Ponudio sam direktoru da napravim maketu za tu proslavu, da ljudi jasno mogu vidjeti što to gradimo, mada sam bio učenik još tada. Radović je to prihvatio. Iz Projektantskog biroa AGI-46 mi je pribavio projekt po kojemu sam napravio maketu koja možda nije bila tehnički savršena, ali je ispunila svrhu. To se izložilo na priredbi i nakon toga me direktor pitao bih li htio raditi kao aranžer.
Što je aranžer?
– Onaj tko uređuje izloge. Imali smo tada dvadesetak prodavaonica i svakodnevno su se uređivali izlozi. Nakon završetka trgovačke škole sam primljen za aranžera. Nakon toga sam se u Zagrebu školovao za aranžera-scenografa, pa volim reći da zato radim scene po gradu. Nekoliko godina kasnije sam išao u Beograd na višu školu za aranžere kao stipendist Titovog fonda. Tu stipendiju su mogli dobiti samo najbolji.
Je li brat mlađi ili stariji?
– Stariji. I on i moj šogor su radili u Tekstilu. Robna kuća se gradila etapno i stvoren je respektabilan objekt. Ako se ta kuća počela graditi 1970-ih, to znači da je u Karlovcu 1960-ih postojala skupina vizionara koja je bila spremna stvoriti takav objekt koji po arhitekturi i opremljenosti ne zaostaje za bilo kojim zagrebačkim trgovačkim centrom. U tu robnu kuću je dolazilo ono što je bilo u svijetu tada broj jedan – od pokretnih stepenica, preko pakiranja mesa, vrhunske klimatizacije do hidrauličkih dizala. S Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu su dolazili gledati to arhitektonsko ostvarenje AGI-46. Karlovac je sve to ostvario vlastitim snagama.
Koliko ste se zadržali u Tekstilu?
– Do 1991. godine – jedan mjesec manje od 20 godina. Kada sam odlazio, Tekstil je imao 630 radnika – triput je povećan broj zaposlenih za 20 godina. To pokazuje koliko je taj razvoj bio moćan. Imali smo svake godine revije odijevanja na kojima je sudjelovalo dvadeset proizvođača tekstila, kao i pet najpopularnijih pjevača, a to je pratila televizija. Imao sam tu sreću da sam radio za to scenografiju, a režiser je bio Saša Zelepugin, pa sam imao kontakt s najznačajnijim ljudima iz te branše. Imao sam slobodne ruke, što je bitno. No, sloboda donosi i odgovornost. Nekad je lakše kad ti netko kaže točno što da radiš.
Kako ste razvili taj osjećaj za vizualno?
– Vjerojatno nekakav talent postoji, no ključno je puno rada. U osnovnoj školi sam zavolio fotografiju. Mom bratu Boži sam u Sokolskom domu napravio scenografiju kad se ženio. Nikad mi nije bilo teško radit. Kod svakog projekta nešto naučiš, stječeš iskustvo, pratiš trendove… Tako smo došli do 1984. i prvih Dana piva. Ekipa koja je to tada stvarala me pozvala da se bavim scenografijom, a to sam radio do pretprošle godine. Sad je druga koncepcija, a i ostario sam pa mi se i ne da više. Napravio sam bio izložbu o povijesti manifestacije. Tehnologija se promijenila.
Kako su nastali Dani piva?
– Bio sam član nekog organa u Turističkoj zajednici Karlovca koju je vodio Dragor Nikolić – Jundra. Često je spominjao da bi Karlovac trebao imati neki pivarski događaj i to se brusilo. Postoji priča i da je Petar Grgec inicijator toga. Poklopilo se to da su se u Karlovačkoj pivovari, u Gradu Karlovcu i u drugim institucijama poklopili ljudi koji su to željeli ostvariti. Tako se, primjerice, Rudolf Starić – Juca našao u Privrednoj komori i on je s Verom Latković i Tomislavom Pavletićom – Člibijem napravio elaborat koji do danas nije nadiđen. Na tome su radili i Ljudevit Mejaški, Ivan Gradišar i Ivo Medarić, predsjednik organizacijskog odbora te još hrpa ljudi u različitim poduzećima. Svi su se oni sinkronizirali i to je krenulo s puno entuzijazma i optimizma, a politika se povukla iz operative, pa su mogli reći da nisu odgovorni, ako nešto ne bude dobro, odnosno mogli su pokupiti poene, ako bude. Što se politika manje miješala, bolje smo radili. Povorka je krenula, Korzo je bilo krcato, trg se napunio u par sekundi, pokradeno je dvije tisuće krigli, pa se drugi dan išlo brže-bolje pokupovati plastične čaše i nikad više nije bilo krigli na Danima piva. Znalo je biti na trgu dva ili tri sloja plastičnih čaša, a po količini preostalih smo procjenjivali koliko je bilo ljudi. Deset dana je trajala manifestacija, što je bilo jako puno, a puno je bilo i izvođača u tri termina. Program je bio vrlo kvalitetan i strogo se pazilo tko dolazi i kako nastupa. Držao se nivo.
U jednom trenutku je i pao.
– Jest zbog organizacijskih problema. Manifestacija je nastala tako što se našla ekipa u svim institucijama koja je htjela raditi, no s vremenom se mijenjala, a nekima se da raditi, drugima ne da i tako dalje. Nijedna vlast nije htjela dozvoliti da Karlovac ostane bez Dana piva jer je manifestacija previše suživjela s gradom. Nijedan drugi grad u Jugoslaviji nije mogao održati tempo organizacije desetodnevne manifestacije s vrhunskim pjevačima.
Karlovac se poistovjećuje s pivom i s tom manifestacijom, čemu ste zasigurno dali svoj obol, ali i Danko Opsenica.
– Naravno. Napravio je najbolji plakat s najljepšom porukom. sve što je trebalo. Dani piva su imale povorku, maskotu u Zlatki i himnu koju je pjevao Darko Domijan te zastavu. Taj protokol do danas nije nadmašen i šteta je što se nije zadržao.
Ranije je i televizija prenosila povorku.
– Što možemo, to je tako. Kad je provedena Vojno-redarstvena akcija “Oluja” i 7. kolovoza 1995. zadnja sirena označila prestanak opće opasnost jedan moj vojnik je dignuo ruke u zrak, kleknuo i rekao: “Pa sad će valjda biti Dani piva”.
Zašto ste 1991. napustili Tekstil?
– Bilo mi je jako lijepo tamo. Bio sam najmlađi, a šef aranžerske službe. Pružala mi se mogućnost učenja i rada na velikim projektima. No, u jednom trenutku sam osjetio da u Tekstilu ne mogu napredovati niti po položaju niti po znanju, odnosno da se ne mogu razvijati. Prijateljski smo se razišli. Dragan Bjelajac mi je otvoreno rekao da mi je najbolje da odem jer da mi Tekstil više ne može ništa ponuditi. Prihvatio sam taj izazov u vrijeme kada nitko normalan tako nešto ne bi napravio. Imao sam tamo ugled, položaj i pristojna primanja – rat kuca na vrata, Vukovar već lagano gori, na izloge se stavlja selotejp, a ja dajem otkaz u jednoj takvoj firmi i idem aranžirati izloge koji lete u zrak. Kad si mlad i kad se odlučiš na nešto, prihvatiš i takav rizik, a lako nije bilo. Supruga je bila u drugom stanju, a imao sam nekakvih dvije tisuće njemačkih maraka životne ušteđevine. U tim okolnostima sam ušao u privatni biznis koji nije lagan niti u dobrim vremenima, a naročito u djelatnosti koja tada vjerojatno nikome neće trebati.
Uskoro ste i otišli u rat.
– Da, otvorio sam tvrtku, koji mjesec sam radio, a potom sam otišao u 129. brigadu na koju sam posebno ponosan. Do početka 1992. sam bio zapovjednik voda na Vodostaju i dobio sam čin pričuvnog satnika, da bih potom bio prebačen na dužnost kulturnog animatora u brigadi. Organizirali smo dosta priredbi, između ostaloga i oslikavanja šperploča koje su mijenjale na Autobusnom kolodvoru Karlovac razbijena stakla. Uspio sam okupiti u tu svrhu praktički sve karlovačke likovne umjetnike. U dva vikenda smo napravili nešto lijepo što je potaknulo građane da iziđu van i to obiđu. U ljeto 1991. sam vidio na Luščiću top okrenut prema gradu, što me poprilično pogodilo jer mi je jedno dijete bilo staro deset ili 11 godina, a drugo je bilo na putu. Bio sam ljut pa sam tajniku u Domu JNA poručio da prenese komandantu da taj top okrene prema svojoj materi. Revoltiran sam napravio plakat s natpisom “Dok je srca bit će i Hrvatske” s motivima Zagreba, Karlovca i Dubrovnika. Tiskao ga je Branko Marohnić i podijelili smo ga po postrojbama i po gradu. Odnio sam plakat i Editi Gojak na Radio Karlovac. Zalijepila ga je kod svog stola i tamo je stajao tijekom cijelog rata, a bio je objavljivan svakoga tjedna u Karlovačkom tjedniku. Taj plakat se koristi svake godine na priredbi kojom se obilježava godišnjica međunarodnog priznanja Hrvatske. Naravno, nitko ne spominje tko je autor i ne pada im na pamet da me pozovu na svečanost.
Možda ne znaju.
– Možda.
Iz Nazorove ste se preselili na Luščić.
– Da, prvo u narančastu višestambenu zgradu iza moje sadašnje kuće, gledajući od glavne ceste. Tu sam živio deset godina. Kako sam uvijek htio živjeti i raditi pod istim krovom, kupio sam 2001. godine kuću u kojoj danas živim.
Svjedočili ste zasigurno djelovanju neprijateljske vojarne “Robert Domani”.
– To je bila vrlo neugodna situacija. Svakoga dana sam gledao kroz prozor tenkove, kako se kopaju rovovi… Ne možeš zbog toga spavati. Imao sam novorođenče za koje sam grijao mlijeko, a do štednjaka sam puzao. Krajem ili sredinom rujna smo oko 19 sati počeli odlaziti u prizemlje zgrade, pa tamo biti do 22 ili 23 sata i, ako nije bilo pucnjave, išli bismo tiho natrag u stan bez paljenja svjetla. Ostalo nas je svega par stanara u zgradi. Tek nakon nekoliko godina sam osvijestio na pročelju tragove oko prozora i balkona od metaka – shvatio sam da se ciljano pucalo na nas koji smo ostali. Stan je bio sav prorešetan. Kad je bila situacija na mostu, bilo je strašno. Puca se iz tenkova, a kroz te zidove čuješ jače nego da si vani. Držao sam starijeg sina koji se tresao od straha kao da si struju pustio kroz njega. Zamisli tu jačinu detonacija kad tenk udaljen manje od 30 metara zračne linije ispali granatu koja udari u neboder udaljen sto ili 150 metara. Moram za svoju djecu ishoditi neku boračku penziju jer su bila bliže neprijateljskim tenkovima od većine branitelja.
Bivša vojarna se pretvara malne u novu četvrt i Luščić postaje najatraktivniji dio grada.
– Kuda god odem, ide centar za mnom. Prvo sam par godina imao prostor u Šebetićevoj, pa sam otišao na Dubovac kod obitelji Čadež u Primorsku, a kako sam stigao počeli su se otvarati poslovni prostori, zatim sam se tu preselio… Zezam se – nisam za to zaslužan. Ulica Luščić mi je previše bučna. Kroz asfaltirani selski put je pušten ogroman promet, no to je valjda cijena života u centru. Naš grad je bio samo do štreke, a Luščić nam je bio jako daleko. Moj otac je živio na Luščiću, a rođen je u Malom Erjavcu gdje je djed imao mlinove. Djed je preminuo kad je moj otac imao 14 godina, a onda su se tu preselili. Sudbinski sam vezan stoga za Luščić.
O 129. brigadi ste napravili izložbu prije nekoliko godina.
– Jesam. Rat je užasan. Kao mlad sam mislio da neću nikada u vojsku, a išao sam. Nije me to privlačilo, a završio sam školu rezervnih oficira i dobio čin satnika. Mislio sam da nikad neće biti rata, pa me ipak zahvatio. Naša brigada je bila jako dobro organizirana s jako dobrim kadrom kojega su činili ljudi iz karlovačkog kraja. To cijeniš i voliš te osjećaš pripadnost. Ostane uspomena iz rata, a zbog svog posla sam bio animator kulture. Imao sam u službi fotografa koji je sve te to pratio. Kad je bila 30. godišnjica osnivanja, predložio sam predsjedniku Udruge pripadnika 129. brigade Hrvatske vojske Miroslavu Radi da napravimo izložbu “129 metara za 129. brigadu”. To je postavljeno u Perivoju slobode, kako to i dalje nazivam. Rade je pribavio novac za materijalne troškove i napravili smo izložbu koja je najkarlovačkija do sada jer je donijela tri tisuće imena pripadnika te brigade, a barem 80 posto ih je bilo iz Karlovca i okolice. Nije bilo, dakle, Karlovčana koji ne bi na izložbi prepoznao sebe ili nekoga svog. Svi su ti ljudi zabilježeni na fotografijama. Tu sam izložbu posvetio Krunoslavu Plasaju, prijatelju s kojim sam se igrao u prašini, s kojima sam imao prve klape i ljubavi i s kojim sam bio u vojsci u Karlovcu. Niti za vojni rok se nisam maknuo iz Karlovca. To je bila škola za potrebe teritorijalne obrane. Bili smo raspoređeni u postrojbe teritorijalne obrane po gradovima i općinama – bili smo prva hrvatska vojska u JNA. Šest klasa, odnosno tisuću pitomaca se tu školovalo. Izložbu sam posvetio njemu jer smo često hodali perivojem i čekali djevojke. Drugi ili treći dan od otvorenja izložbe su me zvale njegova sestra i njegova supruga da mi se zahvale. Napisao sam bio da je izložba posvećena Krunciju. Zvala su me djeca branitelja koji su prikazani na izložbi, a koji su u međuvremenu preminuli, pa bi me tražila fotografiju. Nisam mogao suze suspregnuti kad god bih dobio takav poziv. Tako sam znao da sam napravio pravu stvar.
Tko se bolje drži u ovim godinama, Vi ili Karlovac?
– Karlovac jest malo izranjavan, ali će valjda biti dobro. Ne dam se, ne da se niti Karlovac. Jako sam ponosan na naš grad i na sugrađane koji su uspjeli održati i razvijati urbani štih. Znao sam reći da omladina najbolje pleše. Karlovac ima veliku tradiciju školstva i to se obrazovanje osjeti, a naročito Glazbena škola Karlovac ima u tom pogledu utjecaj. Mnogi su preko nje stekli osjećaj za lijepo. Priredbe s dirigentom Vetonom Marevcijem su genijalne. Imali smo u školi i Aleksandra Radivojevića i Ratka Pogačića i Ivanku Boljkovac i Domijana te drugih kojih se sada ne mogu niti sjetiti. Glazbena škola je veliko bogatstvo Karlovca.
