Umirovljeni novinar Vlado Bojkić suosnivač je i prvi predsjednik
Društva Karlovčana i prijatelja Karlovca u Zagrebu. Dio
karlovačke javnosti smatra bizarnim što u Zagrebu postoji
zavičajno društvu Karlovčana, jer su dva grada udaljena pola sata
vožnje.
Kako komentirate takve kritike?
U dobroj mjeri su logične. Kada smo osnivali Društvo i o tome smo
vodili računa. Ipak, smatrali smo da, s obzirom da je u Zagrebu
dosta Karlovčana, postoje interes i potreba za jednom takvom
organizacijom. Naš pokušaj osnivanja Društva je treći. Prvi je
bio 1935. kada je netko nakon atentata na Aleksandra
Karađorđevića predložio da se Karlovac preimenuje u Kraljevac.
Tada se organizirala skupina uglednih Karlovčana u Zagrebu i
uputila gradonačelniku pismo u kojem izriču protivljenje takvoj
inicijativi. Tako je oblikovano društvo koje je potrajalo
nekoliko mjeseci. Za to vrijeme su organizirali dva izleta u
Karlovac. Sedamdesetih godina se osnivalo po drugi put društvo
Karlovčana. Dosta velik broj osoba je u tome participirao,
posebno političara koji su došli iz Karlovca u Zagreb. Prvi
predsjednik je bio Josip Tomc, međutim bio je tada ministar u
republičkoj vladi, pa nije imao mnogo vremena za vođenje društva.
Stoga je veći dio posla obavljao tajnik Ivo Butković-Braco uz
pomoć novinarke Nede Doležal, bake Sanje Doležal. Nedin otac je
bio poznati karlovački odvjetnik Josip Nikšić. To društvo je
postojalo desetak godina, da bi potom bilo ugašeno uz
obrazloženje da više nema svrhe, jer je vjerojatno pao interes
članstva. Naše društvo traje 16. godinu. Pomalo je na izdisaju,
jer okuplja umirovljenike. Više je članova na Mirogoju, nego što
ih je aktivno u Društvu. Tu se okupljaju i oni koji nisu
Karlovčani, nego su prijatelji Karlovca. Polovica članstva su
upravo takvi, a onda to nije više društvo Karlovčana, pa
pretpostavljam da će Društvo izumrijeti prirodnim putem.
Kakvu biste htjeli ulogu da Društvo Karlovčana i
prijatelja Karlovca u Zagrebu igra?
Osnovano je sa ciljem da promiče karlovačke vrijednosti u Zagrebu
i šire. Napravili smo nekoliko akcija. Postavili smo, recimo,
spomen-ploču biskupu Maksimilijanu Vrhovcu, rođenom Karlovčaninu,
u Maksimiru, jer je osnovao taj park. Podigli smo i spomen-ploču
Karlovčaninu i najpoznatijem zagrebačkom urbanistu Milanu
Lenuzziju, koji je osmislio takozvanu Zelenu potkovu, odnosno
izgled Donjeg grada. Povodom stote godišnjice rođenja Rudolfa
Strohala podigli smo i njemu spomen-ploču, ali na pročelju zgrade
u kojoj je bio njegov karlovački dom, jer nam nisu dozvolili
podignuti spomen-ploču na zgradi u kojoj je bio njegov
zagrebački. Htjeli smo tim akcijama ukazati na brojne zaslužne
koje je Karlovac dao. Organizirali smo brojne izlete kako bismo
približili i tako dva grada. Nije nam, nažalost, uspjelo škole
angažirati da organiziraju izlete u Karlovac. Prvo smo zvali
ravnatelje škola na izlet, no u to vrijeme ih je većina bila
zauzeta, jer su imali stručno savjetovanje. Potom se malo-po-malo
djelatnost društva svela na sastanke jednom mjesečno na koje
dolazi tridesetak članova. U principu bi se na tim sastancima
trebala držati predavanja o Karlovcu, povijesti Karlovca i
aktualnostima u Karlovcu. Nedavno je Ana Matan s Fakulteta
političkih znanosti održala predavanje o Zvijezdi i aktualnostima
vezanima uz nju. Obilježavamo i obljetnice značajnijih
Karlovčana. Primjerice, priredili smo proslavu 90. rođendana
opernog pjevača Tomislava Neralića. Strašno je ponosan na svoga
djeda mačevaoca Milana Neralića, koji je osvojio i odličje na
jednoj od olimpijada. Dakle, dosta je značajnih u Društvu koji su
ostavili traga.
Nije loše imati u Zagrebu društvo posevećeno
Karlovcu.
Naravno da nije. Kao mladić sam se bavio turizmom. Uvijek mi je
bilo žao što Zagrepčani odlaze na kupanje u Tuhelj ili Čatež, a
Karlovac im je “pod nosom”. Karlovačke rijeke su dar Božji kojeg,
nažalost, ne Karlovac ne koristi dovoljno. Je li zatajila
Turistička zajednica Karlovca? Ne vjerujem da bi Zagrepčani bili
nezainteresirani za Karlovac, ako bi im se ukazalo na njegove
vrijednosti.
Prije Domovinskog rata su dolazili masovno.
Jesu, ali je prije rata mnogo toga bilo drukčije. Hotel “Korana”
je nudila mnoge sadržaje. Bilo je i mnogo sportskih priredbi.
“Korana” je bila puna turista koji su putovali za more ili s
mora. U Karlovcu je na četiri ili pet lokacija svirala živa
glazba. Čujem da se u kafićima slušaju izvedbe skladbi Johanna
Sebastiana Bacha. To mi je drago.
U svojoj knjizi “Galerija karlovačkih likova”, koju je
2009. godine izdala Gradska knjižnica “Ivan Goran Kovačić”,
spominjete švemu Hotela “Korana”. Što je švema?
U podrumu hotela je bio prostor namijenjen manjim društvima. I
hotel “Esplanada” u Zagrebu također ima švemu. Ne znam točno
značenje te riječi. Tu se nalazio šank, neki su kartali, neki
razgovarali i tako dalje. U podrumu su bile tri prostorije i to
je bilo prilično popularno mjesto u koje su dolazili oni kojima
se nije slušalo Đuku Rauša kako pjeva španjolske napjeve. U
podrumu se kockalo na veliko.
Čega se konkretno sjećate?
Od kartaša se sjećam Miše Badrića, Mile Ilibašića, Stjepana
Pavletića-Belog Konja i drugih. Bila su tu i ostala društva,
recimo švaleri su bili zasebno. Družilo se i u Klubu prosvjetnih
radnika. Nalazio se na prvom katu zgrade sindikata na početku
Šebetićeve ulice. Tamo je bila mala priručna kuhinja u kojoj je
opsluživala neka gospođa sa svojim kćerima. Ondje se moglo popiti
piće i pregristi nešto. Bilo je to okupljalište karlovačke
intelektualne elite. Dolazili su tu Milan Radeka i Boris Morsan
sa suprugama i drugi. Vodili su se razgovori na razini, mada je
bilo i karlovačkih tračeva. Kartalo se i tamo. Dolazio je Dragec
Hoffmann, čudak koji je tvrdio da je izmislio magnetofon, no da
ga je Thomas Edison pokrao.
Pripadnik je čuvene obitelji Hoffmann koja ima veliku
grobnicu na Rimokatoličkom groblju Dubovac?
Da. I danas ima dosta pripadnika te obitelji.
Što se znalo prokartati?
Novac se držao pod stolom obično. Prema tomu, ne znam koliko je
tko dobio ili izgubio. Poznati kartaši su petkom odlazili na
sajam, hvatali seljake i opelješili ih za goveda, jer su
poznavali trikove s kartama. Nije se jednom dogodilo da je netko
došao na plac s kravom, a da se doma vratio praznog džepa i bez
krave.
Davorin Pelajić-Nirovad je izgubio stan?
Da, ali zato što je igrao sportsku prognozu.
To ne smatrate kockanjem?
Jest svojevrsno, ali nije kartanje. Zamislio je da može sistemom
velikih brojeva pobijediti sportsku prognozu. U kavani “Neboder”
ili na terasi stare kavane, današnjeg Papas bara, je po čitave
dane ispunjavao sisteme, čak i drugima za honorar. Izmišljao je
sisteme dok još nije bilo službenih. Znao je često dobiti, no
uglavnom je dobitak ulagao u nove sisteme.
Bio je umirovljeni oficir?
Da, primao je pristojnu mirovinu. Na Švarči je imao stan, no sve
je to prokockao. Živio je sam. Nije bio oženjen. Naposljetku je
živio u drvarnici. Unatoč tomu, bio je uvijek uredan. Nije nosio
novu garderobu, no uvijek ispeglanu i čistu i uvijek je bio
svježe obrijan. Bio je asketa, a bio je i vrlo snažan. Za okladu
je dizao vlastito tijelo upirući se s tri prsta svake ruke o dva
kavanska stola. Bio je zanimljiva ličnost.
U jednom trenutku je uzeo nekakvu plahtu i zaputio se u
put oko svijeta. O čemu se radilo?
Bio je širokih pogleda. Razmišljao je svjetski, da se tako
izrazim. Omislio je “zastavu mira”. To je komad zelene plahte.
Tražio je da se na nju potpisuje. U Karlovcu je prikupio dosta
potpisa, pa je kupio dodatno tkaninu i proširivao plahtu. Kada je
u Karlovcu prikupio sve potpise koje je mogao, zaputio se na
svjetsku turneju. Krenuo je prvo u Hrvatsko primorje i tamo je
počeo prikupljati potpise, a zatim dalje. Pratio sam to, jer je
izazivao pažnju u kojem god mjestu se pojavio i tisak je to
redovito bilježio kao kuriozitet. Jednom su ga čak i uhapsili jer
je spavao u parku zamotan u tu plahtu. Imao je brata u Zagrebu
Vojislava Pelajića koji je neko vrijeme bio predsjednik Općine
Novi Zagreb, no nije baš bio ponosan na Nirovada, iako ovaj nije
tražio ništa od svog moćnijeg brata, nikakve beneficije.
Uglavnom, lako se napio, jer nije pio, pa bi ga dečki tada
zafrkavali. Jedan je od karlovačkih oriđinala.
Što je napravio s tom plahtom naposljetku?
Ne znam. Imao je plan obići svijet i prikupiti milijun potpisa,
no u tome nije uspio. Imao je ideju koju je pokušao ostvariti.
Kojeg se osobenjaka rado sjetite?
Slabo se sjećam Kraussa, jer sam bio mlad kad je bio aktivan. Bio
je Židov koji je čudno preživio vrijeme Nezavisne Države
Hrvatske. Navodno se prekrstio na rimokatolicizam, pa je zbog
toga preživio. Bio je kolporter Ive Goldsteina, koji je bio
vlasnik knjižare gdje je Standard konfekcija u Radićevoj ulici.
Tvrdio je jednom da ga Goldstein nije platio na vrijeme, pa je po
ulici vikao da Goldstein nije Goldstein nego Drekstein. Inače je
bio hrabar za NDH. Tada su u Karlovcu izlazila dva lista –
Hrvatska sloboda i Hrvatski narod. Kad su zatražili Hrvatski
narod, Krauss bi rekao: “Nema, prodan je”, također, kad bi
zatražili Hrvatsku slobodu, odgovarao bi: “Nema je, prodana je”.
Vjerojatno su svi primjerci tih listova i bili prodani, no
Kraussov odgovor je imao i druge konotacije. Jedan od
živopisnijih likova je bio i Čedo Komljenović – Jerry. Danas je
svjetska marka. Počeo je raditi u Karlovačkom tjedniku kao
fotoreporter. S njime nikad nije bilo dosadno. I kao mladić je
bio vrlo inteligentan. Dobio je ukor pred isključenje kada je
jednog profesora na satu poslao u pizdu materinu. To je tada bila
senzacija. Ne znam tko mu je bio otac. Pitao sam mnoge i nitko mi
to nije znao reći. Bio je očito miljenik režima, jer su mu
progledavali kroz prste za svih nepodopština. Stoga zaključujem
da mu je otac morao biti predratni komunist ili nešto slično.
Pitao sam i Josipa Boljkovca, no izbjegao je odgovor. To mi je
uvijek bilo čudno. Čedo je mogao raditi što je htio.
Komljenović je Crnogorac?
Da, porijeklom. Rođen je u Karlovcu, no uvijek je smatrao da će
ga napustiti i postati svjetska faca. Vjerovao je uvijek u sebe.
Zovu ga sada Monty Shadow, a prva mu je ideja bila da će mu
pseudonim biti Chad Komnen. Bio sam na odsluženju vojnog roka
kada je imao izložbu fotografija u Karlovcu. Pukla je priča da je
polovicu fotografija pokrao od fotografa Drage Lugarića. Je li
bilo tako? Znam da je često išao kod Lugarića u komoru na uglu
Kvaternikove i Marmontove aleje. Je li slikao za Lugarića po
svadbama i vjenčanjima? Neki biznis međusobni su imali. Uglavnom,
Jerry je izložio dobre slike. Znam da je za Karlovački tjednik
napravio fantastične fotografije. Primjerice, kada smo za
ilustraciju trebali željezničke tračnice, angažirao je dizalicu
da ga podigne deset metara u zrak kako bi mogao to poslikati. Baš
tada je nailazio vlak iz Rijeke, a Čedo je nagovorio željezničare
da upale crveno svjetlo na semaforu i zaustave vlak dok ne završi
snimanje. Isto tako nam je jednom trebala ilustracija tipičnog
željezničarskog lica, a ovaj je nagovorio radnika na kolodvoru da
se namaže naftom. Fotka je ispala odlično, no kako si je
željezničar očistio lice? Čedo je mogao sve. Imao je nevjerojatnu
moć uvjeravanja.
Potpuno se razlikovao od dotadašnjih fotoreportera
Karlovačkog tjednika?
Potpuno. Bio je honorarni suradnik. U stalnom radnom odnosu je
bio Branko Mušnjak, brat Josipa Mušnjaka, a prije njegova
zapošljavanja smo uvijek imali honorarne suradnike kao što su
Karlo Malpera, Niki Dolanjski i drugi.
Komljenović je kao zatvorenik posuđivao novac od
upravitelja zatvora?
Da, bio je u zatvoru.
Zašto?
Otišao je u Švedsku. Pratili smo svjetsko prvenstvo u hokeju na
ledu koje se igralo u tamo kad odjednom vidim njega na ekranu u
krupnom planu između četvrtina na tribini. Primijetio sam da na
ruci nosi prsten, pa sam pretpostavio da se oženio. Kasnije je
rekao da je zaručnički. Kad smo se zadnji put vidjeli sreo sam ga
jednog ljeta u Radićevoj ulici. Bio je obučen u potpunosti u
bijelu garderobu. S njime je bila neka plavuša, također obučena
sva u bijelo. Predstavio mi ju je kao treću manekenku Švedske.
Tamo je radio svinjarije. Vršio je prevare, o čemu je i pisano u
medijima. Primjerice, stavi tisuću dolara na bankovni račun, pa
ode u trgovinu i kupuje fotografsku opremu. Prodavač zove banku i
provjeri ima li ček pokriće. Kad u banci to potvrde, Čedo preseli
novac u drugu banku, pa zatim drugog trgovca prevari na isti
način. Bio je s nekime u partnerstvu, nekoga su spominjali.
Uglavnom, pobjegao je natrag u Karlovac gdje je završio u
zatvoru, ne znam točno zbog čega. Zanimljivo, stanovao je preko
puta zatvora. Tamo je sada kafić. U zatvoru je izrađivao
fotografije zatvorenika. Toliko se udomaćio da je i šefa zatvora
zamolio da mu posudi lovu.
Je li mu posudio?
Ne znam. No, sama ideja je prilično bizarna.
Njegova se snalažljivost ispoljila i za posjete
predsjednika Gane Kwame Nkrumaha Jugoturbini?
Čedo ga nije uspio uslikati zbog gužve. No, to ga nije
obeshrabrilo. Kad je Nkrumah već sjeo u limuzinu da ode dalje,
Čedo je prošao pokraj tjelohranitelja, pokucao na prozorsko
staklo i rukom mahnuo Nkrumahu da izađe iz automobila kako bi ga
uslikao. Svi su ostali zatečeni, a ovaj je uistinu izašao i Čedo
ga je uslikao, a potom mu poručio da može sad dalje. Bio je
nevjerojatan. Zadnji put sam se s njime čuo krajem šezdesetih.
Čujem o njemu, jer je radio sa Startom dosta. Mladen Pleše kao
urednik tog lista je bio kod njega u dvorcu pokraj Milana. Čedo
je bio genijalac.
Rado se prisjećate Franje Korena?
Da. Bio sam mlad kad sam počeo pisati za Karlovački tjednik. Imao
je izložbu slika u galeriji preko puta Hrvatskog doma. Došao sam
razgledati izložbu dan nakon otvorenja, koja sam izbjegavao zbog
gužve. Radovan Radovinović je kao student bio na ulazu i vodio
evidenciju o posjetiteljima. Upoznao me s Tićom. Odmah me pozvao
da popijemo konjak. Izvukao je bocu iz stare peći koja je bila u
dvorani i taj smo konjak popili. Kasnije smo se često družlili,
pogotovo u spomenutoj švemi. Gotovo svaku noć smo bili tamo s
Božidarom Stošićem-Štucom, novinarom Vjesnika u srijedu, koji je
po završetku turističke škole u Dubrovniku vodio agenciju Kvarner
Express u Karlovcu. Svakog dana je došao s mapom crteža pod
rukom. Prodavao ih je za bocu konjaka. Nisam nikada htio u tome
sudjelovati. Sad mi je žao što nisam, jer sam jeftino mogao
pribaviti mnoge njegove radove.
Branko Đukić je tako pribavio čitavu kolekciju njegovih
radova?
Da. Kad je bio vlasnik kluba “047” u Radićevoj ulici pozvao me
jednom prilikom da dođem u njegovu kancelariju nešto pogledati, a
to je bilo pedesetak uramljenih Tićinih slika. Izložio ih je
kasnije u takozvanoj Supovoj menzi. To su uglavnom bile
originalne grafike koje je vjerojatno platio konjakom, sigurno
nije skupo to platio. Prva Tićina žena bila je Ljubica Koren, ne
znam kako se djevojački prezivala. Bila je njegova gimnazijska
kolegica. Tićo je u razred išao s Ivanom Jurkovićem, nekadašnjim
predsjednikom Matice hrvatske u Karlovcu. Druga mu je žena bila
Zdravka Novak, novinarka Radio Zagreba. I danas je živa. Gostovao
je možda pola godine u Etiopiji kod cara Hajle Selasija.
Kako je došlo do toga?
Ne znam. Car je za gostovanja u Jugoslaviji tražio umjetnika koji
bi gostovao u njegovoj zemlji, a izbor je pao na karlovačkog, jer
postoje te veze Etiopije i braće Seljan. Otišao je tamo i vratio
se nakon nekoliko izložbi bez ičega. Jedino što je donio bilo je
majmunje krzno s kojim se pokrivao za spavanja. Nikad nije volio
pričati o životu u Etiopiji. Pio je mnogo, bio je uistinu notorni
alkoholičar. Pio je konjak tako što ga je razrijeđivao vodom, da
ga malo ublaži, pa da ga može više popiti.
I tako svakog dana?
Svakog dana. Kad bismo se našli, platili smo ceh kao “akontaciju
za sljedeću sliku”. Nedavno sam saznao da je imao smisao za
pisanje. Napisao je čak nekakav putopis s plovidbe Kupom i Savom.
Možda u Gradskom muzeju Karlovac čuvaju taj rukopis. Uglavnom,
volio je pisanu riječ i poeziju. U Karlovcu se pojavila neka
pjesnikinja na pjesničkoj večeri koju je Tićo valjda i
organizirao. Bila je njegova družica koju je predstavljao kao
Piaf. Još je dvije žene tako predstavljao kasnije – Piaf II i
Piaf III.
Kao Édit Piaf?
Da. Bio je veliki emotivac.
Nije bio za policiju?
Nije.
Je li riješio jedan slučaj?
Ne znam. Njegov slučaj je sličan slučaju Branka Manojlovića-Cojle
koji također nije bio svoj. Njegova sestra Ljubica je radila u
Gimnaziji Karlovac, a brat Marko je bio diplomirani ekonomist i
direktor tvornice šperploča u Vrginmostu. Cojle je diplomirao
pravo i zaposlio se na sudu u Karlovcu gdje je nekoga tko je
napravio prometni prekršaj ili nešto slično, a benigno, osudio na
smrt. Tada su zaključili da je bolje da ide u mirovinu.
Koren je imao izložbu u restauraciji “Europa” na Baniji,
a smatrali ste da to nije dostojno njega. Kakvo je to bilo
mjesto?
U toj zgradi je na katu bila zubarska ordinacija, a u prizemlju
bife u kojem su pili oni koji su dolazili sa željezničkog
kolodvora. Tamo je bila dvorana gdje su se subotom i nedjeljom
održavale zabave na kojima su se skupljali kurve i vojnici. Tićo
je stanovao u blizini, pa je barem jednom dnevno tamo svratio.
Nije imao visok renome, jer je jeftino prodavao svoje slike, za
konjak, a bilo mi je žao zbog toga. Smatrao sam da je šteta da
izlaže u Europi, no nakon što je izazvao skandal kada nije predao
radove za samostalnu izložbu u Gradskom muzeju Karlovac, nije
bilo šanse da više izlaže u boljem prostoru. To je bila već
plakatirana izložba.
Kako su organizatori mogli izložbu promovirati, a da nisu
vidjeli niti jednu sliku?
To mi nije jasno. Znam da sam došao dan ranije da vidim slike, a
Damir Neral, koji ih je trebao postavljati, kaže da slika nema,
da ih Tićo dovršava. Pomislio sam da će radovi biti urađeni
zbrda-zdola, a uopće nisu nastali. Sutradan se u muzeju okupila
karlovačka elita, došao je gradonačelnik Rudolf Dubravčić s
pripremljenim govorom. Bio je to veliki skandal. Tićo je na neko
vrijeme otišao iz Karlovca i nakon toga više nije imao šanse
izlagati na ozbiljnijem mjestu. No, dobro, kad se bolje razmisli,
“Europa” je bila njegov prirodni ambijent. Tamo je izvjesio
petnaestak slika. To mu je bila zadnja izložba.
U to vrijeme je Karlovac imao razvijenu prostituciju, što
zbog vojnika, što zbog lovaca?
Uglavnom zbog lovaca. Dolazili su iz Italije i uglavnom su bili
smješteni u Hotelu “Korana”. Preko dana bi išli u lov, a navečer
su se htjeli zabaviti. Tamo je bilo sedam ili osam cura “u
službi”. Bila je, između ostalih, i jedna Boža, koja je bila vrlo
lijepa i koja se udala za jednog Talijana. Tamo su obavile dobar
posao.
Tko je dolazio u prostorije Šahovskog kluba
“Karlovac”?
U sindikalnoj zgradi u Šebetićevoj ulici su bile dvije manje
prostorije šahovskog kluba. Zahvaljujući Florijanu Skupnjaku,
predsjedniku ŠK “Karlovac” i gradskom djelatniku, dobili smo veću
dvoranu u istoj zgradi. U biti to je bila dvorana i pol, skoro
dvije lijepo uređene dvorane. Najpoznatiji igrači su bili Vlado
Bezjak, Josip Blažević, Milan Pehnec, pa Stevo Maoduš i
Aleksandar Grudić od mlađeg naraštaja, te naš dragi prijatelj
Vladimir Zatezalo-Zenta, koji je rano preminuo. Dobri igrači su
bili i Velimir Pavić, Mića Katarinčić. Dolazio je i Franjo
Brezović-Čona, koji je bio slab igrač, ali se jako veselio
pobjedi.
Kakav je Zenta bio igrač?
Solidan. Bio je jako napadački orijentiran. Znao je izgubiti
pacerski, ali i ostvariti blistavu pobjedu. Zenta je bio loš đak.
Pohađao je učiteljsku školu, ali je nije završio. Patio je od
tuberkuloze i nije smio pušiti, pa je kupovao po jednu cigaretu,
jer su se tada prodavale u rinfuzi. Šetali smo kada je Zenta
pozvao Maoduša da skupa odu do kioska. Na čuđenje prodavačice
zatražio je dvije cigarete. “Zar ti je danas rođendan?”, pitala
ga je. Odgovorio je da ima gosta i pokazao je na Stevu.
Tko je prije došao u Karlovački tjednik – Vi ili Stevo
Maoduš?
Ja, jer sam stariji dvije godine. Školu je pohađao u Slunju.
Došao je u Karlovac kad je njegov otac koji je radio u vojnom
odsjeku dobio prekomandu. To je bilo, čini mi se, 1951. godine.
Stevo je bio dobar igrač.
Koliko je u Vaše vrijeme bilo novinara u
Karlovcu?
Već su otišli Joco Vuković i Mićo Mazele. Dopisnik Borbe bio je
Boris Kožar, Darko Grubačević Vjesnika, a Ibro Palagić Radio
Zagreba. Radio sam honorarno prvo za Večernji list i Narodni
sport, a kada sam otišao u vojsku potonje sam ostavio Josipu
Perkoviću-Pepaču, a Zdravku Švegaru Večernjak. Darko je radio za
Tanjug i znali smo ga zajebavati, jer je svakog proljeća plasirao
istu vijest o obnovi Starog grada Dubovca. Bili su stariji od
mene i smatrao sam da od njih mogu naučiti, a prihvatili su me
zgodno. Kao klapa smo bili vrlo složni. Uvijek bismo se u podne
našli u kavani “Neboder”. To je poznato postalo. Jednom prilikom
je sekretar nekog komiteta na sastanku rekao: “Hajde, drugovi,
iznesite brzo što ste planirali, jer će novinari otići, uskoro je
12 sati”. Tamo bismo razmjenjivali informacije, naravno ne
ekskluzive.
To je bilo poput klastera?
Baš tako.
Pod kojim ste okolnostima rođeni u Ogulinu?
Moj otac Milan je bio poslovođa Batine prodavaonice. U Karlovcu
je radio u staklarni Birnau. Završio je tečaj kod Bate, koja je
bila tada poznata tvornica cipela, pa su ga imenovali vođom
poslovnice u Ogulinu i tamo je živio dvije ili tri godine. Zatim
je premješten u Glinu gdje je također živio dvije ili tri godine
kao upravitelj Batine prodavaonice. Kad je ubijen 1941. godine,
mama Cvijeta je otišla u Karlovac svojim roditeljima. Bio sam
star pet i pol godina tada. Otac je bio pravoslavac. Odveden je u
noći na 13. svibanj za prvog pokolja Srba u Glini. Dva dana nakon
njegove smrti rodila se moja sestra, pa je majka odlučila vratiti
se u roditeljski dom. Moj djed po majci je bio Josip Kopřiva,
gradski vrtlar od 1911. do 1944. kada je umirovljen. Bio je
poznata ličnost, jer je projektirao takozvani Modrušanov park
između kina Edison i Sokolskog doma. Sudjelovao je kao sokolaš u
izgradnji doma. Bio je, uglavnom, vrlo aktivan. Kao gradski
vrtlar je imao sedam ili osam radnika, dakle bio je nešto poput
današnje gradske tvrtke “Zelenilo”, samo što nije upravljao
grobljima. Prilično je zaslužan za to da je Karlovac danas grad
parkova. Razmišljam o tome da se u park pokraj Edisona, koji se
naziva Modrušanovim, postavi spomen-ploča mom djedu. To bih
predložio Zelenilu.
Jeste li ustanovili zašto je Vaš otac među prvima
nastradao?
Ne znam. U našoj kući je stanovao Mika Stovrag, koji je bio
predratni komunist. Moj otac se nikad nije bavio politikom.
Uhapšen je desetog svibnja, točno mjesec dana po proglašenju
Nezavisne Države Hrvatske, a tri dana kasnije je s drugim
zatočenim Srbima ubijen pokraj Gline u Prekopama. Svakog 13.
svibnja se održava komemoracija na zajedničkoj grobnici. Moja
majka je otišla pet godina nakon ubojstva na identifikaciju, što
je učinila prepoznavši njegovu garderobu.
Je li Vaša obitelj imala dodatnih problema u
Karlovcu?
Nije. Djed je bio gradski činovnik. Bio je Čeh. Iako Česi nisu
bili baš omiljeni kod “arijevaca”, u Češkoj ipak nije postojao
pokret otpora protiv Nijemaca, pa nisu bili prononsirani.
Gdje je živio Vaš djed u Karlovcu?
Stanovali smo tamo gdje je sada parkiralište ŽE-ČE-a, odmah do
Kupe. Nije bila velika kuća – podrum i visoko prizemlje. Kolni
ulaz je bio od Riječke ceste i jedan s Mažuranićeve obale.
Doživio sam tamo bombardiranje i kad je dignut most u zrak komad
željeza nam je pao na kuću.
Dijelili ste školsku klupu s Krešimirom Džebom.
I u osnovnoj školi i u gimnaziji. Treći razred osnovne škole
pohađao sam na Trsatu. Da ne bih izgubio školsku godinu zbog
rata, prebačen sam kod tete, da bih se po uspješnom završetku te
godine vratio u Karlovac. Krešo i ja smo bili uvijek u istom
razredu i sjedili u istoj klupi.
Po čemu ga pamtite?
Bio je izuzetno inteligentan. Bio je ljubimac Marije
Vrbetić-Mace, gimnazijske profesorice povijesti, jer su stanovali
kuća do kuće u Šimunićevoj ulici, ali i ne samo zbog toga. Na
njezinom satu, primjerice, jedan je kolega trebao braniti jednu,
a Krešo suprotnu tezu. Jedan kolega je dobio tezu koju je bilo
mnogo lakše braniti, a Džeba tezu koju je bilo teže. Ipak, Džeba
je bio uspješniji. Skupa smo učili na faksu za ispit iz političke
ekonomije kod Savke Dapčević-Kučar. No, iz nekog razloga je taj
ispit bio odgođen, pa išli na rok u veljači. Nakon nekoliko
mjeseci krenuo sam učiti iznova, a Džeba je nastavio tamo gdje je
stao. Jednostavno je odlično pamtio.
Bio je njezin student, da bi kasnije bili politički
suborci za Hrvatskog proljeća i kasnije za osnivanja Hrvatske
narodne stranke?
Bio je glavni urednik Vjesnika u srijedu, koji je bio udarna
pesnica maspoka, uz Vjesnik, čiji glavni urednik je bio Milovan
Baletić. Bili su u VUS-u i Neda Krmpotić, Drago Kastratović koji
se potpisivao kao Drago Tović, i, naravno, Božidar Novak,
generalni direktor kuće “Vjesnik”. Bili su vrlo bliski i često su
se družili. Krešo je bio predsjednik Društva novinara
Jugoslavije, da bi nakon sloma Hrvatskog proljeća bio isključen i
zabranjen mu je daljnji javni rad. Otišao je potom u marketing
Vjesnika, a zatim u Tvornicu duhana Rovinj gdje je vodio
marketing. Bio je vlasnik mnogo dionica Adrisa. Oženio je
novinarku Veru Gruden, sestru Živka Grudena koji je bio zamjenik
glavnog urednika VUS-a.
Kako je Džeba doživio zabranu rada?
Jako ga je to pogodilo. Kada su održavani partijski sastanci na
kojima se odlučivalo o njemu, glasan u osudi je bio Krešo
Špeletić koji je tada radio u Startu. Džeba je tada rekao da
Špeletića poznaje kao pisca erotskih tekstova u Startu, a da
inače ne zna čime se bavi. Špeletić je uvijek išao niz dlaku.
Moram priznati ipak da je, kad je počeo Domovinski rat, odmah
pristupio obrani i izašao je iz rata sa časničkim činom.
Kako ste postali novinar?
Profesor hrvatskog jezika i književnosti Josip Šarinić mi je
rekao da, kada čita moju školsku zadaću ima osjećaj da čita
novinski članak. Napisao sam zadaću naslova “Partizani –
novovjeki hajduci”, pa mi je rekao da to izmijenim, jer nije
dobro zvučalo. U to sam doba počeo odlaziti u šahovski klub.
Jedan od važnijih kulturnih radnika Franjo Lasić, koji je bio
školski učitelj, podučavao nas je šahu. Bio je urednik
Karlovačkog kulturnog vjesnika kada je ŠK “Karlovac” igrao protiv
nekog zagrebačkog kluba, pa me zamolio da napišem članak o tome.
Nos mi je parao nebo kad je objavljen prvi tekst s mojim
potpisom. Stoga sam nastavio pisati o šahu i drugim sportovima.
Kada je obnovljen Karlovački tjednik Lasić je bio urednik
kulturne rubrike i nastavio me angažirati. U list je uskoro došao
Braco Butković koji me također simpatizirao. Malo-pomalo sam
počeo pisati. Prvi članak sam napisao u svibnju 1953. Kad sam
upisao četvrtu godinu na fakultetu ponudili su mi stalan radni
odnos, jer je 1957. godine glavni urednik Pero Tepavac smrtno
stradao u prometnoj nesreći na motociklu putujući iz Slunja za
Karlovac, a Mićo i Joca su otišli u Zagreb i Tjednik je ostao bez
kadrova. U radni odnos ušao sam prvog prosinca 1957. U redakciji
su bile lektorica Aleksandra Marekić, čiji je suprug radio u
Jugoturbini, i daktilografkinja Nada Trbović, teta Danijele
Trbović. Uz njih je u redakciji bila još samo žena koja je
honorarno obavljala knjigovodstvene poslove. Bio sam, dakle,
samouk. Gotovo istovremeno – možda tridesetak dana razlike –
Džeba je počeo raditi u Vjesniku. Došao je u ruke iskusnih
urednika, pa je neusporedivo brže napredovao. Sve što sam naučio
bilo je iz vlastitih grešaka. Tiskali smo list u Zagrebu, a
lektorica je tada bila Branka Burić i bila je vrlo pedantna u
svom poslu. Zamolio sam je da me upozori na greške koje činim,
što je i radila. Tako sam učio, a Krešo je imao mentora. Džeba je
počeo raditi u privrednoj rubrici koju je vodio Krešo Kukolja.
Jedan od legendarnih novinara koji je boravio u Karlovcu,
posebno u redakciji Karlovačkog tjednika, bio je Pero
Zlatar.
Moj veliki prijatelj. Netko mi je rekao da me u predgovoru knjige
o Terezi Kesoviji spomenuo. Ne znam u kojem kontekstu, jer nisam
čitao. Služio je vojni rok u Karlovcu, a njegov otac je bio vojno
lice, pa je vjerojatno uživao beneficije kod oficira. U Karlovac
je premješten iz Zadra. Bio je poput poštara, jer je svakodnevno
sa Švarče gdje su bili stacionirani išao po poštu. Na putu bi
svratio do redakcije, koja je bila prekoputa poštanskog ureda.
Već tada je pisao?
Da, bio je reporter VUS-a. To je bila već velika stvar. Uglavnom,
navratio bi pa bismo se družili. Bilo nam je drago da je s nama
iskusan kolega, a često je i pisao za Karlovački tjednik. Ponudio
se da će napisati za novogodišnji broj članak na temu gdje se sve
čita Karlovački tjednik. Naslov članka je bio: “Znate li gdje je
Kaunakakai?” Pisao je o tome kako se na tom otočiću čita naš
list. Možeš mislit! Družili smo se uvelike i kad je napustio
Karlovac. Bio je jedan od dvije osobe koje su me posjetile u
Bileći gdje sam služio vojni rok. Nije došao zbog mene ipak, nego
zato što je sa mnom služio njegov brat Zoran Zlatar, koji je
kasnije bio redatelj na Televiziji “Zagreb”. Naravno da smo se
družili skupa tom prilikom. Kad sam bio u Areni bio je glavni
urednik Studija, pa sam ga angažirao da piše tekstove o sportu
uglavnom. Predstavljao je reprezentacije tada koje su nastupile
na svjetskom prvenstvu u nogometu, ne sjećam se o kojem se
prvenstvu točno radi. Pero ima dosta afiniteta prema sportu i
prema estradi. Bio je direktor Nogometnog kluba “Dinamo” i
Košarkaškog kluba “Lokomotiva”, osnovao je “Saloon”…
Kad je otišao u Beograd?
Spetljao se Biserom Veletanlić, čija je sestra Senka sa mnom
studirala. Obje su pjevačice. Senka se udala za Zafira
Hadžimanova koji je živio u Beogradu. Pero i Bisera su otišli
također tamo. Pero je s prvom ženom Nevenkom, s kojom ima kćer,
živio blizu željezničkog kolodvora u Zagrebu. Jedan je od naših
najpopularnijih novinara. Živio u svijetu o kojem piše, a i
šarmantan je – trebao je biti glumac, Nela Eržišnik je tražila da
bude njezin partner u nastupima. Sposoban je.
U mirovini je, ali aktivan.
I dalje piše za Jutarnji list i Globus velike teme. Kao glavni
urednik Plavog vjesnika osnovao je nagradu za dječji pothvat
godine koja se dodijeljivala u Španjolskoj. Talentiran je za
jezike. Španjolski je govorio uživo na njihovoj televiziji. Prvi
je posjetio Albaniju iz Jugoslavije. Napisao je četiri ili pet
reportaža o toj zemlji. Znam da ga je i Vladimir Bakarić zamolio
informacije o Albaniji, a nije tamo došao kao novinar, nego kao
član uprave FK “Partizan”. Proputovao je čitav svijet. Napisao je
nekoliko knjiga, između ostalog i “Vežite se, polijećemo” gdje
opisuje putovanja. Izdao je i knjigu “Bitange, mirno!” o iskustvu
kada je bio zapovjednik radne brigade koju su činili propalice,
bitange, šverceri i slični. Plodan je pisac, s lakoćom piše.
Kako ste postali dopisnik iz Njemačke?
Sredinom 1960-ih sam pozvan u Večernji list, jer nisam bio
zadovoljan u Karlovačkom tjedniku s obzirom da se s Butkovićem
nisam slagao. Glavna urednica Večernjaka Vera Vrcić mi je
ponudila mjesto u tom listu. Nakon dugog razmišljanja sam to
odbio. Kad je stigla sedamdesetih godina ponuda Arene, prihvatio
sam je, jer sam volio pisati reportaže. Glavni urednik je bio
Jovo Popović, a preporučio me je karlovački zet Andriko Krile,
tadašnji urednik Starta. Oženio je Butkovićevu sestru. Bio sam u
Areni pet godina kada je u tom listu izbila afera, redakcija
raspuštena, a glavni urednik smijenjen. Generalni direktor kuće
Mirko Peršin me postavio za vršitelja dužnosti glavnog urednika.
To je trajalo nekoliko mjeseci, ali su sve novinare iz redakcije
preselili na druga radna mjesta. Urednik Sportskih novosti Zvone
Mornar me zvao da im se pridružim, jer sam za njih ranije pisao,
pa me poznavao. No, nije odobren taj premještaj. Rekli su da bih
trebao u glavni list – Vjesnik. Pomirio sam se s time, iako mi je
teško palo. No, snašao sam se i tamo sam radio inozemno izdanje.
U Njemačkoj je bilo mnogo gastarbajtera. Kad je došlo do smjene
urednika u Frankfurtu, kandidirao sam se za to mjesto. Sjedište
inozemnog izdanja je bilo tamo zbog aerodroma. Pet godina sam
tamo proveo – od 1972. do 1977.
Tamo ste saznali za sudbinu Franje Mikulića.
E, to je bilo zanimljivo. Došao sam u Frankfurt usred ljeta,
dakle u sezoni kiselih krastavaca. Moj prethodnik je bio vrlo
pedantan i ostavio je u ormaru arhivu emigrantskog časopisa “Nova
Hrvatska”. Prelistao sam to i vidio sliku Belog Konja. Čitam kako
je Beli pokušao s nekim djevojkama oteti Mikulića, svog velikog
prijatelja iz Karlovca. Navodno su blizu francusko-njemačke
granice Franju trebali omamiti i iskrcati negdje. Pretpostavljam
da je Beli radio za policiju, jer kao kockar nikad nije imao
većih problema s njima, a Franjo je bio značajna ličnost u
hrvatskoj emigraciji, iako isto nikad ništa nije radio. Gdje je
bila lova, tu je bio Franjo. Kako je imao 120 kilograma, razbio
je staklo automobila i pobjegao, pa su ga ostavili tamo
opljačkanog.
Znade li se tko je ubio Mikulića 1983. godine?
Ne. Službena je verzija da je poginuo u obračunu u emigrantskom
podzemlju, a emigranti su tvrdili da ga je ubila Udba.
Bio je naoružan i kad je bio načelnik Pisarovine, a zatim
i kotara Jastrebarsko?
Upoznao sam ga početkom 1958. kada je bio obilazak
poljoprivrednih dobara u kotaru Karlovac. Dogovorili smo se tada
da dođem u Pisarovinu napisati reportažu. Njegova je kancelarija
bila neuredna, stari i novi dokumenti su bili porazbacani po
stolu… Odjednom je iz ladice izvadio pištolj i rekao da je to
sredstvo za uvjeravanje. Bio je svojevrstan gangster, ali vrlo
simpatičan i šarmantan. No, znao je biti neugodan. Pokupio me na
željezničkoj stanici u Lazini automobilom kada sam došao raditi
tu reportažu. Dok smo se vozili prema Pisarovini ukazao mi je na
nekog seljaka u polju. Rekao je da je to brat Josipa Broza Tita.
Odmah sam poželio napraviti priču o njemu. Odgovorio mi je: “Ma
pusti, taj mu jebe mater, jer dok je ovaj išao u frent, oni su
patili u Kumrovcu”.
Mikulić je često dolazio u Karlovac?
Da, kako ne? Na Švegara se jednom okomio. Ovaj je nešto napisao o
njemu što se Franji nije dopalo, pa je nasrnuo autom tako na
njega da mu je gumb skinuo. Švegar se usr’o od straha. Franja je
dovodio svoje seljake blatnih cipela u “Neboder”. Tamo su jeli i
pili.
Znao je reći: “Koga hranim, toga jebem”?
Da, to je rekao jednom dečku u mom prisustvu. Žao mi je što mu
taj dečko nije odgovorio. Jednom smo Milan Vergaš, on i ja bili u
baru. Već je prošlo dva sata ujutro, a Franjo je bio pijan.
Konobaru Martinu je rekao da donese još jednu butelju vina. Rekli
smo da idemo spavati, no on je inzistirao. Konobar mu je odbio
donijeti vino, a Franja je izvadio pištolj i rekao: “Tebe ću
ubit, a onom tamo ću pucati u koljeno da može pričati kaj je
bilo”. Usrali smo se. Jedva smo ga smirili. Martin je donio
buteljku koju smo popili preko volje. No, to je bio Franja.
Sudjelovao je u maspoku. Pozivao je na ribnjake u Pisarovini i
Miku Tripala, i Savku, i Peru Pirkera i Džebu i Novaka… Tamo bi
se družili, malo napili, stavio bi svaki šarana u gepek i pošli
doma. Franja je tako sticao utjecaj. Plašili su ga se u Jaski.
Pisarovina je prvo bila dio karlovačkog, a potom
jaskanskog kotara?
Tako je. Bila je jedna od karlovačkih općina kada sam ga upoznao.
Na tom događaju su bila dva debela načelnika općina iz našeg
kotara – Nikola Vrbos iz Ozlja i Franja. Stali su tada na stočnu
vagu – Mika je imao sto kila, a Franja 125. To je bila
zafrkancija. Živjelo se tada mirnije, a danas svi žive u grču.
Ranije si mogao izgubiti posao jedino ako si napravio veliku
političku grešku, ali to je bilo rijetko. Ako si jednom dobio
posao, bio si u pravilu zaštićen poput medvjeda. U Vjesniku su
slagari pili. To su bile ekipe od tri ili četiri čovjeka.
Zarađivali su velike novce. Jednom su imali ljenčinu u timu i
rekli su da ga ne žele više u ekipi, pa su ga izabrali za
predsjednika sindikata, da ga se riješe. Kasnije je postao
nekakav direktor.
Spomenimo još neke Karlovčane u Vjesniku.
Vjekoslav Koprivnjak je bio direktor. Dugorešanin Ivan Fudurić je
sa mnom radio. Bio je urednik kasnije Radničkih novina. Slavko
Marković, otac Morane Rožman, vlasnice Katzler paviljona, i
Stribora Markovića, fitoaromaterapeuta, je također bio u
Radničkim novinama. Sjećam se kada se Morana rodila kako ju je
stalno nosio na ramenima. Bio je dobar novinar, talentiran dečko.
Radio je i u Karlovačkom tjedniku. Branka Priselac Ribičić je
kćerka Branka Priselca, svojevrsnog mentora Većeslavu Holjevcu. U
Zagrebu su bili jako vezani i Branka i Tatjana Holjevac, Vecina
kćerka, su odrasle zajedno. Branka je, uglavnom, bila nezaposlena
i Braco ju je primio u Karlovcu za novinarku. Kasnije je radila u
Vjesniku. Slikar i novinar Bratislav Lebarić je radio u
Karlovačkom tjedniku i na Radio Karlovcu, pa je otišao u Zagreb i
uređivao list ZET-a. Beli Konj je napustio novinarstvo. Doveo sam
ga u Karlovački tjednik. Bio je talentiran. Imao je smisla za
posao i dobro je pisao, ali je bio revolveraš. Bili su tu i
honorarci kao što je fotograf Milorad Medenica koji se
novinarstvom bavio iz hobija. Pisao je iz Karlovca za latinično
izdanje Večernjih novosti. Dakle, bio je glavna konkurencija
Švegaru koji je izvještavao za Večernji list. Medenica, da bi
pojačao interes za svoj list, svakog poslijepodneva je na Radio
Karlovcu objavljivao što Večernje novosti donose narednog dana iz
Karlovca. Švegar je to slušao. Kad je vidio da Medenica ima nešto
što on nije imao, na brzinu se raspitao o temi i napisao nekoliko
redaka. Nikola Perić je bio dopisnik Vjesnika iz Karlovca. Bio je
jako dobar Tomo Vičić. Loše je pisao, ali bih ga uvijek htio
imati u timu. Jako je dobro bio informiran i znao je sve što se
događa. Prije nego što je došao u Večernji list pisao je u listu
koji se bavio mjesnim zajednicama. Nino je bio jako dobar pisac,
ali i jako lijen. Volio je sjediti, piti kavicu, pušiti… Bižo
Hrstić je počeo kao honorarac, pa je radio ispočetka foto-vijesti
i slične forme i na tome dobro zarađivao. To je radio i Frane
Smojver koji me zamolio da ga preporučim za stalan radni odnos.
Pristao sam, no napomenuo sam mu da mu se to ne isplati, jer
bolje zarađuje nego što bi zarađivao kao stalno zaposleni.
Dodatno sam Frani tumačio da je profesor na školi i da je idealno
što može svoj redovan posao kombinirati s novinarstvom.
Naposljetku ga nisu primili u stalni radni odnos.
Je li Vas iznenadilo gašenje Vjesnika?
Više me ražalostilo. Vjesnik je uvijek bio glavni hrvatski
politički list i u komunizmu i u demokraciji. No, bio je
uškopljen i nije mogao objavljivati ono što je trebao. Oni koji
su vodili Vjesnik nisu shvatili da je prošlo doba cenzure. Za
komunizma u biti uopće nije bilo cenzure. Većina smo bili članovi
partije. Znao sam gdje su mi granice – protiv Tita nisi mogao
pisati, ali to se nije niti pokušavalo. Više je od cenzure
postojala autocenzura. Jedini tekst koji mi nije objavljen je iz
1963. Radio sam u Karlovačkom tjedniku kada su odlučili ukinuti
karlovačko kazalište, a bio sam dosta vezan s glumačkom ekipom.
Boravio sam s njima mnogo u salonu kazališta. Bilo mi je žao što
ukidaju kazalište. Nakon zadnjeg njihovog sastanka sam “pod
gasom” došao doma i napisao srcedrapateljski tekst. Milan Rakas,
koji je tada bio glavni urednik, je rekao da to nema smisla
objaviti. Shvatio sam da je taj tekst ipak odražavao preemotivan
doživljaj događaja. To je jedini tekst koji mi je stopiran. Znalo
se što se smije, a što ne. Rakas je imao običaj da doda dvije
zadnje rečenice na tvoj tekst, neko naravoučenije. To se ne bi
smjelo raditi, jer je ipak novinar potpisan pod članak. Nikad
nije bio novinar, nego politički radnik i to mu je ostalo u krvi.
Bio je s Milanom Pavićem glavni akter famoznog
karlovačkog slučaja?
Da. Netko je napravio intervju u Karlovačkom tjedniku s Rakasom,
koji je bio član savezne konferencije Socijalističkog saveza
radnog naroda Jugoslavije, a Pavić je bio glavni džek u Karlovcu.
Rakas ga je u razgovoru neizravno kritizirao. Nije ga spomenuo,
ali se znalo na koga se odnosi kritika. Vladimir Funduk je tada
bio glavni urednik Tjednika. Savjetovao sam ga da napravi pet
kopija dokumentacije u slučaju policijske racije. Nije došlo do
toga, ali je došlo do Fundukove smjene. Ne mogu se sjetiti tko je
radio intervju.
U Vjesniku je u demokraciji nastupila jača cenzura nego
što je bila u komunizmu?
Napravljena je čistka, pa su nepodobni gurnuti u stranu, odnosno
u mirovinu. Koji su vrijedili otišli su u druge redakcije, u
Večernji list, primjerice. Bio je uvijek tiražniji od Vjesnika i
manje na udaru. Recimo, Mirko Galić je bio dopisnik Vjesnika i
Večernjeg lista iz Pariza. Uvijek sam od njega kao urednik
naručivao tri kartice teksta, a on bi pisao na nekoj mašini koja
je pisala sitnim slovima i prevarila bi ga, pa bi uvijek predao
karticu teksta više. Morao sam njegove tekstove stalno kratiti, a
on se žalio na to, pa sam mu jednom poručio da nikad ne zafrkava
Večernjak zbog toga. Tada je odgovorio da ga nitko ne ocjenjuje
po tome što piše u Večenjem listu, nego po tome što piše u
Vjesniku. To ti je to.
Mada sada opet piše u Večernjaku i u tome je
odličan.
Uvijek je bio dobar novinar. Kratko vrijeme je bio u nemilosti
kada je napisao intervju s generalom i proljećarom Vladom Mutakom
u Areni.
Sad uređujete Malog glasonošu, glasilo Društva Karlovčana
i prijatelja Karlovca u Zagrebu.
To mi je još jedino od novinarstva ostalo. I nakon odlaska u
mirovinu, do 1999., sam radio u Vjesniku, još nekih deset godina.
Subotom i nedjeljom sam bio dežuran urednik u vanjskopolitičkoj
rubrici. Pratio sam desetak godina Češku i Slovačku dok Vjesnik
zaista nije pao na niske grane. Ostali su mi dužni poveći iznos
honorara i zahvalili su mi na suradnji. Zatim smo pokrenuli Malog
glasonošu. To radim iz hobija, zadovoljstva. Do kraja godine će
izaći stoti broj. Planiramo napraviti posebano izdanje, na većem
broju stranica. Važno nam je da Karlovčani u Zagrebu znaju kako
se u Karlovcu živi.
Razgovarao Marin Bakić/Aktiviraj Karlovac