Namjernih?
– Da. Davao je rasporede snaga Nijemcima. Moj bataljon je bio smješten u selu Sračak kod Vukove Gorice, a četa za vezu je bila baš u Vukovoj Gorici. No, nismo imali nikakve međusobne veze kada su odjednom iz pravca Netretića, Bosiljeva i još jednog pravca napali. Naš komadant je došao na to mjesto preko nekakvih veza, a za komesara nekakav terenski radnik koji nije imao smisla za vojsku. Zapovjednik mi je rekao da osiguramo put kako bi se ostali borci mogli prebaciti u Sloveniju. Sa četom sam otišao u izvidnicu i uočio njemačke tenkove. Rekao sam komadantu da moramo napasti, no odbio je. Uputio nas je da ispitamo put iz Bosiljeva za Sloveniju preko brda, da bismo se tamo probijali. Pođem sa četom, a potom su naišli Nijemci iz pravca Bosiljeva s oklopnim vozilima. Desetar je otvorio vatru na njih. Borba je borba. Kod ozbiljnih komadanata nije bilo mile-lale. Nijemac je vikao: “Halt”, a ja odgovarao “U strijelce””. Nijemci su se naposljetku povukli. Ispred čete sam pošao u izviđanje. Dobro smo prošli. Došli smo u jedno selo. Komadant bataljona je bio kukavica. Umjesto da pomogne proboj, pobjegao je s ostalima. Komadant puka je smijenjen, a novi je bio Boris Balaš. S njime sam se susreo na cesti. Zamolio me da pričekam. Došla nam je Cankarjeva brigada iz Slovenije. Drugog, trećeg dana smo krenuli u napad. Karlovačka udarna brigada je krenula iz pravca Bosiljeva ka Netretiću, gdje su bili utvrđeni ustaše i Nijemci. Naša artiljerija nas je podržavala i protjerali smo ih, pa se zaputili prema Ozlju. Žumberačka brigada je išla prema tom mjestu s druge strane. Prema Dugoj Resi i Karlovcu Treća divizija se kretala područjem između Dobre i Korane. Deseta divizija je trebala preko Turnja zatvoriti izlaz iz Karlovca, no naišla je na tenkove i zasjedi i nije uspjela. Karlovačka udarna brigada je stigla do Ozlja. Ustaše su vikale na nas, pucale, ali te noći nismo niti metka opalili. Po Starom gradu Ozlju je tek ujutro počela tuči naša artiljerija i ustaše su pobjegle. Sljedeći cilj nam je bio Draganić. Preko centrale smo prolazili Kupu. U Draganićima smo s Nijemcima ušli u borbu. Poslijepodne komadant brigade je javio da je Njemačka kapitulirala, a ovi u Draganiću se još bore. Kasno navečer je prestala borba. Komandat mog bataljona Mane Galavić me poslao da izvidim situaciju oko mjesne crkve. Vodio nas je Josip Vuksan, zasigurno najhrabriji vojnik u brigadi, a niti jednom nije bio ranjen, što je čudno. Nije naišao na nikoga. U noći su se ipak čule eksplozije – kako su se Nijemci povlačili sve prijelaze preko potoka su minirali kako ih ne bismo mogli sustići. U zoru smo krenuli za njima, ali nismo ih uspjeli dostići. Jedna od naših brigada je otišla prema Jastrebarskom da se ne bi Nijemci vraćali prema Zagrebu, a žumberačka je pazila da ne bježe prema Novom Mestu.
Iz Draganića ste krenuli za Karlovac?
– Ne. Do Jaske smo išli. Tamo smo ručali, a zatim pješke krenuli u Karlovac. Nismo mogli u centar, jer je na Kupi bio miniran most. Stoga je brzo napravljen pontonski most. Građani su bili sretni. Moj bataljon je bio raspoređen na Dubovcu nekoliko dana, a potom su nas opet poslali na teren – u šume između Kupe i Save da izvidimo je li preostala kakva banda.
Gdje ste i kada ranjeni?
– Na Štefanje 1944. godine prvi puta. Bili smo u Šišljaviću, a naš zapovjednik je Nijemcima dostavljao podatke. Dovukli su tenkove što bliže mjestu nečujno. S druge strane, dolazile su ustaše iz Zdenčine. Poslali su nas u Kupčinu pred njih. To je veliko selo. Ušli smo s njima u borbu. Okrenem se udesno da vidim kako djeluje susjedni puškomitraljez, a kad ono kao da me netko lupio batinom po leđima. “U majku mu staru, što je to? Ranjen sam”, pomislio sam u sebi. Prešao sam na drugu stranu puta i pao na komu. Metak je ušao s boka, a izašao kod vratne kralježnice. Previjali su me u četi, bataljunu i u puku, a predvečer me odveli u Jamničku Kiselicu gdje je bilo divizijsko prihvatno previjalište. Nosila su me četiri vojnika u noći na nosilima od Kupčine do Jamničke Kiselice. Počeo sam pomalo dolaziti k sebi, ali ne mogu govoriti. Čuo sam vojnike koji su me nosili kako komentiraju: “Ovome nema pomoći”. Pomislio sam u sebi: “Pa neću valjda umrijeti”. Kad sam stigao u previjalište dobio sam injekciju protiv tetanusa i topao čaj, a potom sam već počeo dolaziti k sebi. Preko Kupe su me odveli kolima. U jednom selu je bila prihvatna poljska bolnica. U toku noći su baterijom obilazili teške ranjenike i čitali imena onih koje treba odbaciit na Petrovu goru. Pitali su me mogu li ustati. Nisam mogao. Dali su me na nosila i prerađenim autobusom s ležajevima su nas doveli u Vojnić. Tamo su nas opet smjestili u kola i odveli u Petrovu goru. U prihvatnoj ambulanti su me skinuli do gola, očistili i ošišali te mi dali novo odijelo kako ne bih dobio uši. Bilo je hladno tamo. Bilo je snijega i sve puno teških bolesnika. Nije mi to baš ugodno iskustvo. Boravio sam tamo nekoliko tjedana. Doktoru sam za jedne kontrole rekao da me pusti, jer već mogu pomicati ruku.
Što je bilo nakon što su Vas pustili s Petrove gore?
– S kočijom sam nakon nekoliko dana otišao u drugu bolnicu. Nije mi vrag dao mira, htio sam u pukovsku ambulantu kod Siska. Došao sam u Kravarsko gdje sam prenoćio kod predsjednika mjesne zajednice, a drugog dana se zaputio prema Sisku, u selo Greda. Htio sam vidjeti moj bataljon koji je tamo bio smješten, a tada sam uočio kako nose mrtvog poznanika iz Kunića. Poginuo je u borbi od minobacača. Ustaše su crkvene tornjeve koristili kao vidikovce, a nismo ih smjeli gađati, jer je naredba bila da ne smijemo tuči po crkvama. Kaže mi Mane: “Mijo, znam da si bolestan, da ne možeš, ali ostani tu samo da te borci vide”. Nisam se niti javio u ambulatnu, ostao sam u bataljunu, no još dugo sam čekao da rana zaraste.
Postojale su odmazde partizana prema poraženoj vojsci i njezinim suradnicima u Karlovcu. Jeste li tome svjedočili?
– Treća divizija je ulazila izravno u Zagreb, a Deseta je trebala zatvoriti povlačenje, no nije uspjela zbog tenkova, kao što sam već rekao. Dakle, ustaše su pobjegle.
Međutim, zločini su počinjeni.
– Nismo s time imali veze. Bili smo vojnici. Nitko iz moje brigade nikoga nedužnog nije ubijao. Oni koji su se ogriješili pobjegli su ka Sloveniji, a ostali su ostali u gradu zadovoljni što se rat završio. Vrlo brzo nakon što smo došli u Karlovac otišli smo u Devetnaestu diviziju u Zadar. Ako je netko u ratu poginuo, poginuo je. Nikoga nismo ubijali. Ustaše nismo niti ulovili. Kad sam ranjen u Kupčini, poginulo je 60 ustaša. Jedan je bježao, stavio bombu na grudu i raznio se. Ustaše se nisu htjele niti predavati živi.
Bili ste domobran kad ste 1943. godine pristupili partizanima?
– Moja obitelj je odmah 1941. godine počela surađivati s partizanima. Nada Dimić, kojoj je u Zagrebu prijetila opasnost, dovodila je iz Karlovcu ugrožene u Dugu Resu gdje ih je primao Ivo Polović iz Bosiljeva. S Maricom Horvatinec su ih dovodili do moje kuće u Belavićima. Spašavali smo uglavnom Srbe i komuniste. Prespavali bi kod mene u sjeniku, a potom ih je moj stariji brat Ivo vodio preko Mrženice, ali ne mosta, nego slapova – skinuli bi cipele, zasukali hlače i prešli, no ne u grupi. Tako prolaziti pokraj ustaša bilo bi opasno. Išli su po dvoje ili troje preko rijeke u odmaku par stotina metara. Jedan iz Barilovičkog Cerovca je primao te osobe i prebacivao ih preko Korane u Sćulcu. Moj mlađi brat Andrija je 1941. godine dva domobrana preveo u partizane. U obitelji smo bili ja, otac Nikola i majka Doroteja. Bavili su se poljoprivredom. Najstariji brat je bio Ivo, koji je radio u tvornici u Dugoj Resi. I moja sestre Mara, Kata i Barka su radile tamo. Ja sam radio isto u tvornici, na vrlo složenim strojevima. Tu su postavljali najbolje radnike. To je bilo vrlo teško raditi.
I prije rata ste bili povezani s radničkim pokretom?
– Bio sam u vodstvu Ujedinjenog radničkog saveza. Našao sam jednu brošuru pravoslavnog svećenika Vase Pelagića u kojoj je pisalo “Isus Krist – prvi komunist”. Ne razumije se što znači riječ komunist. Prevedeno s latinskog na hrvatski to bi se zvalo zadrugar. Najveća je greška Staljina što je nametnuo ateizam. Govorilo se tada da u Rusiji svi jednako žive, što je bila laž – tamo su živjeli gore nego mi.
Tada niste poznavali prirodu staljinizma?
– Svi smo simpatizirali Rusiju. I u partizanima sam smatrao da smo svi jednaki, no nije bilo. Bilo je i ne-drugova. Bio sam puškomitraljezac, a jedan stariji iz Karlovca je bio pomoćnik. Kad su ustaše išle za Netretić, drugovi su se povukli, a nas dvoje je ostalo. Nismo isprva niti primijetili da smo ostali sami. Kakvo je to zadrugarstvo? No, moj desetar je bio ustaški obavještajac.
Pa koliko je partizana radilo za ustaše i Nijemce?
– Ubacivali su mnogo svojih u naše redove, a mi malo naših u njihove.
Jesu li i Vaša braća i sestre također bili komunisti ili simpatizeri radničkog pokreta?
– Svi smo bili, cijela obitelj.
Dakle, kad je izbio rat, niste imali dileme kome se prikloniti?
– Nismo. Moja sestra Anđelka, koja je imala blizankinju Ankicu, pohađala je učiteljsku gimnaziju u Karlovcu 1943. godine. Vlak nije išao do Duge Rese, pa je morala pješke doma. Tako su i Nijemci išli. Jedan lopov iz dvorišta je Nijemce upozorio da je komunistica, da su njezina braća u partizanima. Tako su došli doma i sve nas ispitali. No, nitko ništa nije htio reći. Tako niti N. Dimić nikoga nije odala, jer je bila svjesna da će je ubiti. Uglavnom, htjeli su strijeljati moju obitelj, no zaustavio ih je jedan njihov komandant i rekao da će obavijestiti ustaše, pa da će moju obitelj sutradan ujutro otpremiti u logor. Moja sestra je razumjela njemački i kada su Nijemci otišli, moja obitelj je uzela konje i kola te pobjegli preko noći u Bosiljevo. Sve su ostavili doma, pa i četiri svinje. Dvoje smo držali za partizane, a dvije za nas. Kasnije je počela njemačka ofenziva. Kuda sve moja stara majka nije prošla. Sklonila se kod nekoga. Oca su uhvatili, uzeli mu kola i konje te ga zatvorili u neki podrum. Pravio se gluhonijem. Kada je jednom domaćica otvorila vrata podruma, otac je pobjegao. Bio je prvi dugoreški komunist. Mještani nas nisu zvali po prezimenu, nego su nas nazivali komunistima. Imao je dosta zemlje. Bio je iz bogate obitelji. Kao mali je ostao bez oca i majke. Uglavnom, umro je 1944. godine. Razbolio se, odveli su ga na Petrovu goru, ali nije mu bilo pomoći. Svećenik u Kunićima je surađivao s ustašama u Netretiću. Govorio im je gdje trebaju gađati. Ankica je bila pisarnica u štabu bataljona kojeg su granatirali. Tada je ostala bez obje noge. Vozili su je u bolnicu kod Metlike, no umrla je na putu i pokopana u Sloveniji. Brat Andrija je bio obavještajni oficir za područje Karlovac. Opet se dogodila izdaja. Nije bilo tada nikome za vjerovati. Otišao je u Goršćake da dovede jednog mladića u partizane, a ustaše su pripemile zasjedu. Tamo je i poginuo. To je bilo 1944. Sestra Anđelka je bila radiotelegrafist u diviziji bezbjednosti. Kad se rat završio htjeli su je zadržati u armiji, ali se odlučila vratiti u Karlovac i završiti učiteljsku školu. Moja se obitelj tako rascijepala tokom rata.
Poznavali ste N. Dimić?
– Bila je lijepa djevojka.
Nakon rata ste ostali u sustavu vojske?
– Bio sam 1944. godine na kursu kod Glavnog štaba Hrvatske s još dvojicom iz Karlovačke udarne brigade. Nisam imao ambicije da ostanem. Nisam se borio za čin, nego protiv Nijemaca, ustaša i Talijana. Rudolf Dubravčić, kasnije gradonačelnik Karlovca, je bio komandir voda, a ja sam bio delegat. No, zamijenili su funkcije, a on je otišao poslije u Karlovački tjednik.
Gdje ste sve služili JNA?
– Prvo sam bio u Zadru. Nagovorili su me da ostanem u armiji još. Na logorovanju u Boriku je personalac pitao tko bi se htio dobrovoljno javiti u artiljeriju. Ljubo Žeželj i ja smo se javili. Javio sam se jer sam volio tehniku. Nakon toga sam raspoređen u Varaždin. Tamo je komesar jednog bataljona, neki Crnogorac, dobio sifilis. Ubio se i napisao poruku da ga tamo pokopali. No, po njega su došli Crnogorci i ukopali ga u Crnoj Gori. Nakon Varaždina sam otišao u Banja Luku, a potom sam bio u Ćupriji. Zatim sam došao u Karlovac. Načelnik puka je trebao ići u školu gađanja, no imao je problema u obitelji, pa me zamolio da ga zamijenim. Otišao sam u Zagreb na to. Nakon što sam taj kurs prošao, bila je aktualna tršćanska kriza i ostao sam u Zagrebu kao obavještajac.
Kada ste došli u Makedoniju?
– U Bitolu sam došao 1960. Bio sam prije toga u Sloveniji. Premjestili su me opet u Karlovac. Bio sam tu. Dobio sam upalu zglobova i liječio se u Zagrebu. Kad sam to završio vratio sam se u Karlovac. Rekli su da jedan treba ići u Treću vojnu oblast. Bilo je predviđeno da ide Boško Tepšić s kojim sam bio blizak. I on je Karlovčanin. No, imao je obitelj. Tako sam došao u Bitolu 1960. Došao sam po noći na stanicu i vidio – nema grada. Moraš proći park prvo da dođeš u središte grada.
Kako ste upoznali buduću suprugu?
– Promatrao sam ženske. Upoznao sam jednu koja je radila u banci. Nije pristala na to da napusti Bitolu. Rastali smo se zbog toga, a poslije sam upoznao Ratku s kojom sam se oženio. Mlađa je od mene 12 godina, no to nije nije bio problem. Završila je ekonomsku školu. Imao sam tamo i neprilika. Polagao sam u Beogradu za viši čin. Položio sam teoretski dio ispita, a potom i praktični. Moj načelnik artiljerije puka Toni Hočevar nije položio taj parktični. S još jednim, Hercegovcem, je isplanirao da me da na vojni sud, a sve kako ne bih bio unaprijeđen, pod optužbom da nisam dobro vodio vježbu. Nikad se nisam bojao pretpostavljenog. Znao sam svoje zadatke, zakone i propise, pa mi nitko ništa nije mogao. Utvrđeno je da smo vježbu izvodili po svim propisima.
U kojem činu ste umirovljeni?
– Pukovnik sam, no skinuto mi je 60 posto penzije. Sad mi iznosi 3.600 kuna, a imao bih osam ili devet tisuća kuna penziju, da nije bilo tog “rezanja”. Imao sam veću plaću od liječnika.
Kako komentirate rasprave o ustašama i partizanima?
– Vlada podcjenjuje partizansku borbu. Kako je predsjednica Kolinda Grabar – Kitarović mogla izbaciti bistu Josipa Broza Tita? Je li na ustaškoj strani?
Jeste li zadovoljni obilježavanjima Dana oslobođenja Karlovca?
– Bolje išta nego ništa. Kod vlasti u Karlovcu dosta vlada ustaški duh. Uvijek sam govorio otvoreno. Vidite što rade. Zovem ih džeparima. Isto se odnosi i na županijsku vlast. Početkom Domovinskog rata u Belavićima mi je jedan vikao da sam komunist i da me treba ubiti. Brat njegove majke je bio sa mnom u društvu. Prišao nam je taj koji je tvrdio da me treba ubiti i pružio mi ruku. Nisam mu htio dati.
Ispada da ste porobili, a ne oslobodili Karlovac?
– Da, da, porobili smo ga… (ironično, op. a.)
Razgovarao Marin Bakić/Aktiviraj Karlovac