Radio
Mrežnice, konobar, novinar, književnik, glumac, komičar i
glazbenik bogatog životnog iskustva duhovito ispisuje dio
društvene povijesti Karlovca, ono čemu je svjedočio, kao i svoje
poglede na različite društvene fenomene. Pogriješili ste, ako te
knjige niste nabavili, no to se uvijek lako ispravi.
Koje ste dinamovce susretali dok ste radili na Bukovačkoj
cesti u Zagrebu?
- Prvo Snješka Cerina. Ivo Tomić mi je u životu bio idol i pol.
Uvijek sam htio biti sportski reporter. Tomić je Cerina nazivao
najspretnijim nespretnjakovićem. Upoznao sam i Ivicu Miljkovića,
centarhalfa iz 1970-ih kojega nove generacije ne poznaju, pa i
ostale. Konobario sam tamo tri sezone. Jedno od ostvarenja mokrih
snova pubertetlije iz Vukmanića je bilo upravo upoznavanje tih
glasovitih dinamovaca. Kada već nisam mogao biti centarhalf ili
centarfor, barem da budem taj koji mi toči pića.
No, bili ste toliko talentiran nogometaš da ste i mogli
biti centarhalf ili centarfor u Nogometnom klubu
“Dinamo”?
- Zna se tko igra u Dinamu, čiji sinovi i kakvi te kakvim su
vezama došli do tog statusa.
Ne pratim.
- Uglavnom, da zaigraš danas tamo moraš biti malo drugačijeg
habitusa nego što sam ja. Moja me majka Jana, na prvu moju
pomisao da uopće zaigram za NK “Korana” na Turnju, srezala u
korijenu. “‘Korana’? Turanj? A sijeno? A pšenica? A otava? A
krave čuvati…”, rekla mi je.
Ottawa?
- Ne, otava – drugi otkos sijena. Čitav život sam na Vukmaniću,
s manjim prekidima. Imali smo, osim krava, traktor, mlijeko koje
smo nosili na kontu i koje nije plaćeno malo kao danas, nego smo
od toga mogli zaraditi i lijepo živjeti. Dobar dio toga počivao
je na mojim plećima, ali se znao red i poredak – moraš prvo
uraditi kućanske obveze, a onda daj Dinamu što ostane.
Koji su još dinamovci dolazili?
- Primjerice Krasnodar Rora. Čak je bio iznenađen kada sam ga
pitao je li zabio gol Crvenoj zvezdi kada je stigao s odsluženja
vojnog roka 1972. ili 1973. I sam je zaboravio na to. “Mali, puno
me pitaš”, odgovorio je. Uglavnom, uistinu sam to proživljavao
punim plućima. To mi je bilo mnogo važnije od škole.
Biste li danas prepoznali nogometaše Dinama na
cesti?
- Bih. Ostale su mi slike…
Ne stare igrače, nego aktualne?
- To me čak niti ne zanima previše. Napisao sam jednom da sam
navijač u mirovini. Pasivan sam navijač, nešto poput pridružene
članice Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Volim gledati
nogomet, no nisam više posvećen tome. Nekada sam u sobi imao u
lijevom ćošku tranzistor, album Bijelog dugmeta u desnom. Nitko u
tu sobu za utakmice nije smio ući, ako bi mama ušla, bila bi to
loša karma zbog koje bi “Dinamo” mogao izgubiti. To je vrijedilo
u vrijeme kada smo izgubili prvenstvo 1979. Danas se više ne
ponašam tako.
Gajite li ikakvu strast prema sportu?
- Prema rukometu često, i zbog toga što su reprezentativci
često boravili u Karlovcu. Skijaški nastupi Janice i Ivice
Kostelić me nisu mogli ostaviti ravnodušnim. “Opća lova” i silne
afere koje se događaju me udaljilo malo od sporta. Svako malo mi
sruše nekakve legende, kao što je Michel Platini. Sada su
aktualne informacije o utajama poreza u nogometu. To nema mnogo
veze s igrom, no opća medijska slika odbija od nogometa. Sport
volim, sve pratim, ali ne režem više vene kao nekada.
Rezali ste vene?
- Ne doslovno. Nisam nikad bio sklon samoozljeđivanju. No, za
Cibonu…
…ste išli u Atenu navijati kada je igrala protiv Real
Madrida?
- I to bez ičijeg znanja. Vlakom sam putovao do Šida, a onda
vozom preko Beograda do Skopja, a zatim nečime do Atene gdje smo
navijali. Rekao sam majci da imam važne ispite, a na koncu me
vidi na naslovnici Večernjeg lista sa Ciboninim šalom. Ne bi to
niti uočila, da nije susjed donio novine i rekao: “Jane, pa to je
tvoj Damir, vidi ga – u Anteni”. Nije znao ispravno niti
izgovoriti ime glavnog grčkog grada. Majka mi je spremila kokoš
da imam tjedan dana dok polažem ispite, a pojeli smo je do Šida.
Od 16.000 gledatelja u dvorani, baš su Vas uslikali i baš
su tu sliku objavili?
- To valjda ima neku svoju karmu.
Dakle, u laži su kratke noge?
- Definitivno, makar otišao do Atene – koliko god bio dugačak
put.
Kako se zvao ugostiteljski objekt na Bukovačkoj gdje ste
radili?
- Caffee bar “Osmica”. Došao sam tamo raditi na preporuku mog
tetka Duška Lokina. U Zagrebu sam tada pokušavao završiti studij
hotelijerstva i turizma. Nakon što sam položio sve ispite na
prvoj godini, ponestalo mi je novca. Činilo mi se blesavim da s
21 godinom života molim majku, jedinu koja je financirala
obitelj, jer je otac Marijan, nažalost, bio već pokojan, da me
financira, pa sam prihvatio raditi u kafiću. Međutim, s novcem
dođe sloboda, sa slobodom dođu djevojke, s djevojkama dođe i
automobil, pa je fakultet pretrpio nemjerljivu štetu. No, u tom
kafiću sam bio prihvaćen i ostao sam tamo tri godine. Vlasnik se
bavio i uzgojem pasa. Po štence su dolazili i sportaši i
umjetnici, pa sam imao prilike mnoge poznate vidjeti u drugom
svjetlu. Dogodilo mi se da poslušam koncert Boe u Kulušiću, a dva
dana nakon toga da je došao pjevač Mladen Puljiz po rotvajlera
ili dobermana, što je već bilo u modi.
O kojem razdoblju je riječ?
- To je bilo od 1982. do 1986. godine.
“Dinamo” je bio prvak 1982.
- Kad sam se vratio s odsluženja vojnog roka “Dinamo” je već
bio prvak. Odlazio sam na istočnu tribinu-stajanje, za što se
karta plaćala crvenom novčanicom od deset tisuća dinara koja je,
bez obzira na galopirajuću inflaciju, izdržala dvije ili tri
sezone.
To su ti topčiderski likovi koje spominjete u svojim
tekstovima?
- Da, rudari i ostali otisnuti na novčanice koje su se tiskale
u tom dijelu Beograda. Kada sam došao u Zagreb nisam propustio
niti jednu domaću utakmicu. Čak sam se ponekad mijenjao za smjene
ne bih li mogao otići na utakmice.
Gdje ste služili vojni rok?
- U Novom Sadu. Čuvenu sezonu nogometnog prvenstva Jugoslavije
sam popratio na tranzistoru. Krajem travnja se pet bodova bježalo
Crvenoj zvezdi i tada se znalo da će “Dinamo” biti prvi. Titulu
prvaka sam dočekao na “izdvojenom stražarskom mestu” – negdje na
brdu. Jedan moj prijatelj Zagorac i ja smo navijali za “Dinamo”,
a ostali su bili neutralni – nije ih bilo briga za to. Nabavili
smo si gajbu piva za slučaj da “Dinamo” postane prvak dok smo
gore. Otišli smo u selo. Vojska je u Srbiji baš bila dobro
primana, a kada su čuli da smo iz Karlovca, razumjeli su da smo
iz Sremskih Karlovaca. Dali su nam još litru brlje, “nek se
nađe”. Sakrili smo tu bocu. Igrali su “Dinamo” i “Radnički” iz
Niša te “Crvena zvezda” i “Osijek”. “Dinamo” je igrao 0:0, ali je
“Osijek” pobijedio Crvenu zvezdu golom Luke Dilbera u posljednjoj
minuti utakmice. Stoga smo mu posvetili pjesmu “Moj dilbere” koju
smo otpjevali iz sveg glasa. Smazali smo gajbu pive. Potom smo
zaključili da naslov prvaka ne može biti proslavljen bez da
popijemo svaki po barem čašicu te brlje, pa smo pronašli tu bocu
rakije koju smo sakrili.
Što vam je rekao starešina?
- Nije ga bilo dva dana, srećom.
Bio je na bolovanju?
- Da. Uglavnom, sve je prošlo bez posljedica za nas. Te godine
su zagrebački klubovi baš bili uspješni. “Cibona” je osvojila
tada Kup Radivoja Koraća u košarci, “Medveščak” je osvojio naslov
u hokeju na ledu, “Zagreb” u rukometu, “Mladost” u odbojci. Baš
su procvjetali svi ti klubovi u to vrijeme, koje vjerno prikazuje
televizijska serija “Crno-bijeli svijet”.
U Vukmaniću su svi bili dinamovci?
- Nisu. To jest hrvatsko selo, ali su dvojica navijala za
splitski “Hajduk”, a jedan čak za mostarski “Velež”, što je bilo
vrlo čudno. Za taj klub je tada igrao čuveni BMV trojac – Dušan
Bajević, Enver Marić i Franjo Vladić. Ovog navijača Veleža iz
Vukmanića su prozvali Bajevićem, jer je imao istu frizuru kao i
igrač – češljao je kosu malo u stranu. I danas tog momka zovu
tako. Kada sam počeo školovanje u karlovačkoj ugostiteljskoj
školi za Segestu i za “Karlovac” je igrao Nikola Peškir. Navijao
je za “Radnički” iz Niša, što je bilo još egzotičnije od
navijanja za Velež.
Navijači Radničkog su danas na glasu kao možda i
najopasniji.
- Sjećam se da je za mog služenja vojnog roka “Radnički” došao
u polufinale Kupa UEFA. Igrali su protiv Real Madrida. Nadimak
Radničkog je bio Real sa Čaira. Kad su ovi iz Madrida gostovali u
Nišu na Radio Beogradu sam slušao nekakvog guslara koji pjeva da
Realu iz Čaira došao Real… Nabrijavali su atmosferu. Sjećam se
dosta takvih detalja. Valjda sam i počeo pisati ne bih li se
svega toga prisjetio i sačuvao sjećanje.
Nikad niste bili agresivan navijač?
- Niti slučajno. Sjećaš li se kada je “Dinamo” gostovao u
Karlovcu, pa je i policija morala intervenirati? To mi je bilo
užasno. Bilo kakvo nasilje mi je nepojmljivo. Možda je i to
razlog da se proglasim navijačem u mirovini. Ne mogu se
poistovijetiti s nekime tko se zaputi u Livorno raditi probleme,
psuje, razbija izloge…
Mora se zabaviti kada ga ne zabavljaju ovi na
terenu?
- A valjda je tomu tako. Bilo mi je čudno gledati i kako
navijači navijaju leđima okrenutima terenu.
Propuštaš gol?
- Jednostavno se ne prepoznajem u toj priči.
Lokin navija za “Dinamo” ili “Hajduk”?
- “Hajduk”.
Dakle, hajdukovac Vas je ubacio u Dinamov milje?
- Mora biti dobar svojoj punici. Duško je uz moje sestrične, a
imam dvije u Zagrebu i dvije na Švarči, bio od velike važnosti za
moje otvaranje prema svijetu. U Vukmaniću sam imao župu, gdje sam
bio ministrant, školu i autobus. Oni su mi otkrili da postoje
Zagreb, ploče, Tom Jones, Paul Anka… Dobivao sam singlice i Start
kad bi dolazili k meni na selo, dah svijeta koji me povukao.
Donijeli su i cigarete, svo zabranjeno voće. Kada dođe rodbina
možeš se malo kasnije vratiti iz izlaska i mnogo toga drugog.
Sestrične su bile od velike pomoći, uključujući Duška koji nam je
stalno nosio traperice iz Trsta koje su mu uvijek bile tijesne.
Spomenuli ste Bou. Koga ste još gledali tada?
- Lačni Franz mi je bio omiljeni bend. Koncert Azre sam
preskočio, jer sam bio na odsluženju vojnog roka kada su bili
najjači. Kada je Branimir Džoni Štulić pustio bradu i dugu kosu,
to je već bila druga priča. Pratio sam i beogradsku scenu i
sastave kao što su Šarlo akrobata, Idoli ili Disciplina kičme.
Dok sam bio u JNA, u Novi Sad je došla Riblja čorba u sklopu one
svoje čuvene turneje “Ko preživi pričaće”. Jedan moj prijatelj
Đorđević iz Beograda i ja smo izmislili priču da bi bilo dobro
“da se vojska kulturno vaspituje, a ne samo da gledamo porniće u
bioskopu”. Rekli smo da bismo na koncert Riblje čorbe. “Šta sad
Riblja čorba”, pitali su nas. “Pa lepo, koncert je u Spensovoj
dvorani, ima 30 zainteresovanih, a vi rešite ulaznice”,
odgovorili smo. Pristali su, jer će to biti odlično za armijske
novine. Čim smo se vratili s koncerta postrojili su nas: “Lepo
ste nas predstavljali – mahali ste navodno vetrovkama”. Pa nije
to koncert klasične glazbe. Volio sam slušati Parafe i Pankrte,
no mnogo sam koncerata propustio zbog vojnog roka. U Hrvatskom
domu u Karlovcu su gostovali i Prljavo kazalište i Parni valjak i
Haustor i Azra, koju su gađali pivom. Tada se bend još nije
afirmirao. Netko ih je gađao flašama, a Džoni je rekao: “Ne
morate voljeti našu muziku, ali dajte da kažemo što mislimo…”.
Uglavnom, Zagreb je bio ostvarenje svih mojih mokrih snova.
No, niste trpili prevelike sankcije doma zbog puta u
Atenu, jer ste, nakon Ivana Ribara, jedini iz Vukmanića izašli na
naslovnici novina. S Ribarom i Brankom Vukelićem, koji je iz
Cerovca, ste najpoznatiji mještanin Vukmanića?
- Selo se mnogo promijenilo u odnosu na vrijeme prije rata –
mnogo ih je otišlo, mnogo drugih je došlo. Držim se toga da nitko
nije prorok u svome selu. Osim što sam član Pastoralnog vijeća
Župe Sveti Antun Padovanski, nemam drugih funkcija, a i to sam
morao biti po zapovjednoj odgovornosti, jer je netko trebao
napisati govor i pročitati ga kada je u selo došao kardinal Josip
Bozanić, pa su mene “izvukli” za to. No, govor nisam pročitao,
nego izgovorio. Vukmanić mi je kao vikendica, unatoč tome što
živim tamo. Selo je zamrlo – najbolje rade crkva i groblje. Tamo
ničega više nema. Doktor Ribar je očuvao selo. Vjerujem u priču
da je nakon Drugog svjetskog rata Koča Popović naumio da na tom
mjestu napravi nekakav poligon, pa da mještane treba raseliti.
Ribar je tada to spriječio.
Baš se okomio na Ribarovo selo?
- Nije vjerojatno niti znao da je ovaj tamo rođen. Ribar je
tada bio predsjednik AVNOJ-a i očuvao je Vukmanić i Knez Goricu.
Zahvaljujući Ribaru smo dobili asfalt, i opskrbu električnom
energijom i vodom prije Cerovca Vukmanićkog, koji je bio na
državnoj cesti. Selo je postalo i turistički zanimljivo – svi
koji su išli na Petrovu goru i Kozaru svratili bi do Vukmanića.
Imali smo ured mjesne zajednice, dućan, poštu, kafić… Ničega nema
od toga više. Autobusne linije su prilagođene školi – nakon 15
sati nema autobusa, a vikendom uopće. Dolaze iz Karlovca obraditi
vrt, popraviti nešto po kući, pripreme roštilj i odu doma. Sto
puta mi se znalo dogoditi da idem sa svirke u tri ujutro i
napravim trag u snijegu, a u pet sati se vraćam po vlastitom
tragu kada idem na posao, jer nitko drugi nije tuda prošao, niti
autobus niti ralica. To mrtvilo mi ipak dobro dođe u ovim
godinama – kuća mi je kao vikendica. Ne smatram se posebno važnim
u svom selu, iako vjerojatno jesam najpoznatija osoba iz
Vukmanića, nakon Ribara i Vukelića koji je kod nas sahranjen.
Inače, tužna je priča s Ribarom. Kada je 1991. godine došla ekipa
iz Loznice pokupila je stare puške iz muzeja, pa i originalno
pismo Ive Lole Ribara djevojci Slobodi Trajković. Sve su
originalne eksponate uništili, a Ribarovo poprsje bacili u bunar.
To nije mit?
- Nije – bista je u bunaru koji je najdublji u selu. Ronioci su
rekli da je preduboko i da je previše opasnih plinova, da bi se
poprsje izvlačilo. Bistu je očigledno mulj preuzeo. Bila lijevo
od ulaza u zgradu, a desno su stavili bistu Franje Tuđmana.
Protiv prvog predsjednika nema nitko ništa, no nekako je
uzurpator tog prostora, jer je tu živio i radio Ribar. I Cata
Dujšin-Ribar je tu često dolazila. Ribar je to mjesto podigao, po
njemu smo bili poznati.
Da postavimo njegovu bistu u Veliko Trgovišće?
- Da im uzvratimo udarac? Radit ćemo na tome.
Imate li vinograd doma?
- Izvadio sam ga dobrim dijelom – ostalo je samo da pojedem
malo grožđa. Stara je to sorta koju je još moj pokojni djed sadio
i od nje nemam manje-više ništa. Nemam vremena da se s time
bavim. Često se osjećam kao seoski veterinar, jer dobijem i vino,
kobase, šunke i ostale proizvode zbog radijskih poslova.
Populacija koja uzgaja svinje, gaji vinograd, sadi repu i zelje
to oglašava, pa su zahvalni kada putem radijskih oglasa to uspiju
prodati, jer je danas to teško. Smatraju me zaslužnim za to što
su prodali kravu, krmaču ili nešto treće, pa donesu ceker. Taj
vinograd, dakle, nije toliko bitan. Više je smetnja, jer oko
njega moram kositi.
Niste okončali studij u Zagrebu, ali ste diplomirali kod
Miloša?
- Tako je. To je bila teža škola. U ratu, za dugih stražarskih
noći, imaš vremena za razmišljanje. Tada sam osvijestio koliko je
to mjesto mnogim Karlovčanima bilo bitno, posebno meni. Nakon što
sam tri sezone radio na moru preko ljeta, a preko zime u Zagrebu,
htio sam se ženiti. Da ne čmrljim doma preko zime, potražio sam
posao u Karlovcu. Vidio sam da traže konobara. Miloš Grubješić,
koji je završio sve svoje škole valjda još u Beogradu 1936.,
rekao je: “Nemam s tobom puno pričati – mladi si i zgodan. Ako
imam, imat ćeš. Ako mi nestane, prvi letiš. Prouči cijene i dođi
u sedam ujutro na posao”. Pomislio sam da ću tamo prezimiti, a
zadržao sam se sedam godina, jer mi se to mjesto jako svidjelo.
Gosti su bili različitih kategorija. Prvo bi ujutro dolazili
radnici na kratke kave, pa svi živi na gablece – od nezaposlenih,
zaposlenih, činovnika, oficiruša u šlafroku kojima se nije dalo
kuhati, pa da uzmu “malo pasulja za kući”. Dolazili su zatim
studenti kojima se ne da buditi i putovati u Zagreb. Poslijepodne
su na ručak dolazili špediteri, kamiondžije, putnici prema moru
ili s mora. Dalmatinci su vidjeli vlasnikovo ime, ali su ga
čitali “Grubišić”, pa su mislili: “To je naš Hrvat”. Tada se i na
to gledalo, kao što se gleda i danas. Predvečer stiže pokojni
Bolta sa svojim travarima koji su pušili marihuanu. Jednom
mjesečno bi došli policajci iz odjela za narkotike, ali nisu
stvarali probleme. Dolazili su hokejaši, kako smo zvali ove s
drvenim nogama, oficiri JNA, pa, saznali smo kasnije, agenti svih
mogućih službi kao što su KOS ili SOA. U tom malom prostoru su se
svi izmiješali i nitko nikoga nije dirao. Posluživao sam goste i
čitavo se vrijeme zajebavao – bio sam radio bez antene. Shvatio
sam, što je veća zajebancija, to je veća zarada, a možeš lakše i
potkrasti, jer je pažnja gostiju manja. Stiglo je vrijeme vlasti
Ante Markovića kada je utvrdio kurs prema njemačkoj marci u
omjeru 1:7. Odjednom su plaće iznosile dvije tisuće maraka – svi
su imali para, čak i studenti koji su pili na veresiju – sve su
se veresije uvijek vraćale. Ništa nam nije nedostajalo. Sve je
bilo dobro. Mnogo se radilo – patile su noge i živci. Koliko sam
tu naučio?! Zatim su stigle 1990. i 1991. i gosti su se počeli
dijeliti. Gari Stošić, Denisov otac, sjedi pokraj jednog oficira.
Gari čita Večernji list, a ovaj Politiku. “Kažu li i tvoje novine
da će sutra padati kiša?”, pita ga Gari. “Da? To je jedino u čemu
se slažu novine”, dodao je. Kad je došao rat, od svih takozvanih
srpskih birtija Miloš je ostao netaknut. Tamo se uistinu nije
nikada politiziralo, nitko nije mitingovao, nije bilo ustašluka…
Baš sam nekidan pronašao svoje stare aforizme. Vjerovao sam da
neće biti rata do zadnjeg dana mira, ali sam pisao u travnju
1991.: “Ove turističe sezone najviše posla imat će agencija
Zbjeg-turs”. Bio sam bezobrazno u pravu.
Poput Bore Đorđevića: “U slučaju građanskog rata bježite
avionima JAT-a”.
- Da. “Dok neki broje kinder-jaja, brojimo kragujevke”, tako
sam se isto zajebavao, a misleći da će se ipak dogovoriti, da
rata ipak neće biti. U to vrijeme je U2 izdavao odlične albume,
The Rolling Stones su gostovali u Budimpešti, a mi ćemo pucati
jedni po drugima? Radio sam u Crikvenici. Svi moje kolege tamo su
bile iz Bosne i Hercegovine ili iz Srbije. Sa svima sam ostao u
dobrim odnosima. Hvala facebooku, pronašao sam jednoga u
Nizozemskoj, drugoga u Belgiji, trećega u Luxemburgu i održavamo
odnose.
Benelux?
- Da. Bili smo bene tada jer nismo shvaćali što će biti, pa smo
otišli u Benelux. Uglavnom, našli smo se nakon mnogo godina. Ako
si bio čovjek tada, bit ćeš i sada.
Je li netko razočarao?
- Nije. Očito su svi bili zavedeni velikim pričama. Boljele su
male stvari – kad su mi uzeli gitaru i ploču Erica Claptona.
Mama, baka i djed su ostali u Vukmaniću. Do kraja rata je djed
preminuo, no majka i baka su ostale i dočekale oslobođenje. Za
rata su čuvale najvažniju imovinu u kući kao što su hladnjak,
škrinje i bojleri, a računali su da se nitko neće niti zanimati
za gitare, ploče i knjige kojih sam se nakupovao u Zagrebu –
kupio sam gotovo sva djela slovenskog pisca Vitomila Zupana,
Charlesa Bukowskog, jeftina BIGZ-ova džepna izdanja i slično.
Uglavnom, bivši voditelj Radio Karlovca koji mi je prodao
električnu gitaru je za rata došao mami i rekao joj da svira
negdje u Vrginmostu, valjda, da se njegova gitara pokvarila, pa
bi li mogao uzeti moju. “Kako ne”, kaže mu majka, razmišljajući
da je bolje da uzme gitaru nego bojler. Za dva tjedna je vratio
gitaru, ali i rekao majci da je vidio da u kući ima dobrih ploča,
što bi im dobro došlo za Radio “Petrova gora”. “Uzmi, nema veze”,
rekla mu je mama, opet računajući da je bolje da uzme ploče nego
škrinju – kakav Clapton, ne diraj Gorenje. Bio sam 1994. u
vojsci, nas trojica smo ostali u noći usred ničega. Slušali smo
Radio “Petrova gora” da čujemo što neprijatelj radi. Iza ponoći
su puštali dobru glazbu, dakle bez narodnjaka. Nizale su se
pjesme Fleetwood Maca, The Rolling Stonesa, The Doorsa… “Joj, što
bi mi sada fino legao jedan Clapton”, komentirao sam, i baš su
počeli puštati njegovu pjesmu “Have You Ever Loved a Woman”.
Kažem prijatelju da imam ploču doma “E. C. Was Here” s tom
pjesmom, ali da preskače kad Clapton počne kaže “woman”. Slušamo
tu pjesmu na radiju, kad odjednom čuješ: “Have you evert loved a
woman, woman, woman, woman…” Ploča preskače na istom mjestu kao i
moja. “Molim”, rekao sam u čuđenju. Kada je oslobođen Vukmanić
dođem doma i pitam majku gdje su ploče. Rekla je da ih je odnio
moj prijatelj. Tada sam shvatio da je moja ploča svirala kada smo
slušali radio onu večer. Takve stvari pamtim, no ne mogu reći da
sam razočaran. Svatko je postupio kako je znao i umio.
Vaša majka je ostala tamo za rata?
- Da. I od supruge baka. Uvijek ću kazati javno, jasno i
glasno, da je u protivničkoj vojsci tamo bila smještena od 1993.
do 1995. godine potpuno korektna ekipa. Prije toga su se dogodili
zločini kao što je ubojstvo obitelji Muić na Jelašima ili
obitelji Šepac, što je zlodjelo Dragice Vidnjević poznate kao
Draga Pilićarka. Međutim, ekipi koja je kasnije došla nije bilo u
interesu da rade probleme, pa da ih šalju u Bosnu ili slično.
Bili su toliko korektni da su mi čak psa uhranili do
neprepoznatljivosti, a vjerovao sam da će ga ubiti. Na koncu me
taj pas i dočekao. Još su prije Oluje spremili svoje stvari na
sigurno. Pomirili su se s ishodom rata, mada su još držali
liniju. Za oslobađanja su samo pokupili stvari i otišli preko
Trebinje i Vojnića dalje. U Knez Gorici je bilo malo čupavije.
Tamo je bila smještena možda ekstremnija ekipa koja je
petnaestoro mještana pospremila u podrum. Zaključali su ih i
otišli bez pozdrava. Dva dana, koliko se pucalo, nisu imali jesti
i piti niti gdje nužditi. Kada je nastupila tišina, razmišljali
su što uraditi. Počeli su lupati po vratima, razvaljivati ih.
Kada su uspjeli, izašli su van. “Gledam niz cestu, nigdje nikoga.
Odjednom čujem tenk – dolazi iza zavoja. Tražim naočale po džepu
da vidim čiji je. Ako je njihov, neka me ubije. Vidjela sam
zastavu. Činilo mi se da je naša hrvatska zastava do neba”,
svjedočila je ženina baka. Ta priča nam se baš urezala. Nakon što
je došla Hrvatska vojska, pala su dva janjca koja su lutala po
selu. Bio sam sudionik rata i pamtim uglavnom pizdarije. Dok sam
bio u progonstvu živio sam u jednom malom stanu na Rakovcu. Kada
je Vukmanić oslobođen, vratio sam se tamo, jer mi je bilo ispod
časti da ih moljakam za taj stančić površine 40 četvornih metara,
koliko ima dnevni boravak moje kuće.
Prije devet ili deset godina ste napisali da je taj stan
na Rakovcu kojeg ste napustili i dalje prazan. Je li prazan i
nakon 20 godina?
- Jest. Na Rakovcu u jednom kafiću se sretnem s bivšim
susjedima. “Hoćeš ključ”; zajebavaju se.
Kako je Sikira zapeo u prozoru?
- To je bio jedan od legendarnih likova kod Miloša. Vjerojatno
bi sada bio na nekom uvjetnom otpustu. Bio je baš kleptoman,
volio je krasti.
Što je krao?
- Ukrao mi je sa šanka, primjerice, sunčane naočale, a nije
priznao, krao mi je piće, novac mi je krao iz kase kada bih
skočio na WC ili na terasu. Bio je takav jednostavno. Uglavnom,
zaspao je u WC-u. Kada sam zatvarao kafić nisam provjeravao
zahod. Probudio se u tri sata ujutro lud i pijan i htio je izaći
van iz birtije. Dodatno si je još potegnuo cugu koja je bila na
šanku. Otvorio je prozor na oberliht i kanio se provući kroz
otvor. Zaglavio se i nije mogao niti naprijed niti nazad, bio je
nigdje, ni vrit ni mimo. Pola ga je bilo vani, pola unutra.
Naišla je patrola milicije i pitala ga što radi ovdje. Odgovorio
im je da pokušava izići van, no oni su zaključili da ih mulja, da
je provalnik. Nekako su ga spustili i uhitili. No, došao je Mišo,
koji je živio iznad, i rekao miliciji: “Joj, pustite ga, znam ga,
nije normalan”. Došao se izvinjavati drugi dan. Opisivao sam
takve priče u svojim tekstovima. Za primirja 1992. godine, nakon
što sam već skinuo uniformu i vratio se na posao, oglasili su
opću opasnost jednog dana. Tada se na takve uzbune nije previše
uzbunjivalo, pa su gosti i dalje naručivali pića. Upozoravao sam
ih da se roka i da nije pametno još cugati. Na to su samo
odmahivali rukom. U 20.45 sati su ispalili dva VBR-a iz Brezove
Glave na Luščić, Rakovac i druge kvartove. Karlo Hrsan je bio na
terasi. Pala je granata preko ceste i pogodio ga je geler čudnim
nekim rikošetom u dlan. Edo Škalamera, koji je i danas živ i
zdrav i hoda po rakovačkim birtijama, je imao običaj da popije
konjak, pa vodu, pa još malo odahne. Kad su počele padati granate
popio je konjak, ali nije stigao popiti vodu. Njegov prijatelj
koji je sjedio s njime je pobjegao u kafić. Edo je popio vodu i
lagano krenuo u birtiju, međutim pogođen je s dva šrapnela u
stražnjicu, što ga je odbacilo u lokal. Imao sam već uigranu
shemu za uzbuna. Postojao je prolaz između kuhinje i šanka gdje
smo čekali da prođe napad. Tada sam prvi puta povalio kuharicu,
jer sam pao na nju i čekali smo da stane gruvanje. Kad je
nastupila sablasna tišina, ogledavam po kafiću i pitam je li
netko ranjen. Kaže Edo: “Ja sam, ali ne znam što mi je”. Karlo se
drži za dlan u zahodu, ispire vodom, pjeva nekakve ustaške pjesme
i kaže: “I dok voda teče krv iscurit neće”. Tješio je još one
koji su došli naknadno. Naposljetku mu je taj dlan ostao trajno
oštećen. Navire mi milijun slika. Stoga ih nastojim sve staviti
na papir. Planiram izdati i treću knjigu. Napisao sam trilogiju
“Dva loša ubiše Miloša”. Davor Gobac, Saša Radulović i ostali
članovi Psihomodo popa su dolazili kod Miloša na grah, jer,
tvrdili su, ne valja koncert u Karlovcu na kojem se dobro ne
isprdiš od graha kod Miloša. Zapisujem takva sjećanja da si
oslobodim hard disk u glavi.
U prograničkom naselju na Gazi ste otvorili
kafić?
- Da.
Kako ste došli na tu ideju? Djeluje više humanitarna,
nego poduzetnička, jer je klijentela bila teška
sirotinja?
- Kod nas se iza humanitarnosti krije masa novca. Pokazalo se
to i u ovom slučaju. Došao mi je 1992. godine vlasnik jedne
garaže s idejom da je uredim do kraja u ugostiteljski objekt.
Rekao mi je da će uskoro u neposrednoj blizini niknuti naselje.
Imali smo 800 njemačkih maraka temeljnog kapitala. Kupili smo
supruga Mira i ja aparat za kavu i otvorili bistro koji se po
mojoj izričitoj želji zvao Zeppelin.
To Vam je i jedan od nadimaka?
- Da. Vjernik sam Led Zeppelina. Često kažem za sebe da sam
njihov veleposlanik za ovaj dio Europe. Jedna međimurska tvrtka
je gradila naselje, a radnici, Međimurci, su bili u čudu, nisu
znali pročitati ime. Ostavili su hrpu novca. Nakon njih su došli
Turci, jer su kućice došle iz Turske. Glumili su da ne piju.
Petkom su išli u džamiju, ali se preko tjedna kršilo na razini
Međimuraca. Naposljetku su došli progranici iz Saborskog,
Lasinje, Cetingrada i drugih mjesta. Priznali su mi kasnije da su
tada živjeli uistinu bez brige i pameti – nije bilo najma
smještaja, režija, kruh je dolazio svakog dana, hunamitarna
pomoć, kako su zvali humanitarnu, je dolazila redovito, svakome
je netko u vojsci i taj netko donosi konzerve i novac…
Prograničke naknade i sve što su donijeli njihovi rođaci iz
inozemstva trošilo se u birtiji. U tih 12 četvornih metara lokala
smo zaradili prvi pravi novac. Država je tada uvelike gledala
kroz prste. Znalo mi se dogoditi da dođem iz vojske na par dana
doma i da primijetim da ne radi kasa, pa nakucam brže-bolje pet
dana prometa. Tu je bilo novih likova i novih priča, a, nažalost,
i uniformiranih koji su me upozorili da bih se lagano trebao
povući iz tog posla. “Bog će ti platiti. Ako neće Bog, Tuđman će
ti platiti. Ako neće niti Tuđman – što mi možeš”, govorili su.
Svo razbijanje i maltretiranje nagnalo me da se ipak posvetim
onome za što sam, čini mi se, talentiran, a to je umjetnost.
Spominjali ste izletnike iz Loznice. Uvijek su, s obje
strane, bili problematični vikendaši?
- Jesu, pogotovo su radili probleme u vrijeme akcija kao što su
Maslenica ili Medački džep. U mom kraju se uistinu živjelo – može
glupo zvučati – bratstvo i jedinstvo. U Skakavcu je bio sajam na
kojem su se prodavali prasci i ostale živine, tamo su dolazili
Romi sa svojim konjima… Nitko nikoga nije dirao. Kosili smo
jednom otavić – treći otkos sijena – a djed, koji je bio napredan
po idejama, je rekao: “Gle, zbor je u Trebinji, hajdemo kod ovih
mojih partizana”. Trebinja je pravoslavno mjesto. Neki običaji su
izumrli, recimo onaj da se odlazi kositi na “gologuzi” Božić. Na
primjer, ako nema snijega na katolički Božić, iz Trebinje dođu
tobožnji kosci, koji, kao, kose po vrtu, a u biti čekaju da ih
gazda kuće pozove unutra, da ih počasti i da se malo zafrkava.
Jednako je bilo ako nije bilo snijega za pravoslavni Božić. No, i
ako je bilo snijega odlazilo se družiti kod susjeda druge vjere.
Uglavnom, domicilno stanovništvo nije imalo motiva da
radi probleme?
- Zaista nije. Na Vukmaniću sam odrastao. Odlazio sam na
turnire i na zabave na kojima je bio običaj da se sviraju i drmeš
i užičko kolo. Isti je ritam, samo se melodija promijeni. Do
trećeg listopada 1991. godine sam bio uvjeren da rata neće biti.
Sutradan sam pobjegao u Karlovac.
Bili ste kao vojnik neko vrijeme smješteni na Orlovcu.
Što je tamošnje romsko stanovništvo govorilo za one
preko?
- “Udri cigane, udri po ciganima!”. Ta ekipa je došla na
Orlovac iz romskog naselja Maja kod Gline, pa su bili osobito
kivni. “Bježim iz Maje, jer me hoće ubiti. Dođem ovdje u nekakav
mir, opet me hoće ubiti. Udri po tim ciganima”, govorio je jedan
od njih. Objasnili su mi kasnije da su svi koji pucaju po njima
cigani.
Tekst ovog intervjua će zbog prirode medija prikriti Vaše
poprilične vještine imitiranja. Gdje ste ih izbrusili? U
ugostiteljstvu?
- Da. Shvatio sam da imam talent za to u autobusu na liniji
Vukmanić-Turanj kada sam putovao u školu. To je već razdoblje
puberteta. Tražio sam pozornost djevojaka i odraslih, da me
poštuju, a autobus sam prihvatio kao pokretnu pozornicu. Prvo sam
“skinuo” Kalimera, junaka crtanog filma, pa Mladena Delića.
Fenomenalno mi je bilo njegovo prozivanje sudaca: “Gospodine
Palotaj, niste u pravu, Aćimović je bio izvan kaznenog
prostora!”. Shvatio sam da je to prečica prema nečemu većem.
Imitirao sam i Josipa Broza Tita ili lokalnog birtijaša, što je
mikro-društvu bilo zanimljivije. Uglavnom, učio sam se plijeniti
pažnju.
Još ste radili kod Miloša kada Vas je Radio Jaska
angažirala u marketingu?
- Da.
Gdje su Vas zapazili?
- Proveli su audiciju na kojoj sam sudjelovao. To je bilo doba
velike ekspanzije Radio Velike Gorice. RVG je, uz Radio 101, bila
jedina postaja na kojoj se moglo čuti da se netko nasmije. Jaska
je djelovala urbanije. Slušao sam tu stanicu u birtiji. Kad nije
bilo mnogo posla zvao sam kontakt-emisije i provalio par fora.
Tako su me zapazili i pozvali na audiciju za spikere i marketing.
Izmislio sam nekoliko reklama pa su me angažirali. Nisam
sudjelovao u programu, samo u snimanju reklama. No, s ratom je
sve to zamrlo. Radio Duga Resa je počeo emitirati 1993. godine.
To je isto bio udriground radio, više udri nego ground. Svi smo
radili na volonterskoj bazi, nije bilo nikakvog novca. Radilo se
u podrumu motela “Roganac”, a u studio se ulazilo kroz prozor.
Koristili smo ploče i kasete, a CD-i su bili znanstvena
fantastika. Radila je tamo Zrinka Raić sa svojim dečkom, a
kasnije je stradala u prometnoj nesreći. Stalno sam pametovao
nešto, pa su me pozvali da pokušam raditi s njima. Snimio sam tri
džingla koje sam imao u glavi. U jednom sam imitirao albanski
izričaj u našem jeziku: “Dajem časnu riječ i besu da slušam samo
Radio Duga Resu”. U drugom sam imitirao kardinala Franju
Kuharića: “Ako želite živjeti u Kraljevstvu Nebeskom, svakako
slušajte Radio Duga Resu”. Taj džingl je bio toliko uvjerljiv, da
je pokojni velečasni Matija Jezerinac-Mata zvao radio i čestitao
nam što smo angažirali kardinala. U svoj toj zafrkanciji sam
rekao da je nedjelja dan kada bih mogao nešto raditi u programu.
Radio sam emisiju Nježni infarkt koja se emitirala nedjeljom od
20 do 22 sata. Bilo je tu svega i svačega. Najviše iz te priče
pamtim napad na Karlovac 1993. godine kada su Željko Mačešić-Žec
i Darko Dobrodolac-Dac te drugi bili na Sajevcu i odbili napad.
Ludi i živčani su zvali u program. “Daj nam nešto da nam smiri
živce”, rekli su. Tada sam poručio: “Samo za Šestu ličku koja
brani Karlovac” i pustio “Paranoid” Black Sabbatha. Takav je to
bio radio – neobaveznog programa, sa zafrkancijom i bez profita.
Branko Obradović-Kina je na Hrvatskom radiju Karlovac 1995.
godine hitno potraživao muškog spikera. Došao sam predati oglas
za konobaricu, zapričao se i ostao.
Pistali ste i humoreske u lokalnom tisku?
- Pisao sam za “Spektar” i “Nokat”. Za to je kriv moj školski
prijatelj Mile Sokolić. Bila je to zanimljiva generacija i dalje
aktivnih konobara. Sokoliću sam vjenčani kum. Prepoznao je moj
talent u govoru i pozvao me da to napišem. Valjda je to tako –
jednom lopov, uvijek lopov, pa isto i kad jednom kreneš pisati ne
možeš stati. Prije toga sam pisao pjesme. Napisao sam i uglazbio
pjesmu “Bluz za moju pokojnu macu” dok sam još bio u Zagrebu.
Stalno sam nešto, uglavnom, žvrljao i brljao i kao i svi sobni
pjesnici i pisci nisam to nigdje objavljivao – to je bilo moje i
Božje dok me Mile nije dohvatio. Bio je u razredu pismen i
načitan. Poznavao je poeziju Sergeja Jesenjina dok su naš ruski
domet bili Idoli i njihova pjesma “Maljčiki”. Krivac je što sam
počeo tako pisati. Kad su djeca porasla počeo sam pisati priče
koje objavljujem.
Je li komunikacija s narodom glavni izvor nadahnuća za
pisanje?
- Jest. Stalno sam s ljudima. Shvatio sam da imam dobar odnos s
njima, bez trvenja. Zašto to ne iskoristiti? Kada nisi u sukobu
možeš vidjeti pozitivno. Lako je opisati tučnjavu na vatrogasnoj
zabavi, no treba moći opisati žene debelih nogu koje kuhaju
kotlovinu, pa šefa vatrogasaca koji ne može složiti dvije
rečenice, pa proklinješ onoga koji ti je dao da čitaš njegov
tekst i pomažeš mu da to ispegla. To su te male, sitne, crtice
koje su bitne, a koje sam pohvatao na konobarskom poslu, na prvoj
liniji, na svirkama, kao radijski voditelj… Imao sam posla s
predsjednikom Vlade i s tetom na placu. Zvijezda naših oglasa je
bila baka Jelica iz Draganića koja je godinama prodavala jednu te
istu svinju od 180 kilograma. “Kaj je to ona ista od lani”, pitam
je. “Je, niki je neče, gospon’ Dado”. Uzeo sam si za pravo da
takve ljude opišem, kad steknem njihovo povjerenje. Komunikacija
s višim sferama mi je najmanje draga. Vodim, na primjer, program
u Domu Oružanih snaga Hrvatske vojske “Zrinski” za Dan oružanih
snaga. Pet dana prije toga me iz Ministarstva obrane drilaju s
tekstom i prijete: “Nemojte slučajno…” ili “Ne daj, Bože, da…”.
Na svečanosti sam bio ukočen poput Ribarove biste. Na domjenku me
Vukelić, koji je bio ministar, pitao zašto sam bio tako ozbiljan.
“Pitaj ove svoje”, odgovorio sam mu, “na Golom otoku bih završio
da sam od zareza odstupio”. Samo se uhvatio za glavu. Takve
poslove odradiš i zaboraviš. Za prvi maj radimo već 15 godina
fešte. To pamtimo, kao i prošćenja, koja, na žalost, izumiru. Tu
“pohvatam” narodne riječi, izraze.
Ubacujete u tekstove stare izraze koje teško razumijem
ili ih ne razumijem.
- Napišem da sam sav andrljav, pa se 12 njih nasmije, a 120
nema pojma što sam rekao, jer to guglov prevoditelj ne
prepoznaje.
Možete li na facebooku prepoznati zanimljive
osobe?
- Malo je toga. Bloger Krule i Ribafish super pišu. Hvala
facebooku što je pokazao koliko smo nepismeni. Dobro nam je kakvu
populaciju imamo. Zvuči grubo, no facebook je otkrio ono što nisu
mogli niti Ivan Supek niti Hrvatska akademija znanosti i
umjetnosti. Kad netko nazove radio želi nešto kazati i tu je u
posebnom psihičkom stanju, no na facebooku možeš smireno napisati
što želiš.
Zašto je Bolto bio Kralj Lavova?
- Trebao bi negdje kod Korane imati bistu ili spomen-ploču. Bio
je pozitivan lik koji je oko sebe okupljao uzgajivače i
uživatelje trave. Sugerirao mi je da na Vukmaniću posadim i ja
malu plantažu.
Jeste li prihvatili njegovu sugestiju?
- Nisam. Kod nas na selu su bila tri telefona. Jednog je imao
mjesni ured, drugog Ribarov ured, a trećeg mjesni udbaš.
Jesu li bili dvojnici?
- Vjerojatno su se prisluškivali međusobno. Nije tajna da se
marihuana uzgajala po koranskim otocima, no to nikad nije bio
problem.
A zašto ste ga zvali Kralj Lavova?
- Jer je pio Lavov. Prozvao sam ga tako kad je bio aktualan
uspješan crtani film Kralj lavova. Inače volim davati nadimke.
Mislim da sam talentiran za to.
Tko je obojio gazdinog psa?
- Ekipa iz 1970-ih. Zlatko Cerovac je bio šef u trgovini bojama
i lakovima. S Tomislavom Morsanom i Brankom Martinovićem-Pljucom
te još nekoliko redikula iz tog razdoblja se sjetio da bi mogli
ofarbati mogli psa pokojnog Miloša. Pas se zvao Blento, a baš je
bio blento – ništa ga nije zanimalo, samo se izležavao tamo.
Najviše je volio salamu podrigušu. S time su ga namamili do
trgovine gdje su mu ofarbali jaja povodom Uskrsa. Obojili su mu i
njušku i uha. Miloš je to shvatio kao dobru zajebanciju.
Kažete da je konobar poput liječnika – ako netko ima
problem s tlakom, znate što treba popiti.
- Nema tu puno filozofije. Gost sam uoči problem. “Joj, kako mi
se jako vrti, nešto nije dobro”, rekao bi. “To je sigurno nizak
tlak”, odgovorio bih, a dodao bi: “Mogao bi biti”. “Za to bi
mogla biti dobra travarica”, preporučio bih. To je u biti izlika.
Jedan od gostiju je uvijek, godinama, pio malo pivo, i to u dva
gutljaja, pa bi platio i otišao. Uvijek je bio u nekoj frci,
gužvi i panici, ne znam zbog čega, nisam ga nikada pitao. Jednom
je navratio i odmah sam se uhvatio male pive. Zaustavio me i
naručio veliku. Potegnuo je veliki gutljaj i rekao: “Upravo sam
ostavio ženu na grabi, a gužva je pa imam vremena za veliku
pivu”. “Sori, nisam razumio”, kazao sam mu. “Ostavio sam je kod
ginekologa”, objasnio je.
Tko je Šima?
- Pričali su mi o njemu. Nisam ga osobno upoznao. Bio je
aktivan za Drugog svjetskog rata i poraća u mom selu. Šima je bio
seoska luda koju svi prcaju. Bio je malo nestabilan, pa nije išao
u rat. Za trajanja rata je imao posla s bijelim i crnim udovicama
u selu. Kad bi ga zadirkivali promrljao bi: “Ludi Šima vam je
jebao mater svima”.
To nije bila pusta priča?
- Mislili su da je lud, a govorio je utemeljeno. Tko zna kome
je sve bio otac.
Niste nikada dali prisegu Titu, Partiji i državi, jer Vas
je uvijek potjeralo na WC?
- Tako je. Od pamtivijeka imam slabiji mjehur. Na primanju u
pionire sam dobio solidne batine od učitelja u sportskoj dvorani.
Kad je trebalo dati prisegu, sići na parter, pripišalo mi se i
molio sam da me puste piškiti. “Dobro, idi pa se vrati!”, rekao
je učitelj. Kad sam se vratio više nisam znao gdje su moji iz
Vukmanića. Bilo mi je glupo ići među tuđe. Nisam bio u Partiji
niti sam bio član neke druge stranke. Grupiranje mi je odbojno, a
političari stalno mijenjaju stavove, vođe i principe, a uvijek su
u pravu. Svirao sam i SDP-u i HNS-u i HDZ-u bogtepitaj kome
nisam…
Onome tko plati?
- Tako je. Za odricanja od Ive Sanadera na skupu HDZ-a je bila
Jadranka Kosor. Nijednom riječju nisu Sanadera spomenuli na
stranačkoj obljetnici. Bio je čak retuširan sa svih fotografija.
Kao u staljinizmu. Zadnje su retuširani sa slika Lav
Trocki i Milovan Đilas.
- To je meni bilo nepojmljivo.
Kod političara je manje karaktera nego među
narodom?
- Umnogome. Najbolje radim s načelnicima općina. Sada će netko
reći da je to moja razina. Njihovo biračko tijelo je moje
slušačko i to shvaćaju. I sami gaje bliske odnose s narodom. Ne
osjećam se dobro u visokim sferama.
Vukmanić je mondeno skijalište?
- Bilo je nekada.
Tu dolaze Zagrepčani, skijaju se na Velikom brdu, a
poslije govore da su se skijali na Gross bergu u
Wolfsburgkirchenu?
- Zafrkavao sam se na tu temu. Gdje je danas groblje u
Vukmaniću prema Knez Gorici je bila velika strmina. Dolazila je
tu rodbina iz Zagreba. Kada bi Duško išao u Austriju na skijanje
ostavio bi psa kod mene. Skijali bismo se, a pas bi jurio za
nama. Uglavnom, kad su započela preseravanja sa skijanjima sjetio
sam se jedne obitelji koja je u Vukmanić dolazila skijati. Tek
sam kasnije skužio da su po Zagrebu govorili da su skijali u
Austriji. Dok sam bio u Zagrebu Lokin je otišao na skijanje dva
tjedna. Taman su se u Markuševcu, gdje živi, zaredale provale u
kuće. Stoga mi je dao ključeve i zamolio me da dva tjedna tamo
živim. “Tu budi, loži, frižider je pun, dovodi djevojke, ali ne i
društvo, da mi ne rasture kuću”, rekao mi je. Zato mi je skijanje
u dobrom sjećanju ostalo.
Nedavno ste nagrađeni na natječaju Književnog kruga
Karlovac za kratku priču “Inicijacija”. To je priča o Vašem
ocu?
- Da.
Spomenuli ste da ste rano ostali bez oca, što je i tema
priče. Što se dogodilo?
- Dugo sam nosio tu priču u glavi. Plašio sam se toga da
ispadnem cendrav i patetičan, pa je nisam dugo napisao. Nisam
uvijek uvjeren je li ono što radim dobro ili mi samo oni kojima
sam drag povlađuju pohvalama. Imao sam stoga problema s tom
pričom. Pišem o odlasku oca. Teško sam to doživio. Kada sam imao
šest godina roditelji su otišli u Njemačku, pa ih nije bilo pet
godina, a djed i baka su se brinuli za mene. Kad se tata vratio
radio je u Gimnaziji Karlovac kao domar. Njegovo radno vrijeme je
bilo fleksibilno, što znači da je ostajao tamo koliko je trebalo.
Kad sam malo porastao počeo sam s njime komunicirati sadržajnije.
Sjećam se naše rasprave o Željku Perušiću iz Duge Rese za kojeg
je smatrao da je najbolji igrač Dinama ikada. Nisam nikada čuo za
tog igrača, jer njegovo ime nisam nikada zamijetio niti u Tempu
niti u Sportskim novostima, pa smo se posvađali. “Kakav Marko
Mlinarić – ima krive noge i kratak je”, tvrdio je. Uglavnom,
trebao mi je kada je otišao. Stradao je u blesavoj prometnoj
nesreći. Vraćajući se s posla stao je u lokalnom kafiću da
dogovori neki posao u fušu. Bio je stolar i kao takav je radio sa
strane. Netko ga je upozorio da mu je stigao autobus na stanicu,
iako nije bio naš, nego za Krnjak. Neoprezno je pretrčao preko
ceste, udario ga je automobil, golf, nosio 20 metara bez kočenja.
U bolnici je proveo deset dana. Nadali smo se da će se oporaviti,
no preminuo je. Imao je stroj marke Aran – najvažniji stroj u
radionici preko kojega je sve išlo. Nikako ga nisam uspijevao
upaliti. Znao sam nogomet dobro igrati, djevojke sam neke imao,
načio sam svirati glazbeni instrument, a nisam mogao upaliti taj
stroj.
Bilo ga je nezgodno upaliti?
- Imao je jaku kompresiju. Moraš jako dobro potegnuti da ga se
upali. Kad je stigla vijest da je tata umro otišao sam u sobu,
stavio slušalice na glavu i slušao Led Zeppelin, a zatim u
radionicu i pokušao upaliti tog jebenog Arana, što mi je bilo
važnije od mature, diplomiranja, bilo čega. Pokušam prvi put – ne
ide. Pokušam drugi put – ne ide. U silnoj tuzi i želji da ga
upalim uspio sam napokon. Tada sam sjeo i isplakao se za ocem. Ta
priča mi se motala u glavi. Čim izbaciš emociju iz sebe lakše je.
Poslao sam priču Književnom krugu Karlovac, kojeg sam i sam član.
Nažalost, sve je manje prijavljenih priča svake godine. To je
jedan od razloga zašto sam poslao svoju. Objavio sam je potom na
facebooku s upozorenjem da je duža od tri rečenice, što ta
društvena mreža teško trpi. Doprla je ipak do dovoljnog broja
ljudi.
Kako se slavi Božić kod Vas?
- To je isto bio igrokaz ranije – znalo se tko puca iz mužara,
što je naprava u koju se nabije barut, da se ide na ponoćku… Lani
sam prvi puta Božić doživio u Kanadi gdje sam svirao s bendom.
Nekako “domaćinskije” je to tamo, drže do toga – jede se odojak,
pije kutjevačka graševina… Kod nas je to već kao i drugdje –
svjećice, zvjezdice, žaruljice, da se to obavi i idemo dalje.
Glumili ste svetog Nikolu koji je sudjelovao na rodeu.
Ponudili ste da sljedećeg puta budete sveti Nikola na
paraglajderu. Što se to dogodilo?
- Dragor Nikolić-Jundra, koji je bio direktor Turističke
zajednice Karlovac, je navodno s nekom tvrtkom iz Zagreba
dogovorio nabavku konjske zaprege u kojoj sveti Nikola treba doći
pred robnu kuću. Manifestacija je trebala započeti u deset sati.
U 9.30 nema kočije, a konji Konjičkog kluba “Karlovac”, koji su
trebali jahati uz nju, su spremni. Temperatura zraka je bila
minus šest stupnjeva Celzija. Obukao sam kostim s bradom i bio
spreman. Jundra zove u Zagreb da ispita gdje je kočija, a ovi
mrtvi-hladni kažu da su do 16 sati prethodnog dana čekali uplatu,
da nije sjela, pa su kočiju iznajmili u Pregradu. Pitao me potom
bih li se mogao popesti na kobilu, koja je bila uistinu velika.
Nisam nikada jahao. Popeo sam se, ali pojma nemam kako se uzde
drži. Kobila je počela vrludati simo-tamo i otišla do Radićeve.
Pitao sam Ljiljanu Vokić iz kluba što je s tom kobilom. a
odgovorila je da je živčana, da se u ratu okotila, pa ima traume
i reagira dok se oko nje bacaju petarde. “Hoću li sići”, pitam.
“Nemoj, mogla bi te zbaciti”, odgovori mi Ljilja. “Majko mila”,
pomislio sam. Kobila krene dalje u Radićevu. Borim se s njom.
Dizala se na zadnje noge, lete brada i plašt… Dođemo do knjižare
Naprijeda gdje se ukopala. Pitam Ljilju što tu kobilu osim
pucnjave može naživcirati, a odgovori mi da ne voli baš žutu
boju. I, naravno, kao u filmovima Alfreda Hitchcocka dolazi u tom
trenutku žuti poštanski kombi iz smjera Galerije “Zilik”, te
stane pred konjem. Kobila opet podivlja i stane kod kafića
“Gradska straža”. Kažem Ljilji da sada silazim popišati se i
popiti pivo i pošaljem ih sve na ono mjesto. Sjednem za šank, a
klinci kroz prozor gledaju i komentiraju: “Vidi, sveti Nikola
pije pivo”. Nakon nekog vremena mi kažu da se kobila smirila, da
su joj dali kocke šećera i da bih je mogao uzjahati opet. Uspjeli
su me nagovoriti. Mirno smo dojahali do Tekstilke, na
oduševljenje djece koja su vikala: “Điha-điha sveti Nikola”. Bio
sam blijed k’o krpa, a Jundra veli: “Kaj, kaj, sve je dobro”.
Ludnica.
Što si želite za Novu godinu?
- Žarko želim konačno se popeti na Klek. Meračim se već
desetljećima, a nikako. Imat ću 55 godina. Želim si da mi mozak i
dalje dobro radi, a utvaram si da je tako. Želim da mi se ne
dogodi ništa loše u obitelji. Djeca su mi draga, dobra i pametna.
Nemam prevelikih želja kao što je odmor na Karibima. Uz pomoć tih
pet, šest ili sedam akorda što sam ih naučio vidio sam svijeta.
Želim samo da se nešto globalno ne zakuha kao 1991. godine, pa da
se družimo.
Dakle, da uđemo u 2017., a ne 1991.?
- To bi bilo dobro. Bila je turbulentna 1991., ali mi se nije
dopala.
I da gospođa iz Draganića proda svoju svinju?
- Jednu je prodala, a sada pokušavati prodati onu iz 2014.
Budemo i to rešili nekak’. Draganičaki su mi dosta zamjerili
imitiranje njihovog izgovora.
Dosta je dosjetki u Vašim tekstovima kao što su “windowsi
moraju pasti” ili “prva linija šanka”. To ste izbrusili u
komunikaciji s drugima?
- To ne možeš naučiti, nego se toga dosjetiti i zapisati. I te
cake sam htio sačuvati ukoričenjem svojih (o)blogova. Dostupni su
na internetu, no jednog dana će zasigurno nestati. Knjiga će
ostati. Nije mi želja da budem važan, nego da se ne zaboravi.
Osim Sokolića, izravni krivci za moje pisanje su Ante Tomić,
Boris Dežulović i Miljenko Jergović, Vlado Bulić, koji se na
Indexu potpisivao kao Denis Lalić, pisci koji su me
oduševljavali. Kao što je Radio 101 krenuo prvi s opuštenim
programom, vidio sam šansu u pisanju u kojem se može zajebavati.
Blog mi se zove (O)blog jer u njemu nema zle krvi. Kad sam ga
počeo pisati počeli su svoje blogove objavljivati i Mile Kekin,
Aleksandar Stanković, Dražen Turina-Šajeta, Daniela Trbović i
drugi. Svi su prestali, ja sam nastavio. Ne znam što mi je.
Vaši nastupi su i stand-up djelomice?
- Jesu, svirka i stand-up. Dok sam vodio novogodišnje proslave
i slične manifestacije bih i zapjevao. Josip Petrak je zamijetio
da imam sluha. Sugerirao mi je stoga da obnovim vještinu sviranja
gitare, pa ćemo napraviti bend. Hrpa je glazbenika, a malo je
onih koji mogu ponuditi i priču na nastupu kao što to mogu Đorđe
Balašević, Zoran Predin ili Miroslav Škoro. Radio i televizija su
invalidni mediji, jer mogu nešto provaliti, ali ne znam tko se
nasmijao. Zato mi je draže otići u Barilović na kobasijadu gdje
mogu pratiti rekacije na ono što radim. Dakle, htio sam samo
provjeriti ima li smisla to što radim. Kćerku su na željezničkoj
stanici, dok je kupovala kartu, pitali sipam li provale doma isto
kao i na radiju. Katkad da, ali uglavnom ne. Kažu da nam u
Hrvatskoj nedostaje komičara, mada imamo neke odlične. Nisam
naišao na komičare nove generacije kod nas koji su me baš
oduševili. Kulturno-umjetničko društvo “Izvor” iz Generalskog
stola je trebalo neku predstavu za festival kazališnih amatera.
Gospođa koja im je pisala drame je oboljela i nije uspjela
završiti dramu o nekoj babi koja se vraća iz Amerike. Zvao me
njihov predsjednik Damir Škrtić i pitao imam li kakav tekst. Imao
sam ideju za predstavu u glavi, ali bih to morao odglumiti, jer
su u pitanju imitacije. Predstava “Gluh & gluhlji” je nastala
temeljem naše najdugovječnije reklame s djedom koji sve pogrešno
čuje. Tako sam napravio priču o djedu i baki. Imitiram i Tuđmana,
i Ćiru, i Bozanića. Sve što imam moram izbaciti negdje.
Želite li imati čisti stand-up nastup?
- Želim. Imam kostur cijele priče, no ne znam gdje bih to
uradio. Treba mi intimniji prostor.
Dosta sam Vas mrcvario.
- Drago mi je što radiš punim srcem, isto kao i Filip Trezner,
Darko Lisac i ostali na kulturnoj i nezavisnoj sceni u Karlovcu.
Živim na Vukmaniću i mogu govoriti s odmakom. Od 2020., kada
budete u pravoj zreloj fazi, kada će doći vrijeme da se počnete
baviti glavnim poslovima, ovom gradu će krenuti nabolje. Optimist
sam, jer, za razliku od starijih koji se plaše za mlade, vidim da
će biti mnogo bolje kada odemo.
Razgovarao Marin Bakić/Aktiviraj Karlovac