- U slučaju Vanište, Muzeji grada Karlovca bi prvi trebali biti organizatori. Ne postoji toliko ustanova u Karlovcu koje bi se mogle prihvatiti takvog zadatka", kaže kustosica i izbornica ZILIK-a
U galeriji Arheološkog muzeja u Zagrebu, Galeriji “AMZ”, u
srijedu se otvara izložba povodom 50 godina Zimske likovne
kolonije koju organizira Centar za pružanje usluga u zajednici
“Vladimir Nazor”, koji se nekoć zvao Dom za djecu “Vladimir
Nazor”. Ta je izložba bila postavljena od 22. siječnja do 29.
veljače u Galeriji “Vjekoslav Karas” u Karlovcu, a njezin likovni
postav i koncepciju potpisuje naša sugovornica u intervjuu iz
ciklusa SpiKA na Kaportalu Sonja Švec Španjol, koja je ujedno
posljednjih godina i izabranica ZILIK-a.
“ZILIK ima tradiciju da za velikih obljetnica izložbe osmišljene
tim povodima postavi prvo u Karlovcu, a potom i u Zagrebu. S
obzirom na to da se obilježava 50 godina ZILIK-a, htjeli smo
nastaviti tu tradiciju i uspjela sam ostvariti suradnju s
Galerijom “AMZ”. Zagrebačka izložba će biti umnogome manja od
karlovačke. Posjetitelji u Galeriji “Vjekoslav Karas” su mogli
vidjeti čak 150 umjetnina stotinu umjetnika, no Galerija “AMZ” je
mnogo manja, pa je napravljena uža selekcija od šezdesetak
radova. Stoga će u Zagrebu do 31. ožujka biti izloženi baš
najbolji radovi. Zadržala sam podjelu po kojoj su djelima
zastupljeni naivni umjetnici, karlovački umjetnici, najeminentiji
20. i 21. stoljeća koji su sudjelovali na ZILIK-u te umjetnici
mlađe generacije”, objašnjava S. Švec Španjol.
Centar za pružanje usluga u zajednici “Vladimir Nazor” u
svom fundusu ima više od 2.100 umjetnina koje su donirali likovni
umjetnici. Po kojem kriteriju i s kojim naporom si odlučila kojih
će 150 umjetnina biti izloženo u Galeriji “Vjekoslav Karas”,
odnosno još manje u Galeriji “AMZ”?
-
Da, u našem fundusu su djela više od sedam stotina umjetnika.
Ti su radovi prikupljeni unazad pola stoljeća, a prvih godina
uopće nije bilo naročite selekcije, nego je sve što se
stvorilo na koloniji ulazilo u fundus. Otkako su za izbornike
angažirani povjesničari umjetnosti, započelo se odabirati
samo vrijedne umjetnine za fundus, dok se ostale dijele onima
koji podržavaju Centar. S obzirom na to da sam znala koliko
je umjetnina u fundusu, započeli smo s pripremama prije
godinu i pol. Dio fundusa je u depou Centra za pružanje
usluga u zajednici “Vladimir Nazor”, a dio na posudbi
institucijama i ustanovama u Zagrebu i Karlovcu. Iz tog
razloga sam dio umjetnina pregledala uživo u fundusu i
drugdje u Karlovcu, a drugi dio sam pregledala u monografiji
koja je izdana povodom 25. obljetnice ZILIK-a i u drugoj
dokumentaciji. Jako je izazovno bilo izabrati djela za
izložbu. Htjela sam da budu zastupljeni umjetnici iz svih
perioda, oni najznačajniji, odnosno oni koji su i najduže
sudjelovali u radu ZILIK-a te oni koji su na drugačiji način
doprinosili, dakle ne samo da su dolazili i slikali, nego i
da su razvijali prijateljstva s tom djecom. Ima stranih
umjetnika koji su bili prisutni na ZILIK-u i više od dva
desetljeća. Kada smo najavljivali izložbu, upozoravala sam da
je nemoguće predstaviti sva djela i sve umjetnike. Na ranijim
izložbama su s radovima bili zastupljeni umjetnici koji sad
nisu, odnosno na ovoj su bili zastupljeni oni koji su bili na
ZILIK-u u posljednjih 25 godina, pa ranije nisu niti mogli
biti predstavljani. Htjela sam da izložba bude raznovrsna,
ali i da ima logiku i povijesni slijed.
Koji su to najznačajniji umjetnici koji su unazad 50
godina sudjelovali na ZILIK-u, odnosno koji su to značajni
umjetnici čija djela nisu izložena na ovoj izložbi, a u fundusu
su?
-
Prvih par godina su na koloniji sudjelovali naivni umjetnici
s obzirom na to da je Petar Grgec, jedan od osnivača ZILIK-a,
bio predsjednik udruge naivnih umjetnika, pa je onda bilo
najlakše njih angažirati. Željko Božić je bio tada mladi
naivni slikar, ali izuzetno talentiran. Od prvog ZILIK-a je
bila angažirana i Katarina Parađ-Vojković, kao i kiparica
Franciska Petelinšek, Dragica Belković… Od najznačajnijih
naivaca koji su sudjelovali na ZILIK-u treba spomenuti Ivana
Rabuzina koji je godinama bio angažiran i koji je darovao
radove, ali ne samo za fundus, nego i djeci, a pozivao ih je
i doma i upoznao sa svojom obitelji, te Ivana Lackovića –
Croatu, Miju Kovačića, Dragana Gažija, koji je napravio
portret Pere Cara, ravnatelja Doma “Vladimir Nazor”,
suosnivača ZILIK-a… Neki od najznačajnijih likovnih
umjetnika koji su sudjelovali na ZILIK-u su Ivo Šebalj,
Zlatko Prica, Ivan Kožarić, Nives Kavurić-Kurtović, Dubravka
Babić, Marija Braut… Dok sam birala radove za izložbu bilo
mi je zanimljivo uočavati koliko su neki umjetnici zadržavali
svoj prepoznatljiv rukopis, a koliko su radili pod utjecajem
djece, odnosno tog okruženja. Utoliko je Kožarić bio
fenomenalan jer je na drvenoj podlozi napravio okrugli reljef
kojim je interpretirao Štrumpfove, Jadranka Fatur je
napravila djelo na temu igranja gumi-gumi, Zlatko Kauzlarić
Atač djelo koje prikazuje igranje pikulama… Od karlovačkih
umjetnika bih izdvojila, osim Grgeca, koji nije rođen u
Karlovcu, ali se u njega doselio s 20 godina života i u njemu
je zasnovao obitelj i radio, vrsnog akvarelistu Đorđa
Petrovića, Daniela Butalu, Vanju Krmpotić, također vrsnu
akvarelisticu koja je radila niz godina i kao pedagog u
sklopu ZILIK-a, Lidiju Maček Stanić, poznatu keramičarku…
Mogla bih nabrajati do sutra. Nastojala sam više ili manje
obuhvatiti za izložbu radove najeminentijih umjetnika, a
vjerojatno nisam jer je fundus uistinu velik. Kad sam ušla u
Galeriju “Vjekoslav Karas” sa stotinu odabranih radova
voditelji tog prostora su se zapitali hoće li sve to uopće
stati. Htjela sam što više toga predstaviti, ali da opet
postav ima smisla, da bude likovno kvalitetan, pa da
posjetitelji uživaju u njemu. Da je više novca, mogla bi se
raditi izložba iz fundusa svakih pet godina, što se i radilo
za petu, desetu i petnaestu obljetnicu. Nije to loša ideja
jer taj fundus nije dostupan javnosti, nitko u njemu ne može
uživati i nitko se na njemu ne može educirati. Već oko petog
ZILIK-a se počelo govoriti da je potreban prostor u Karlovcu
u kojemu bi se trajno pohranio taj fundus i u kojemu bi se
mogao izložiti stalni postav. To je uistinu vrijedan fond
koji se može uspoređivati sa zbirkama značajnih hrvatskih
galerija i muzeja – imamo najeminentnija imena i povijesni
slijed od pedeset godina, a fundus je jedinstven jer je
stvaran u duhu druženja s djecom.
Jesi li bila u prilici o tome razgovarati s nekim
odgovornim?
-
Svaki moj prethodnik se zalagao za to, pa i izbornik Nikola
Albaneže. Pričalo se bilo i da se jedna od vojarni
prenamijeni u tu svrhu. Svaka vlast je govorila da je
prepoznala problem i obećavala da će ga riješiti, no nije se
nikada riješilo. Ponavljam da se za to apelira od petog
izdanja ZILIK-a, ali pomaka nema. Karlovac bi od takvog
rješenja dugoročno profitirao jer bi dobio novu vrijednu
kulturnu ponudu. Karlovčani uistinu na to mogu biti ponosni,
a i važno je radi sigurnosti i očuvanja te zbirke da se drži
u prikladnim mikroklimatskim uvjetima, što je teško ostvariti
u dječjem domu koji je primarno socijalna ustanova.
Jesi li zadovoljna posjetom i odjecima izložbe u
Karlovcu?
-
Jesam. Imali smo jako lijepo otvorenje u Karlovcu s nastupima
polaznika baletne škole i Glazbene škole Karlovac, došli su
predstavnici Grada Karlovca, Muzeja grada Karlovca,
ravnateljica Centra za pružanje usluga u zajednici Nataša
Horvat, točku je održao Matija Cvek, jako puno posjetitelja
koji su podržali ZILIK i koji su komentirali da im se sviđa
izložba i da su impresionirani jer fundus nije dostupan pa
nisu niti znali što sve sadrži. Najveća mi je potvrda da smo
napravili dobar posao bila to što su djeca i odgajatelji
prepoznali svoj ZILIK u izložbi, njegovu energiju i
vrijednost. Odlično je bilo to što je izložba otvorena u
sklopu popularne manifestacije “Noć muzeja”. Izložba je
trajala punih mjesec dana, što je dovoljno razdoblje da je
posjeti svatko tko nije stigao na otvorenje, a može se
posjetiti i “sužena repriza” u Zagrebu.
Jesu li u fundusu i djela Katje Boldin Wienert, koja se
uistinu na poseban način angažirala na ZILIK-u?
-
Jesu. Zvali su je dobrim duhom ZILIK-a. Na toj je koloniji
sudjelovala više od dvadeset godina. Rodom je iz Jurovskog
Broda, ali je odrasla i školovala se u Sjedinjenim Državama i
živjela je u Londonu. Doslovce je obožavala ZILIK i bila je
njegova najbolja ambasadorica. Bila je poznata po portretima
štićenika Doma “Vladimir Nazor” koje je izrađivala za
kolonije. Na izložbi smo predstavili dva njezina djela. Jedan
je mali akvarel, to jest portret F. Petelinšek, koja je do
83. godine života dolazila na ZILIK, a drugi rad je “Male
tajne” u tehnici ulje na platnu i on prikazuje dvoje djece u
narodnim nošnjama u plesu i igri. K. Boldin Wienert nije samo
donirala radove i dolazila, nego se i družila s djecom i bila
im je moralna podrška. Jedne godine je u Londonu ugostila pet
djevojčica iz Doma “Vladimir Nazor” u Londonu. Boravili su
kod nje deset dana. Upoznala ih je s Londonom, znamenitostima
i poviješću tog grada. Jednoj bivšoj štićenici Doma “Vladimir
Nazor” je bila vjenčana kuma. Zahvaljujući K. Boldin Wienert
jedna štićenica je udomljena u jednu talijansku obitelj. Gdje
god je boravila govorila je o tome koliko je ZILIK poseban i
na tu je koloniju dovela i neke strane umjetnice koje su
sudjelovale ZILIK-u i same doživjele iskustvo koje im je
opisivala. Katja se uz Norberta Marie Gregora ističe kao
umjetnik koji je dao dušu i srce za ZILIK.
Đuro Jančić je uzimao neplaćene dopuste ne bi li
sudjelovao na ZILIK-u.
-
Tako je. Njega su također djeca obožavala. Umjetnici koji su
sudjelovali na prvom ZILIK-u su kupili televizor za Dom
“Vladimir Nazor”, a to je 1974. godine bio luksuz. Svatko tko
je mogao nesebično je doprinio ništa ne tražeći zauzvrat. To
je najljepša i najplemenitija ljudska gesta.
Martin Mehek je donirao slike za prodaju ne bi li se
djeci kupile igračke.
-
Da.
Radovi nastali na ZILIK-u su 1986. godine izloženi u tri
grada u Njemačkoj. Jesu li nakon toga još organizirane izložbe u
inozemstvu?
-
Nisu, nažalost. Tada se izlagalo u Njemačkoj na Gregorov
poticaj i angažirao se oko toga, s obzirom na to da je rodom
iz jednog malog grada pokraj Münchena. Tih godina je bilo
moguće ishodit veći novac radi ostvarenja tako velikog
projekta koji je predvidio puno umjetnina i njihov transport
u Mannheim, Stuttgart i München. Tako se pročulo o ZILIK-u i
izvan domovine. Gregor je bio izvrstan kipar i slikar.
Dolazio je više od 20 godina na ZILIK, družio se s djecom u
Karlovcu, a njemačku djecu je angažirao da pripreme poklone
za karlovačku u Domu “Vladimir Nazor” i pošalju im iz
Njemačke povodom Božića, Uskrsa, rođendana i slično. Dakle,
takvi su pojedinci nadišli očekivanja ne bi li pomogli ZILIK
što su više mogli.
U radu ZILIK-a su sudjelovali i umjetnici koji nisu
likovni. Što su oni radili na koloniji?
-
Neki glazbenici su skladali himnu ZILIK-a, jedna spisateljica
je poklonila rukopis “Dječak i pas” ZILIK-u, glumci bi
izvodili predstave, glazbenici održavali koncerte i svatko je
na neki način dao doprinos. Književnik Josip Palada je bio
vrlo aktivan tijekom ratnog ZILIK-a kada su djeca bila
izmještena iz Doma, koji je bio oštećen, u Selce i
Crikvenicu, gdje je održan ZILIK, i to s najmanjim brojem
umjetnika do tada, ali s umjetnicima koji su otišli iz vojske
s Paladom na tu koloniju jer su znali koliko je djeci bitno
da se u tom teškom vremenu održi ono što ih je veselilo svih
tih godina. Neki poznati glazbenici i književnici su svojim
angažmanom skrenuli medijsku pažnju na Dom “Vladimir Nazor” i
ZILIK te ukazali na to da se jedna tako plemenita akcija
događa svake godine.
Jesu li neki od štićenika Doma ostavili neki trag koji bi
bio posljedica ZILIK-a?
-
Neka djeca su se nastavila školovati na području likovne
umjetnosti, dakle baš su završavala likovne akademije, neki
su nastavili djelovati kao amateri na području likovne
umjetnosti, neki sada dovode svoju djecu da sudjeluju na
koloniji, neki bivši štićenici dolaze da se druže, da vide
svoje tete, bivše prijatelje i da se pozdrave s nama. Osam
godina radim na ZILIK-u i za to vrijeme jedna je štićenica
postala studentica pedagogije u Rijeci, druga studira za
medicinsku sestru. Bilo je divno vidjeti da dođu, da nas nisu
zaboravile i da im je ZILIK ostao u pozitivnom sjećanju.
Istražujući povijest kolonije, naišla sam na studije
stručnjaka po kojima su domska djeca prije održavanja ZILIK-a
bila podosta zatvorena unutar te ustanove, bila su
sramežljiva, povučena, introvertirana te su činili zajednicu
za sebe, dočim, kada su počeli dolaziti umjetnici, ta su
djeca postali domaćini, stekla su nova prijateljstva,
otvorili se, počeli s njima dijeliti svoje probleme, tajne,
nade i želje, umjetnici su im postali nova obitelj za koju su
inače bili zakinuti u životu. Isto tako, na koloniju su
počela dolaziti djeca iz škola i iz drugih domova iz cijele
Hrvatske, pa su se tako ova karlovačka djeca socijalizirala s
drugom. Dakle, otvorili su se svijetu. S pedagoškog i
psihološkog aspekta je potvrđeno da nisu više toliko
introvertirani, da imaju više povjerenja i da lakše stupaju u
kontakt s drugim osobama, što je jako važno za njih jer im to
stvara temelje za samostalan život.
Albaneže nas je, nažalost, prerano napustio prije dvije
godine. Koja bi bila njegova ostavština?
-
Više od deset godina je bio izbornik ZILIK-a. Bio je u
suradnjama iznimno pošten, profesionalan i korektan kolega i
radio je zdušno u interesu struke, a ne za osobni interes.
Dao je velik zalog za ZILIK u pogledu vidljivosti jer je dio
svojeg profesionalnog djelovanja odradio u Gradskom muzeju
Karlovac, ali i kao nezavisni kustos u velikoj mjeri
otvarajući izložbe po cijeloj Hrvatskoj, pa je imao mogućnost
pozivanja starijih i etabliranih umjetnika na ZILIK. Doveo je
doajene hrvatske likovne umjetnosti na koloniju i tako
pojačao njezinu vidljivost. Njegov najveći doprinos je bio na
području tekstualne i usmene predaje te korištenjem kontakata
i na druge načine.
Galerija “ZILIK” postoji od 1981. godine. Koji je njezin
odnos s kolonijom?
-
Kada je bilo više novca, moji prethodnici u ulozi izbornika
su organizirali mnogo veći broj izložbi, cjelogodišnji
program u toj galeriji. Nakon što su financijska sredstva
radikalno smanjena, morali smo se ograničiti na pet izložbi
kojima se zahvaljujemo akademskim umjetnicima koji vode
radionice na Malom ZILIK-u. Dakle, svakoga dana za trajanja
kolonije drugi akademski umjetnik ili umjetnica osmisli dvije
radionice dnevno, jednu prijepodnevnu i jednu
poslijepodnevnu. Ti umjetnici nisu financirani, pa im u znak
zahvale Centar za pružanje usluga u zajednici “Vladimir
Nazor” organizira samostalnu izložbu u tekućoj godini u
Galeriji “ZILIK” i pokrije im sve troškove te izložbe. Na
godišnjoj razini stoga imamo samo pet izložbi u toj galeriji,
a ustupamo taj prostor i drugima kada je slobodan. Bilo bi
divno kada bismo imali više mogućnosti jer bi to upotpunilo
kulturnu ponudu Karlovca, a nama možda dalo i veću mogućnost
da organiziramo manje izložbe djela iz našeg fundusa.
Kako bi ocijenila karlovačku likovnu scenu i
publiku?
-
U Karlovcu mi je velik izazov privoliti publiku da dođe na
otvorenje izložbe. Znam da često nema pet otvorenja u jednome
danu, pa da pojedinac mora odabrati kamo ići. S godinama se
to malo popravljalo jer bih i upoznala neke ljude, a oni bi
se vraćali na nova otvorenja, ali je teško privoliti one koji
nikad nisu bili na našim izložbama da nam daju priliku i da
vide što to radimo. Besplatan je ulaz na sve naše izložbe i
uvijek na otvorenju nastupaju učenici Glazbene škole
Karlovac. Uvijek su s nama i sami umjetnici čije radove
predstavljamo, pa mogu i njih upoznati. Umjetnici dolaze iz
svih dijelova Hrvatske s obzirom na to da radim na
decentralizaciji i nastojim da umjetnici ne budu samo iz
Karlovca i Zagreba. Na otvorenje uvijek dođu i štićenici
Centra za pružanje usluga u zajednici “Vladimir Nazor”.
Najvažnije nam je da oni, koji su u sklopu ZILIK-a pohađali
likovne radionice, budu likovni kritičari. Medijski smo dobro
popraćeni, ali moramo još raditi s lokalnom zajednicom, da
nam da priliku. Puno nam znači njezina povratna informacija,
kao i umjetnicima.
Na svojoj mrežnoj stranici Perceive Art si recenzirala
monografiju karlovačkog likovnog umjetnika Alfreda Krupe. Zašto
baš njega i koga bi još istaknula od karlovačkih likovnih
umjetnika?
-
Javio mi se s molbom da recenziram njegovu monografiju, a to
mi, naravno, nije bio problem. Izuzetno poštujem Butalu kao
izuzetnog akvarelista i crtača te nedovoljno istaknutog
akvarelistu Petrovića. S opusom V. Krmpotić smo jedne godine
otvorili ZILIK, tada kada sam htjela u fokus staviti žene
koje su dale doprinos ZILIK-u. Osnivači kolonije jesu Grgec i
Car, ali treba znati da ih je spojila Dana Grgec. Likovne
pedagoginje kao što su V. Krmpotić i Višnja Car su na ZILIK-u
radile izravno s djecom. Možda nisu dovoljno viđene mlađe
generacije. Izlagali smo radove Ivane Maradin, koja ima
prepoznatljiv rukopis i kojoj je kolega Albaneže napravio
samostalnu izložbu, te Irene Kečkeš, koja više ne živi u
Karlovcu, nego u Guamu gdje radi. Ima kvalitetnih umjetnika,
no ne znam koliko su vidljivi i gdje sve u Karlovcu mogu
predstaviti svoj rad. Galerija “Vjekoslav Karas” je izazovna
za samostalne izložbe umjetnika jer je fizički jako velika i
nemaju svi umjetnici toliko velik opus, posebice umjetnici
srednje i mlade generacije, a ne bi ga imali gdje niti
skladištiti jer u pravilu nemaju vlastite ateljee i prostora
za depo.
Novinaru Nikoli Periću možemo zahvaliti što se ZILIK ne
zove ZLIK jer je upozorio da bi se u tom slučaju odlazilo
zlikovcima.
-
Tako je. “ZLIK” bi bila logična skraćenica Zimske likovne
kolonije, a polaznici bi se u tom slučaju zvali zlikovci.
Perić je dokazao da to ne bi pedagoški bilo poticajno. Često
to znamo prepričavati kao anegdotu. Novinari su od početka
bili aktivni u organizacijskim i izvršnim odborima.
Zahvaljujući njima imamo danas vrlo bogatu hemeroteku jer smo
imali novinare koji su svake godine sudjelovali na koloniji i
medijski je pratili. Zabilježili su izjave sudionika i djece,
što je danas vrlo vrijedna dokumentacija koja najzornije
prenosi atmosferu. S vremenom se medijska podrška smanjila
jer su neke tiskovine nestale, primjerice Vjesnik, u drugima
su ukinute rubrike za kulturu ili su radikalno smanjene.
Postoji li slična kolonija u Hrvatskoj?
-
Postoje kolonije plemenitog i humanitarnog karaktera, ali
nisam sigurna ima li ovakvih. Likovni kritičar i muzeolog
Vladimir Maleković je rekao da je ZILIK jedina kolonija u
Hrvatskoj s vlastitom svrhom i programom, dakle to nije samo
kolonija na koju umjetnici dođu, slikaju i druže se, nego da
ima razrađen program s akademskim umjetnicima s pedagoškim
afinitetom koji osmisle i s djecom provode radionice, da
zatim ima izložbu radova nastalih na Velikom i Malom ZILIK-u,
da ima strukturu i ozbiljnost.
Stota je obljetnica rođenja likovnog umjetnika Josipa
Vanište u Karlovcu i očigledno se neće obilježiti.
-
Manje se vodi računa o velikim umjetnicima koji nemaju svoju
galeriju ili muzej. Ogromna je odgovornost Muzeja grada
Karlovca i Galerije “Vjekoslav Karas” i trebali bi
obilježavanje stote godišnjice rođenja preuzeti na sebe.
Srećom, postoji prostor za to. Propust ide na dušu kolegama
iz Karlovca. Bilo je i ranije takvih propusta, a svi peru
ruke. U Slavonskom Brodu postoji Galerija “Ružić”, pa znate
da će svaka obljetnica vezana za Branka Ružića biti
obilježena. Kada nema memorijalnih muzeja ili galerija,
obljetnica se nitko ne primi organizacijski. U slučaju
Vanište, Muzeji grada Karlovca bi prvi trebali biti
organizatori. Ne postoji toliko ustanova u Karlovcu koje bi
se mogle prihvatiti takvog zadatka.
Kako ocjenjuješ Vaništin opus?
-
Velik sam Vaništin poštovatelj, ne samo likovnog opusa, nego
i njegove sposobnosti da sažme likovni izričaj u likovnosti,
ali i u književnosti kratkim, a dubokim i slojevitim
rečenicama. Imala sam priliku vidjeti nekoliko njegovih
izložbi, i u Zagrebu, kada je stavljen u kontekst s mladim
umjetnicima velikog potencijala. Značajni umjetnici se ne bi
trebali predstavljati samo retrospektivnim kronološkim
izložbama, nego i tako da se stave u suvremeni kontekst,
možda baš posredstvom dinamike s mlađim generacijama koji su
nasljednici tih velikih umjetnika ili na neki način povezani
s njima. Bitno je kako se prezentira nečiji opus, da se izađe
iz sterilnih okvira, unese neka dinamika, da posjetitelju
ostane u sjećanju nešto više od puke faktografije. Bojim se
da neke veličine neće biti prikladno označene za velikih
godišnjica.
Kako to da se ne libiš izreći kritiku?
-
Kada sam studirala povijest umjetnosti, što je lijepo,
inspirativno i na duhovan način okrepljujuće područje, naivno
sam mislila da su kolege istog karaktera i da svi studiramo s
vizijom i misijom da predstavimo raznolikost i bogatstvo naše
umjetnosti i da komuniciramo to publici, te da oplemenimo
život zajednice. Umjetnost nije samo “duhovna hrana” nego je
bila i revolucionarna te je poticala na kritičko
razmišljanje. Radeći deset godina u nezavisnoj kulturi i
surađujući s različitim ustanovama diljem Hrvatske stekla sam
iskustvo i vidjela kako neke kolege rade. Treba progovarati o
problemima. U svakodnevnom životu, naročito političkom,
vidimo da nedostaje preuzimanja odgovornosti za vlastite
postupke i propuste. Svakome se može dogoditi pogreška ili
propust, ali nitko neće preuzeti odgovornost i poraditi na
sebi. Mnogi me pitaju odakle mi hrabrosti. Naravno, moj
pristup mi se obija o glavu, zatvaraju mi se vrata i mnogima
sam trn u oku ili žulj, ali nam neće biti bolje, ako ćemo se
tapšati po ramenima i hvaliti, a iza leđa tračati i govoriti
negativno – takvim pristupom nećemo ništa postići. Možemo
govoriti otvoreno o problemima i kritiku shvaćati kao
konstruktivnu, a ne kao osobnu uvredu.
Je li te najbliža okolina upozorila da nećeš ništa
promijeniti, nego samo sebe upropastiti?
-
Kako tko. Neki članovi obitelji, koji, nažalost, nisu više s
nama, su me upozoravali da “ne talasam”, da ću talasanjem
samoj sebi naštetiti i da neću ništa promijeniti, da ću bolje
proći, ako šutim i slično. Znam da su to govorili u najboljoj
namjeri, ali jednostavno nisam tip osobe koja bi prihvatila
takve sugestije. U tom bih se slučaju izjela iznutra. Moja je
društvena, strukovna i moralna odgovornost djelovati u skladu
s etičkim kodeksom struke. Živući članovi obitelji me,
srećom, podržavaju. Znaju koliko je ta borba teška, ali
smatraju da ispravno djelujem. Dok imam njihovu podršku te
podršku kolega i umjetnika s kojima surađujem i za koje znam
da će mi iskreno reći što misle, ostajem na tom putu kojega
smatram ispravnim.
Podigla si veliku prašinu u javnosti kada si upozorila da
se bijenale ne održava svake godine.
-
Da, to je nevjerojatno. I ne samo to, nego me se optuživalo
za ljubomoru zato što sam kritički progovorila o tome.
Iznijela sam konstruktivnu stručnu kritiku.
Riječ je o opatijskom bijenalu.
-
Tako je. Organizatoricu nisam poznavala i nisam pisala osobno
o njoj, nego sam ukazala na niz nepravilnosti i nebuloza
iznesenih u javnosti. Smatrala sam to neprihvatljivim – nije
istinito, nije kvalitetno i nema osnov. Taj moj članak je bio
objavljen jedne nedjelje u srpnju. Objavila sam ga radi
“vlastite duše” na vlastitom portalu, koji je inače u
mirovanju tijekom ljeta, i taj članak je “planuo” – u prva
dva dana je imao više od šest tisuća čitanja, što je puno za
portal koji se bavi isključivo likovnom umjetnošću. Javile su
mi se mnoge kolege, posebno s Kvarnera, i umjetnici koji su
očigledno jedva čekali da netko komentira djelovanje te
organizacije koja je organizirala bijenale. Dobro je da se
progovorilo jer je za to postojala potreba, no tako sam stala
na žulj organizatorici i političarima koji su je podržali.
Vidjet ćemo koje nas bijenale očekuje ove godine.
Nije li fascinantno da upozoravanje na jednu tako banalnu
istinu da se bijenale ne održava svake godine izazove toliku
buru? Čini se da je ovo društvo izrazito površno.
-
Jest. Fascinira što su neki pojedinci, primjerice političari
koji su stali u obranu organizatorice, tvrdili da nije rečeno
kako će se bijenale održati i naredne godine, a postoje
video-zapisi koji to dokumentiraju, a nisu montirani i ti
isti ljudi su ih objavili. Izrazito smo površni, imamo kratko
pamćenje pa ponavljamo pogreške.
U Večernjem listu u subotu, na dan kada razgovaramo, je
objavljen komentar o tome da je netko u Karlovcu tražio mito u
obliku poklanjanja jednog Vaništinog djela ne bi li se obilježila
stota godišnjica rođenja tog umjetnika, no ne navodi se tko je
tražio mito, od koga i kada. Nije li logično da medij, a posebice
jedna tako ugledna i utjecajna novina, prvo izvijesti o čemu se
radi, da da punu informaciju o tome, a onda da se to
komentira?
-
Jest.
To je poluinformacija, a možda i dezinformacija.
-
Novinarstvo cijenim i volim, ali je palo unazad nekoliko
godina. Istraživačko novinarstvo je gurnuto na margine i
njime se bave pojedinci, a novine su se svele na slikovnice s
velikim masnim naslovima i s par rečenica, nema više niti
lektora, ne pazi se na strukturu teksta… Kako se
banaliziralo cijelo društvo, banaliziralo se i novinarstvo
koje se ranije bavilo uistinu konkretnim informacijama.
Miroslav Krleža i August Šenoa su pisali likovne kritike i u
njima je bilo i strasti i teških riječi, ali su se tako
profilirali dobri umjetnici. Danas nema više takvih tekstova,
svatko pazi da se nekome ne zamjeri jer se onda zatvaraju
vrata, svaka kritika se shvaća osobno i nakon nje slijede
vendete… Što se tiče ovog primjera, sramotno je da se u
jednom nacionalnom mediju može tako nešto objaviti. Sve se
svelo na broj klikova i senzacionalizam, a ne na kvalitetnu
informaciju i promišljanje.
Ušla si u sukob s Hrvatskim društvom likovnih umjetnika u
Zagrebu jer si, po prilici, rekla da ga drži pajdašija koja samoj
sebi organizira izložbe i pruža usluge. Nije li tako u bilo kojem
sektoru u društvu?
-
Nažalost jest. To govori koliko smo se kao društvo urušili.
Ne postoji više osobna odgovornost. S druge strane, kad drugi
vide što nekima prolazi, pomisle da i oni mogu tako, jer
sankcija i morala nema. Riječ je o velikom paradoksu jer svi
sve znaju o načinu funkcioniranja, od umjetnika, kustosa,
gradskih i državnih vlasti. U svom sam osvrtu doslovce navela
faktografiju objavljenu na njihovim mrežnim stranicama unazad
deset godina. Kada se sve to sumira u jednom članku, vrlo se
slikovito vidi što i kako rade, kome dodjeljuju nagrade, da
isti ljudi već deset godina izlažu, bez obzira rade li loše.
Umjetnici su mi govorili kako izgledaju ti dogovori, kako
predsjednik i potpredsjednik komuniciraju s umjetnicima, a
nitko ništa ne poduzima jer su se već uvezli na pozicijama
moći. Biti predsjednik najvećeg strukovnog udruženja,
donedavni dekan likovne akademije i biti donedavno član
kulturnog vijeća Ministarstva kulture i medija Republike
Hrvatske ti daje tri ključne pozicije moći na području
likovne umjetnosti u Hrvatskoj. Zašto takva osoba ne bi
mislila da je bogom dana i da može sve, ako su mu strukture
moći i financijeri to omogućili? Osobna odgovornost i moral
su kod takvih osoba odavno otišle u zaborav jer imaju druge
prioritete. To je primjer kako sve funkcionira u Hrvatskoj.
Na likovnu umjetnost se uvijek gleda kao na nešto
plemenito, pa mi sa strane ostanemo iznenađeni da i na tom
području postoje takvi odnosi.
-
Kao što sam rekla, bila sam naivna kada sam počela studirati
jer sam i sama mislila da je u likovnosti sve plemenito i da
su svi plemeniti, pa sam se duboko razočarala. Svi su krvavi
ispod kože, neovisno od toga čime se bave. Umjetnost je
ukazivala na neuralgične točke i probleme u društvu, borila
se za boljitak, a danas se mnogi ne bave time, nego podilaze
trendovima kako bi više izlagali i prodali, odnosno bili
bliži vrhu koji će im omogućiti izlaganje. Postoje izvrsni
kustosi s kojima surađujem, ali je u Zagrebu puno i onih koji
smatraju da su bogom dani i da ne moraju ništa raditi, vrlo
su inertni i neprofesionalni, plaća ide bez obzira na to
radili oni ili ne, odnosno bez obzira na to koliko radili
kvalitetno ili nekvalitetno, znaju da umjetnici žele izlagati
u Zagrebu, pa rade neprofesionalno jer znaju da im nitko neće
prigovoriti da im se ne zamjeri… Nitko od njih ne snosi
osobnu odgovornost i nitko ne osjeća odgovornost da radi
najbolje što može. Nema vrednovanja kvalitete programa za
natječaja za financiranje – bitno je da si odradio program
kojega si prijavio.
Je li ljepše raditi u provinciji nego u Zagrebu?
-
U provinciji jer se u svim ostalim hrvatskim gradovima,
posebice manjima, onima koji nisu u fokusu javnosti, ljudi
uistinu trude. Nije im sve predano na pladnju i moraju se
izboriti za rezultate i vidljivost te kao ljudi osjećaju veću
odgovornost. Bila sam u muzejima i galerijama koje godinama
grade komunikaciju sa zajednicom i otvorenja su jako dobro
posjećena jer na njih dolaze umirovljenici, nastavnici i
školarci… Svi ti ljudi znaju da će vidjeti nešto kvalitetno
i da će se osjećati ugodno u toj ustanovi, a ne glupo – neke
ustanove su toliko zatvorene da odbijaju posjetitelje koji
smatraju da su glupi, ako ne razumiju izložbu, a nisu, nego
je problem što kustosi nisu dobro predstavili sadržaj. Radim
po Hrvatskoj, ali ne samo zato što su mi u Zagrebu zatvorena
mnoga vrata, nego i zato što sam pronašla mnoge kvalitetne
kolegice i kolege diljem Hrvatske i znam da će umjetnici biti
tretirani s poštovanjem, da će imati dobre uvjete izlaganja i
da će posjetitelji biti zahvalni jer im je to što im je
predstavljeno bilo lijepo i zanimljivo.