S monodramom o zadnjem mjesecu života u bečkoj umobolnici reformatora srpskog ćiriličnog pisma gostuje u Gradskom kazalištu "Zorin dom" večeras u 20 sati. U njoj se opisuje život "od Sjeničaka do kule ludaka"
U Gradskom kazalištu Zorin dom večeras u 20 sati s
monodramom “Slušaj kako govori Sava Mrkalj” gostuje srpski glumac
Dejan Stojaković koji ovog jezikoslovca, našeg zaboravljenog
sugrađanina, rođenog u Sjeničaku Lasinjskom 1783. godine, vraća u
Karlovac iz kojega je otišao u bečku umobolnicu u kojoj je i
preminuo 1833. godine. Ulaz je besplatan, pa je dodatno olakšano
uživati u ovoj kazališnoj predstavi.
Stojakovića, rođenog 1980. godine u Sisku, smo radi razgovora
posredstvom programa Skype zaustavili na cesti na povratku sa
snimanja, kako nam je rekao, pa smo ga upitali prvo što se to
novo stvara. “Ugovor mi ne dopušta da govorim o tome što se snima
i kada će biti premijera. Dobio sam upravo jednu lijepu
fotografiju sa snimanja, a ne smijem je uopće objaviti na
društvenim mrežama. No, za koji mjesec će se znati više kada
produkcija pusti u javnost najavu i započne reklamiranje”,
odgovorio nam je.
Je li riječ o srpskoj produkciji?
– Jest.
U pozivnici za predstavu stoji da kazujete. Koja je
razlika između kazivanja i glume?
– Nema je. Redatelj Duško Ašković je stavio svoj potpis na to, a
ja kazujem Mrkaljeve riječi koje izgovara na psihijatrijskom
odjeljenju bečke bolnice.
Vraćate nam našeg davnog sugrađanina. Kako je došlo do
toga?
– Dobio sam prije nešto više od godine dana poziv kolege glumca
Tihomira Stanića te mi ponudio da igram ovu monodramu. Sastali
smo se u Ateljeu 212, o tome razgovarali, pa sam dobio prvu
verziju teksta, a nakon par dana drugu. Nakon toga sam počeo
čitati. I dalje nije bio preciziran datum premijere. Prošlog
ljeta sam počeo s probama. Tekst je napisala profesorica na
slavistici na Sveučilištu u Beču Gordana Ilić Marković.
Istraživala je sve o Mrkalju i mislim da je napisala dobar tekst.
S premijerom u Udbini počinje novi Mrkaljev život, zatim slijedi
izvedba u Karlovcu, a u Pakracu završavamo tu mini-turneju.
Predstava se izvodi u organizaciji Srpskog narodnog
vijeća.
– Tako je. Stanić je o tome prethodno razgovarao s predsjednikom
SNV Miloradom Pupovcem. Dogovorili smo da se predstava odigra
sada u ova tri mjesta, dan za danom, što je produktivnije.
Što ste saznali o Mrkalju radeći na ovoj
predstavi?
– Gospođa Gordana mi je dosta toga rekla o Mrkalju. Moj prijatelj
Svetozar Dančuo živi i radi u Čikagu, a rodom je iz Sjeničaka i
mnogo zna o Mrkalju, pa mi je čak i dao jednu knjigu na tu temu.
Imali smo u to vrijeme obrazovanog čovjeka koji se služio sa
sedam svjetskih jezika i mnogo je znao, bio ispred svog vremena,
ali je završio kako već jest, nažalost. Zahvaljujući njegovoj
reformi, služimo se s 25 slova u srpskoj ćiriličnoj azbuci.
Vuk Karadžić je doradio njegovu reformu.
– Mrkalj je prvi reformator azbuke, a Vuk je doradio četiri
slova. Slušam priče da ga je Vuk pokrao, no Mrkalj to nikad nije
rekao, nego mu je dao zasluge i rekao da su Vuk i ostali
nastavili njegovim “ubogim tragom”. Vuk je azbuku pojednostavio
radi lakšeg učenja i napretka pisma.
Radnja monodrame je smještena u vrijeme mjesec dana prije
Mrkaljeve smrti.
– Na Ilindan, a umro je tri tjedna kasnije u “kuli luđaka”. Nije
bijesan i ogorčen. U predstavi se sjeća svih trenutaka iz života,
ugodnih razgovora i borbe da se reforma izvede. Ostao je
dostojanstven do kraja. Nadam se da ću to uspjeti pokazati u
monodrami.
U opisu monodrame stoji da je otišao u Beč iz Karlovca u
kojemu je bio utamničen.
– Da.
Zašto je bio utamničen u Karlovcu?
– U duševnom rastrojstvu je ubo nožem profesora crtanja. Nije
jasno zašto se to dogodilo – arhivi o tome ništa nisu rekli.
Strpali su ga u tamnicu u Karlovac.
Je li taj zločin učinio dok je radio kao učitelj u
Boviću?
– Jest, u to vrijeme po prilici, ako se ne varam. U tamnici je
dobio dijagnozu. Tek nakon godinu dana je drugi liječnik
predložio komandi da ga se izvede iz tamnice jer je Mrkalj
vjerojatno bio već ugroženog zdravlja, da se bavi nečime, bude na
svježem zraku, da vrtlari, jednostavno da tamnica nije za njega.
Na koncu je završio u Beču u “kuli luđaka”.
Je li isključeno da je profesora likovnog napao kao
likovni kritičar?
– To ne znam.
Prije toga je bio monah u Gomirju. Zašto je
razmonašen?
– Nije mogao naći zajednički jezik s njima. Umno je bio daleko
ispred ostalih. U manastiru je tražio mir i tišinu da nastavi
stvarati i da oblikuje što je uradio.
Tada je bio kaluđer imena Julijan.
– Da.
Zašto je ušao u sukob sa Crkvom, odnosno zašto ona nije
htjela prihvatiti njegovu reformu?
– Ne znam. O tome u monodrami ništa ne piše. U njoj Mrkalj
opisuje detalje boravka u Gomirju i spominje da su ga od tamo
istjerali. Nakon godina potucanja se vraća u Karlovac. Tražio je
službu u školi, da tako život privede kraju. U tu svrhu je trebao
potvrdu, ali onu da je bio graničar, što nije bio, ili potvrdu
Crkve, ali je episkop Lukijan Mušicki rekao da nema ništa dobro
napisati o Mrkalju koji je izbačen iz manastira, pa mu nije dao
potvrdu i naposljetku službu u Karlovcu. Nastavio je s
učiteljevanjem. “Tko me hoće uzeti za koji krajcar, rob za ceo
život”, rekao je.
Je li sudbina vizionara da ulaze u sukob s postojećim
shvaćanjima?
– I danas je to velik problem. Netko tko ima znanja i dugoročan
plan nije potreban.
U Karlovcu je Mrkalj gotovo zaboravljen ili čak i u
potpunosti. Koliko ga se pamti u Srbiji?
– Ne pamti ga nitko, mada moram reći da sam se iznenadio nekim
pozitivnim reakcijama na vijest da ću ga glumiti u monodrami.
Većina ljudi ne zna tko je Mrkalj, to ne znaju čak niti učeni.
Biste li htjeli predstavu izvoditi i nakon ove male
turneje?
– U planu je da se s njome obiđe Hrvatska. To je do organizacije,
a ne na meni. U travnju gostujemo u Beču s tom predstavom, možda
na sveučilištu, preko puta “kule luđaka”. U Srbiji će sigurno
biti izvedba u Beogradu. Bio sam u Srbiji na nekoliko predavanja
o Mrkalju. Vrijeme će pokazati ima li zainteresiranih za
predstavu i za to da nešto novo saznaju o Mrkalju.
Razgovarao: Marin Bakić