"To nedjelo ima napisanih laži, izmišljotina i gluposti na pedesetak stranica, bez poštovanja svih onih koji su svih tih godina djelovali", kaže nekadašnji voditelj orkestara i tamburaških sastava
“Lani je Kulturno-umjetničko društvo ‘Rečica’ izdalo nešto što su
nazvali monografijom o sto godina postojanja. S obzirom na to da
sam obnašao u tom društvu godinama kojekakve funkcije do 2013.,
kada sam se prestao baviti time, uvidio sam da to nedjelo ima
napisanih laži, izmišljotina i bedastoća na pedesetak stranica,
bez poštovanja svih onih koji su svih tih godina djelovali. Ne
može se ne reagirati i ne ponuditi istinu na to. Ne mogu
vjerovati da se netko usudi napisati ono što tamo piše i k tome
to još i potpisati”, kaže u intervjuu iz ciklusa SpiKA
72-godišnji Josip Vušir iz Luke Pokupske, dugogodišnji voditelj
orkestara i tamburaških sastava u tom folklornom društvu.
To je za Vas nedjelo?
– Apsolutno.
Tko je autor knjige?
– Kristina Vrbanek iz Draganića.
Je li Vas kontaktirala kada je radila istraživanje za
knjigu?
– Nije od mene tražila nikakve podatke.
Koja je bila Vaša uloga u KUD-u “Rečica”?
– Bio sam voditelj orkestra, čak i predsjednik. Bio sam član od
1960-ih do 2013.
U koliko mandata ste bili predsjednik?
– U dva ili tri.
Zašto ste odlučili istupiti iz KUD-a?
– Bilo mi je previše svega, kojekakvih igara jednog bračnog para.
Nisu mi mogli ništa izravno i uvijek su se ustručavali stati pred
mene, nego su angažirali svoje kojekakve pijune.
Na koga mislite?
– Na bivšeg dožupana Josipa Šafara i na njegovu suprugu.
Na koji način su bračni par Šafar “glavni
igrači”?
– Bio je aktivan u politici kao kadar Hrvatske demokratske
zajednice i takav čovjek je uobičajeno “glavni kuhar” u mjestu, a
ona nema pojma niti o folkloru niti o glazbi i oko sebe okuplja
babe kojima može biti autoritet, da bi se mogla “igrati”. Njoj je
to bila “igraonica” – on mlati uokolo po politici, a ne može u
isto vrijeme ona bezveze sjediti doma. Riječ je o taštini.
Što je netočno u monografiji?
– Kako sam to čitao bilježio sam si u natuknicama što ne valja i
zabilježio ih na pet stranica A4 formata. Glavni unerednik te
knjige je J. Šafar.
Tvrdite li da je povijest KUD-a “Rečica”
krivotvorena?
– Apsolutno. Po izvorima se može vidjeti da su pisane bedastoće.
Biste li naveli primjere?
– Bih, no prvo bih rekao da autorica knjige prije toga vjerojatno
nije bila dvaput u Rečici, a u našem mjestu živi Marica Erdeljac,
nekadašnja nastavnica, ravnateljica škole i predsjednica Društva
– osoba koja je živjela s tim društvom. Oni, dakle, angažiraju
ženu koja nije iz Rečice i nema veze s Društvom, a ne M. Erdeljac
jer s njome ne bi mogli manipulirati. Autorica je pisala te
bedastoće vjerojatno po Šafarovim uputama. Nemam se namjeru s
njima prepucavati, a i oni bježe od mene jer nemaju tri čiste da
se sučele sa mnom. Već dvije godine kao mačkare – to zovem
krnjeval – obilaze selo od kuće do kuće i fektaju novac. Toga
nikad prije nije bilo jer nije funkcija Društva. Napravio sam bio
plakat ove godine i postavio u selu s natpisom: “Rečički
krnjeval! KUD Miladinkina krnjevalska igraonica – ‘umjetnički’
prikaz običaja fektanja”. Na to je reagirao Željko Šafar, Josipov
brat, na društvenim mrežama. Pročitao sam te njegove nebuloze s
fejsbuka i napisao mu zahvalu, no nije je objavio – inače nisam
na društvenim mrežama. Zašto to nije objavio? Namjera mi obraditi
tu monografiju na način da citiram dio, a onda ga demantiram.
Gdje biste to objavili?
– To je ogroman posao, nisu to samo dvije ili tri stavke.
Sistematski bi se to trebalo objaviti u nekoj
periodici.
– Da. Dugo se bavim folklorom i imam puno zapisa. Mnogo sam
pomagao folklorašima u Draganićima, a oni su izdali knjigu zapisa
koje sam napravio za njihovo društvo. Namjera mi je da se to
napravi i za druga društva u kojima sam bio angažiran. U Rečicu
su dolazila učiti svirati djeca iz cijele okolice, orkestri bi
brojali i više od 30 članova i odlazilo se na više od 20 državnih
smotri. To nije bila igraonica. Djeca bi imala probe dva puta
tjedno i taj orkestar je imao svoju razinu.
Smatrate li da danas više nije tako?
– Napravio sam inventuru svega što je ostalo iza mene – stotinjak
instrumenata, više od 250 partitura i pedesetak djece u dva
orkestra, a u par mjeseci po mom odlasku uspjeli su svesti broj
djece na manje od deset. Od tada nisu uspjeli napraviti grupu
koja bi se mogla popeti na pozornicu i odsvirati “Ringe ringe
raja”.
Postoji li umjetnički voditelj orkestra?
– Nakon mene je prvo to bio Mihajlo Šepa. Nakon par godina su se
i njega riješili, a sada je voditelj Matija Prigorac iz Lasinje.
Sada roditelji plaćaju mjesečno tom čovjeku po 20 eura da im
djeca uče svirati.
Prije toga nije bilo?
– Ma kakvi!
Je li se plaćala članarina KUD-u?
– Bila je simbolična ili nikakva. Glavna funkcija Društva je bila
da se djeca okupljaju, kulturno obrazuju i razvijaju. Zašto bi to
roditelji morali plaćati? Zašto bismo morali plaćati hrpe uhljeba
po općinama i županijama?
Vratimo se na konkretne primjere navodnih “izmišljotina,
laži i bedastoća” iz knjige.
– Ž. Šafar mi u objavi na društvenim mrežama predbacuje da sam
svojim plakatom pogazio svojih 60 godina rada u Društvu, pa me
podučava da bih se trebao ispričati, da sam frustriran i slične
bedastoće, a na to sam mu zahvalio s par citata iz knjige. U
takozvanoj monografiji piše da je Društvo snimilo 1992. kasetu
“Svim na zemlji, mir, veselje”, što nije istina.
Je li izdana bilo kakva kaseta te godine?
– To je bilo nešto drugo i sasvim je druga priča. Napisali su da
je 1996. ili 1998. – više ne pamtim – Društvo izdalo video-kasetu
“Rečica, moje selo milo”. To je isto bedastoća. Josip Grdina je
bio direktor Hrvatskog radio Karlovca i šef dopisništva Hrvatske
televizije u Karlovcu, a s obzirom da je iz Rečice, s doktorom
Željkom Gojšićem je bio dogovorio da se snimi video koji bi
predstavio mjesto i Društvo. To jest snimljeno, i to s tri
kamere. Jako je dobro to napravljeno utoliko, a tonski loše. To
je trebalo montirati, pa smo Josip Bosanac, koji je 30 godina bio
voditelj folklora, a s kojime ta autorica također nije
razgovarala kad je pisala knjigu, i ja odlazili u studio radi
toga i to je trajalo desetak dana, a radilo se do iza pola noći –
to je ubitačan posao. Montažu je radio tehničar na HRK Zdravko
Višnjak. Nakon nekog vremena sam pitao doktora Gojšića, koji je
bio predsjednik Društva, što je s video-kasetom, a odgovorio mi
je da od toga neće biti ništa jer J. Šafar Višnjaku ne želi dati
obećanih dvije tisuće njemačkih maraka za taj posao. Dakle,
kaseta nikad nije izdana, ali, kad je montaža bila gotova, tu
zadnju večer, zamolio sam Zdravka da mi to presnimi, pa da
pogledam doma u miru, prije no što bi se nastavljalo s radom na
tome, da vidim treba li još nešto ispraviti, odnosno je li nam
štogod promaklo. On je to meni napravio i tu sam video-kasetu
imao samo ja. Dao sam je potom doktoru Gojšiću da si ju presnimi,
da je ima i on. Na toj kaseti nema odjavne špice i sadržaj nije
cjelovit. Doktor Gojšić je bio intelektualac kojemu treba skinuti
kapu, a kojega su također cipelarili, makar im je rodbina. Takve
kao on mala mjesta imaju jednom u sto godina, a onda njega
smijene i stave nekakve poslušnike. Kad je preminuo, došli su do
te kasete preko udovice i sada je prikazuju. Međutim, taj film
nikad nije izdan.
Na koju biste još netočnost u knjizi ukazali?
– Između ostaloga, piše da je folklorna sekcija na županijskoj
smotri izvornog folklora u Ogulinu 1997. godine prikazala
svadbene običaje uz pjesmu “Raste, raste gora zelena”. Ne postoji
takva pjesma. Raste li gora? Navodi se da su se uz dva drmeša
pjevale samice i đihalice. Đihalica je ples, a ne nešto što se
pjeva uz drmeš. Kad to čitaš nije ti jasno što se događa. Netko
je morao pojesti dva kamiona ludih gljiva da bi takve bedastoće
napisao. Na primjer, orkestar i sastavi su sudjelovali na
državnoj smotri. Postoje programske knjižice svih smotri iz koje
se vidi da njezina analiza nema veze s time. Između ostaloga piše
da je Društvo sudjelovalo na nekoj smotri u Karlovcu, pa da su
stručna komisija KUD-a Rečica i aktiva žena Turanj poslali
Društvo na neku smotru bratstva i jedinstva. Koja stručna
komisija KUD-a Rečica? Pa ne šalju stručne komisije KUD-ova i
aktivi žena na smotre, nego svaka smotra ima stručno povjerenstvo
i piše o kojemu se radi. Predsjednik tog povjerenstva je bio
vrhunski koreograf Branko Kostelac. Za njega su napisali da je
Društvo stagniralo kada je došao 1980. To je pljuvanje po mrtvom
čovjeku. Jedno je kada takav tekst dijele babama po Rečici, a
drugo kada to dijele drugdje, pa će netko to čitati i zapitati se
o čemu se radi.
Što je đihalica?
– Plesovi karakteristični za ovaj kraj su drmeš i đihalica.
Termin “izvorni folklor” bi označavao nešto što je nastalo u tom
kraju. Pojavom nekih lokalnih radijskih postaja 1970-ih godina je
došla neka druga glazba i glavna emisija je bila ona kada su se
ispunjavale želje slušatelja i po cijeli dan se puštala glazba
kakva već jest. Ono malo što je bilo autentično zapisivano je
uglavnom u prvoj polovici 20. stoljeća. To su zapisivali
istraživači folklora Franjo Kuhač, Vinko Žganec i Rudolf Taclik.
Njihovi zapisi su zadnji. Sve što se događalo poslije i što se
događa danas ne odgovara tome, nego se čuju pjesme iz drugih
krajeva, a samo se mijenjaju imena mjesta ili rijeka.
To nije izvorna glazba?
– Nije. Postoji mnoštvo kulturno-umjetničkih društava koja su
nastala unazad dvadesetak godina, a u prethodnoj državi ih se
moglo na prste izbrojiti. Kad se masovno odlazilo na rad u
Njemačku, mjesto bi se ispraznilo i došlo bi do zastoja u radu
Društva, pa smo mi omladinci obnovili rad. Kad smo ušli u
prostoriju Društva u dvorcu Drašković bila je potpuno prazna sa
starim zelenim ormarom, a u njemu jedna stara tambura bez žica,
dok je na podu bio tek jedan A4 format. Ničega drugog nije bilo.
Ako sam Vas dobro shvatio, realno KUD “Rečica” ne postoji
sto godina.
– Društvo je za to vrijeme nekada radilo intenzivno, a nekada
nije uopće. Primjerice, par godina je Društvo radilo kampanjski,
ako se pripremalo za neki nastup, a ne redovito. Uspjeli su u to
vrijeme razvući instrumente po selu, da bismo ih potom sabirali.
Florijan Čulig je svojedobno vodio četveroglasni muški pjevački
zbor i jedan ženski. Iza toga je ostala arhiva partitura, a onda
je nestala i niti jedan jedini papir nije ostao. Pavao Kuba me
bio pozvao u Mandolinski zbor “Josip Kraš”. S obzirom na to da
sam imao, dakle, više doticaja s time, kad smo obnavljali KUD-a
“Rečica” po sjećanju sam zapisivao i obnovio melodijske zapise.
Dakle, nije bilo ničega.
Kad je KUD “Rečica” nastao?
– Po predaji je to bilo 1923. godine, mada nema zapisa koji bi to
potvrdio. Prvo se to zvalo Pjevački zbor “Drašković” i postoje
dokumenti da je taj zbor postojao. U njemu su djelovali moj otac
Franjo i stric Mijo. Pred kraj stričeva života sam ga zamolio da
na trgovački papir napiše čega se sve sjeća iz svog bivanja u tom
društvu. On je to i učinio, a onda prepisivao u jednu teku. Ne
znam gdje je to što je zapisao u trgovački papir, a ta je
bilježnica tamo ostala, i uspio je u nju prepisati sjećanja na
svega par stranica. Otkako smo mi klinci početkom 1970-ih
obnovili rad Društva, postoji kontinuitet.
No, nategnuto je, ako sam dobro shvatio, pričati o sto
godina postojanja tog KUD-a.
– Apsolutno. Između ratova smo ostali bez tragova, osim pokoje
slike. Postojalo je sokolsko društvo i to je bilo sve
isprepleteno.
S kojom motivacijom bi oni napisali i izdali takvu knjigu
koju kritizirate?
– Trebalo bi poznavati te ljude da se to shvati. J. Šafar nije
toliko blesav da ne bi bio svjestan da je riječ o lažima, ali je
pokvaren i rezonira da će biti istina ono što on napiše, uredi i
objavi. Nikad nitko na svijetu vjerojatno nije napravio to što je
on napravio prije dvadesetak godina kada je organizirao sastanak
prije odlaska orkestra na državnu smotru u Osijek. Zajednica
amaterskih kulturno-umjetničkih djelatnosti Karlovačke županije
je podmirivala troškove tog puta, a on je tjedan dana prije
odlaska organizirao bez moga znanja roditeljski sastanak s
tadašnjim predsjednikom KUD-a i rekao im da KUD nema novca i da
roditelji participiraju sa 120 kuna po djetetu za taj put. Uvijek
bih organizirao dvaput godišnje roditeljski sastanak ne bih li ih
upoznao s time što radimo i uvijek bi na nastup išlo četiri ili
pet roditelja da vode brigu o djeci, a nitko ih ranije nije
tražio da plaćaju put. Drugog dana sam nazvao Slavicu Justament,
tajnicu ZAKUD-a, i ona mi je rekla da su put i smještaj plaćeni,
što je potkrijepila i dokumentima, dakle Zajednica snosi sav
trošak. To što mi je ona rekla sam javio predsjedniku KUD-a
Franceku Vrane telefonski. Na iduću probu u subotu je došao
blagajnik KUD-a Franjo Penić i rekao da je došao uzet novac od
djece za put u Osijek. Pitao sam ga kakav novac, ako su put i
smještaj već plaćeni. “Tako su mi rekli Šafar i Francek”,
odgovorio mi je. Uzeo je novac od djece, a onda sam i ja dodao
120 kuna. To mi se toliko zgadilo da više nisam htio po tome
čeprkati. Po povratku iz Osijeka sam nazvao blagajnika i zamolio
ga spisak djece koja su platila put. Nakon nekoliko dana mi je to
dostavio. Tamo je pisalo da je put 70 kuna, a da je 50 kuna
članarina, a na tom popisu su članovi orkestra, no ne i troje
Francekove djece. Imam dokumente koji to potkrepljuju. Honorar
kojega sam dobio, a inače trošio na kupnju žica i ostale opreme,
iskoristio sam da toj djeci sa spiska vratim po 120 kuna. Ostalo
je od toga honorara nešto više od tisuću kuna. To sam dao na
jednoj probi Borisu Bermariji, najstarijem članu orkestra, danas
članu sastava “Rečički sokoli”, da to uzme i potroše na nekom
nastupu ili kako god žele te da je to moja zadnja proba s njima.
Nakon toga sam se maknuo iz Društva. Djeca su počela odustajati
od sviranja i orkestar se postepeno osipao. J. Šafar je bio tada
predsjednik Zajednice. Umjesto da se na toj poziciji bori za
svoje Društvo, on uzima novac od članova.
Jeste li svjesni da Vas može tužiti?
– Dapače. Neka me tuži.
U međuvremenu ste se vratili u Društvo.
– Doktor Gojšić i roditelji djece su me “povlačili za rukav”, pa
sam popustio i vratio se. Osjećam odgovornost i maknem se, ako ne
mogu napraviti kako smatram da treba.
Imate li formalnu glazbenu naobrazbu?
– Nemam. U potpunosti sam glazbeno samouk. Radio sam kao inženjer
u tvornici “Lola Ribar”. Sticajem okolnosti sam se počeo baviti
Društvom i 1974. me kao vanjskog suradnika angažirala škola u
Rečici i tako sam počeo raditi s djecom, a to više nije bila
igrarija i treba itekako učiti. Do koje razine sam došao? To
možete provjeriti. Nazovite festivalu u Osijeku, Hrvatski
tamburaški savez ili Hrvatski sabor kulture imaju li kakve
podatke o KUD “Rečica” i o meni.
Koji su Vaši najveći uspjesi na tom području?
– U desetak godina je taj orkestar osvojio 11 zlatnih plaketa na
smotrama i pri vrhu je tamburaške glazbe u toj kategoriji, a i
sastavi iz tog orkestra su osvojili šest zlatnih plaketa. To onda
valjda govori nešto o razini koja je postignuta.
Je li Vaš rad u toj knjizi obezvrijeđen?
– U toj knjizi ima popisanih kojekakvih nastupa na povlačenju
užeta ili kuhanju fiš-paprikaša, a nisu popisana sudjelovanja na
državnim smotrama s repertoarom koji je izveden. U knjizi je
popis diploma koje su dobili od dobrovoljnih vatrogasnih
društava, a nisu popisane partiture. Za sudjelovanje na državnoj
smotri od nekog skladatelja ste morali naručiti praizvedbu novog
djela i to je vaše vlasništvo i za vijeke vjekova bogatstvo
tamburaške literature. Nema u toj knjizi niti popis instrumenata,
a ja imam i na tom popisu se navodi i tko je graditelj. Ti su
instrumenti bili u vlasništvu KUD-a i škole.
Koliko ste generacija odgojili glazbeno, odnosno koliko
ljudi?
– Time sam se bavio od 1970-ih do 2013. Orkestar se obnavljao
svake dvije godine.
Koliko orkestar ima članova?
– Tridesetak ili više.
Očekujete li da KUD “Rečica” ispravi te greške u novom
izdanju monografije?
– Očekujem da upoznam javnost s istinom. Ne mogu si uopće
zamisliti da su sposobni za to da izdaju novu i ispravljenu
monografiju. Ima puno materijala i stojim iza svake svoje riječi.