"Ne očekujem puno, ali bi trebalo na neki način obilježiti grobove koje narod skriva po šumama", poručuje
Osamdesetogodišnja aktivistica Biserka Schmuck nas je ugostila u svom karlovačkom domu, ali ovoga puta nismo raspravljali ekološke teme kojima se aktivistički najviše bavila, nego bolne obiteljske, ali i društvene i povijesne koje se odnose na ubojstva na karlovačkom području neposredno nakon Drugog svjetskog rata.
“Koliko mi je poznato, neke ekshumacije žrtava su urađene 2006. godine, a ne znam jesu li i kasnije rađene”, navela je na početku razgovora iz serijala SpiKA.
Na kojoj lokaciji su rađene?
– Tada je lokacija bila relativno nepoznata, a i ostala je u velikoj mjeri. Upravo zato bih htjela i progovoriti o toj temi. Jedna lokacija je sigurno na Babinoj gori jer je o tome izvijestio tadašnji županijski pročelnik Marinko Maradin – pronađeno je grobište na lokaciji gdje je predviđen centar za gospodarenje otpadom. Tamo je, dakle, obavljena ekshumacija, a navodno i na još dva mjesta. Županijska državna odvjetnica se bila angažirala, ali nikada to zapravo nije do kraja rasvijetljeno. Baš sam 2005. i 2006. tražila da mi Županijsko državno odvjetništvo u Karlovcu da podatke o smrti i o mjestu ukopa, ako je moguće, moje majke Ljubice. Cijela ta priča s mojim zahtjevom nije završila nikako. Nemam dokumenata iz koji bi bilo razvidno da su nešto uradili. Znam da je bilo pozvano dvoje ili troje svjedoka, a i sama sam bila pozvana da svjedočim, mada sam na dan smrti svoje majke – ako je taj dan uopće i točan – imala po prilici deset mjeseci. Bio je totalni apsurd stoga pozvati mene za svjedoka.
Koji je navodni datum smrti Vaše majke?
– Službeno, to je 13. srpanj 1945. godine, mada slutim da je vlast taj datum upisala zbog Dana Karlovca, a možda su baš na taj dan ubili veći broj ljudi. Karlovac je bio mjesto velikih smaknuća. Nitko ne negira da su se događala. Taj dio meni ovog časa nije važan. Ako su na Babinoj gori i na drugim mjestima učinjene ekshumacije, krajnje je vrijeme da javnost o tome bude izviještena – tko ih je pokrenuo i zašto te tko je bio nositelj tog zahvata, zašto baš na toj, a ne na nekoj drugoj lokaciji, je li to bilo rađeno i u Kozjači, koja je daleko poznatija kao lokacija ubojstava od Babine gore… Na Babinoj gori ima dosta toga što bi trebalo istražiti, a o njoj se manje priča. Ne govorimo samo o mjestu na kojemu bi se trebao uspostaviti centar za gospodarenje otpadom, to je područje veće. Bila sam na dva ili tri grobišta, a barem dva su bila označena i tamo se povremeno upalila svijeća, podignuta je neka ogradica, postavljen neki kip…
Je li definitivno utvrđeno da su tamo masovne grobnice ili se to tek pretpostavlja?
– Previše me pitaš. Za ova dva mjesta na Babinoj gori se znalo. Postoji još jedno takvo grobište za koje ljudi znaju. Zna se da se na Jamadolu mjesecima strijeljalo i da je nekoliko grobišta u Kozjači, ali ne precizno na kojim mjestima. Je li se to namjerno zataškavalo desetljećima dok ne nestanu generacije koje bi to znale? Znam da su se mnogi jako bojali Kozjače jer se u njoj moglo upasti u grobnicu koja nije do kraja zatrpana – samo je prebačeno granje.
Imamo li u Karlovcu dokumentiranu i označenu grobnicu iz tog razdoblja?
– Za komunizma je vladao strah i tako nešto nije bilo dobrodošlo, a nakon Domovinskog rata su svjedoci ostarjeli, dok su mladi odgajani da ne postavljaju previše pitanja. Nije se znalo hoće li se nakon Domovinskog rata moći slobodno govoriti, pa su mnogi šutjeli i nisu ništa pitali. Ako su nositelji ekshumacije bili Županijsko državno odvjetništvo u Karlovcu ili Županijski sud u Karlovcu, vjerojatno te institucije o tome imaju više informacija od građana. Možda je točno ono što se prepričava. Prvo sam se obratila karlovačkoj županici Martini Furdek Hajdin s molbom da me prespoji nekome tko bi me informirao o ekshumaciji i ekshumacijama koje slijede. Gotovo da nisam dobila nijedan odgovor na moje pitanje. Odgovoreno mi je da je na Babinoj gori napravljena jedna ekshumacija. Iz Ministarstva hrvatskih branitelja sam dobila neke podatke, ali niti oni nemaju dovoljno informacija. Javili su mi tko je izvršio ekshumaciju barem 44 posmrtnih ostataka na Babinoj gori te da su ti ljudi pokopani u zajedničku grobnicu na groblju Jamadol i da je napravljena omaška jer ta grobnica nije obilježena kao vojno groblje. Odgovorila sam im da se pitam zašto bilo koja grobnica na Jamadolu bila vojna, ako postoji Vojničko groblje u Karlovcu, a ono je jedno od najstarijih u ovom dijelu svijeta. Istodobno se ekshumiralo na Petrovoj gori gdje je pronađeno oko 250 posmrtnih ostataka. Pretpostavljam da su svi ti ostaci pokopani u zajedničku grobnicu na Jamadolu. Pretpostavljam i da je žrtvama svejedno s kime su ukopani, ali iza njih su ostali oni kojima možda nije svejedno što su zajedno pokopane žrtve krajnje lijeve i krajnje desne političke opcije. Osim toga, navedeno je da je rađen elaborat po pitanju posmrtnih ostataka s Petrove gore, no je li isti takav elaborat rađen i glede ekshumacija na Babinoj gori ili na drugim mjestima u Karlovcu? Ako jesu, što su ti elaborati pokazali, je li riječ o civilnim ili vojnim žrtvama. Ako je riječ o vojnim, ima smisla da počivaju na Vojničkom groblju? Ako je riječ o civilnim žrtvama, nijedan dio groblja Jamadol ne treba biti vojno groblje. Gdje se nalazi taj elaborat i tko ga je radio te koliko je to stajalo? Na ta pitanja nisam dobila odgovor.
Kad se to radilo?
– Počelo se raditi 2006., a ne znam koliko je trajalo.
Kad su bila ukapanja na Jamadolu?
– Ne znam. Zelenilo je radilo ekshumacije i ukop i oni bi to mogli znati.
Je li utvrđeno o čijim se posmrtnim ostacima radi?
– Nije. Sjećam se vremena hapšenja Josipa Boljkovca, a sad na stranu je li kriv. Počelo se tada naveliko pričati o poslijeratnim ubojstvima i ljudi su se angažirali, nudili su svjedočanstva, pa i svoj DNK. Danas je jednostavno istraživati po DNK, a sigurno bi se na poziv javilo podosta ljudi, uostalom ŽDO i Županijski sud u Karlovcu imaju pisani zahtjev koji sam im poslala. Ne vjerujem da je moja majka završila na Babinoj gori, ali to ne znam. Zašto me se nije pozvalo da dam svoj DNK, a pozvalo me se da svjedočim? Očekujem da bi se nova Vlada Republike Hrvatske mogla početi na drugačiji, ljudima bliži način, baviti tom problematikom, pa da oni koji su preostali prije smrti barem nešto saznaju o sudbini pripadnika svojih obitelji. To da se troši naš novac, a da nam se ne kaže što je urađeno je sramota za narod i državu.
U svakom slučaju tražite odgovor na pitanje što se dogodilo s Vašom majkom i njezinim posmrtnim ostacima.
– Da. Priče su bile jedno, ali priča se svašta. Navodno je i ona pokopana na Jamadolu. Navodno ju je netko uočio kad je izlazila iz kamiona prije smaknuća. Tada je na Jamadolu nastala grobnica, a kada se radila streljana ljudi su dolazili kriomice gledati što bageri rade s kostima. Mnogi kažu da je zgrada streljane izgrađena na kosturima. Ne znam koliko je istine u tome, međutim blesavo je da ljudi pričaju, a da nitko argumentom ne dokaže da to nije točno. Čemu priče? Još je tragičnije, ako se ignorira dokazivanje.
Koliko još osoba koje traže ostatke pripadnika svoje obitelji iz tog razdoblja poznajete?
– Već sam korak do groblja na Dubovcu. Mnogo ih je, dakle, preminulo. Sve manje je onih koji nešto pamte i traže. Moji unuci uopće ne pitaju za prabaku. Ne čudim se što je tako – ne trebaju razmišljati o prošlosti. No, sasvim sigurno u Hrvatskoj ima dovoljno ljudi poput mene koji traže odgovore. Ministarstvo hrvatskih branitelja pojma nema što se u Karlovcu u tom pogledu događa – nitko ih nije obavijestio. O čemu pričamo? Kakvo je to ponašanje?
Koje pouzdane informacije imate o sudbini Vaše majke?
– Samo to da je nema. Navodno joj je suđeno. Imam nedvosmislen podatak da mi je u jednoj rečenici ostavila za uspomenu poruku da je 4. svibnja krenula u bijeg iz Karlovca. Navodno je taj bijeg uspio i našla se u jednom od logora. Nitko mi to ne može reći, odnosno neki su vjerojatno to znali, ali mi nisu htjeli reći. Isto tako, navodno ju je netko prokazao, pa su je dovukli u Karlovac i tu je bila nekih mjesec i pol. Sasvim sigurno joj nisu nosili doručak u krevet. Jedini grijeh moje majke je što je bila u ljubavnoj vezi s ustašom. Bila je poznata cvjećarka u Paviljonu Katzler jer su joj Katzleri bili najbliža rodbina. Imati nju tamo za cvjećarku je bilo od obostrane koristi. To da je moj otac bio na lošem glasu je činjenica koju nitko ne negira. Međutim, s mojim ocem imam samo neke gene – ništa drugo.
Tko je Vaš otac?
– Josip Zgurić, a i to ne piše nigdje u službenom dokumentu, nego je navedeno da je to suprug moje majke koja s njime prije toga nije živjela dvije godine – rastali su se, ali ne službeno jer tada službene rastave nije bilo.
Rastali su se prije Vašeg rođenja.
– Puno prije. Provjeravala sam kada su se vjenčali, no nisu navodno mogli pronaći te knjige. Bilo je to u svakom slučaju prije početka Drugog svjetskog rata, po pričama iz obitelji, i tamo već 1940. ili 1941. nisu više živjeli zajedno. Dosta sam dugo nosila prezime tog čovjeka. Kako su Katzleri dogovorili s njime da me prizna, ne znam. Moj život i nije neka tajna. Javljala sam se Večernjem listu s molbom da mi se jave čitatelji koji bi znali nešto o meni. Kako mi je rečeno, tajilo mi se tko mi je otac kako to ne bih rekla nekome tijekom komunizma, a istina je da se tada moglo nastradati, mada taj režim nije bio pri kraju toliko rigorozan kao na svome početku.
Zgurić je bio istaknut ustaša.
– Bio je za ustaškog režima “bog i batina”, izrazit grubijan prema onima koje je smatrao neprijateljima na temelju krivog pogleda i slično. U mojoj obitelji je ostalo sjećanje da je bio jako pažljiv, jako nježan i jako brižan. Imao je, dakle, očigledno dva karaktera.
Često je to tako.
– Da. Zgurić je u Karlovcu bio sigurno do 1. svibnja. Možda su on i majka zajedno bježali, ali mi se čini da je prvo moju mamu poslao u bijeg, a da je dva ili tri dana nakon toga sjeo na motocikl i krenuo s ostatkom njemačke vojske prema Zagrebu. Isto tako, prema priči, netko ga je upucao na Banijanskom mostu i bačen je u bajer ispod. Postoji i priča da ga je upucao Nijemac koji se htio domoći njegova motocikla, što je isto tako moguće, pa ostavio na mostu, a onda da ga je netko bacio u Kupu koja ga je odnijela.
U svakom slučaju nije preživio.
– Nije.
To se sve događa kada ste stari deset mjeseci – tada gubite i oca i majku.
– Tako je.
Je li Vaša majka bila zatočena u pivovari na Dubovcu?
– Nije. Zbog te veze sa Zgurićem je navodno drugačije tretirana i smještena je u zatvor u zgradu kod Kupe gdje je su sada županijski uredi. Kasnije je prebačena u zatvor u Križanićevu. Mislim da je iz Križanićeve odvedena na strijeljanje. Navodno ju je netko vidio dva dana prije, a onda više nije bio moguć pristup. Krajem srpnja su dali svu maminu imovinu – narukivcu, lančić i privjesak.
Tko od tada brine za Vas?
– Moja obitelj je bila u jako teškoj situaciji. Moj djed Franjo Schmuck je bio austrougarski konjički časnik koji je premješten iz Austrije u Karlovac, a moja baka Barbara je Slovenka. Imali su devetoro djece i od tih devetoro se dvoje smatralo Austrijancima. Kako su partizani napredovali i kako se bližilo oslobođenje, ti su Austrijanci smatrali da bi morali otići iz Karlovca, mada nisu bili hitlerovci. Ostatak obitelji je ostao tu. Jedan ujak je ubijen, a jedan je preživio. Kćeri su preživjele, osim moje majke, ali su se poudavale i baka je živjela sama. Ostala sam kod bake, i to do 1948. ili 1949. Osjećala se nemoćno i Katzleri su me prihvatili jer se mamina sestra Rozalija, koju su svi zvali Rozika, udala u tu obitelj. Ostala sam, dakle, kod njih. Već je i upis u školu bio dramatičan.
Kako to?
– Ustaška kćer se 1950. godine nije mogla upisati u školu jer nije imala rodni list. Pretpostavljam da su Katzleri morali nekoga dobro potplatiti da krenem u školu. Sa šest godina sam pošla u prvi razred osnovne škole, no tek nakon dvije godina sam bila službeno upisana kao učenica – već sam bila u trećem razredu.
Nisu li Vas imali zabilježenu u imeniku?
– Nisam sigurna. Tog imenika više nema. U središtu mog interesa su ekshumacije. Ne očekujem puno, ali bi trebalo na neki način obilježiti grobove koje narod skriva po šumama. Ne govorim to iz ideoloških razloga. Moj otac je bio jedan od najokrutnijih ustaša u Karlovcu – s time nemam ništa! On ima na svojoj duši to što ima, u paklu ili ne, ali hajdemo početi drugačije razmišljati. Ubijena je hrpa nevinih nakon završetka rata i nemojmo sada razmišljati je li netko bio više ili manje ustaša, odnosno više ili manje domobran. Na kraju krajeva domobranstvo je tada bilo obvezno. Sustav je bio takav kakav je bio, ali to da netko vadi kosti iz pet grobova, da se za jedno radi elaborat, a za drugo ne, da se radi pet vojnih grobalja u Karlovcu… Tko to plaća? Pretpostavljam da su na Petrovoj gori većina ranjenih bili partizani. Zašto raditi podjele gdje ne treba? Ako dio ne želi imati uz svoje mile i drage domobrane imati partizane, napravimo dva groba. U čemu je problem? Mene su Katzlerovi učili da je čovjek čovjek ili đubre, pošten ili je zvijer spremna ubijati, što nema veze s bojom kože, vjerom i slično. U svakoj naciji ima propalica, ubojica i ništarija. U naciji nema poštenja, nego je bitan pojedinac. Tako su me učili. Cijenim bilo koga tko je pošten i svejedno mi je što je po vjeri ili naciji, no nisu svi tako odgajani. Imam kolegicu čiji su roditelji bili partizani i koja ne gleda na svijet kao ja, mada se i ona polako privikava na to da ne gleda na vjeru i naciju. No, odgoj kakav sam ja imala nije bio izuzetak i možda baš zato mnogi ne pitaju koga se to točno ekshumira, a trebalo bi jer i dalje postoje oni koji to znaju, odnosno oni koji to pitaju.
Svojedobno je kod nas preuzeta ideja iz frankističke Španjolske da se na jednom mjestu ukopaju žrtve sa svih ratnih strana, što je naišlo na velik otpor.
– Ne možeš očekivati da će se većina složiti s time da kosti njihovih milih i dragih budu s kostima njihovih ubojica.
Je li se netko odazvao na Vaš poziv preko medija onima koji bi znali nešto o Vama?
– Jest, njih petoro od svih Karlovčana koji su moju mamu jako dobro poznavali.
Jesu li bili vjerodostojni?
– Plašili su se i 50 godina nakon rata. Znam da me je pokojni Mladen Šomek nazvao “potpuno ludom”. “Gora si od svog oca Zgurića što tako nešto uopće imaš hrabrosti pitati”, poručio mi je. Rekla sam mu da su došla nova vremena, a on me upozorio da pripazim jer da se i ta nova vremena mogu promijeniti. Nisu se promijenila, barem ne službeno. Puno toga je u Karlovcu napravljeno, a da se ne zna. Koliko ljudi u Karlovcu uopće zna za ove ekshumacije? Ne znam zašto su poslijeratne žrtve u nadležnosti Ministarstva hrvatskih branitelja, ali kad već jesu, neka se pobrine za taj segment svojih obveza, a ne da govore da ih nitko nije obavijestio. Tko je u Karlovcu bio dužan obavijestiti Ministarstvo hrvatskih branitelja? Govorimo o dijelu Vlade Republike Hrvatske, a ne nekakvoj udruzi građana.
Kako Vam je bilo odrastati s Katzlerima?
– Dobro. Njihova kćer me mrzila, no već mi je kao djevojčici bilo jasno u čemu je problem. Njezin tata je mene volio, a nju ne toliko, barem je ona to mislila. Osvećivala se kad je mogla. Imala sam život kakav ne bih imala s pravim roditeljima. Pitanje je kakav bi Zgurić bio otac. Katzleri su mi omogućili svo obrazovanje koje su mogli, što sam prihvatila i provela. Što se financija tiče, ne znam što nisam imala. Naučili su me mnogočemu korisnom. Primjerice, tome da budem dosljedna, da naučim raditi i da za rad imam dovoljno strpljenja i energije. Promijenila sam za života sedam ili osam različitih poslova i u nijednom nisam kiksala. Prema tome, naučili su me raditi, onome što se danas teško uči. Nije bilo rasprave o tome hoću li kuhati, primjerice, ili neću – bio je dan kada je kuhanje bilo na meni i, ako ne bih kuhala, ne bih niti jela. Ne mogu reći da je taj odgoj bio loš, a tako sam učila i svoju djecu.
Koliko vas je bilo u kući?
– Nije nas bilo puno – teta Rozika i njezin suprug Tone, koji je bio mnogo stariji od nje. Kad sam došla u kuću Tonetov brat je već bio umro, kao i mama i tata koji je u Karlovac stigao također iz Austrije i koji je bio karlovački vrtlar. S nama je živjela njihova kći Slava i do moje 10 ili 12 godine života Tonetova starija sestra koja je bila između dva svjetska rata pratnja kneginjama u Austriji, Njemačkoj i Mađarskoj, a s izbijanjem Drugog svjetskog rata se vratila duboko nezadovoljna u obiteljsku kuću.
Što znači da je bila “pratnja kneginjama”?
– To je nešto u rangu dvorske dame, ali nije bila baš dvorska dama nego “tu negdje”. Teta Mici je govorila četiri jezika. Poludjela bih kad bi mi se počela obraćati na mađarskom – zaboravila bi da ne znam taj jezik.
Jesu li Katzleri pričali još nekoliko jezika?
– U kući se pričalo njemački. Ne mogu reći da mi je hrvatski materinji jezik. Baka mi je govorila slovenski, ali se trudila govoriti hrvatski zbog mene, ali to je bila na koncu mješavina ta dva jezika. Katzlerima sam došla da naučim “pošteno” hrvatski, međutim obiteljski jezik je bio – njemački. Kad god su htjeli reći nešto što nisam trebala razumjeti, komunicirali su tim jezikom. No, dijete u čas posla nauči njemački jezik, pa sam miješala i njemački i slovenski i hrvatski “uzduž i popreko”. Naravno, s vremenom se “izgube” svi ti jeziki. Izgubila sam inertnost govora na slovenskom jeziku. Razumijem podosta njemački, a u biti se radi o austrijskom narječju, no niti to ne znam dosta dobro jer ga nisam koristila naročito. Život me “odnio” u hrvatski – moraš s klijentima u vrtlariji komunicirati na hrvatskom jeziku, a posebno me “odnio” nakon što sam se udala za novinara i studiranjem književnosti.
Kako Vam je bilo u braku s novinarom?
– Dovoljno sam šašava da mi je novinarstvo pasalo.
Udali ste se za Slavka Markovića.
– Tako je. S njime bi bilo lijepo živjeti da se nije propio, no to nema veze s novinarstvom.
Ali nije niti rijetkost u toj branši.
– Nažalost nije. Popio bi čašicu konjaka po čašicu konjaka, a ujutro zatim više ne možeš bez konjaka prije kave. Mnogi su imali snage da se odupru “čašici konjaka”, ali ih je pokopalo nešto drugo, prije svega stres, a znaš kakav je novinarski stres. Trčiš na vijest koja se dogodila – nemaš vremena za doručak, nema niti ručka, ako je takva situacija, a često je bila.
Ne pamtim kad sam doručkovao.
– Eto. Napraviš ručak, tri dana ga nema, pa se javi da je bio negdje oko Slunja, da se trebalo izvući iz šume…
Želite doći do informacija o sudbini Vaše majke i razrješenja dvojbi oko posmrtnih ostataka.
– U Božjim je rukama hoću li uspjeti u tome. Apsurdno je s 80 godina života pričati o nečemu što bi htio ostvariti. Mogu se samo nadati, ne zbog sebe, nego drugih koji iz nekog razloga ne pitaju. Zašto i dalje postoji strah? Zgurićev bratić, koji je preminuo prije šest ili sedam godina, mi je rekao: “Ti nisi normalna, želiš li da te netko ubije?” Ljudi se i dalje boje, dakle. Naš se narod boji promjena jer su one u pravilu donosile veće zlo no što je bilo ranije. Mnogi nisu poput mene.
Što Vas je navelo na društveni angažman?
– Provela sam život u propitkivanjima. Probaj se staviti u situaciju da ne znaš tko su ti otac i majka, gdje su i što se dogodilo s njima, a da ti pritom većina ljudi prešućuje te podatke ili ti tek tu i tamo “nabace” neki podatak koji može biti točan, a nerijetko nije. Iz tog razloga se najčešće ograđujem na način da kažem “tako mi je rečeno” ili “navodno tako”. Čak i ako pročitam nešto nisam sigurna je li to baš tako kako piše, mada bih nekom dokumentu trebala vjerovati. Jako je malo dokumenata iz razdoblja Drugog svjetskog rata i poraća. Kada se Domovinski rat završio i kada su se razišle vojske, otišla sam u policiju i tražila dosjee moje majke, mog oca i vlastiti. O mom dosjeu nije moglo biti niti govora – to se ne daje. Rečeno mi je da su dosjee majke i oca “neka vojska pokupila”. Poslije sam čula da to nisu učinile vojske, nego privatne osobe koje su uzele sve ono što bi nekoga možda moglo kompromitirati. Što je od toga točno? Možda ipak imaju dosje kojega mi nisu htjeli dati, a možda tog dosjea nema. Ne vjerujem da je Jugoslavenska narodna armija odvela te dosjee, ali ne isključujem tu mogućnost.
Kako to da Državni arhiv nema tu arhivu?
– Ne može imati nešto što mu nije predano. Policija mi je rekla da je to “neka vojska pokupila”, ali taj odgovor ne dobijem napismeno.
Koje dobi je bila Vaša majka 1945. godine?
– U nedjelju joj je bio 103. rođendan. Ona je, dakle, 1921. godište. Jako se mlada udala i s 23 godine života su je ubili. Nekidan se obilježavala tragedija na Bleiburgu. Godinama se od toga radi cirkus. Država, pojedinci i udruge nisu napravile ono što je trebalo – nema pravog pijeteta prema onima koji su stradali tamo ili na Križnom putu. Jedna sveta misa nije utoliko ništa osim igrarije i glumačkog obreda, ako se o tome ne skrbi cijele godine. Što se radi s Jasenovcem? To je bio logor u kojemu je velik broj ljudi ubijen i mnogi su riskirali živote da iz njega pobjegnu. Nekima je u tom logoru sasvim sigurno bilo dobro, ako su mogli podmititi i biti kapo ili nešto. Prema žrtvama iz tog logora treba iskazati pijetet, i ne samo prema njima jer to nije bio jedini logor na području Hrvatske – o onima na otocima se niti ne govori. Na Jazovki se okupi masa koja pali lampaše, a nitko se ne vrati da ih pokupi – raznosio ih je vjetar ili ih je stanovništvo moralo skupljati. Kako možeš doći negdje i ostaviti nešto što će ostaviti traga u prirodi, a da ne razmišljaš o tome? Tako sam počela razmišljati i o ekologiji.
Valjalo bi i identificirati žrtve i krivce.
– Znaš da postoji knjiga koju su priredili Šomek i suradnici s popisom ubijenih o žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća. Barem pedesetak ljudi za koje osobno znam, među ostalima moja majka i moj ujak, nisu uopće navedeni u toj knjizi. Kada sam pitala zašto, ustanovilo se da je dio popisa ostao u ladici zaboravljen i slično. Netko je dao novac za financiranje te knjige i stajao iza toga. Na kraju krajeva, svaka država ima pravo nešto zabraniti, a nije zabranila pa je i tako dala svoj doprinos. Što imaš nakon svega? Tko je stao iza toga? Šomek nije bio sam kriv. Valjda je netko još morao to pregledati. Kada postavljam ovakva pitanja pitaju me kako to razmišljam, a kako razmišljati nego tako?
