"Posebno se vežem za Dječji zbor 'Cicibani' koji je proslavio naš grad i kao autor sam se visoko pozicionirao na području skladanja za djecu", kaže karlovačka glazbena legenda
– Pjesma “Karlovac slavi” je napisana i Mješoviti pjevački zbor
umirovljenika “Vid Rukavina”, kojega vodim, ju je izveo povodom
Dana grada. Svake godine se javljam na natječaj za novu pjesmu, a
tako je bilo i ove. Stihove je napisao Vladimir Kolarić koji je
radio i matricu. Pjesmu smo izveli u sklopu manifestacije
“Zvjezdano ljeto”. Dopadljiva je, aktualna, govori o našem gradu,
ljudima, perivoju, Korani i Zvijezdi i u modernom je aranžmanu.
Zadovoljan sam, a i oni koji su je čuli su dobro reagirali – kaže
karlovačka glazbena legenda Ratko Pogačić s kojime spikamo o
njegovu životu i stvaralaštvu.
To Vam nije prva pjesma u slavu Karlovca.
– Nije. Prvu sam pjesmu napisao kada se počela organizirati ta
manifestacija. Javio sam se na natječaj i skladao pjesmu
“Zvjezdano ljeto”. Pjevali su autor stihova Vladimir i Maja
Kolarić. Tu pjesmu izvodimo svake godine. Druga pjesma koju sam
radio za tu manifestaciju zove se “Zvjezdano ljeto. Oči ne lažu”
i ona govori o tome da se ljubav tih dana stvara u šetnjama
perivojem i Radićevom ulicom. Snimili smo ranije i album pjesama
posvećenih Karlovcu “Ja volim ovaj grad”. U suradnji s Josipom
Čadežom kao autorom stihova sam napravio dva albuma pjesama o
Ravnoj Gori, što je zanimljivo jer to mjesto u Gorskom kotaru ima
specifičan jezik.
Kako Vam se čini “Zvjezdano ljeto”?
– Ne pratim svakodnevno događanja jer je moje vrijeme utoliko
prošlo, no vidim da je program sveobuhvatan s krunom u
košarkaškom igralištu Šanac u kojemu se odvijaju veliki koncerti,
a neke sam i “škicnuo”. Šteta je što Zvijezda nije još uređena, a
posebno Radićeva. Nadam se da ćemo se sljedeće godine prošetati
tom ulicom i u novu pjesmu ću je onda i uvrstiti kao lijepu i
popločenu.
Koje ste koncerte “škicnuli” u šancu?
– Posvetu grupi The Beatles. Tu istu grupu sam gledao na Krku. U
Karlovcu su imali puno bolju produkciju. Poslušao sam i imitatora
Elvisa Presleyja, a taj program sam isto negdje slušao. Puno je
tih surogata i nisam to posebno niti doživio, ali jest riječ o
spektaklu. Poseban je spektakl Međunarodni festival folklora
na kojemu sam svojedobno i sam sudjelovao, a bio sam čak i pomalo
član Folklornog ansambla “Matija Gubec” i s njima sam gostovao u
Sjedinjenim Američkim Državama. Neću biti u Karlovcu 13. srpnja –
tada ću već ploviti morem i nadam se da ću uloviti pokoju ribu.
Idem se odmoriti prije jeseni.
Sjećate li se Beatlesa i Elvisa?
– Svirao sam njihove pjesme. Odrastao sam na Beatlesima – bio sam
dijete cvijeća. Neke gimnazijalce su šišali kad bi pustili kosu,
no kako sam pohađao glazbenu gimnaziju “švercao” sam se i bio sam
pošteđen toga. Elvisove pjesme sam svirao doskora kao dio grupa
Konture, Crvena jabuka, Grupa KA i tako dalje. Volim originale, a
ne surogate, no, eto, publika to rado sluša.
Koje koncerte pamtite?
– Kao student sam imao priliku u Ljubljani slušati i gledati
Rayja Charlesa. To je vrijeme kada se nije koristilo puno tehnike
– on bi sjeo za klavir i svirao u pratnji benda i pratećih
vokala, a ja sam “pao u nesvijest”. U Zagrebu sam gledao bend
Blood, Sweat and Tears koje sam obožavao i čije sam pjesme
izvodio s Darkom Domijanom. To je nešto što nikad neću
zaboraviti. Od domaćih pamtim prvi koncert Olivera Dragojevića u
Karlovcu kada je nastupao u sportskoj dvorani na mome klaviru.
Taj sam koncert organizirao kada mu je izašla pjesma “Molitva za
Magdalenu”, a nakon toga smo postali veliki prijatelji.
Surađivali smo s mnogim pjevačima koje smo pratili, a imali smo
sjajnih koncerata s Domijanom. S nama je sudjelovao na rok-sceni
dok nije otišao u druge vode. Često doma slušam Joea Cockera, Nat
King Colea, Franka Sinatru i druge. Cijenim Arsena Dedića s
kojim sam surađivao te dragog prijatelja Dragu Diklića. To je
glazba koja opstaje, ne radi se o hitićima. Moj prijatelj
Dragutin Smokrović je surađivao s Massimom Savićem, pa sam gledao
i njegov koncert te ostao oduševljen. Surađivao sam s mnogima
koje smo kao bend pratili. Primjerice, krajem 1960-ih smo bili
prateći bend Vici Vukovu. Bili smo sastav s glazbenom naobrazbom
i svirali smo na otvorenju hotela “Ambasador” u Opatiji, pa na
Babinom Kuku u Dubrovniku, na promociji filmova kao što je “Bitka
na Neretvi” – svirali smo špicu na gala-večeri. Otvarali smo i
Hotel “Jezero” na Plitvicama.
Kakva su bila tada ljeta u Karlovcu?
– “Zorin dom” je organizirao “Karlovačke ljetne večeri”. Kada se
slavilo četiri stotine godina Karlovca bio sam direktor
kazališta. Program je bio jako bogat, održavani su veliki
spektakli, ali “na žgance”, bez razglasa. Karlovac je živio
drugom atmosferom jer je Radićeva bila puna – od Korza do
Hrvatskog doma se nije moglo proći od gužve. Promovirala se tako
nova garderoba, frizura i slično, a stvarale su se nove ljubavi.
U Hrvatskom domu su se održavale velike svirke, plesnjaci s više
od tisuću ljudi. No, mi smo kao poznat bend bili angažirani preko
ljeta i od 15. lipnja do 15. rujna smo bili na moru. Prošli smo
cijelu obalu svirajući na gažama. Dobro je što se radilo po
osamostaljenju Hrvatske i to da se programi odvijaju u Zvijezdi i
našem perivoju je pogodak. Ljudi su to prihvatili. Zamjeram
samo to što nema “karlovačke situacije”. Varaždin, Zadar i Rijeka
su druga priča. Tu je spektakl čim dođe netko izvana, bez obzira
bio on dobar ili loš, a ništa se ne događa kada nastupa netko od
lokalnih izvođača. Na nivou smo žabara i nikad se nećemo vratiti
iz tog miljea – tražimo spektakle, neku tuđu glazbu, a naše
izvođače ne doživljavamo. Da su neki od naših izvođača ostali u
Karlovcu, a ne otišli u Zagreb, ne bi bili nikad toliko
popularni.
Želite li reći da prihvaćamo radije kvazibitlse nego
originalne karlovačke autore?
– Apsolutno. Što bi Davor Gobac napravio da je ostao u Karlovcu?
Ne bi napravio ništa, a sada kada dođe je velika zvijezda.
Koje biste karlovačke autore istaknuli?
– Imali smo velike glazbenike. Peta rijeka je bila drugi bend u
bivšoj državi koji je svirao pred sto tisuća ljudi na
stadionu “Marakana”. Kolarić nije samo vrstan gitarist, nego i
tekstopisac i skladatelj. Pijanist, moj pokojni prijatelj, Antun
Kraljević je za mene bio pojam. Žao mi je što je upropastio svoju
glazbenu karijeru skrenuvši u politiku, a imao je šansu postati
veliko ime. Ognjen Gravora je jako dobar korepetitor, osim što je
profesor povijesti i profesor glasovira u Glazbenoj školi
Karlovac. U Dugoj Resi imamo Borisa Dugog Novačkog – Zambu,
primjerice. Volim poslušati drugu glazbu, volim je i svirati, ali
najviše volim izvoditi ono što sam napisao, a napisao sam više od
stotinu skladbi.
Jeste li pisali i tekstove?
– Nisam, samo glazbu. Tekstopisac nisam nikad bio – imam napisana
tek dva ili tri teksta, ali i dobre suradnike, jako dobre
tekstopisce i s velikim hrvatskim tekstopiscima sam surađivao.
Kad biste radili kompilaciju svojih najvećih pjesama,
koje biste uvrstili?
– Posvetio sam se bio dječjoj pjesmi i u tome sam napravio
najviše, zahvaljujući svojim ansamblima, prije svega
“Cicibanima”, i solistima. Neki od njih su postali veliki
umjetnici. S tim sam ansamblom puno napravio, deset naslova koji
su obilježili moj opus, a prije svega “Moj balkon”. Sanja Hajdin,
koja sada radi kao brokerica, je otpjevala bila tu pjesmu po
kojoj je i danas prepoznaju. Ona je pjevala i pjesmu “Antonio
moj” te druge. Nedavno sam na “Karlovačkom vremeplovu”,
televizijskoj emisiji na Trendu, vidio snimak na kojemu moja kći
Lana Pogačić i Domijan pjevaju pjesmu “Moj tata”. Ona je izvela i
prvu dječju rodoljubnu pjesmu. S Dječjim zborom “Cicibani” sam
izdao četiri ili pet albuma, sudjelovao sam na 25 izdanja
Hrvatskog dječjeg festivala, a dobio sam i veliko priznanje kada
sam uvršten među poznate dječje pisce. Usko sam surađivao s
Arsenom, Matijom Dedićem, Nenom Belanom, Ibricom Jusićem…
Stvarali smo lijepe pjesme. Najviše sam učinio na tom području.
Neke pjesme možda ne bih niti prepoznao od tih 150 – da mi ih
pustite, rekao bih da su mi odnekuda poznati.
Postoje li i dalje “Cicibani”?
– Samo kao brend i stalno me zovu u vezi pjesama. Ponosan sam na
pjesmu “Mali čuvari velike Zemlje”, što sam radio za Dan planeta
Zemlje. U ratu sam napisao pjesmu “Poruka mira”, pa su se djeca
javljala. Djeca su djeca – obožavao sam ih i nisam ih dijelio. Te
lijepe pjesme su dale pečat i zovu me i danas članovi “Cicibana”
iz cijelog svijeta, danas ozbiljni ljudi s karijerama, pa se
javljaju na ulici, na Krku, u bolnici, kafiću…
Koliko dugo su postojali “Cicibani”?
– Četrdeset godina – 38 aktivnih, a dvije godine smo još “držali
tu priču” supruga i ja, da bismo onda to zatvorili jer smo
uvidjeli da nema više smisla s obzirom na to da postoje “Zorice”
koje imaju dobru logistiku, dočim smo se mi bili malo umorili.
Bez novca se ne može to raditi, a više to nisam mogao
financirati. Ta djela će ostati, a ja ću otići.
Je li Vam to bitno?
– Jest. Moj životni put je neopisivo težak. Ponosan sam što sam
se pronašao u glazbi i što sam baveći se njome ostao na životu.
Posebno se vežem za Dječji zbor “Cicibani” koji je proslavio naš
grad i kao autor sam se visoko pozicionirao na području skladanja
za djecu. Arsen i drugi koji su se bavili dječjom glazbom su mi
stisnuli ruku jer sam napravio jako puno.
Rođeni ste u Ladvenjku 21. kolovoza 1947. godine. Kakvo
je to selo bilo tada?
– Kao i u svakom selu van Karlovca nakon Drugog svjetskog rata
vladala je bijeda. Moj otac Stjepan je bio tada “u borbi za
Trst”. Na nekom manevru je bio tada u našem kraju vojnik iz
Mostara koji se zvao Ratko i majka je odlučila da mi se nadjene
takvo ime, no djed Josip se tome protivio, pa mi je krsno ime
Josip, a građansko Ratko. Moje dvije sestre i ja smo živjeli u
teškim uvjetima, ali sam bio dobio neku tamburicu od strica koja
je bila vrhunska i naposljetku ju je koristio i ansambl “Lado”.
Po toj sam tamburi “guslal” s tri ili četiri godine života.
Dragutin Bernardić, operni pjevač i prvak Hrvatskog narodnog
kazališta u Zagrebu, je bio mamim bratić. “Barka, tog malog
moraš dat’ u glazbeni zavod”, rekao joj je kad me čuo kako
sviram. Moja majka se djevojački preziva Bernardić i oni su svi
iz Banjskog Sela i svi su “vudreni” što se tiče pjevanja – svi su
pjevali u “Zori”. “Kaj ću ja sa sela, kud bum ja, jedva imamo
zaprežna kola”, odgovorila je moja majka Bernardiću. Nije bilo
autobusa, ničega – bela cesta je bila.
Koliko je tada trebalo pješke od Ladvenjka do
Karlovca?
– I to sam prošao – majka bi nosila košaru na plac i mene držala
za rukicu, a krenuli bismo u tri ujutro. Trebalo bi nam možda tri
sata, ne sjećam se.
Je li Bernardić insistirao da Vas se glazbeno
školuje?
– Jest. Odveo me 1955. ili 1956. na adresu Zrinski trg 7 kod
direktora Glazbene škole Karlovac Josipa Vrhovskog. Čim me čuo
rekao je: “Violina!” Ustvrdio je da imam apsolutni sluh.
Rodi li se s time?
– Da. Do tada su samo gradska gospoda išla u glazbenu – bio sam
prvi sa sela i probio sam bio led. Uglavnom, počeo sam svirati
violinu, ali nisam tome pristupio ozbiljno jer sam se zanimao za
nogomet i druge sportove, a onda se moj profesor violine Rudolf
Jurak – objesio. Došao sam bio na nastavu, a nije ga bilo u
školi. Otišao sam u Križanićevu gdje je živio da ga pronađem,
otvorim vrata, a on – visi.
Vi ste ga pronašli?
– Jesam.
Koliko ste imali godina?
– Dvanaest. Motao sam se tada po školi jer nisam imao kuda, bio
sam siroče. Stanovao sam kao podstanar po Karlovcu od jednog do
drugog stana. Dobio sam uglavnom nakon toga drugog profesora koji
nije bio redovit, nego je putovao iz Zagreba, no nisam ja dolazio
na satove, a majka je bila jako tužna zbog toga. Dali su mi potom
da učim obou, no ubrzo sam čuo kako netko svira klarinet. To me
opčinilo. “To ću svirati”, rekao sam. Na koncu sam diplomirao taj
instrument. Nisam bio punoljetan, a već sam okupljao svirače,
svirce i stvarao bendove – morao sam početi svirati, da bih
preživio. Gitara za Elektrone se napravila od daske. U Karlovcu
se 1966. održalo svjetsko vatrogasno prvenstvo i već tada
sam svirao po kavanama, da bih onda napravio bend Playd. U školi
su me štitili da me ne izbace jer nam je bilo zabranjeno svirati
za novac. Došao je čovjek iz opatijskog Hotela “Palace” da nas
čuje. Odmah nas je angažirao. Imali smo tri dana probu da se vidi
kako će na našu glazbu reagirati stranci. Došla je s nama
nastupati i Radojka Šverko, buduća zvijezda za koju tada još
nitko nije čuo. Angažirali smo prekupca da nabavi razglas iz
Trsta i uopće jako su nas cijenili – plaćali su taksi da idemo u
Glazbenu školu Karlovac na ispit. U tom hotelu smo doživljavali
ovacije. Produžili su nam ugovor do 15. rujna. Gradio se i Hotel
“Ambasador” u koji smo došli u kupaćim gaćicama, a čovjek na
ulazu nam je oštro poručio da odstupimo. Odgovorio sam mu da ću
tu doći svirati, a da me on neće smjeti niti gledati. Već u
listopadu smo tamo nastupali. Za najveće engleske bogataše smo
tamo svirali za Novu godinu. Zaradili smo za jedan dan 200.000
dinara, svatko 50.000, ako se dobro sjećam, a moj otac je imao
primanja od 25.000. Imao sam automobil. Trebali smo ići i na
turneju u Italiju, no tu sam malo kriv što nismo išli, a malo i
drugi. Elektroni su se bili raspadali i s njima smo napravili
fuziju i punili smo Hrvatski dom na plesnjacima s po tisuću
ljudi. Nabacao sam sada svašta, ali dok sam došao do Ljubljane i
fakulteta bilo je i teških trenutaka, pa i jedna teška prometna
nesreća…
Što se dogodilo?
– Išli smo svirati na Dan rudara u Labin. Krenuli smo s mojim
fićom, a instrumenti su putovali kombijem. Vraćali smo se bili s
neke druge turneje, iz Varaždina, ako se ne varam i počeo je
padati snijeg. Usred noći smo zbog toga banuli kod prvoga tko bi
nam zabio čavle u gume jer se ranije tako osiguravalo vožnju po
zimskim uvjetima. Stigli smo uglavnom do Delnica i dalje nas nisu
puštali. Rekli smo policajcu da moramo na tu manifestaciju, a
nakon što je provjerio rekao je da će doći ralica i da smo prvi
iza nje. Tako smo se probili, stigli u Opatiju, okrijepili se,
uzeli plakate, krenuli prema Iki. Bio sam neiskusan vozač i nisam
primijetio u krošnji znak STOP, pa je na nas naletio kamion.
Drugi su prošli dobro, a meni je kroz koljeno prošla šipka,
oštetio sam zube i drugo te završio u Lovranu bolnici. Odlučio
sam se potom vratiti na studij i diplomirati. Nisam išao za time
da stvaram karijeru.
Gdje ste pohađali osnovnu školu?
– Na Turnju, a onda srednju glazbenu gimnaziju.
Zašto ste upisali ljubljansku akademiju?
– Bio sam nemaran. Nisam mislio da ću studirati. Bio sam svirao
po moru i nisam se pripremio za prijemni ispit na Muzičkoj
akademiji u Zagrebu, a inače se na godinu prima tek par
studenata. Profesor Josip Tonžetić mi je rekao da nisam bio dobar
na prijemnom i da sam trebao doći k njemu na pripreme. Bio sam
primljen, ali pod uvjetom da idem k njemu na instrukcije, da bi
mi uskoro jedan poznati zagrebački glazbenik koji je studirao sa
mnom predložio da odemo u Ljubljanu i nagovorio me na to. Tamo
smo se prijavili u tajništvu, a na vrhunski klarinetist profesor
Mihael Gunzek je bio određen da nam bude korepetitor na prijemnom
za tjedan dana. I tako mi počnemo s probom, kad odjednom on uleti
i vikne: “Kaj ste pak vidva delali do zdaj?! Kje ste bili?! Pa to
je fantastično!” Bio je oduševljen. Odmah sam upisan i odmah sam
dobio smještaj u domu u dijelu grada koji se zove Šiška. Na
jednom predmetu sam odmah postao asistent. Studirao sam i
dirigiranje. Već sam tada pokazivao interes za to. Putovao sam na
studij svojim fićom, živio sam dobro, a na ulazu u Ljubljanu sam
se presvlačio u manje kvalitetnu garderobu jer su profesori bili
sirotinja, pa da ne bih ispao razmetljiv. Svirao sam tada po
obali.
Jeste li zarađivali puno više od profesora?
– Jesam. Kad sam diplomirao svakom sam profesoru poklonio set od
deset ploča antologije hrvatske glazbe. To bi bilo kao kad bi
nekome danas dao dvije ili tri tisuće eura, a takvih antologija
sam deset donio, te flašu viskija. Svirali smo u Rožnoj dolini,
ljubljanskom studentskom naselju. Inače su profesori dozvoljavali
da govorim hrvatski jezik, a umalo sam pao na ispitima iz
pedagogije i psihologije jer sam morao odgovarati na slovenskom.
Ubrzo nakon što sam diplomirao su nas sve iz mojih bendova
sprašili” u vojsku.
Jeste li u vojsci svirali?
– Jesam. Služio sam u Nišu. Dečki koji su došli iza mene su rekli
da su vidjeli plakate s mojim likom na stupu jer sam bio
primjeran vojnik. Izašao sam iz vojske dva mjeseca prije, već
pustio bradu i kosu kad sam išao dočekati prijatelje kad su se
vraćali iz Niša – nosio sam im pivo na željezničku stanicu.
Jeste li svirali narodnjake?
– Jesam, no nisam bio uspješan u tome. Uvijek sam volio stvarati
i nešto svoje ponuditi, no ipak iza sebe imam više od tisuću
svirki na svadbama. Svirao sam i s gucima te pisao nešto narodne
glazbe. No, ne bih uspio da sam se bavio time. Odrastao sam na
narodnoj glazbi i ona je temelj, ali je pitanje koja. Ako je
riječ o pravoj narodnoj glazbi, jednako je vrijedna kao i bilo
koja druga vrsta. Za cajke nisam nikad bio. Moj bend Grupa KA
nikad nije išla ispod neke crte. Uvijek smo nastojali svirati
rokenrol, hrvatske i strane evergrine.
Jeste li se po povratku u Karlovac zaposlili u Glazbenoj
školi?
– Jesam. Oženio sam se, dobio sina Andreja, koji je bolji muzičar
od mene, mada se ne bavi glazbom. I prije odlaska u vojsku su me
zaposlili. Trebao sam ostati u Sloveniji, ali su mi tadašnji
predsjednik Skupštine Općine Karlovac, to jest gradonačelnik
Rudolf Dubravčić i ravnateljica Božena Jelačić rekli da se moram
vratiti. “Mi smo te školovali dok si bio siromak”, insistirali
su. Živio sam u “Zorin domu” četiri godine dok se obnavljao kao
crkveni miš.
U “Zorin domu” je svojedobno živio i džezer Boško
Petrović.
– S njime sam također surađivao jako dobro. Radio sam bio i
dvije godine u Novom Mestu, a žao mi je što nisam barem deset jer
bih imao dobru mirovinu. Kako sam se zaposlio u Karlovcu, počeo
sam stvarati ansamble i pisao sam glazbu. Gradski oci su me tada
zapazili i postavili za direktora “Zorin doma”. Nije mi to baš
bilo drago, ali sam pristao jer sam živio kao podstanar.
Nažalost, nisam iskoristio tu poziciju – ostao sam umjetnik, a
nisam bio za menadžera. Živio sam na dvije stolice, odlazio na
more na gaže i slično. Jedva sam izdržao taj direktorski mandat.
Radio sam sranja, samo da me maknu. Ipak sam uspio dosta
napraviti. Primjerice, “Zorin dom” je tada nabavio svoj prvi
klavir marke Steinway and Sons. Išao sam po njega u Hamburg 1979.
Obnovio sam rad “Zore”. Za to sam imao podršku utjecajnih
pojedinaca. Čak su bila protivljenja da se zbor tako zove, no dva
druga iz komiteta su im odgovorila da je to isto kao kad bi se
grad nazvao Novi Karlovac.
Je li prvi dirigent “Zore” po obnovi rada tog zbora bio
Vjekoslav Šutej?
– Jest, odmah iza mene. Bio je zelembać koji je taman završio
akademiju i odmah su ga “pokupili” u vojsku, a služio je u
zbornom području Petrova gora. Trebao sam tada vojnike za
akademije koje sam organizirao. Pitao sam ih jednom znade li
netko od njih kojim slučajem note, a javio se tiho neki mali.
“Što ti znaš”, pitao sam ga. “Završio sam akademiju”, odgovorio
mi je, a ja sam blenuo. Kad mi je rekao da je diplomirao
dirigiranje, oduševio sam se. Otišao sam do njegova komandanta i
tražio ga da omogući Šuteju da mi bude asistent. “Može samo
srijedom kad je slobodan dan”, odgovorio je. Opet sam otišao do
zapovjednika, ali je ovaj odbrusio: “Do zakletve ništa!” Nakon
prisege sam tražio Šuteja za utorak, srijedu i petak. “Ne može,
može samo dva dana”, rekao je komandant. Dobro, dva dana. U zboru
je bilo 72 čovjeka kad je Šutej dirigirao. No, mogao sam završiti
na robiji jer je autorski ugovor bio na meni, a njemu sam davao
honorar. Netko me cinkao i nastao je problem. Izvukao sam se
pričom da sam ga samo kao dobrog suradnika darivao za to da si
kupi sladoled i slično.
Je li bio njegov prvi angažman u karijeri?
– Jest. Na komemoraciji povodom njegove smrti u Hrvatskom
narodnom kazalištu u Zagrebu sam napisao da mu puno zahvaljujem
za sve što je učinio za “Zoru”. “Sretan sam da si svoj prvi
dirigentski štapić i pult dobio u ‘Zorin domu’ u Karlovcu”,
zapisao sam u knjigu žalosti.