"Amerikanci su ostali paf kad su u Karlovcu vidjeli beton i drvene koševe", kaže sudionik te legendarne utakmice odigrane prije 60 godina
“Prvo se sjećam toga da je ta utakmica sa selekcijom američke NBA
lige bila neviđeno posjećena. Stadion prima oko dvije i po tisuće
ljudi, a tada ih je bilo više od četiri tisuće – nije mogla stati
igla više. Drugo, pojma nismo imali što je američka profesionalna
košarka jer u ono vrijeme nismo gledali televiziju i kad su oni
stigli, pa kad je Bill Russell uhvatio loptu lijevom rukom i
zakucao je u koš tako da mu je lakat bio iznad obruča, ostali smo
iznenađeni. U ono vrijeme nitko od nas nije mogao zakucati.
Nadalje, ako je netko pokušao od nas pucati izvana, u dva koraka
bi došao do igrača i dao bananu”, prisjeća se 81-godišnji Zlatko
Kiseljak, nekadašnji košarkaš i košarkaški trener, umirovljeni
kinzeiolog i profesor tjelesne i zdravstvene kulture, jedini
živući u Karlovcu koji je igrao prije šest desetljeća za
reprezentaciju Hrvatske u karlovačkom šancu protiv prvog
američkog drim tima u povijesti kojega su činili, osim –
spomenutog Russella, i Tom Gola, Bob Pettit, Oscar Robertson, Bob
Cousy, Jerry Lucas, Tom Heinsohn i K. C. Jones, a vodio ih je
trener Red Auerbach.
Za Hrvatsku su pod ravnanjem trenera Berislava Radišića igrali i
Boris Križan, Živko Kasun, Slobodan Kolaković, Stjepan Ledić,
Josip Đerđa, Dragan Kovačić, Marko Ostarčević, Nemanja Đurić,
Mirko Novosel i Petar Skansi, a rezultat je bio 110:65 za
goste.
“Nismo bili svjesni s kime igramo”, napominje.
Jeste li u to doba pratili NBA ligu kao što se ona prati
danas?
– Ma niti slučajno! Nije bilo toga u novinama i nije bilo
televizije, pa da bismo o tome uopće mogli razgovarati. Njihova
posjeta nije bila senzacija samo za nas i našu publiku, nego za
cijelu europsku javnost.
Jeste li osjećali strahopoštovanje prema njima?
– Nismo jer nismo bili svjesni toga tko nam je došao. Oni su se
šalili s nama tijekom utakmice.
Jeste li ostali iznenađeni kada su počeli
igrati?
– Jesmo. Nismo mogli do koša doći niti puknut iz ćoška.
Kako je publika reagirala?
– Bila je malo u čudu, no onda su uvidjeli da je to drugi svijet
u odnosu na ono što se događalo kod nas i uopće u Europi.
Američki igrači su se morali probijati par minuta kroz publiku do
terena.
Što su skandirali posjetitelji?
– Uvijek se skandiralo “Željo, Željo”. Uvijek su bili na strani
Željezničara. Karlovačka publika je neponovljiva.
Jeste li razgovarali s gostima iz Sjedinjenih
Država?
– Učio sam bio njemački u školi, pa nisam.
Imate li informaciju kakve su dojmove stekli?
– Za njih je sve to bilo čudo. Kad bismo došli u Trst i prvi puta
vidjeli razne cipele u izlozima, ostali bismo zatečeni jer osim
Borova nismo imali druge tada kod nas, a tako su i oni bili
iznenađeni terenom.
Jeste li preuzeli pokrete američkih igrača u svojoj
kasnijoj igri?
– Teško je to sa stručne strane komentirati. Ostali smo zatečeni
kako Cousy dribla. Ne znam je li to netko kod nas pokušao
reproducirati.
Kako gledate na to da legenda o toj utakmici živi i
danas?
– Tada je prvi puta u Europi gostovala reprezentacija NBA lige i
bila je u Karlovcu. Drugo, Amerikanci su ostali paf kad su u
Karlovcu vidjeli beton i drvene koševe. Kada su igrali u Zagrebu
iz ljubljanskog Tivolija su premjestili parket na Šalatu.
Sjećate li se izgradnje igrališta u šancu?
– Ne. Gradilo se dobrovoljnim radom igrača i uprave koju su
činili viđeni, oni koji su uživali ugled u gradu.
Kako se nakon te utakmice razvijala košarka u
Karlovcu?
– Nakon toga je došlo do jake ekspanzije košarke u Karlovcu – u
Šancu nas nitko nije mogao dobiti i Šanac je uvijek bio pun. Oko
igrališta je bila razvučena platnena juta i kroz nju se također
gledalo utakmice. Stadion je bio uvijek pun.
A kako je došlo do kraja te priče?
– Teško je odgovoriti na to pitanje. Analize su pokazale da je
polako počela padati kvaliteta košarke izgradnjom sportske
dvorane na Rakovcu. Statistički to ima nekakvu logiku, no mislim
da je već tada započelo, kao i u cijelom karlovačkom sportu,
zanemarivanje. Dok smo igrali u Šancu nismo imali niti jednog
igrača izvana, da bi se počelo dovlačiti igrače sa strane i
razvijao se svojevrsni biznis. Uslijed toga je počela padati
kvaliteta karlovačke košarke.
I to se dogodilo paradoksalno s izgradnjom sportske
dvorane.
– Da. Na Šanac se moglo doći bacati na koš kadgod, a u dvorani
moraš rezervirati termin. Ima i u tome nešto.
Jesu li karlovački košarkaši živjeli od igranja
košarke?
– Postojale su hranarine. Ako su bili studenti, imali su
besplatnu željezničku kartu za Zagreb i nazad i nisu morali jesti
u studentskom centru nego su si mogli priuštiti nešto bolje. Nisu
dobivali velik novac, barem koliko mi je poznato – možda je
netko od jačih dobivao, ali mislim da nije.
Kako osobno baštinite to razdoblje?
– Tada se družilo u Radićevoj. “Znaš što ti fali? Pet godina
Radićeve”, znao bi reći liječnik Nino Šikić. S jedne strane ulice
su bile curice, a s druge dečki. U Hrvatskom domu su bile čage.
Teško je uspoređivati ovo vrijeme s onim. Ne može se reći da tada
nije bilo društvenog života – stalno se nešto događalo.
Pratite li danas košarku u Karlovcu?
– Ne. Neće niti u budućnosti biti rezultata. Čim dijete naraste
do 1,80 metara, zovu menadžeri da ga odvedu u Zagreb. Grad se
mora opredijeliti za kvalitetnu košarku, a za to su potrebni puno
termina, kvalitetni treneri i velika baza – bez toga ništa.
Prekrasno je za gledati amaterske turnire, ali to nije to. Danas
se bez novca ne može kvalitetno napraviti bilo što. Treba imati
kvalitetne trenere za pomladak i maksimalne uvjete. Bez toga nema
šanse. Nužno je da se angažira politika, da odluči da hoće
prvoligašku momčad, odnosno neki bogatiji sponzor. Košarka će se
igrati bez obzira. Taj će sport u Karlovcu građani uvijek
voljeti.
Kako Vam se čini izgled igrališta danas?
– Fenomenalno je. Jedno vrijeme je bilo devastirano, a i dalje
treba obnoviti svlačionicu. Igralište je dobro, a okoliš je ostao
isti.
Vrednuju li institucije vašu generaciju košarkaša u
dovoljnoj mjeri?
– Svatko od nas je nakon igračke karijere počeo raditi.
Institucije bi se sjetile godišnjica.
Bili ste košarkaški trener.
– Jesam, u Željezničaru i u klubu Karlovac ’67 na Baniji.
Napravljen je i klub Jugoturbina, a i tamo sam trenirao tri
ekipe.
Jeste li zadovoljniji igračkom ili trenerskom
karijerom?
– Nijednom nisam zadovoljan. Ako kao igrač želiš nešto napraviti,
moraš biti maksimalno angažiran, a volio sam kartati belu, s
dečkima haklati i slično. Kada smo ušli u prvu ligu, rekao sam
kao trener da nam trebaju tri pojačanja, a predsjednik kluba je
rekao da nije loše to što imamo, pa sam rekao da više ne bih
trenirao. Na jesen su počela stizati pojačanja, ali i novi
trener. Kada je odlazio, isplatili su ga do zadnje lipe, dok ja
do danas nisam dobio sitan honorar koji mi je pripadao. Želim
opisati kakav je odnos bio u klubu.