"Sjećam se i izgradnje Šanca 1951. godine – mi mlađi smo nosili vodu starijim igračima koji su bili angažirani u radnoj akciji", kaže
Karlovačku košarkašku legendu Stjepana Ledića – Sarajliju, koji
je dobio taj nadimak jer je rođen u glavnom gradu Bosne i
Hercegovine 21. listopada 1937. godine, pronašli smo na –
zagrebačkoj Sloboštini gdje živi zadnjih četrdesetak godina, a
potražili smo ga ne bismo li zabilježili i njegova sjećanja na
utakmicu hrvatske košarkaške reprezentacije sa zvijezdama NBA
lige 1964., no spikali smo i o košarci u Karlovcu tog vremena
uopće.
Sjećate li se utakmice s igračima NBA lige?
– Kako se ne bih sjećao? Došli su u Jugoslaviju. Reprezentacija
Jugoslavije je u Beogradu igrala protiv tih profesionalaca. Tada
smo vidjeli gdje smo u košarci. Ta je utakmica završila s 30 ili
40 razlike za profesionalce, a što je najzanimljivije oni su
prestali igrati tri ili četiri godine prije toga. Razlika u
kvaliteti košarke koja se igrala u Sjedinjenim Američkim Državama
i u Jugoslaviji je bila očigledna.
Je li se utakmica protiv Jugoslavije igrala prije one u
Karlovcu?
– Jest. Ne znam točno kako je došlo do toga da dođu igrati u
Karlovac. Jako mi je drago što su stigli, ne zato da bih
odmjeravao snage s nekime od njih, nego zato što je karlovačka
publika zaslužila da vidi tako nešto. Nemam riječi kojima bih
opisao koliko je to bila dobra publika.
Znali ste, dakle, po prilici kakvi igrači dolaze u
Karlovac.
– Nisam. Tek kad su došli od kolega i prijatelja novinara sam
saznao tko je sve u njihovoj momčadi.
Je li Šanac bio pun?
– Bio je dupkom pun. Prošao sam dosta igrališta, terena i
gradova, ali takve publike nigdje nisam vidio.
Jeste li vidjeli igralište poput Šanca?
– Igrao sam dok se igralo na otvorenom, dok je liga trajala od
travnja do polovine studenog. KK Lokomotiva je igrala na
otvorenom na Tuškancu, a i u Beogradu su svi igrali na otvorenom,
kao i u Zadru i Splitu. Nitko nije imao pravu dvoranu. Ona je
postala uvjet 1967. godine za natjecanje, a tada je i u Karlovcu
izgrađena.
Jeste li se za gostovanja igrača iz NBA lige morali do
terena probijati kroz publiku?
– Jesmo, niz stepenice, a posjetitelji su bili i na njima. Isto
to su prolazili i američki igrači. Oni su isprva mislili da će se
igrati “tri na tri”. No, kad su vidjeli betonski teren i drvene
koševe, iznenadili su se. Odigrali su profesionalno svoju ulogu.
Svaka im čast. Malo su bili zbunjeni kad su uvidjeli u što
dolaze, ali su se vrlo brzo prilagodili. Vidjelo se “tko je gazda
u kući”.
Jeste li komunicirali s njima?
– Nisam, osim što smo se pozdravili na početku utakmice. Ljubo
Batalo mi je rekao da je jedan od Amerikanaca imao suprugu u
Njemačkoj i da je tražio da joj se plati zrakoplovna karta da
dođe u Jugoslaviju te da se na to pristalo pod uvjetom da dođu u
Karlovac igrati.
Sjećate li se toka utakmice?
– Sjećam. Prva petorica – starteri – su bili Slobodan Kolaković,
Boris Križan, Živko Kasun, Josip Đerđa i Marko Ostarčević, ako se
ne varam, koji je inače bio Zadranin, a igrao je u to vrijeme u
Francuskoj. Pazilo se na to da rezultat ne bude previsok. Zlatko
Kiseljak i ja smo nešto manje igrali. Držalo se da se s
Amerikancima ostali mogu bolje nositi. Sve u svemu sam zadovoljan
jer sam imao prilike vidjeti kako se igra prava košarka.
Što Vas je najviše iznenadilo u igri
Amerikanaca?
– Prvo su me iznenadili fizičkom spremom. To su bile atlete i
fizička sprema im je bila na vrlo visokom nivou. Vidjelo se po
tome da se teško s njima može nositi pod koševima. Divim se Petru
Skansiju i Kasunu koji su se hrvali s njima pod koševima jer su
naprosto gurali iz reketa van. Ako si težak 70 kilograma, nije
lako ostati u reketu pod košem s protivničkim igračima od 90 do
stotinu kilograma.
Jesu li i naši igrači bili dobre fizičke spreme?
– Nitko od nas nije lipsao – svi su trčali i nije bilo razlike u
kondicijskoj spremi, ali je teško čovjeka od stotinu kilograma
gurnuti lijevo ili desno.
Jeste li bili profesionalni ili amaterski
igrači?
– Ne znam kako bih to objasnio. Iz vojske sam se vratio 1960. i
kada sam došao u klub postojale su tri kategorije igrača – prva
su bili Kolaković, Križan, Kasun, druga kategorija Kiseljak, Ivan
Jeličić, Vladimir Diklić i ja, dok su treću činili dečki koji su
uglavnom sjedili na klupi da se popuni kvota od 12 igrača i
rijetko kad su ulazili u igru, protiv čega sam se bunio te sam
treneru Milenku Mamuli javno poručio da upropaštava košarku. U
nekom pogledu smo bili profesionalci jer smo primali novac. Do
1958. godine se igralo “za sendvič i koka-kolu”, a nakon toga,
kada sam već otišao na odsluženje vojnog roka, su počeli dijeliti
novac igračima.
Je li to bio džeparac ili je to bila plaća?
– Ako je to bio “pozitivan” mjesec, ako bi se dogodilo da igramo
dvije utakmice doma, a jednu u gostima, s hranarinom bi se dalo
“sabrati” za pola plaće ili nešto malo više. Nisam ovisio o tom
novcu, a zbog toga sam se i bunio. Tada sam radio. Završio sam
bio zanat za automehaničara, a po povratku iz vojske sam bio
instruktor u auto-školi. Mogao sam roditeljima dati cijelu plaću,
a ono što sam zaradio igrajući košarku mogao sam potrošiti na
piće i cigarete. To nije bio velik novac u odnosu na ono što su
primali u Ljubljani, Beogradu ili Zagrebu. U tom pogledu smo bili
najsiromašniji. Dok sam bio na odsluženju vojnog roka, klub nije
niti pitao za mene, dakle dvije godine. Tek kad su “nanjušili”
tridesetak dana prije kraja vojnog roka da bih se trebao vratiti
doma, poslali su uputnicu na iznos s kojim sam mogao kupiti pet
kutija cigareta te mi napisali da su to igrači između sebe
sakupili, da bih imao nešto novca na povratku. Shvatio sam bio da
su se uplašili da ne prijeđem u drugi klub. Imam čak izrezan
članak iz novina u kojemu piše da odlazim iz Karlovca u Sarajevo.
To nije bila istina, ali je istina bila da sam pregovarao sa
Slobodom iz Tuzle koja je ušla u saveznu ligu i kupovala igrače
koji su nešto vrijedili, a nisu bili skupi. Nudili su mi da budem
na spisku rudnika Kreka kao rudarski tehničar s osiguranim
smještajem i slično. Ne znam kako su u klubu saznali za te
pregovore, no otac mi je pričao da vršili pritisak na njega da ne
odlazim, nego da ostanem u Karlovcu i poslao mi je pismo u
vojsku: “Pravac Karlovac, nikuda ne mrdaj ni lijevo ni desno. Ako
nekud skreneš, ne moraš meni više niti dolaziti”. Otac je to jako
ozbiljno shvatio.
Zašto mu je to bilo toliko važno?
– Ovi s kluba su vršili pritisak na njega.
Kako se zvao Vaš otac?
– Vjekoslav. Sahranjen je na Vojnom groblju. Radio je na vojnoj
pošti 5102 u Karlovcu, gdje sam i sam jedno vrijeme radio. Kada
je preminuo, vojna komanda se angažirala oko groba i tako su nam
pomogli da se pristojno sahrani i da ima pristojno grobno mjesto.
Vojska je tada imala neki svoj stambeni fond i nešto grobnih
mjesta.
Zvali su Vas Sarajlija.
– Svi smo imali nadimke. Kasun je bio Žir, Križan Bobo, Kolaković
Boco, Diklić Čaplja, Jeličić Čipi, Kiseljak Kiseli, mene su zvali
Sarajlija…
Zašto?
– Jer sam stigao iz Sarajeva u kojemu sam rođen. Stigli smo u
Karlovac 1947. godine. Tada sam se upisao u gimnaziju i došao sam
u Fiskulturni dom. U dvorištu se odigravalo manje-više sve – tu
je bilo igralište za košarku i odbojku, čak i jedan pjeskovit
dio, tu se trenirao rukomet, a preko zime je bilo i klizalište.
Mlađi smo znali od 22 do 23.30 sati polijevali vodom to
klizalište, da bismo drugog dana mogli doći besplatno klizati.
Bila je tamo i mala dvorana koja je služila za nastavu, što je
bilo svetinja. Svojevremeno su se u toj dvorane održavale
takozvane čajanke. One bi započinjale oko 16 sati i završavale u
22.
Je li se tada ispijao čaj?
– Ne, nego plesalo. Tamo sam dolazio jedino kad je trebalo žicati
parket – nakon svake te čajanke se parkete žicalo, prašila
čistila, a ploha podmazala. Na osnovnu toga smo mogli zimi
svakoga dana po sat vremena haklati u dvorani.
Sjećate se razdoblja kada nije postojalo igralište
Šanac.
– Sjećam. Prvi puta sam zakoračio u taj Fiskulturni dom u
proljeće 1948. godine. Vidio sam tada ogromnu loptu broj pet,
kako se to tako zvalo, i obruč, a, iskreno, u Sarajevu sam znao
samo za nogomet. Bila je kolona od petnaestak dječaka i Zdenko
Blašković me pitao što hoću. Odgovorio sam da samo gledam, a onda
mi je naložio da stanem u vrstu i krenem trenirati. To su bili
moji prvi košarkaški koraci kao pionir. Sjećam se iz tog
razdoblja kao juniore Ivana Dobranića, Vladimira Šmakova,
Georgija Para, koji će kasnije postati velik kazališni
redatelj… Kao juniori smo uvijek bili drugi u Hrvatskoj. Upao
sam među juniore kada su ti dečki prešli u prvu momčad, a tu su
bili i braća Boris i Janko Gruden, Branko Sorko – Kinfa, Berislav
Radišić – Pačka… U Karlovcu se održavalo prvenstvo Hrvatske za
juniore na kojemu smo sve pobjeđivali, i to s popriličnim
rezultatom, a zadnju utakmicu smo igrali protiv Lokomotive u
kojoj je igrao Mirko Novosel i taj je momčad bila neprikosnovena,
pa smo od njih izgubili i ostali smo vječiti drugi – niti Zadar,
niti Split, niti Rijeka nisu bili niti blizu. Čudno je da Zadar
nije imao respektabilnu juniorsku ekipu.
Sjećate li se izgradnje Šanca?
– Sjećam. Ne sjećam se koja je to firma radila, ali se sjećam
radnih akcija u kojima su sudjelovali svi članovi KK Željezničar,
ali i pioniri – imali smo vrčeve s vodom pa smo ih nosili dečkima
koji su radili. Usudio bih se reći da je dio Šanca napravljen u
radnim akcijama.
Zašto se odlučilo raditi Šanac?
– Igralište Fiskulturnog doma je bilo bez tribina, a i htjelo se
napraviti nešto da postoji stadion jer smo bili u republičkoj
ligi i nije bilo primjereno da momčad u tom rangu ima takvo
igralište. Šanac je bio bogomdano mjesto i iziskivalo je najmanje
troškova da se tamo nešto napravi.
Koliko dugo je trajala izgradnja?
– Dvije godine, ako se ne varam.
Sjećate li se prve utakmice koju ste tamo
igrali?
– U seniorsku momčad sam upao 1953. godine i morao sam obaviti
specijalistički liječnički pregled s obzirom na godine. Dvije ili
tri godine, do svoje 18. godine života, sam išao na takve
preglede. Sjećam se da smo igrali protiv KK Montažno – daske su
bile drvene, a podloga je bila crni leš. Sjećam se da sam igrao
bos jer mi klub nije mogao priuštiti obuću.
Jesu li ostali igrači imali tenisice?
– Neki su si ih kupili. Klub nije imao novca za obuću – jedva su
prikupljena financijska sredstva za nabavku dresova. Financijske
prilike u mojoj obitelji su bile takve da si nismo mogli
priuštiti kupovanje šlapa. Živjeli smo na očevoj plaći.
U kojem dijelu grada?
– Na adresi Zrinski trg 13. Kako smo otac i ja radili kod vojske,
to smo dobili. Kada smo prvi puta došli u Karlovac, bili smo kod
mamine sestre u Drežniku, pa smo dobar dio vremena proveli na
putu od kuće do škole i nazad.
Kad počinje uzlet košarke i KK Željezničar?
– Sjećam se da sam igrao u dvjema kvalifikacijama za saveznu ligu
– jedna je bila u Tuzli, a druga u Karlovcu. To je bilo 1955. ili
1956. Klub se ustalio u saveznoj ligi negdje u vrijeme kada sam
otišao u vojsku. Od 1960., kada sam došao, do 1966., kad sam
prestao igrati, Karlovac je bio neosvojiva košarkaška tvrđava.
Koje su okolnosti dovele do toga?
– Kasun, Kolaković i Diklić su igrali u KK Metalac iz Karlovca. S
obzirom na to da dva kluba iz financijskih razloga nisu mogla u
isto vrijeme egzistirati, ti su dečki prešli u Željezničar i tako
se oformila dobra momčad sa sedam ili osam dobrih ligaških
igrača, a među njima je Kasun bio reprezentativac. Ne sjećam se
da je u tih šest godina netko dobio utakmicu u Šancu. Čini mi se
da je to napomenuo novinar i publicist Danko Plevnik. Sjećam se
da smo znali “opaliti” Zadar 40 koševa razlike, da Olimpija i
Partizan nikad nisu dobili utakmicu kod nas u gostima, a nisam
siguran za OFK Beograd – ako smo izgubili, to je bilo pola koša
razlike. Šanac je u tih šest godina bio neosvojiv i neki su to
nazvali zlatnim danima karlovačke košarke. Kolaković, Križan,
Kasun, Kiseljak, Diklić, Jeličić i ja smo činili prvu grupu, kako
su u klubu to podijelili navodno po kvaliteti. Tvrdio sam da
Kolaković ne može zabiti koš, ako mu ne dodam loptu. Plevnik je
konstatirao da sam bio najbolji tricaš u saveznoj ligi. Činjenica
je da sam uglavnom zabijao nalazeći se izvan linije od sedam i
nešto metara.
Koju ste poziciju igrali?
– Bio sam razigravač i šuter. Pitao sam Đerđu znade li tko je
uklonio spomen-ploču s onog objekta gdje su bile kabine i gdje su
se prodavale karte. Tu ploču je postavilo Veleposlanstvo
Sjedinjenih Država, a nismo je mi postavili da se hvalimo.
Kako to da se spominje da je igrala Hrvatska protiv
zvijezda NBA?
– To je činjenica.
Je li se to tako i formalno vodilo?
– Nije. U toj reprezentaciji su bili igrači iz Karlovca, Zadra,
Zagreba, Splita i jedan je bio iz Slavonsko Broda – dvometraš
Nemanja Đurić koji je bio služio vojsku i Karlovcu pa smo ga
povukli da se može nositi s američkim centrima. Dakle, to su bili
igrači iz hrvatskih klubova, a nekima to nije bilo po volji.
Tko je odredio da tako bude?
– Ne znam, ali se sjećam da je Pačka vodio tu momčad. Vjerojatno
se pozivalo pojedine igrače da dođu i da se suprotstave
Amerikancima.
Je li ta utakmica imala utjecaja na vašu kasniju
igru?
– Pa baš i nije. Nešto ne mogu zaboraviti. Prvi moj trener bio je
profesor gimnastike Branimir Majder. Od njega sam nešto naučio,
ali sve što sam naučio bilo je kroz igru. Drugi trener mi je bio
Mamula i s njime sam stalno ratovao jer mi se čini da je na neki
način upropastio karlovačku košarku i to je taj prokleti novac
koji se počeo dijeliti, dok smo prije toga bili klapa – Dikliću
je stigao ugalj i svih deset nas smo mu to došli spremiti. Bili
smo kao jedno biće, a nije mi se dopalo kad se počelo dijelit
novac. Na klupi je bilo i dobrih dečkića kojima nije dana prilika
da igraju. Prvi puta sam se zakačio s Mamulom kad je dolazio u
goste Dinamo iz Pančeva. Prvo poluvreme smo vodili gotovo 30
razlike, ali je stalno igrala prva petorka. Na poluvremenu sam
rekao Mamuli da dečki na klupi imaju jedinstvenu priliku da
“omirišu barut”. Dobivao je prosjek plaća prve trojice i bilo mu
je u interesu da čim manje igrača sudjeluje u igri.
Je li se plaćalo po učinku?
– Trebalo bi biti tako, no nije tako bilo. Nisam nikada vodio
evidenciju o tome, za razliku od Kolakovića koji je imao jako
puno izrezaka iz novina. Iz onih članaka koje sam vidio uočio sam
obrazac – prva trojica su zakazali i postigli su mali broj
koševa, ali smo Jeličić i ja zabijali po 20 i više. No, nisam
mogao dobit novac kojega su dobivali Križan, Kasun i Kolaković
jer sam bio u nižoj grupi, nego sam dobio ono što me spada u
nižoj, bez obzira na broj koševa. Jednom sam dobio nešto veću
premiju od ostalih, a to je bilo na utakmici protiv Olimpije.
Mamula me pozvao dva dana prije ogleda i rekao mi da će moj
zadatak biti paziti na Ivu Daneua i da ću dobiti najveću premiju,
pod uvjetom da ovaj ne zabije više od deset koševa i fakat je
tako i bilo. Nisam ja to niti primijetio, nego mi je Jeličić
rekao da smo nas dvojica zabili više od polovice koševa. Fakat
nije bila rijetkost da prva trojka zakaže. Utakmicu protiv
Pančeva nisam niti htio dakle igrati, ostao sam u svlačionici i
kažnjen sam umanjenjem hranarine za pola. Rekao sam im da mi mogu
skinuti cijelu jer ne ovisim egzistencijalno od toga. Bilo je
među nama studenata kojima je hranarina dobro došla jer im
roditelji nisu trebali davati džeparac. Košarku sam igrao jer sam
je volio. Nećete vjerovati. Pohađao sam Gimnaziju Karlovac i s
Rakovca bih preko Velike promenade dolazio na Zrinski trg, a
obvezna stanica mi je bio Šanac gdje sam haklao. Majka bi me
uporno zvala na ručak, a ja sam uporno govorio da dolazim. Na
koncu bi mi na igralište donijela dvije šnite kruha s masti, to
bih pojeo i ostao na igralištu. Ne mogu reći da mi ono što sam
zarađivao nije dobro došlo, no nisam ovisio o tome, pa sam mogao
biti oponent Mamuli. To sam mu i rekao kada je otišao raditi u
Sekretarijat za unutrašnje poslove. Od njega nisam naučio ništa.
Ta košarka se igrala umalo pa stihijski.
Jeste li se prerano prestali baviti košarkom?
– Davno sam odlučio kad ću prestati igrati. Kada sam sa suprugom
dogovarao vjenčanje, rekao sam da ćemo ući u brak i da ćemo
zasnovati obitelj, ali da mora računati s time da neću prestati
igrati. Tada smo živjeli u Dugoj Resi i morao sam u 5.15 biti na
autobusu da dođem na vrijeme na posao. Nakon radnog vremena sam
morao sat individualno trenirati, a navečer skupno. Sve se to
odvijalo od ponedjeljka do petka. Trening navečer je završavao u
22 sata, pa dok se spremiš i tuširaš… Zadnji autobus za Dugu
Resu je bio u 23.15. Dakle, u najboljem slučaju sam mogao doći u
svoj dugoreški stan negdje iza pola noći, a onda opet ustaj
ujutro…
Koliko ste dugo živjeli u Dugoj Resi?
– Četiri ili pet godina.
Jeste li cijelo to vrijeme onda funkcionirali kako ste
sada opisali?
– Jesam. Klub mi se zamjerio i kad sam prestao igrati rekao sam
im da ne želim više čuti za Željezničar i da me ne zovu – za mene
klub više ne postoji. Molio sam ih da mi nađu sobu, da ne moram
tako putovati jer fizički to neću moći izdržati. “Budemo riješili
tvoj problem, nemoj, molim te, prestajati igrati, Kasun odlazi u
vojsku…”, odgovarali su. Kasun se vratio iz vojske i opet sam
ih zamolio da mi riješe sobu za prespavati – ne tražim stan. “Bez
brige, riješit ćemo. Daj ovu godinu probaj izdržati jer Kolaković
ide u vojsku”, rekli su. Tako su me zavlačili – godinu dana
Kasun, godinu dana Kolaković, godinu dana Križan, a onda mi je
pukao film. Donio sam dresove i obavijestio ih da više neću
igrati. “Izdrži još malo, oformljena je komisija i u toku godine
će se riješiti problem”, obećali su ponovno, no od toga nije bilo
ništa i 1966. sam rekao da ću trenirati preko zime i da ću se na
proljeće oprostiti, a tako je i bilo. Igrali smo protiv Crvene
zvezde i na početku utakmice sam dobio buket cvijeća i ručni sat
s posvetom. “Gospodo, ja sam za vas mrtav čovjek. Neću da znam za
vas i nemojte niti slučajno da netko dođe da radim bilo što u
klubu”, poručio sam im.
Jeste li popustili s tim stavom?
– Jesam jedanput, i to su me uhvatili “na spavanju”. Pozvonili su
na vrata predsjednik i blagajnik i pozvali me da idem u Čačak kao
trener i vođa puta za utakmicu s Borcem. Rekli su da nemaju
nikoga drugog za tu ulogu. Pristao sam. Vodio sam momčad i
izgubili smo za pola koša razlike. Tada sam vidio da nešto ne
štima. Dali su mi novac i rekli su mi da mogu potrošiti sve, ako
treba. Međutim, trećinu tog iznosa sam vratio, mada nisam
uskraćivao hranu i smještaj dečkima. Nisam, dakle, ništa štedio,
ali me je recepcionar u hotelu pitao na koliki iznos želi da mi
napiše račun. Nisam shvatio isprva što me pita – pa valjda oni
znaju cijene svojih usluga. “Napišite račun na onoliko kolike su
vaše cijene”, odgovorio sam. Pitao me hoću li “zaokruživati”, a
odgovorio sam da neću. Neki su “zaokruživali”. Tada sam shvatio
da to društvo neće dugo trajati, a tako je i bilo. Čak sam nudio
i okladu da, kad se ona zlatna generacija povuče iz aktivnog
natjecanja, Željezničar ispada ligu i daljnjih 50 godina neće ući
u saveznu ligu.
Kome ste ponudili tu okladu?
– Svima.
Tako se i ostvarilo.
– Jest.
Koji je uzrok tomu?
– Zato što nije data minutaža onim dečkima koji su mogli nešto
napraviti. Nisu imali prilike i držani su na klupi, da bi ovaj
imao veću premiju. Svojevremeno je u karlovačkom nogometu bila
“legija stranaca” koju su činili oni koji u svojim matičnim
klubovima nisu naročito vrijedili. Nogometni klub Karlovac je
igrao tada saveznu ligu i kupovali su takve prosječne igrače, a
za sve njih se našlo novca te prostorija za stanovanje – u svakom
pogledu im se išlo na ruku. Za Željezničar se pak nije mogla naći
soba, mada je igrao prvu ligu. Nisam tražio dvosoban komforni
stan, nego samo sobu da izbjegnem to rano ustajanje i kasni
dolazak kući. Znao sam zaspati u autobusu, a budili bi me
kondukteri.
Jeste li se preselili nazad u Karlovac?
– Jesmo. Kada sam se vratio s odsluženja vojnog roka, zaposlio
sam se kao instruktor vožnje jer sam to bio i u vojsci – armija
je u to vrijeme kupovala male teretnjake od tonu i pol nosivosti
i davala to moto-društvima pod uvjetom da ona obučavaju dečke
regrutirane za auto-jedinicu. Tako je vojska imala manje
troškove. Došli su po mene iz Školskog metalskog centra Karlovac
i zatražili da u školi obučavam dečke koji su se školovali za
automehaničara, pa da bi nakon svjedodžbe dobili i vozačku
dozvolu B kategorije. Pristao sam na to jer je bila veća plaća, a
i imam dva i pol mjeseca bez brige. Prešao sam, dakle, u školu
raditi. Morao sam potom s vojskom riješiti problem sa stanom.
Nakon što otišao podoficir koji je bio u sustanarstvu, izdali su
rješenje za nekog brijača koji je radio kod vojske. Nije to bio
stan, nego dvije prostorije – nije bilo niti kupatila niti
zahoda. Zakon o sustanarstvu je omogućavao da se jedan stanar ima
pravo proširiti, ako drugi izlazi van, pa se sustanarstvo kao
pojam ukida. Morao sam se s vojskom borit oko toga i bilo je
svašta.
Kako to da ste se preselili u Zagreb?
– Bio sam šef Renaultovog servisa i šef jedince stanice za
tehnički pregled u Karlovcu. Republički inspektor za ceste mi je
jednog dana rekao da se radi neko objedinjenje stanica za
tehnički pregled radi ujednačavanja kriterija, pa me pozvao da
oformim tehničku službu i ponudio mi veću plaću. Otišao sam,
dakle, 1975. raditi u tadašnji Centar za vozila Hrvatske i deset
godina sam putovao iz Karlovca na posao, dok mi firma nije kupila
stan, pa sam 1984. preselio kompletno u Zagreb.
Prevagne li ponos na ulogu u Željezničaru ili ogorčenje,
kad sve zbrojite i oduzmete?
– I dan danas tvrdim da ni za što ne bih dao dio života
kojega sam proveo u Karlovcu. Uvijek žalim za Karlovcem. Kupio
sam si u tom gradu i grobno mjesto, pa se vraćam u Karlovac makar
i u ležećem položaju. Nisam Vam stigao reći ono što sam bio
govorio pokojnim novinarima Zdravku Švegar i Josipu Perkoviću, to
da sam kao vojnik Ujedinjenih naroda služio i na Sinaju, a oni su
stavili naslov: “Košarkaš na točkovima”. Molio sam ih da to ne
objave, no sve su to napisali i imao sam problema s vojnom
komandom. Branio sam se da sam iznosio činjenice. Preživio sam
to. Ima lijepih i manje lijepih stvari, ali ni za što ne bih
mijenjao svoj život u Karlovcu.