"Sam sam svoj kolektiv. Jedino tako ide", kaže

Hvaljeni karlovački umjetnik Ichabod ne voli da se u javnosti spominje njegovo građansko ime, ne voli da ga se označuje samo kao glazbenika, nego za sebe kaže da je impresario, a nedavno je pokrenuo etiketu A-Go-Go Music Corp koju je predstavio na N1 televiziji i za koju kaže da je zajednica čiji je jedini član. Što sve to znači pokušali smo dokučiti spikajući s njime uz koktele.

Očito je da imaš neki svoj đir. Kako si došao do njega?

Sadržaj se nastavlja...

- Ne znam niti sam odakle krenuti s odgovorom.

Krenimo od mode. Je li ti bitno kako izgledaš?

- Glazba je samo medij koji "vozi" sve ostalo. U njemu sam se pronašao najranije i u njemu mi je najugodnije. Kada sam počeo svirati, idoli iz svijeta glazbe su mi bili privlačni jer nisu izgledali poput naših susjeda i članova obitelji, nego se doimalo da se mogu "izvući" s ekscentričnim frizurama i neobičnom garderobom samo zato što su glazbenici. Glazba se utoliko predstavljala kao vrata za život po svome.

Je li to neka vrst ekscentričnosti?

- Jest.

Je li ti bitno biti ekscentričan?

- Nije, ali od toga se ne može pobjeći. U vlastitoj sam glavi većinu vremena i živim u mjehuriću u kojemu sam opsjednut svojim idolima, pa mi ekscentričnost dođe prirodno.

Imaš li zajednicu s kojom možeš podijeliti svoje ukuse, interese i viđenja?

- Nemam. To je i razlog zašto sam se počeo baviti aktualnim formatom glazbene etikete.

Što to znači?

- To je lejbl. Ne volim se opisivati kao glazbenik. Ako bih se morao opisivati jednom riječju, rekao bih da sam impresario. Recimo, dakle, da sam impresario u kolektivu kojega sam činim jer nisam mogao naći s drugima zajednički jezik pa se pokazalo nužnim oblikovati kolektiv, etiketu, zajednicu u kojoj će biti samo moji projekti jer se nisam uspio s drugima glazbeno i vizualno te na druge načine pronaći.

Sam si svoj kolektiv.

- Jesam. Jedino tako ide.

Je li to samotan put?

- Jest.

Jesi li usamljen?

- Jesam i žao mi je što tako mora biti, ali uistinu mora. Izgubio sam nekoliko godina u nekoj stanci, što mi je bilo strašno, a u nju sam ušao jer nisam znao kako se dalje baviti time – tradicionalne ideje nisu bile prikladne. Razmišljao sam kako da si olakšam, a ta etiketa je bila način. Imam ideje i suradnike, ali nema uopće svirke uživo. Nisam u njima nikada previše uživao, ali se na svirkama mogu dogoditi lijepe stvari.

Što te čini toliko samopouzdanim? Zašto si uvjeren da si na dobrom putu, ako nitko drugi ne dijeli tvoje vrijednosti i tvoja razmišljanja?

- Ne znam kako da odgovorim, a da ne ispadnem napuhan i pretenciozan. Od sedme godine života sam istraživao sve sfere pop-kulture i mogu reći što mi ima smisla. To do čega sam došao je plod 20-godišnjeg istraživanja i strasti prema svim sferama pop-kulture.

Što ti je prva impresija iz svijeta pop-kulture?

- Moj stric je još živio život partijanera kada sam imao šest ili sedam godina i često bih dok je spavao nakon izlazaka kod njega koristio internet, jer mi doma tada još nismo imali pristup.

Koje si godište?

- Rođen sam 1998. Dok bi spavao, bio bih u njegovoj sobi za računalom, a u bijelim košuljicama je držao kompilacije raznih izvođača na CD-ima. Na jednom disku je imao sprženih pedesetak spotova s televizijskog kanala VH1 Classic i posredstvom toga sam imao prve doticaje s pop-kulturom. Nisu u njegovoj kolekciji bile prisutne standardne pjesme i izvođači. Prvo iz njegove kolekcije što sam čuo, a da me "otpuhalo" bio je prvi album Velvet Underground & Nico. Nakon toga nema povratka. Stric je živio u Slunju pa nisam mogao stalno kod njega boraviti. Stoga bih često odlazio u Gradsku knjižnicu "Ivan Goran Kovačić" u Karlovcu i tamo sam pronašao u izdanju Šarenog dućana knjigu "Tajna povijest rocka". U tom djelu se prvo kronološki prikazuje glazba 20. stoljeća, dakle avangardni autori s područja klasične glazbe kao što su Erik Satie i John Cage, pa preko Franka Zappe i tako dalje. "Zakačio" sam se za to. To su sve popularni umjetnici, ali i dalje neznani u velikoj mjeri. Zna se za grunge. On se jako puno spominje i nadam se da ćemo se riješiti te bolesti.

Koje glazbenike ne voliš?

- Cijeli grunge ne volim i nikada ga neću shvatiti jer mi je vizualno neprivlačan – prljav, masan, tvrd, s dominacijom gitara i za ćelave tipove s bradom. Bilo je kul ćelavaca kroz povijest, primjerice sotonist Anton LaVey. On je nosio kozju bradicu, što je odgovaralo tom zlobnom imidžu. Pisac Shel Silverstein je također ikona 1960-ih godina i također je bio ćelavi muškarac s bradom kada je to malotko bio.

Smatraš li Johnnyja Casha kantri glazbenikom?

- Smatram, mada je sve što znam od njega dosta drugačije od onoga na što sam se navikao. Volim komercijalnu glazbu iz 1960-ih i 1970-ih godina i taj je kantri za kojega sam se "zakačio" uvijek bio komercijalan, plastičan, a predstavljali su ga John Denver, Glen Campbell i slični. Prva asocijacija na Casha je vrlo depresivna i dosadna pjesma "Hurt".

Prve impresije iz pop-kulture si, dakle, dobio u Slunju.

- Jesam.

Jesi li živio tamo?

- Nisam. Baka i stric žive u Slunju, a on je nešto mlađi od mog oca. Spavao je dugo, pa sam se zabavljao s njegovim CD-ima.

Kao što su se prijašnje generacije zabavljale gramofonskim pločama.

- Upravo tako. CD-i su mi bliži od gramofonskih ploča.

Bi li izdao album na ploči?

- Ne bih. Nemam nikakve ambicije izdavati albume. Izdavat ću samo singlove na mrežnim platformama kao što su Spotify i YouTube. Volim režirati vlastite spotove – osmislim koncept, a onda to snime i montiraju najčešće Marko Kekić i Pavle Kocanjer, mada se planiram i sam time više baviti.

Predstavlja li ti originalnost problem?

- Da. Velik dio tog cijelog posla je marketing. Vjerujem da postoji neka strategija kojoj nitko nije pridodavao pažnju, a koju ću moći iskoristiti u svoju korist. Teško je raditi tradicionalni marketing za nešto što je toliko nepogodno za marketing. Moj marketing nije tradicionalan. Naše glazbenike se drila da rade šablonske piar tekstove koje onda šalješ na različite adrese elektronske pošte. Dobio sam nedavno od jedne piar agentice tekst o jednom mladom glazbeniku kojega se u naslovu naziva "hrvatskim Elvisom". Tako nešto je jako neukusno.

Tko je taj "hrvatski Elvis"?

- Ne znam, ne mogu se sjetiti. Ne bih ga usporedio s Elvisom J. Kurtovićem, kamoli s Prislijem.

Elvis J. Kurtović mi je drag.

- I meni, novi primitivizam uopće. Jugoslavensku glazbu sam zaobišao uglavnom, a album Zabranjenog pušenja "Das ist Walter" mi je najbolji kojega sam čuo. To je odlična glazba. Sve na tom albumu je genijalno. Novi primitivizam je bio originalan pokret.

Želiš li pokrenuti najnoviji primitivizam?

- Da, baš tako. Imam znanje o pop-kulturi koje u teoriji može promijeniti svijest. Nisam naišao na to da mase gledaju na način na koji ja gledam. Ne volim biti pesimističan, no ne vjerujem u ljude. Nije mi jasno zašto nešto postane popularno. Često dobijem osjećaj da nema utoliko pravila. Sad je postao popularan jedan kantri glazbenik iz Sjedinjenih Američkih Država s kojime sam se pred desetak godina dopisivao.

Kako se zove?

- Jesse Welles. Bio je tada klinac poput mene koji se nešto zajebavao i "kačio" glazbu na mrežnu platformu Sound Cloud. S godinama je mijenjao bendove i sve je to bilo "ni vrit ni mimo", a neki dan sam na uočio na platformi YouTube njegovu pjesmu na temu sukoba na Bliskom istoku. Format tog spota je jako jednostavan – uz neki potočić pjeva potresne pjesme, a u godinu dana je to dobilo milijun pregleda. Prvi se nikada ne bih na tako nešto "zakačio".

Jeste li u kontaktu?

- Nismo. Ne znam kako ljudi razmišljaju. Protestna muzika mi je nešto najgore od najgoreg.

Nisi li negdje izjavio da ti je Bob Dylan jedan od uzora?

- Bio mi je u početku, kada sam se više bavio folkom. Stran mi je protest kao koncept, a kamoli protestna glazba. Sva glazba koju sam ikada volio bila je zabavna, a protestiranje nije zabavno. Protest je nužno zlo, a danas mnogima i hobi.

Postoje profesionalni aktivisti.

- Postoje. Desničari vole govoriti o "Soroševim plaćenicima". Možda to i nije mit. Na mnogim događajima vidim ista lica.

Jesi li aktivist u glazbi?

- Aktivist sam za zabavu i za dobru garderobu, tulume, zgodne žene i sve što je oku lijepo i ugodno. Ne idem previše u dubine. Volim se držati starih načela kod pisanja tekstova.

Koja su to načela?

- Burt Bacharach i Hal David su sve znali – koristili su u stvaranju pjesama zvučne riječi kao što su djevojka, ljubav, poljubac, noć, mjesec... S time se ljudi mogu poistovjetiti. To su utabane staze koje funkcioniraju. Glazba ne bi trebala opterećivati. Uvijek mi je bila oblik eskapizma. Opsjednut sam pojedinim etapama i figurama.

Kako izgleda tvoj život?

- Uh...

Imaš stalni posao.

- Imam, no, koliko god posla da imam, sa strane držim laptop na kojemu "vrtim" nešto svoje. Ne smeta mi, obavim i posao i usput još pogledam i nešto što me zanima.

Ima li u Zagrebu netko tko ti je bliži po afinitetima i razmišljanjima?

- Nema na cijeloj sceni. Prije pet godina sam izdao album i to je bilo na našoj maloj sceni. Postoji i problem glazbene kritike jer imam osjećaj da su kritičari zahvalni glazbenicima što uopće sviraju. Nisam nikada pročitao lošu glazbenu recenziju nekog našeg domaćeg benda.

Smatraš li da kritika domaćim izvođačima "ide niz dlaku"?

- Smatram. I meni su "išli niz dlaku".

Kritičar Zoran Stajčić te nazvao karlovačkim genijalcem iz vremenske kapsule.

- Ne bih se nazvao genijalcem. Ogradio bih se od toga.

Jesi li se htio baviti glazbenom kritikom?

- Baš zbog toga što nedostaje kritike volio bih se okušati u pljuvanju jer je to potrebno. Bez kritike dolazi do prezasićenosti. Rokenrol je trebao prestati evoluirati kada su rok-glazbenici odlučili odbaciti kič. Danas bendove čine četiri tipa koja izgledaju kao krovopokrivači. To mi nikada neće biti interesantno. To kažem uz svo poštovanje spram krovopokrivača – ovi glazbenici ne znaju njihov posao, a preuzimaju njihov bezbrižni imidž.

Što si dalje radio nakon što si se fascinirao stričevim CD-ima?

- U osmom razredu osnovne škole sam počeo svirati gitaru. Naglašavam da mi je strano predstavljati se kao glazbenik jer je glazba samo jedan od medija. Jednostavno mi je tada najlakše bilo naučiti svirati gitaru, a što se toga tiče, već se 15 godina nisam maknuo s mrtve točke. Samo skladam. Imam skromnu gitaru koju sam kupio za dvije stotine kuna i većinom je raštimana. No, znam se služiti njome za ono što mi treba. Znam bendove koji su koristili interesantne akorde, primjerice Steely Dan ili Prefab Sprout, meni najdraži glazbeni sastav. To su pioniri sofisticiranog popa kao žanra – pjesma treba zvučati što lakše, ali treba imati i neku dozu pameti, biti malo arogantna, da se vidi da je onaj tko je radio tu glazbu upućen.

Koliko je to sve inženjering, a koliko nešto što izađe iz tebe?

- Kod mene je više-manje sve to inženjering. Većina gitarista čuje pjesmu, uzmu gitaru i krene solirati, a meni to nikad nije padalo na pamet. Najljepši dio procesa je krenuti od nule, od ničega stvoriti nešto. Od inicijalne ideje se kreće u sto smjerova. Izvođački onda samo dodajem svoj vokal i natjeraju me da odsviram neke akorde, u čemu nisam baš vješt. Volim razmišljati o procesu. Jako je malo utoliko tu instinkta. Pastiž je moja glavna tehnika.

Spominjao si ranije da si pastiž-autor.

- Pastiž je pogrešno shvaćati kao grubu kopiju koja graniči s parodijom. Moja je filozofija da treba kopirati ono oko čega si strastven i stalno mi se tada događa da napravim puno gore od onih koje kopiram i što griješim i nemaš niti tehniku niti talent onih koje kopiraš, pa ćeš dobiti nešto uvrnuto, ali ćeš imati neki svoj proizvod koji podsjeća na nešto što voliš.

Koliko imaš napisanih pjesama?

- Jako puno i puno ih nije objavljeno.

Dosta si mijenjao projekata.

- Jesam.

Je li to zato što ti nitko nije odgovarao?

- Da.

Čak je došao netko iz Australije s tobom surađivati.

- Christian Nicolescu je bila jedina osoba s kojom sam istinski uživao raditi. Živio je kod moje bake u Slunju tri mjeseca. Bilo je sjajno surađivati s njime cijelo ljeto. Po cijele dane bismo preslušavali albume iz 1960-ih i promišljali progresije i harmonije. Izdali smo nekoliko singlova. Nismo se jako dugo čuli. Zadnje sam čuo da je sa suprugom kupio kuću.

Bio si izjavio da te zanima radikalizam, "ništa frljićevski i labrovićevski".

- Pa da. Sve što radim s ovom etiketom i zajednicom koju sam činim je već radikalno. Siniša Labrović mi je prvi pao na pamet jer se kod nas radikalizam poistovjećuje s nečime što je politički provokativno. Kod mene nikad nema politike, ali sam radikalan jer su okolnosti takve.

Bismo li mogli reći da si estetski radikalan?

- Bismo. Uvijek na košulji u zadnje vrijeme imam otkopčan gumb više i to je moj oblik radikalizma. Često je to pokretač razgovora. Možda je to ta marketinška fora koja će zainteresirati ljude.

Zašto za sebe kažeš da si prevarant?

- Radije prihvaćam da sam prevarant nego genijalac. Volio bih da više bendova krade i kopira nešto što je valjalo u prošlosti. Jamčim im da će griješiti tada i da će ispasti nešto njihovo i drugačije.

Nije li to radio David Bowie?

- Jest. Bowie je na jednoj turneji radio pozornicu po uzoru na skupove britanskih fašista predvođenih Oswaldom Moslyjem. Ima tu materijala za igru.

Bi li nastupao u ustaškoj uniformi?

- Ne jer nisu bile lijepe. Let 3 je nastupio jednom u partizanskim uniformama. Oni su najveći hrvatski bend. Spot za njihovu pjesmu "Tazi-tazi" je sjajan. Podsjeća me to na redatelja Johna Watersa koji je bio radikalan i divlji, a nije imao političku pozadinu i nije bio niti progresivan niti reakcionaran, nego samo lud i blesav te je kao takav šokirao. Za filmove je angažirao abnormalno ružne i čudne.

Čitaš li?

- Trenutačno čitam knjigu Johna Gilmorea "L.A. Despair". Bio je jedan od pionira gonzo-novinarstva u Los Angelesu 1960-ih. Taj grad je jedna od mojih opsesija. Imam te neke hiperfiksacije.

Kako se očituju?

- Glazba je glavni medij pa ih guram u nju, pa ubacim reference u tekst ili u spotove te volim pričati o tome s nadom da će više ljudi tu strast preuzeti. U životu nisam patio od dosade – niti jednoga dana i niti jedne minute mi nije bilo dosadno. Volio bih se upustiti u film. Nekidan sam gledao intervju s redateljem Peterom Bogdanovichem koji je rekao da je prvi film snimio s 27 godina života, a Orson Welles s 25. Htio bih i snimiti film i imam neke ideje za to. Bio bi na specifičnu temu i u nj bih ubacio svoje strasti. Taj film ima veze sa surfanjem, a radio bih i glazbu za to. Ta etiketa povodom koje razgovaramo je neki moj mjehur u koji će se ispoljiti sve što me zanima.

Tko je kvalificiran da ti se pridruži na toj etiketi?

- Oni koji bi se mogli pridružiti nisu glazbenici. Brat moje djevojke je totalno u svemu tome, moj brat i moj prijatelj iz Slunja također. Okupljamo se i raspravljamo o tome, poput tajnog društva.

O tome si već istupao javno.

- Jesam.

Javno si obznanio da želiš osnovati tajno društvo.

- To je prva greška. Uglavnom, sjedimo u krugu i pričamo o tim specifičnim stvarima.

Na koje koncerte ideš u Karlovcu?

- Na tribjut bendove jer me ne zanimaju aktualni izvođači, a mogu vidjeti čovjeka koji jako dobro glumi Elvisa. Inače se okupljamo kod mene doma i slušamo glazbu. Ne mogu reći da me zanima previše ono što se izvodi bilo gdje.

Kako nastaje tvoja glazba?

- Na klaviru osmislim "kostur", napišem tekst i imam ljude s kojima mi je ugodno raditi i kojima se obratim radi razrade. Zadnje sam surađivao s Joe2Shineom. Taj čovjek je izrazito profesionalan.

Hoćeš li živjeti od glazbe?

- Ne znam. Igram loto i ne volim kad se po tome kenja – uplaćuje se mali novac, a očekivanja su velika.