"Amerikanci su se zafrkavali – udari loptu u zemlju i ona se odbije u koš", prisjeća se tada 12-godišnji navijač iz Kineske četvrti

"Nama u Kineskoj četvrti je puno značilo košarkaško igralište u Šancu. Karlovac je tada bio do šančeva, a četvrt je nazvana kineskom jer nas je tada bilo 'kao Kineza'. Većina nas se bavila sportom. Bavio sam se košarkom, no mi domicilni nismo bili na cijeni i osnovali smo Košarkaški klub Karlovac '67 te smo napravili na Baniji igralište. Glavni je bio Berislav Radišić – Pačka i čuda smo stvarali", prisjeća se Karlovčanin Pavao Umnik s kojime spikamo povodom 60. obljetnice utakmice hrvatske košarkaške reprezentacije sa zvijezdama NBA lige, čemu je svjedočio.

"To je bio spektakl. Uokolo igrališta su postavljene jutene vreće, da se ne može gledati izvana. Popeo sam se na stablo da gledam utakmicu, a milicajac kojeg smo zvali Lutkica je došao i rekao mi: 'Siđi so te biljčice'. To nam je kasnije postala poštapalica", nastavlja.

Sadržaj se nastavlja...

Sa stabla ste gledali utakmicu sa zvijezdama NBA lige.

- Jesam, i sve druge utakmice.

Zar nije bilo mjesta u gledalištu?

- Nije bilo novca da se uđe.

Sjećate li se cijene ulaznice?

- Ne. Bio sam previše balav i nisam imao opterećenja kakva imam danas s novcem. Snašli smo se tako što smo se popeli na drvo, gledali smo utakmice, navijali, imali činele koje smo si izradili i s kojima smo lupali... Bilo je bitno stvoriti dobru i veselu atmosferu. I kada se gubilo nitko od nas nije prestajao navijati – navijali smo istim žarom kao i na početku utakmice. Željezničar je dugo bio u gornjem dijelu prvenstvene tablice, ali je bilo puno igrača sa strane, onih koji nisu bili Karlovčani, a onaj tko nije domicilan ne može imati osjećaj prema gradu kao onaj tko jest.

Jeste li redovito odlazili na utakmice Željezničara u Šancu?

- Jesam – jedino me bolest mogla spriječiti da odem na utakmicu.

Kako se navijalo?

- Vikali smo da sudac nije muško, a da ne pričam dalje... Suce smo zafrkavali i pojedine igrače, ako bi loše igrali. Bio je popriličan broj igrača. Karlovčani su se od malih nogu bavili mnogim sportovima i mogao bih pola sata nabrajati koji su sve sportovi postojali u gradu. Najveći klub je bio KK Željezničar, pa Karlovac '67, hrvači, nogometaši, rukometaši, bio je bejzbol na travi na Vunskom polju, vaterpolo na Korani, imali smo streljaštvo...

Jesu li igrači Željezničara vama mlađima bili uzor?

- Jesu, bez daljnjega. Bili su više nego fer – objašnjavali su nama klincima za naših treninga kako se lopta vodi, kako se dodaje i drugo.

Koliko ste imali godina 1964.?

- Dvanaest.

Pamtite li tijek utakmice?

- Pamtim. To je bila senzacija. Došli su u Karlovac, grad sportova. Amerikanci su "prodavali finte". To je bila profesionalna momčad koja je stvarala čuda. To su bile grdosije i ne znam je li itko od njih bio niži od dva metra, čini mi se da je jedan bio visok 2,20. Normalno je stoga da naši protiv takve ekipe nisu imali šanse, makar su zabijali koševe. Amerikanci su se zafrkavali – udari loptu u zemlju i ona se odbije u koš. Sudac više nije znao kako bi sudio, bi li priznao tako postignut koš ili ne. To je bila atrakcija.

Jeste li mlađima pričali o toj utakmici i uopće o Željezničaru?

- Jesam, i o košarci, i o hrvanju, i nogometu koji je bio specifičan – kod današnje sudske zgrade je bio stadion u koji smo znali pobjeći, a milicija nas je natjeravala, no saznali smo da možemo besplatno ući, ako napravimo transparentne, pa su Ivan Lang i još jedan nam napravili plakete s kojima smo ulazili, da bismo potom te iste plakate prebacivali preko zida nazad kako bi druga klapa na isti način mogla ući na stadion. Mi navijači smo išli na zapadnu tribinu – to je bilo glasno navijanje s bubnjevima, vriskom i galamom. Bila je to odlična zabava.

Kako ste doživjeli to da je košarka u Karlovcu s vremenom pala?

- Veoma teško. Košarka se podijelila u dva kluba. U Željezničar su došli podobni, a naši domaći dečki nisu dobili mjesto u timu, mada su bili dobri. Napravili smo klub Karlovac '67 i igrali drugu ligu u kojoj smo bili među prvih pet momčadi. Kasnije sam otišao na odsluženje vojnog roka i okrenuo sam se drugim sportovima, a ponajprije ribolovu u kojemu sam bio natjecatelj, sudac, državni sudac, predsjednik sudačke komisije Ribolovnog saveza Hrvatske, sudio po svjetskim prvenstvima...

Pratite li i dalje košarku u Karlovcu?

- Pratim. Ponekad odem pogledati utakmicu u sportsku dvoranu i navijati. To mi je u krvi – od malih nogu sam takav. Sina ne zanima košarka, nego nogomet. Svatko ima svoje.

Kako Vam danas izgleda igralište Šanac?

- To je jad i bijeda. Zar Grad Karlovac ne može uložiti više. Ranije se vodila briga i o navijačima, da ne sjede na betonu. Bilo je više od tisuću gledatelja na utakmicama, a da ne spominjem nas koji smo bili oko Šanca. Cijeli grad je orio kada bi Željezničar zabio koš. Tu je jedino pobijedio Omladinski košarkaški klub Beograd na čelu s Radivojem Koraćom koji je odlučio utakmicu par sekundi prije kraja. Oni su tada bili nepobjedivi. U beogradskom tisku je izašao naslov: "Šanac je pao". Bila je senzacija u Karlovcu pobijediti. No, polako je to onda išlo prema dolje, sve se više ulagalo u nogomet, a onda se napravila sportska dvorana... Nismo imali naviku odlaziti u dvoranu.