Nakon što je Mirko Puklavec (65) iz Međimurja u petak u
Jutarnjem listu ispričao kako već pet mjeseci čeka prvu mirovinu,
javio se cijeli niz ljudi koji su se našli u istoj situaciji.
“Ja ću 25. veljače obilježiti 18. mjesec otkako čekam konačno
rješenje o mirovini”,priča Ljiljana (59), umirovljena
birotehničarka iz Zagreba.
Zahtjev za prijevremenu mirovinu predala je 25. kolovoza 2017.
godine. Na to ju je, kaže, natjerala teška bolest, zbog koje više
nije bila u stanju raditi.
Nekoliko dana kasnije dobila je potvrdu da je zahtjev zaprimljen
i postupak pokrenut te je očekivala da će vrlo brzo stići i
rješenje te prva mirovina. U njenom slučaju, kako kaže, nije bilo
ništa sporno. Sav staž je odradila u Hrvatskoj, nije imala
samostalnu djelatnost, a najveća “komplikacija” je bila to
što je radila u tri različita hrvatska grada.
No, prošao je prvi mjesec, pa i drugi. Prihoda više nije imala,
režije su se gomilale, stvarali se dugovi.
“Računi su mi u blokadi. Da mi nije bilo djece, ne bih imala za
jelo”, priča.
Počela je nazivati HZMO, slati upite i tražiti objašnjenje.
Najčešće nije uspijevala nikoga dobiti na telefon. Jedan je dan
službu za korisnike HZMO-a, kaže, nazvala 46 puta: ni jednom
nitko joj se nije javio.
“Očajna, bolesna i bez novca, u ožujku prošle godine, nakon više
od šest mjeseci čekanja, poslala sam pismo
predsjednici Grabar Kitarović. Ona ga je proslijedila
HZMO-u, koji mi je prvi put odgovorio i to – da se na mom
predmetu radi! Pa do kada”,pita.
U lipnju prošle godine, devet mjeseci nakon podnošenja zahtjeva,
dobila je privremeno rješenje i počeo joj se isplaćivati predujam
mirovine u iznosu od 1800 kuna. Konačno rješenje, po kojem bi joj
mirovina trebala biti viša, još nije dobila.
Pomoć je tražila od predsjednice, Vlade, čak i MUP-u. Nakon jedne
poruke Vladi, koju je Vlada proslijedila HZMO-u, dobila je
odgovor.
“Upozorili su me da nisam iskoristila svoju zakonsku mogućnost i
12 mjeseci prije podnošenja zahtjeva obavijestila HZMO o namjeri
da planiram ići u mirovinu. Nisam mogla vjerovati. Pa godinu dana
prije toga nije mi bilo na kraj pameti da ću ići u mirovinu. Da
se nisam razboljela, i sad bih radila”, kaže Liljana i dodaje da
se više nema kome obratiti.
“Kao da tražim milostinju, a ne svoj novac koji sam godinama
uplaćivala za mirovinu”, zaključuje.