Nitko ne može dobro živjeti s 3.000 kuna plaće, upozorila je
predjednica Republike Kolinda Grabar
Kitarović na konferenciji Večernjeg lista ‘Hrvatska
kakvu trebamo – dvije godine poslije’ i poručila da bi prosječna
neto plaća u Hrvatskoj trebala iznositi 7.500 kuna.
Premijer Andrej Plenković upozorio je
da se ne može dekretom odrediti minimalnu plaću od 1.000 eura i
dometnuo: “Što ćemo onda? Onda će svi poslodavci koji bi to
trebali platiti odjednom ili prestati poslovati, ili početi
davati otkaze”.
Da bi plaća u Hrvatskoj trebala biti oko 1.000 eura,
predsjednica je, valja podsjetiti poručivala i ranije,
ali i njezina i reakcija premijera na njezinu poruku o tome da
plaće trebaju biti veće, što je gotovo nemoguće osporiti, površan
su pogled na problem koji Hrvatska ima i na čijem rješavanju
sustavno ne radi.
Vijesti.hr su već detaljno analizirale
uzroke stanja u kojem se nalazi hrvatska ekonomija, a zbog kojega
nije izgledano da ćemo rast plaća – za razliku od onoga koji su
od ulaska u članstvo ostvarile druge nove članice Europske
unije – tako skoro dočekati.
Na početku recimo da je predsjednica u pravu kada kaže da plaća
treba biti veća, kao što ne griješi ni premijer kada kaže da se
ne može dekretom određivati minimalnu plaću. Naime, umjetno
podizanje nadnica koje nije vezano za porast produktivnosti rada
siguran je put u propast gospodarstva.
Nije netočno ni da je došlo do rasta plaća pod utjecajem
stabiliziranja gospodarskog rasta, pozitivnih pomaka na tržištu
rada, ali i poreznih promjena usmjerenih na povećanje neto plaće
i smanjenje poreznog opterećenja rada. Ali to je tek komadić
mozaika jer prosječna neto plaća u Hrvatskoj kreće se oko 6.200
kuna, a i nju zarađuje tek manje od trećine ukupno zaposlenih. K
tome ne smije se, iako je to nezahvalno procjenjivati, zaboraviti
i da je pitanje što je dovoljno za normalan život u Hrvatskoj s
obzirom na standard i kupovnu moć, odnosno troškove života u RH.
A kada govorimo o mogućnosti poslodavaca da podižu plaće, pitanje
je koliko ima onih koji su svoju profitabilnost umjesto na
unaprijeđivanju procesa poslovnog upravljanja i organizacije rada
kako bi se mogla povećati konkurentnost i produktivnost, godinama
gradili na drugim temeljima i time ujedno ograničavali potencijal
rasta hrvatske ekonomije.
Hrvatska gospodarska komora (HGK) podsjetimo, u analizi u
kojoj je pratila plaće po županijama od 2008. do 2016. godine, a
koju smo također razmatrali, upozorila je da plaće u Hrvatskoj
obilježava znatna razlika u njihovoj visini po regijama što za
sobom povlači i razlike u životnom standardu stanovništva u
pojedinim područjima te u određenoj mjeri rezultira pritiskom na
dinamiziranje procesa unutarnjih i vanjskih migracija.
Da osim prosjeka, moramo voditi računa i o distribuciji plaća,
za Vijesti.hr ranije je upozorio Darko
Šeperić, izvršni tajnik za projekte, edukaciju i
europska pitanja SSSH-a: ”U Hrvatskoj trenutno više od 70 posto
zaposlenih prima plaću manju od prosječne. Dostići prosjek od
1.000 eura, što bi značilo oko 20 posto više nego sada, pri
sadašnjoj distribuciji plaća, još bi uvijek ostavilo ogroman broj
zaposlenih s plaćama od kojih se teško može normalno živjeti”.
No male plaće u Hrvatskoj ne proizlaze samo iz nejednake
distribucije, već govore i o sistemskom karakteru naše
ekonomije”, također je za Vijesti.hr već upozoravao
ekonomski analitičar Domagoj Mihaljević:
”Hrvatska ekonomija se godinama i desetljećima zasniva primarno
na jeftinoj radnoj snazi. To je bila i do danas je ostala njezina
konkurentska prednost, iako to uopće nije prednost. Političke
opcije nikada nisu imale niti imaju razvojnu i industrijsku
strategiju. Da bi plaće bile veće, mora se mijenjati struktura i
moraju se poticati tehnološki napredna poduzeća čiji
proizvodi imaju visoku dodanu vrijednost. To znači izgrađivati
veze između poduzeća, tržišta i kupaca”.
”Nedostatak kvalitetne industrijske (strukturne) politike čiji
je cilj povećanje dodane vrijednosti u postojećim industrijama i
razvijanje proizvoda i industrija s većom dodanom
vrijednošću”, istaknuo je bio za Vijesti.hr i
ekonomski analitičar Ljubo Jurčić kao
ključni problem plaća u Hrvatskoj. Naime, ”iz veće dodane
vrijednosti dolaze veći profiti, veći prihodi država i veće
plaće”.
”Naše su plaće odraz razine naše gospodarske
(ne)razvijenosti. Ako je naš BDP po stanovniku nominalno u 2014.
godini bio oko 11.500 eura, u Sloveniji gotovo 18.000 eura, a u
Njemačkoj više od 35.000 eura, onda bi trebalo biti uglavnom
jasno da nam plaće nikako ne mogu biti kao slovenske, a pogotovo
ne kao njemačke”, podcrtao je već za Vijesti.hr
istraživač Predrag Bejaković s
Instituta za javne financije.
Kad je pak riječ o često spominjanoj minimalnoj plaći, Šeperić je
podsjetio da se, ”iako je minimalna plaća važan instrument u
borbi protiv siromaštva, njezini učinci ne smiju ni
precijenjivati. Nigdje u svijetu minimalna plaća nije instrument
koji osigurava pristojnu plaću, nego samo najniži zaštitni
minimum. Pristojne plaće osiguravaju se prije svega kolektivnim
pregovorima i dobro razrađenim tarifnim sustavima koji
postavljaju standarde za različite razine složenosti poslova.”
Naposljetku, koliko god bilo teško, ljudi ne žele bilo kakav
posao i samo bolju plaću, nego bolji posao i bolju plaću te
sigurno radno mjesto, zaštitu zdravlja, primjereno radno vrijeme,
mogućnost učenja i napredovanja, kao i ostvarivanja glasa radnika
i radnica na radnom mjestu, a na tom polju Hrvatska, premda ne
samo ona, ima još jako puno posla koji zahtijeva suradnju i
shvaćanje da svoje uloge moraju odigrati i država i poslodavci te
sindikati, odnosno radnici.