Najčešća ovisnost u Hrvatskoj je alkoholizam, kod nas
ima oko 250.000 uglavnom muških ovisnika o
alkoholu, pokazuje najnovija publikacija Hrvatskog
zavoda za javno zdravstvo o mentalnom zdravlju nacije u hrvatskom
tranzicijskom društvu, gdje stariji, slabiji i
osjetljiviji nisu dovoljno zaštićeni, pa često olakšanje traže u
raznim oblicima ovisnosti.
Od tih 250.000 alkoholičara samo osam posto ih se liječi,
rekao je u razgovoru za Hinu psihijatar Ante Bagarić,
komentirajući publikaciju u kojoj je objavljeno da
je ovisnost o alkoholu 2017. godine bila jedan od vodećih
uzroka hospitalizacije muškaraca na psihijatrijskim odjelima.
Muških alkoholičara četiri puta više od ženskih
Ovisnika o alkoholu četiri je puta više među muškom populacijom u
odnosu na žene, koje pak na psihijatrijskom liječenju završavaju
najčešće zbog depresije.
Teško je jednostavno utvrditi koji su razlozi za takvu podjelu,
kaže Bagarić, jer na mentalne poremećaje utječu
biologijski, psihološki i socijalni faktori.
Jedan od uzroka vidi u tome što muškarci-alkoholičari
pokušavaju igrati ulogu “velikih muškarčina”,
konzumirajući svakodnevno velike količine alkoholnih pića.
Depresivne žene, s druge strane, pokušavaju igrati ulogu
“smjernih ženica” koje su mirne, pasivne, potčinjene.
Spolne razlike prisutne su i u broju samoubojstava i načinima
izvršenja. Udio muškog spola u stopi izvršenih samoubojstava
iznosio je više od 70 posto 2017. godine.
Muškarci se ubijaju oružjem, žene otrovom
Gotovo sva samoubojstva počinjena vatrenim oružjem i eksplozivom
registrirana su kod muškog spola, dok su žene sklonije
samotrovanju. Bagarić smatra da je i tu na djelu jak utjecaj
socijalnih faktora i grupne psihodinamike.
“I kada žive i kada umiru, osobe igraju stvarne ili češće samo
fantazijske uloge. Muškarci s jakim unutarnjim autoagresivnim
silama biraju ‘muški način’ – vatreno oružje, eksplozivna
sredstva, vješanje, hladno oružje… Žene pritisnute jakim
unutarnjim autodestruktivnim silama biraju ‘tihi način’. U
tom smislu treba usmjeravati preventivne i terapijske programe”.
Publikacija o mentalnom stanju nacije pokazuje da
su mentalni poremećaji na četvrtom mjestu među vodećim
skupinama bolesti u Hrvatskoj.
U tom segmentu, napominje Bagarić, pratimo europske
trendove, najčešći su anksiozni poremećaji,
poremećaji raspoloženja, te oni povezani s uzimanjem
psihoaktivnih tvari.
Četvrtina građana Hrvatske ima mentalne smetnje
s dijagnozom nekog psihičkog poremećaja,
druga četvrtina ima “manje izražene psihičke smetnje”, no
ogroman broj osoba uopće nije svjestan problema.
“Znaju da im nešto smeta, da se osjećaju loše, da ne mogu
funkcionirati, ali ne znaju uzrok, naziv i tijek tih bolesti”,
kaže Bagarić.
Pogrešni savjeti depresivnim osobama
Mnoge mentalne bolesti ne prepoznaju ni članovi obitelji.
Tako će npr. depresivnoj osobi davati savjete – “to nije ništa, i
ja sam nekad potišten, samo se trgni, negdje otputuj, zabavi se
malo…”.
Bagarić upozorava da je depresija ozbiljna bolest, a
takvi savjeti ne samo da nisu korisni nego mogu štetiti jer
se depresivna osoba samo još više povlači u sebe.
Mnoge mentalne poremećaje ne prepoznaju niti
stručnjaci pa osobe s anksioznim smetnjama godinama dolaze
liječniku i žale se na različite somatske smetnje. Godinama takvi
pacijenti obilaze kardiologe, gastroenterologe,
fizijatre… Jasno, bez ikakvih rezultata.
Lijek za neprepoznavanje mentalnih poremećaja na svim
razinama je imperativna trajna edukacija svih zdravstvenih
radnika, ali i edukacija cijele populacije kroz
školske programe, medije i zdravstvene akcije,
napominje Bagarić.
Posebno osjetljiv dio društva su starije osobe koje se teško
prilagođavaju brzim promjenama u društvu, nesigurne
su, često frustrirane i rezignirane. S vremenom to
zaostajanje postaje sve veće i takve osobe bivaju isključene iz
svih važnih društvenih procesa.
Hrvatsku je dodatno opteretio proces tranzicije u kojoj
je ionako jaki dio društva iskoristio priliku da još
više jača, slabiji dio društva je oslabio, a najslabiji dio
propada.
Zadnjih godina otišlo više od 30 mladih
psihijatara
Osobe s mentalnim smetnjama su posebno osjetljivi dio populacije
u tranziciji s vrlo pesimističnim prognozama. Zato bi svako
humano društvo trebalo imati programe za zaštitu ranjivih skupina
u tranziciji.
Kako bi nam svima bilo bolje, u društvu trebamo razvijati
svijest koliko nam je važno mentalno zdravlje i koliko su nam
važni stručnjaci, poručuje Bagarić.
Nedostaje nam psihijatara, pa i one osobe koje se odluče na
liječenje nemaju mogućnosti biti dovoljno dugo u
terapijskom programu.
Poseban je problem odlazak psihijatara u druge europske zemlje.
Zadnjih godina otišlo je više od 30 mladih psihijatara i taj se
gubitak ne može nadoknaditi. Država bi trebala nešto poduzeti
kako bi se zaštitilo i unaprijedilo mentalno stanje
nacije, smatra Bagarić.