Kršenje prava iz radnog odnosa, sve češće i uz zlostavljanje na
radu, izrazito narušeni međuljudski odnosi koji radnicima i
radnicama bitno otežavaju svakodnevno obavljanje poslova i
negativno utječu na uvjete rada, samo su neke od najčešćih
pritužbi radnika i radnica pučkoj pravobraniteljici.
Nezadovoljstvo uvjetima rada sve je veće i jedno od ključnih
razloga pojačanog iseljavanja iz Hrvatske. Naime, mala plaća kao
razlog iseljavanja u prošloj godini navedena je u tek 5,2 posto
slučajeva, pokazuje istraživanje Hrvatske udruge poslodavca
(HUP).
Međutim, iako bi rastuće nezadovoljstvo uvjetima rada, pojačano
iseljavanje radno sposobnog stanovništva i očit nedostatak radne
snage za posljedicu trebali imati i pozitivne promjene u
pristupu poslodavaca radnicima, na adresu pučke
pravobraniteljice pritužbe, upiti i predstavke pristižu istim
intenzitetom kao i ranijih godina.
O svim problemima na poslu potrebno je otvoreno
razgovarati, sve drugo vodi u loše ishode i po radnike i po
kvalitetu posla (Pixabay)
U pritužbama, nerijetko anonimnim, građani su nastavili ukazivati
na nepravilnosti pri zapošljavanju, sklapanju ugovora o radu
na određeno, nezakonit i neplaćeni prekovremeni rad, nedopuštene
otkaze, nepravilnosti oko isplate plaće, ali i zlostavljanje na
radu, a mnogi ne znaju kako zaštititi svoja prava. Područje rada
i zapošljavanja najzastupljenije je među pritužbama na
diskriminaciju, češće temeljem dobi te članstva u sindikatu u
privatnom sektoru, odnosno temeljem političkog uvjerenja u
javnom. Prisutan je i strah radnika od viktimizacije pa se
nerijetko obraćaju anonimno, kako im se ne bi pogoršao radno
pravni status, navodi se u Izvješću za 2018. pučke
pravobraniteljice Lore Vidović.
Radnici i radnice su se žalili i na pritiske poslodavaca radi
prijevremenog umirovljenja, a riječ je o radnicima u dobi od 50
godina i više i to dok se mirovinskom reformom predviđa
penalizacija ranijeg umirovljenja. Također, mnogi radnici i
radnice rade i temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme,
nerijetko sklopljenima protivno zakonu, a poslodavci taj institut
naočigled zloporabe. ”Iako su toga svjesni i nezadovoljni su
nesigurnim radnopravnim statusom, radnici to prihvaćaju, nadajući
se da će im biti ponuđeni ugovori o radu na neodređeno vrijeme,
ukoliko dokažu da to svojim radom i trudom zaslužuju”, upozorava
Vidović.
Hrvatska je šampionka EU prekarnog i rada na
određeno vrijeme (Pixabay)
Više od 85 posto osoba koje su izašle iz evidencije nezaposlenih
temeljem radnog odnosa, zasnovalo ga je na određeno
vrijeme, a prema podacima HZMO-a u 2018. temeljem ugovora o radu
na određeno vrijeme, prosječno je bilo osigurano čak 25,44 posto
osiguranika. I prema Izvješću EK za Hrvatsku usprkos porastu
broja ugovora o radu na neodređeno vrijeme u ukupnom broju,
udio zaposlenih na određeno je i dalje znatno iznad
prosjeka EU – odnosno 17,5 posto u odnosu na 11,3 posto. Također,
valja podsjetiti i da je Hrvatska i dalje šampionka prekarnog
rada, a ne samo rada na određeno vrijeme, što je također problem
na koji ukazuje i EK.
Međutim, sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme zakonom je
propisano kao iznimka, a jedno od načela Europskog stupa
socijalnih prava upravo sigurno i prilagodljivo zaposlenje u
okviru kojeg se potiče prelazak na zapošljavanje na neodređeno
vrijeme i sprječavanje sklapanja ugovora o radu s nesigurnim
radnim uvjetima, među ostalim i zabranom zlouporabe nestandardnih
ugovora.
No, primjeri u Hrvatskoj doista su ekstremni pa je tako
pravobraniteljica upozorila lani na ekstreman primjer osobe koja
je s bivšim poslodavcem sklopila čak 54 ugovora o radu na
određeno u 15 godina rada. Ove godine upozorila je na slučaj žene
koja u radi u bolnici kao medicinska sestra na ugovor na određeno
od 12. siječnja 2015. godine bez prekida i koja se pita ima li
pravo na stalno zaposlenje što je još jedna potvrda
zabrinjavajućeg stanja u kojem se nalaze građani i građanke
Hrvatske.
Radnici rade u vrlo različitim uvjetima
(PIXSELL)
Da bi došlo do ozbiljnih pozitivnih promjena u pristupu
poslodavaca radnicima, potrebno je poduzeti i ozbiljne strukturne
promjene kako bi se vratila ravnoteža na tržište rada, za
Vijesti.hr ističe Sunčica Brnardić,
savjetnica za radno i socijalno pravo u SSSH: ”Poboljšanje
uvjeta rada, koje ide dalje od samog povećanja plaće, pritom nije
nužno zlo ili pametna poslovna politika, nego ključni uvjet za
daljnji društveni i gospodarski razvoj i zaustavljanje
iseljavanja. Pritom svoju odgovornost moraju prepoznati i Vlada i
poslodavci, ali i radnice i radnici koji moraju shvatiti da bez
sindikalnog organiziranja i radničkog i građanskog pritiska
stvari teško da će ići na bolje za sve one koji nisu dio
privilegirane klase”.
Povećanja plaća koja vidimo u posljednje dvije godine u velikom
su dijelu zasluga uspješnog kolektivnog pregovaranja, napominje
Brnardić te upozorava da istodobno svjedočimo i paralelnom nizu
štetnih politika koje inhibiraju pravi rast plaća na tržištu
rada, kao i preraspodjelu dobiti i rast prihoda državnog
proračuna: ”Radi se, primjerice, o poreznom rasterećenju plaća
koje izravno oštećuje radnike u uplati doprinosa i predmet je
raznoraznih malverzacija i diskriminacija, zatim mirovinskoj
reformi koja je prouzročila veliki val umirovljenja zbog stupanja
na snagu odredbi koje su osiguranicima značajno smanjile mirovine
te otvaranju tržišta rada za skupine radnika koji su već dovoljno
ekonomski ucijenjene lošim socijalnim politikama da se neće
previše buniti ili tražiti veće plaće – širi krug umirovljenika,
studenata, stranci, SOR-ovci čiji broj još uvijek raste. Nije ni
čudo da je Hrvatska udruge poslodavaca (HUP) u principu ima vrlo
malo interesa za kolektivno pregovaranje”.
Za bolje radne uvjete treba se izboriti
(Shutterstock/Arhiva)
A interes nisu pokazali ni kada je riječ o našim pitanjima o
izostanku pozitivne promjene u pristupu poslodavaca radnicima te
bitnom poboljšanju uvjeta rada. S druge strane, Brnardić
naglašava da ”trebamo veći stupanj sindikalne organiziranosti,
sklapanje kolektivnih ugovora s proširenom primjenom (onih koji
se odnose na sve osobe koje rade u određenoj djelatnosti) te
uspostavljanje sustava njihovog nadzora. U Hrvatskoj su već
godinama na prošireni kolektivni ugovori u djelatnostima turizma
i graditeljstvo, čija primjena se ne kontrolira tako da radnici u
poduzećima u kojima na nadzor ne vrši sindikat, nerijetko
dobivaju i između 20 do 30 posto manje plaće nego što bi trebali.
Ukratko, na klackalici gospodarskog rasta, Vlada bi se trebala
odlučiti i za svoje radnike, no sve što smo dosad vidjeli je da
se odlučuje za poslodavce i deregulaciju njihovog poslovanja”.
Slično je, napominje, i s ugovorima na određeno za koje Zakon o
radu izričito propisuje razloge pod kojim ih je iznimno moguće
sklapati (za razliku od ugovora na neodređeno koji su redovni
oblik zapošljavanja, a po kojima prema rezultatima istraživanja
Rad po mjeri čovjeka rad obavlja tek 55 posto radno aktivnog
stanovništva).
Radnike kojima se kontinuirano ne nudi ništa osim
nesigurnosti, bit će teško zadržati u Hrvatskoj (Duško
Marušić/PIXSELL)
”Nerealno je očekivati da će se poslodavci pridržavati te norme,
odnosno da na njeno kršenje neće gledati kao na prihvatljiv
rizik, ukoliko je rizik od sankcija marginalan, s obzirom na to
koliko su jača strana u ugovornom odnosu. Niti je realno
očekivati da država koja svojim politikama direktno potiče
prekarizaciju i fleksibilizaciju tržištu rada, to pitanje staviti
kao prioritet i krenuti prema izmjenama koje bi išle na
ograničavanje rada na određeno. A radnike kojima se kontinuirano
ne nudi ništa osim nesigurnosti, teško ćete zadržati u
Hrvatskoj”, ističe Brnardić, ali i dodaje da nije sve tako
negativno jer se prema izvješću Inspektorata rada, bilježi rast
prijava za nezakonito sklapanje ugovora na određeno vrijeme u
2018. godini.
Stoga poziva radnike i radnice da problem nezakonitog
zapošljavanje na određeno rješavaju ”prvenstveno sindikalnim
angažmanom, no i da dalje prijavljuju sumnju na takav prekršaj
Inspektoratu rada”.
Vrsta posla koju se obavlja uvelike utječe na
trajanje radnog vijeka (Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL)
Ono što je posebno teško jest gledati kako poslodavci doslovce
tjeraju starije radnike s tržišta rada. Odgovor države, koja
takvu praksu poslodavaca, ni ne pokušava promijeniti, a
istovremeno kažnjava te ljude bitno nižim mirovinama, jednostavno
je licemjeran, upozorava Brnardić: ”Zašto ne bismo na neki način
kažnjavali poslodavce koji sustavno potiču radnike na odlazak u
prijevremenu mirovinu – recimo dodatnim mirovinskim doprinosom
koji takav poslodavac mora platiti u mirovinski sustav?”
”Stopa sudjelovanja odraslih u cjeloživotnom učenju najniža nam
je u Europi – starijim radnicima moramo omogućiti da se
dokvalificiraju ili prekvalificiraju kako bi mogli ostati na
tržištu rada, a poslodavcima dati izravne poticaje za prilagodbu
radnih mjesta starijim radnicima. Sve u svemu, puno je mjera koje
se mogu i trebaju poduzeti kako bismo ljudima omogućili da odrade
puni radni vijek, što velika većina njih i želi, ali im društvo u
kojem žive to trenutno ne omogućuje”, naglašava Brnardić.
Poseban, a zapravo najveći problem leži pak u tome što većina
radnika ne razumije da su oni sami prva i nerijetko jedina linija
zaštite prava – ”da moraju biti informirani i dobro poznavati
sustav zaštite i unapređivanja prava da bi mehanizme mogli
koristiti – to je nešto u čemu nas naš obrazovni sustav potpuno
propušta educirati”, upozorava Brnardić i zaključuje: ”Jedino
radnici organizirani u sindikat mogu učinkovito braniti svoja
prava, kroz zastupanje interesa i kolektivno pregovaranje.
Neorganizirani radnici i radnice, kojih je sve više zbog
nestajanja velikih poduzeća, mijenjanja strukture gospodarstva i
ideje da je moguće za svoja prava braniti se sam ili sama,
prepušteni su dobroj volji poslodavca, a svi drugi mehanizmi
zaštite – sud, inspekcija – dostupni su im tek onda kad je
poslodavac njihova prava već odlučio povrijediti”.