“Eto, to ti je to! Tako mi živimo, tako mi provodimo noći i
večeri, šta ja znam, pričamo, uživamo. To je svjetlost koju mi
imamo, i s kojom mi raspolažemo. Dođe sedam sati navečer, ma
kakvi, zimi i prije, i onda dođe vrijeme spavanja”, rekao
je Pavao Trkulja paleći svijeću.
Pavao Trkulja, za prijatelje Pajo i njegova supruga
žive bez struje. U 21 stoljeću, oni su
prisiljeni živjeti uz svjetlost svijeća.
“Nema prozora u svijet što bi se reklo, nema informacije nikakve,
ne znaš što se događa, nemaš života, nemaš svjetla, zamisli da ti
dan nema sunca, kad nema sunca ne raste
ništa, tako i to, ubija”, rekao je Pajo.
“Desetak kilometara od Gline, kad siđete s glavne ceste, do
Trkulja se treba voziti još nekoliko
kilometara poljskim putem. Tamo se nalazi
Pajina obiteljska kuća, koja je prije rata imala struju. Tek
2016., Pajo je dočekao rješenje od HEP-a da će mu struja biti
uvedena. U ugovoru je pisalo u roku od 30 dana”, rekao je Pajo.
“Oni su sve napravili samo nisu doveli liniju. Posao nisu
odradili, i onda sam se ja počeo žaliti,
zašto sam ja dao pare. Uzeli ste mi pare, a niste napravili
posao. To isto da dođeš u dućan kupiti mlijeko, a ideš za godinu
dana po njega, a platio si ga”, rekao je Pajo.
Sve što je HEP tražio platio je prije
dvije godine, no struja nije došla.
“Koliko sam novaca potrošio ja ne mogu znati, ja znam da sam
platio tri hiljade ovaj razvod po kući i 7700 kuna priključak
koji sam morao platiti”, rekao je Pajo.
Njegov otac je 2004. predao zahtjev za ponovno
spajanje. Pa zatim Pajo ponovno 2007. Skoro pa deset
godina kasnije, 2016. dočekao je rješenje HEP-a da će mu struju
ukopčati. Pa opet ništa.
“Kuća je za vrijeme rata i poslije
rata devastirana, pokradena, porušena, to
sve sam ja sam radio da bi mogao živjeti. Kasnije 2008. mi dođe
ova žena, i mi smo se upoznali i počnemo zajedno. I sad daj mi
vodu, daj mi struju, daj mi put, ono ne da ti ništa”, rekao je
Pajo.
Kad je počeo rat Pajo je živio u
Sloveniji s prvom suprugom, okolnosti su se promijenile preko
noći, kaže, i život kakav je poznavao, ubrzo se raspao. Nije htio
ratovati i otišao je u Austriju. Nakon lutanja svijetom, odlučio
se vratiti svojoj kući.
“Ovdje sam rođen. Ne samo ja, nego i moj otac i njegov otac, i
prapradjed, tu smo mi preko 200 godina, ako ne i više”, rekao je
Pajo.
Prema Zakonu o obnovi, Pajo ne samo da je imao pravo na strujni
priključak, nego je, kao i svi koji su predali zahtjev prije
konca 2009., godine, imao pravo na taj priključak
besplatno.
“Ja čekam pune dvije godine što sam platio, a čekam deset godina
otkako sam podnio zahtjev, i meni je odmah rečeno, najmanje pet
godina ćeš čekati, jer kao nema novca, nema sredstava”, rekao je
Pajo.
Pajo nije jedini koji još uvijek nema
struju u ovom kraju. Prije godinu dana naša ekipa
je obišla nekoliko ljudi na području Gline koji nisu imali
struju. U obilazak nas je vodila zamjenica gradonačelnika Gline
koja im pokušava pomoći. I ovaj put je ponovno bila s nama.
“Od tih troje, jedna baka je umrla što smo je posjetili, čovjek
kod kojeg smo bili, njezin prijatelj, on još uvijek nema struju i
baka Ljuba kod koje smo bili ona je dobila solarne panele. To je
bila humanitarna pomoć. To je nakon objave članka, čovjek se
javio iz Paname i uplatio je baki Ljubi solarne panele”, rekla
je zamjenica gradonačelnika Gline Branka Bakšić
Mitić.
Nekoliko kilometara dalje od Gline prema općini Dvor živi Srđan.
Ima 25 godina, živi sam s ocem. U iščekivanju dolaska struje i
oni su dobili solarne panele iz
humanitarne pomoći.
“Prve godine je radilo, mogao je frižider da radi, a sad, radi,
bude svijetla navečer, ali ostalo ništa. Preko zime, kad je
magla, padne snijeg, ne može se ni telefon običan napuniti.
Možete zamisliti život 25-godišnjeg dečka bez struje, ne možeš ni
telefon da napuniš, navečer bez televizije, a kamoli što drugo”,
rekao je Srđan Tintor iz Vratnika.
Srđan pripada generaciji rođenoj krajem rata. Vratio se
u rodnu kuću svog oca želeći se
baviti uzgojem ovaca. Trenutno, imaju stado od 190 komada. Dok se
Srđan bavi poslovima oko kuće, otac je s većinom stada na ispaši.
“Mi od tih ovaca imamo samo janje, dok ljudi u Slavoniji se mogu
baviti sirarstvom i to je dosta
isplativije, samo što eto nas ta struja zeza, ne možemo bez toga
ništa. Obrazloženje je, ja sam bio par puta u Elektri u Dvoru,
zvao sam i Elektru Sisak, nema sredstava, čak sam ponudio i svoje
bandere da im dam i tako neki dio posla bih ja pomogao da se
odradi, ali uopće nismo dobili odgovor, osim da nema sredstava,
nema novca”, rekao je Srđan.
S jedne strane, do Općine Dvor udaljenost od struje je 700
metara, s druge 500 metara od mreže. I jedni i drugi mu kažu,
preskupo da bi tu struju razvlačili do Srđanove kuće.
“Oni kao govore, samo za jednu kuću im se ne isplati, a mi smo se
sve nadali kad smo ušli u Europsku uniju, bit će struje, nada je
uvijek živjela, ali sad u posljednje vrijeme baš je teško. Ako ne
dođe struja, ja, nažalost, tu ne vidim svoj ostatak
života. Kako će neka djevojka doći na selo i kako da ja
svoju porodicu osnivam tu bez struje. Teško je jako. To je jako
prljav posao, najgore je navečer kad uđete u kuću, pa morate veš
na ruke oprati, pa da se okupate trebate grijati vodu u loncu, to
je baš jako teško. Meso, imamo toliko janjaca i mesa, moramo
držati meso kod susjeda. Ja dok odem kod susdjeda po meso mogu
napraviti ručak”, rekao je Srđan.
Priključke riješila preko političkih stranaka
Prvi susjedi su na gotovo dva kilometra. Branka nam tumači
u širem kraju obitelji bez struje nisu
rijetkost.
“Mislim još pet na području grada Gline, dva na području općine
Gvozd i dva na području općine Dvor”, rekla je Branka kojoj su se
obratile sve obitelji.
“Vidjeli su preko društvenih mreža da
sam uspjela nešto riješiti. Znači dva priključka sam riješila
preko jedne političke stranke, organizacijom, udrugom, mojim
prijateljima iz Kanade, i dva solarna panela sam riješila preko
inicijative Ljudi za ljude. Ništa nije odradila država, to su sve
odradili ljudi. Ljudi su odradili svojim donacijama sve te
priključke”, rekla je zamjenica gradonačelnika Branka.
Među njima je i Daroslav Babić. Hrvatski
branitelj, koji je prije deset godina, odlučio kupiti kuću u ovom
kraju, i zamijeniti život u Zagrebu mirom u prirodi.
“Mi smo unutar tih pet godina, kada je još bio propis došli i
savjetovao mi je čovjek, interno njihov jedan da to riješim dok
se zakoni ne promijene. Mi smo odmah predali zahtjev, ovi iz
HEP-a su nam dali zadatak da obavimo
atest koji košta nekoliko tisuća kuna. Znači,
prihvatili su rješenje, ako mi trebamo prihvatiti atest, znači
zahtjev je prihvaćen, ne treba rješenje. To je rješenje samo po
sebi. Mi smo to napravili, i mislio sam ne smijem niti jednu
godinu propustit da imam pisani trag”, rekao je Daroslav iz
Gline.
Svake godine Daroslav im je pisao i odgovor je glasio, na popisu
ste za obnovu, ali niste došli na red. U međuvremenu je sam
ugradio solarne panele, koji su mu od slabe koristi. Naime, on
je srčani bolesnik koji da bi mogao
spavati treba koristiti aparat za disanje. No, taj aparat radi na
struju.
“Po zimi skoro ništa, ali mogu napuniti mobitel. Ništa to bogzna,
trebalo bi puno više, to je tek toliko da imam na silu. A aparatu
po zimi, isto ništa. I znate što je sad problem, taj aparat je u
najmu, oni mi ga nisu dali u trajno
vlasništvo. Sad kad pogledaju memorijsku karticu, oni će
reći, pa vi to ne upotrebljavate, mi ćemo vam to uzeti, kako da
ja njima kažem da ja to ne mogu upotrebljavati?! “, rekao je
Daroslav.
Svi ovi ljudi imaju pravo na struju jer su imali priključak i
prije rata. To im je jamčio Zakon o obnovi i Zakon o stambenom
zbrinjavanju. Radi se području na kojem mahom
žive povratnici nakon rata, a kojem su
i hrvatski i srpski premijer prošle godine obećali dovršetak
elektrifikacije. No, ovdje struju još nemaju niti Srbi niti
Hrvati.
Iz HEP-a odgovaraju:
‘Možemo dati informaciju da su za priključak korisnika iz
Gvozda osigurana sredstvate se trenutno
izvode radovi na niskonaponskoj mreži, nakon čega slijedi
priključenje.
Za ostala dva slučaja, na području Gline i Dvora, trenutno se
razmatraju tehničke mogućnosti za priključenje, s obzirom da se
radi o specifičnom trošku od gotovo
500 tisuća kuna po priključku’
Za uvođenje struje bez koje je život nezamisliv u 21. stoljeću u
HEP-u tvrde nema sredstava. Nije populizam, tumači nam Babić, no
vrijedi baciti oko na donacije i sponzorstva na HEP-ovim
stranicama na koje odlaze ogromni novci. U 2019., donacije u
iznosu preko dva milijuna kuna od
HEP-a je dobilo je 278 udruga, ustanova i organizacija civilnog
društva.
“Sad mi je žao što sam ovdje. Žao mi je što nisam ’91. otišao,
kao što sama imao već papire za Australiju. A znate zašto sam
ostao? Jer je počeo rat”, rekao je Daroslav.
Kopali rupe sami i sve platili, ali nije pomoglo
Rat je unazadio mnoge, razorio
domove i obitelji. Ipak, za većinu život ide dalje,
kakav god on bio. No, za ove ljude stoji. Oni su zapeli u nekim
davnim vremenima koja civilizacijski napredak kao da je
zaobišao. I čini se, kao da za to nikoga nije briga.
“Meni je samo žao da 23 godine nakon rata, nitko nije od
saborskih zastupnika nije dao prijedlog zakona da svi ljudi koji
su imali prije rata struju da ne moraju plaćati priključak, taj
priključak je oko tisuću eura i mnogima je problem platiti. Prije
rata su ti svi ljudi sjekli bandere u
svojim šumama, postavljali ih, sami kopali rupe, i platili
priključak. Sad ga moraju ponovno platiti”, rekla je zamjenica
gradonačelnika Branka.
Najtragičnije je da i oni koji su ga platili, struju još uvijek
ne dobivaju. Nemaju niti tekuću vodu, niti prilaznih puteva koji
su u pristojnom stanju. Da ironija bude
veća, Paji je Ured za socijalnu skrb dodijelio mjesečni bon od
200 kuna namijenjen plaćanju potrošnje električne energije.
“Ja kažem, dajte mi pare da kupujem svijeće,
da kupujem benzin za agregat, ali
nema, pare su otišle. Mislim, nisam ih koristio. To je četiri
godine, 12 mjeseci pa puta 200 kuna”, rekao je Pajo.
Ove ljude teško je uvjeriti da su ravnopravni građani Republike
Hrvatske. Političari ih posjete
u predizbornoj kampanji.
Obećaju im sve, na trenutak ih obasja nada. Kad izvori prođu, oni
doslovce opet utonu u mrak.