Romana je danas sretna i udana žena. U
Zagreb je došla iz malog mjesta pokraj Metkovića i počela graditi
karijeru modne dizajnerice. Njezini usponi i padovi uglavnom se
nisu ticali karijere koja joj je sasvim dobro išla.
“Jedanput sam rekla – dosta. Imala sam veliku reviju i pojavila
sam se u haljini jer sam se tako osjećala. Kad sam došla u
garderobu, rekla sam s užitkom – ovo je moj početak”,
govori Romana Taylor, transrodna žena.
Tako je prije četiri godine počela njezina tranzicija u ženu.
Jer Romana je rođena kao muškarac.
Trebala je biti vozač kamiona jer je, kao i svi drugi mladići iz
njezina mjesta, išla u školu za cestovni promet. Uz to, bila je
najstarije muško u obitelji, otac je umro, trebalo je pomoći
majci pa se zaposlila u tvornici azbesta. Tada je još
bila Roman.
“Prvi brzi vlak koji je bio moj spas išao je u 5.20 za Zagreb”,
govori Romana.
“Za sebe sam uvijek govorila u ženskom rodu”
Bila je u ranim dvadesetima, sama, u tijelu koje je osjećala
da joj ne pripada.
“Tko je tada znao za transrodnost? Kad dođete u pubertet, nastaju
pravi problemi. Kad vas počnu tući, maltretirati i nazivati
pederom… Ja sam za sebe uvijek govorila u ženskom rodu. Uvijek
je to bilo u pristuno, samo tajno. Ali ne možete tako
živjeti cijeli život”, govori Romana.
Romana se udala prije nekoliko mjeseci.
Prva je transrodna žena koja je to
učinila. Marko je od nje mlađi 18
godina.
“Živio sam u Americi i malo sam liberalnijeg svjetonazora.
Normalnije su mi takve stvari. Netko je ljevak, a netko dešnjak,
što je genima određeno. Netko se rodi u krivom tijelu. Svi su
ljudska bića, ako je čovjek dobar. To je dovoljno”,
govori Marko Taylor,
suprug Romane Taylor.
“Transrodnost nije hir. Nije ni moj izbor, nego je moj životni
put. Ja bih voljela da sam se rodila kao normalno biološko muško
s muškom psihom ili kao biološka žena. A ovako kad se rodite u
krivom tijelu, gdje vam je psiha ženska, imate nešto što ne
pripada vama i što nije dio vaše psihe”,
objašnjava Romana.
Najveći broj Hrvata spol mijenja u Beogradu
Godine 2016. Romana je promijenila
spol. Budući da operaciju nije mogla napraviti u Hrvatskoj,
oputovala je u Njemačku. No, najveći broj Hrvata zbog promjene
spola dolazi u beogradsku kliniku, njih čak desetak na godinu. Da
bi se ta operacija obavila, transrodnost mora potvrditi dvoje
psihijatara. Jedna od njih je Dragana
Dujčin koja se problemom rodno drukčijih osoba bavi
tridesetak godina.
“Kad osjećate da vas cipela koju nosite žulja, izujete se i
problem je riješen. Možete li zamisliti kako je to mučan i
tjeskoban osjećaj kada ne možete jasno dokučiti tko ste?
Ni u pubertetu kad ste mali, niti objasniti roditeljima
jer ste uplašeni, a vidite da je sve oko vas podijeljeno na muško
i žensko. Kako reći nekome da se ne pronalazite u svome spolu?”,
objašnjava psihijatrica Dragana
Dujčin.
U takvoj situaciji tijelo i mozak razvijaju se u različitim
smjerovima – laički objašnjava liječnica.
“Vidimo tek postnatalno što je do tada već sve utemeljeno –
hormoni djeluju i u mozgu i u tijelu, a ovdje se događa da
receptori jednostavno nisu usklađeni. Rodna drugačijost je
fenomen koji se može javiti u djetinjstvu i to može biti razvojni
fenomen. Tek u 3. ili 4. godini se formira jezgra rodnog
identiteta. U svijetu se takva djeca prate. Hoće li biti
prolaznog karaktera – jer neće sva djeca iz tog korpusa biti
transrodna kao rodna disforija”, nastavlja
psihijatrica Dujčin.
Tako rano počinje i Romanina priča.
“Igrala sam se lutkicama. Čitala ljubavne romane i pisala
ženske dnevnike”, govori Romana.
Svoj problem počinje rješavati mnogo godina kasnije – hormonalnom
terapijom. “Blokira se testosteron i muški spolni organ
više nema nikakvu funkciju. Kod transrodne žene toga pogotovo
nema. To su teški bolovi. Onda vidite da se mijenja. Koža postaje
nježnija… Što se tiče tijela, dobila sam dobre obline. Bila sam
najsretnija kad sam jednog ljeta dobila celulit na nogama”,
govori Romana.
“Iz muškog u žensko je estetski mnogo prihvatljivije”
Tek kada taj proces završi, na red dolazi operacija spola. U samo
nekoliko dana doktor Đorđević obavio
je dvije takve operacije. “Iz muškog u žensko estetski je
mnogo prihvatljivije jer ženske genitalije često imaju sve
atribute kao kod genetski rođenih djevojaka – izgleda gotovo
isto, i estetski i funkcionalno”, objašnjava
kirurg Miroslav Đorđević.
K njemu dolazi sve više žena koje su, u stvari,
muškarci. “Formiramo mali muški organ od postojećih ženskih
– nema razlike s muškim genitalijama – dobije savršen
izgled, ali je mali. No, jedan znatan broj transrodnih
muškaraca želi imati volumen muškog spolovila. Tako nešto
rezultat je višestrukih operacija, mogu biti i tri do
četiri zahvata jer moramo organ formirati ni iz čega. To su
veliki zahvati s mnogo većim brojem komplikacija i nisu još
idealno rješenje na današnjem stupnju medicine”, govori
kirurgĐorđević.
“Stvarno je pakao”
U njegovoj smo klinici imali dogovor s tek operiranom
pacijenticom iz Hrvatske, no ona se predomislila. Pristala
je Suzana iz Beograda. No, isto pod
skrivenim identitetom. Kaže, ne želi da itko zna, osim njezinih
najbližih, da je rođena kao muškarac.
“Stvarno je pakao. Svi te gledaju drugačije. Bila sam depresivna
i bez samopouzdanja. Rekla sam prvo mami. Ona i sestra su mi bile
najveća podrška”, govori Suzana, transrodna
žena.
Svoju je operaciju napravila u 22. godini.
“U meni je to izazvalo sreću. Sve što sam zamišljala počelo
se događati. Toliko da sam taj proces, čini mi se, prošla
bez stresa – sve mi je bilo normalno i postala sam ja – ja”,
govori Suzana.
I Romana je dugo čekala na taj
trenutak. No, nije imala podršku obitelji. Zbog toga što je
drugačija prošla je kaže kroz svašta. “Ljudi prolaze kroz
vas, ne vide vas, ne žele vam se javiti, a oni koji vas osuđuju
vas pretuku. Imala sam 21 fizički napad, a da ne govorim o
verbalnim napadima kojih je bilo bezbroj. U Hrvatskoj ugrožavam
ljude samim svojim postojanjem jer sam drugačija, a ljudi se
plaše nečeg različitog. Da se ponovno rodim sve bi isto prošla,
samo bi to napravila ranije, već sa 18 godina. NO rodila sam se u
krivo vreijeme”, govori Romana.
Tranzicija u koju je ušla prije četiri godine još nije završila.
Na hormonalnoj terapiji bit će do kraja života. Odlučila je
napraviti još neke estetske zahvate kako bi bila zadovoljnija.
“Sretna sam jer sam napokon slobodna. Izašla sam iz ropstva
vlastitog tijela u kojem sam bila 47 godina. Ovo je prvo
ljeto gdje ću se skinuti u badić i baciti u Jadransko more. To mi
je najveća sreća i najveća pobjeda”,
govori Romana.
Ne zna se koliko Hrvata je promijenilo spol
Na ljetovanje će sa suprugom. “Jako malo ljudi bi
preživjelo ono što je ona preživjela, a pritom ne da je ostala
samo živa, nego i normalna. Ima neku auru koja ne poboljšava
samo nju, nego i nas, a to pozitivno utječe i na ljude oko nas.
Netko mora pomicati granice. Sad smo to mi, sutra će to biti
netko drugi”, govori Marko.
Belgijska studija iz 2007. godine pokazuje da je transrodnih žena
1:12900, transrodnih muškaraca 1:33800. Slični su i podaci iz
Nizozemske.
Ovdje je riječ samo o operacijama, stvarni broj, pretpostavlja
se, još je veći. U Hrvatskoj se operacija spola ne može
napraviti. No, neki su to učinili vani. Koliko njih – ne zna se.
Ministarstvo uprave raspolaže podacima da je u posljednje 4
godine 89 ljudi promijenilo rod u osobnoj iskaznici. Prema zakonu
iz 2014. godine rod se, uz medicinsku dokumentaciju, može
promijeniti bez obzira na promjenu spolu.
