Tehnološke kompanije uvele su nas odavno u novi svijet, kojeg smo
tek posljednjih godina svjesniji. Pod time se misli na
narušenu nam privatnost u vidu prikupljanja
informacija koje ostavljamo korištenjem raznih proizvoda i
usluga, željeli to ili ne.
Reći će neki da je to cijena tih “besplatnih” proizvoda i usluga,
no sve su glasniji oni koji tvrde da ipak neke granice moraju
postojati. Stoga, sad kompanije koje određuju tehnološke trendove
ili se koriste tehnološkim rješenjima,
pristupaju korisnicima na lukaviji način.
Prije no krenu s “konzumiranjem” njihovih proizvoda ili usluga,
traže ih dopuštenje za to. Naravno, to dopuštenje popraćeno je
gomilom teksta, najčešće nerazumljivog laicima,
pa automatski ljudi kliknu na “prihvaćam” ili “dopusti”, što
naširoko otvara pristup našoj privatnosti.
Problem je što s tim prikupljenim informacijama kompanije
barataju na ne baš najjasnije objašnjen način, tako da su se
morale uključiti brojne vladine i nevladine institucije kako bi
nadgledale takve aktivnosti. Uostalom, Europska
unija uvela je Opću uredbu o zaštiti podataka (GDPR)
kako bi zaštitila korisnike bar donekle.