Nuklearka Krško jučer je privremeno
prestala s radom. Prije velikog remonta i zamjene
radioaktivnih gorivih ćelija, u pogonu koji na
godinu proizvede milijarde kilovatsati energije primili su
i Potragu.
Radit će do 2043., a zbog važnosti tog postrojenja za
Sloveniju u Ljubljani već sada planiraju i gradnju novog
bloka. Hrvatska je
suvlasnik nuklearke, iz nje podmiruje veliki
dio potrošnje pa je izgradnja novog bloka za Vladu prilično
zanimljiva ideja. No trenutačno je veći problem gdje s
radioaktivnim otpadom? Mještani Dvora i susjednih općina iz
BiH ne žele ga blizu sebe.
Ranojutarnje sunce obasjava tvornicu struje koja posljednjih
godinu i pol nije stala ni na sekundu. Nakon proizvedenih
šest milijardi kilovatsati električne energije, od jučer više
nije u pogonu. Radnici, među kojima je i mnogo
zaposlenika Đure Đakovića, rade
redoviti remont, modernizaciju i zamjenu dotrajalih dijelova.
Pogon je ugašen, ali pred zaposlenicima je ogroman posao kako
bi za mjesec dana nuklearna elektrana Krško nastavila
zadovoljavati petinu slovenskih i 16 posto hrvatskih
potreba za strujom.Do 2023. radioaktivni otpad mora
van
“Mi smo stabilni proizvođač električne energije. Elektrana
radi 24 sata 365 dana u godini, neovisno o vremenskim
prilikama i neovisno o tome je li dan ili noć. Radimo na
punoj snazi i time osiguravamo stabilnost elektroenergetske
mreže”, rekao je Mario Gluhak,
tehnički direktor NE Krško.
Mijenja se i ono najopasnije – radioaktivne
gorive ćelije. One se moraju negdje odložiti, a još
neko vrijeme odlagat će se u krugu elektrane. Sav nisko i
srednje radioaktivni otpad nastao od početka rada elektrane
nalazi se u niskoj, tamnoplavoj zgradi. Ne radi se o ogromnim
količinama otpada međutim, kapaciteti ovog
skladišta polako dolaze kraju. U Krškom na sve moguće načine
čine to da otpada bude čim manje.
“Šaljemo radioaktivni otpad na spaljivanje u spalionicu u
Švedskoj. To je postupak kojim se znatno smanji volumen.
Zatim komprimiramo određene vrste radioaktivnog otpada,
talimo metalni radioaktivni otpad. Sve što je dostupno, sva
tehnologija dostupna da se taj otpad minimalizira i da si
osiguramo čim duže vremena s postojećim skladišnim
kapacitetima”, nastavio je Gluhak.
Do 2023. radioaktivni otpad mora van. Slovenci će svoj dio,
kako se čini, deponirati u Vrbini u blizini nuklearke.
Hrvatska i Slovenija se tu razilaze i mi ćemo morati
potražiti svoje rješenje.
“Vrbina kao dugoročno odlagalište, pretpostavlja da se u
Vrbinu odloži samo otpad iz Krškog, dok RH u tom slučaju nema
rješenje za institucionalni otpad iz RH što bi značilo da
moramo pristupiti izgradnji dodatnog skladišta”, izjavio
je 30. rujna Tomislav Ćorić (HDZ),
ministar zaštite okoliša i energetike.
Emisija Potraga u veljači je prva doznala da
se vojarna Čerkezovac kod Dvora na
Uni, neposredno uz granicu s BiH, već počela prazniti.
Krenule su pripreme za budući prihvat radioaktivnog otpada, a
tada se ministru Ćoriću nisu svidjela pitanja
naše Danke Derifaj, koja je otkrila
priču.
DERIFAJ: “Ovo je zabilješka s pečatom i potpisom iz MORH-a,
piše vam, predmet; predaja vojnog skladišta Ministarstvu
zaštite okoliša i energetike.”
ĆORIĆ: I što još piše?
DERIFAJ: “…i tema sastanka realizacija uspostave Centra za
zbrinjavanje radioaktivnog otpada.”
ĆORIĆ: “Ja vas još jednom pitam, da li se na ovom sastanku
dogodila primopredaja?”
DERIFAJ: “Ja sad ne znam znamo li mi čitati? Što piše ovdje?”
ĆORIĆ: “Da, tema je bila primopredaja, ta primopredaja može
biti danas, može bit za šest mjeseci, može biti za šest
godina.”
Eto odjednom preokreta. Samo pola godine kasnije, Čerkezovac
ministar spominje kao pravu, konkretnu opciju za odlagalište.
“Pripreme za realizaciju odlaganja otpada na lokaciji
Čerkezovac od ovog trenutka idu dalje!”, rekao je Ćorić.
Svima je prva asocijacija – što ako
Uslijedit će duga i teška borba kako bi lokalne stanovnike s
ove, ali i druge strane Une, privolio da prigrle radioaktivni
otpad. U BiH su prosvjedi sve glasniji.
Otpor ne čudi jer na prvi spomen ne samo otpada, već i same
nuklearne elektrane, svima je prva asocijacija – što ako.
Najgori slučaj nalik onom iz Černobila ili Fukushime, uvijek
je moguć, koliko god nevjerojatan bio. U Krškom imaju jasne
protokole što treba učiniti u slučaju čak i najmanjeg
incidenta.
“Vježbe se organiziraju povremeno s institucijama na
nacionalnoj, ali i lokalnoj razini. To su lokalni, regijski i
centralni centri za obavještavanje javnosti. To je štab
civilne zaštite, to su uprave Slovenije i Hrvatske za
nuklearnu sigurnost. Znači, surađujemo sa svim institucijama
koje su uključene u takve situacije”, objasnio je Gluhak.
Financirali su i prvu pomoć u slučaju nezgode. Na tablete
kalijeva jodida imaju pravo svi mlađi od 40 godina koji žive
u krugu 10 kilometara od elektrane.
“Konzumacijom ne radioaktivnoga joda se u štitnjači spriječi
taloženje radioaktivnog joda koji bi se nakon nesreće u
nuklearnoj elektrani počeo gomilati u štitnjači. Ne
radioaktivni jod konzumiramo prije, kako se u štitnjači ne bi
nagomilali radioaktivni izotopi”, objasnila
je Alenka Koritnik Dular, vlasnica
ljekarne u Krškom.
Slovenija barem povremeno stanovnike informira o tome što
moraju činiti u slučaju nesreće. A ljudi, okupljeni
svakodnevnim stvarima, već su zaboravili da im je elektrana
prvi susjed.
Namjerava li Hrvatska biti partner sa
Slovenijom?
Za utjehu svima je što je Krško prema svim
mjerenjima jedna od najsigurnijih
nuklearki na svijetu. No, sjećanja na Fukushimu
još su uvijek svježa. Tada se radioaktivnost proširila ne 10,
već 25 kilometara od nuklearke. Više nego dovoljno da prijeđe
granicu s Hrvatskom. Nakon tog incidenta 2011. godine, u
Europskoj uniji počela je tendencija polaganog napuštanja
nuklearnih elektrana, prije svih kod Njemačke. Međutim, još
uvijek se u 14 zemalja Unije nalazi čak 134 reaktora, najviše
u Francuskoj. Proizvode četvrtinu struje potrebne Uniji.
Grade se i nove nuklearke. Naši susjedi Mađari 20. lipnja su
krenuli s gradnjom elektrane Paks 2, pored već postojeće kod
grada Paksa. Osamdesetak kilometara od hrvatske granice
i 110 kilometara od Osijeka. I slovenski stav je
prilično jasan: nama nuklearka treba. Zato je njihov
premijer Marjan Šarec ljetos rekao
da razmišljaju dugoročno. Dalje od 2043. jer bez nuklearke
Slovenija ne može imati energetsku neovisnost.
Drugi blok, jači od postojećeg, gradio bi se također u
Krškom, 15-ak kilometara od granice s Hrvatskom. Logično je
pitanje namjerava li Hrvatska i u tom projektu biti partner
sa Slovenijom.
“Republika Hrvatska treba biti zainteresirana za svaki novi
megavat električne energije. Naša energetska strategije u
smjeru poticanja obnavljanja ide u tom smjeru. Tako da ako
druga stana predloži partnerstvo na tu temu, o tome treba
promisliti”, rekao je Ćorić.
Sadašnja hrvatska strategija ne predviđa nastavak nuklearnog
puta nakon što Krško stane s radom. No, ništa nije uklesano u
kamenu, što sugerira i odgovor koji nam je poslao HEP: “HEP
kao najsnažnija energetska grupacija u regiji sukladno svojim
strateškim ciljevima kontinuirano promatra poslovno okruženje
i analizira prilike za ulaganja u Republici Hrvatskoj, ali i
susjednim zemljama”.
Davor Grgić, stručnjak za energetiku sa
zagrebačkog FER-a, smatra kako bismo trebali ozbiljnije
razmotriti partnerstvo sa Slovencima ili Mađarima.
“Ni tu se nismo definitivno izjasnili, iako su preliminarni
kontakti bili. To je svakako jedna od mogućnosti. Ako
govorimo o energy miksu, ako želimo da su ti izvori
diverzitetni, onda je nuklearna energija jedini
diverzificirani izvor koji ne emitira CO2. Njena osnovna
prednost je veća energetska gustoća i to što ne ovisimo o
hiru prirode i vremena”, objasnio je Grgić, sa Zavoda za
visoki napon i energetiku na FER-u.
Nuklearke osim očitih problema s potencijalnom opasnosti i
radioaktivnim otpadom imaju još jedan problem, riječ je o
skupim investicijama. Obnovljivi izvori su danas jeftiniji
nego prije desetak godina i ne zahtijevaju tako veliku
investiciju kao što je gradnja jedne velike nuklearke. Ali i
vjetroelektrane i hidroelektrane i one solarne imaju vidljiv
nedostatak.
“Obnovljivim izvorima mi dijelom svoj problem iznosimo u
okoliš zato što je gustoća energije mala i treba nam velika
površina. Onda postoji još jedan problem. Ne postoji jedan
energetski izvor koji rješava sve probleme. Ako želimo
napojiti Zagreba na taj način, teško je to izvesti. Ne znam
kako bi trebalo izgledati to fotonaponsko polje ili
vjetropark koji bi to napravio. Ako bi trebali pokriti
potreba nekog izoliranijeg dijela zemlje, to je smisleno”,
kazao je Grgić.
Plaćati milijarde kuna za uvoz struje najgora
opcija
“Činjenica je da ako želimo smanjiti utjecaj na okoliš,
moramo razmišljati o izvorima električne energije koji ne
utječu na ispuste stakleničkih plinova. Nuklearna energija
svakako je jedan takav izvor i u kombinaciji s obnovljivim
izvorima energije možemo osigurati dugoročnu stabilnost
elektroenergetske mreže i s druge strane manji utjecaj na
klimu”, objasnio je Gluhak.
Dalekovodi, koji iz Krškog vode prema Hrvatskoj, električnu
energiju provode pouzdano i ona je dostupna uvijek kad nam
treba. To je jedino što se nije promijenilo otkad je prije 45
godina Josip Broz Tito postavio kamen temeljac jedne
nuklearne elektrane u Jugoslaviji. Vrijeme jako brzo leti,
ali još brže raste potreba modernog čovjeka za električnom
energijom. Treba napojiti sve te klima uređaje, treba
napuniti sve te silne baterije mobitela i baterije za
električne automobile i jasno je kako su potrebni novi izvori
energije. Prema procjenama energetskog instituta. Hrvatskoj
će do 2050., dakle 7 godina nakon što Krško prestane s radom,
trebati 55% više energije nego danas. Energija se treba
osigurati bez obzira na to koji izvori bili.
Jer najgora opcija za jednu malu zemlju bila bi plaćati
milijarde kuna za uvoz struje koju bi nam proizvodio netko
drugi.