U Puli je u četvrtak obilježen Svjetski dan
beskućnika. Iako točnih podataka za Hrvatsku nema,
procjenjuje se da je oko 12.000 naših
sugrađana pogođeno ovim teškim ezgistencijalnim problemom.
Prihvatilišta i prenoćišta postoje u svim većim gradovima, no
njihovi ukupni kapaciteti dovoljni su za manje od
pet posto potreba.
U centru jednog od najbogatijih hrvatskih gradova osvanule su u
četvrtak slike krajnjeg siromaštva. Pulska izložba upozorava na
rast broja takozvanih nevidljivih
beskućnika. Osoba koje žive bez struje, vode i osnovnih
životnih uvjeta.
“Sve je veći broj ljudi koji žive u tim neadekvatnim uvjetima za
koje nažalost jako malo nas zna da postoje jer oni nigdje nisu
evidentirani”, rekla je Helena
Babić, voditeljica pulskog Prihvatilišta za
beskućnike.
Beskućnici nisu samo ljudi s margine društva, kako ih često
zamišljamo.
“To je tanka jedna granica između normalnog života i života gdje
netko drugi treba o tebi, o meni, o nama voditi brigu. Tako da
nisam ni u snu sanjao da ću završiti kao beskućnik”,
kaže bivši korisnik Prihvatilišta za beskućnike u
Puli Josip Kardaš.
Drago Lelas, predstavnik Hrvatske mreže za
beskućnike, ističe da veći broj beskućnika “potječe iz nekakvih
normalnih sredina, imali su normalan život. Jednostavno stjecajem
različitih životnih okolnosti završili su na ulici”.
Hrvatska prihvatilišta pokrivaju manje od 5 posto potreba
Dogodilo se to i Josipu
Kvesiću, električaru koji je
donedavno imao uobičajen život.
“Zbog zdravstvenih problema dobio sam otkaz. Otišao sam triput na
bolovanje, nakon toga – noga”, rekao je Josip, također bivši
korisnik Prihvatilišta za beskućnike u Puli.
Izgubio je stan i danas živi od socijalne pomoći i potpore Grada
Pule.
“Kad platim stanarinu, ostane mi za život 150 kuna. A za ostalo
mi pomaže prodaja
časopisa ‘Ulične svjetiljke’ i to
mi je jedini prihod za sada”, priča Josip.
Da nije bilo doma za beskućnike, tvrdi, danas ne bi bio živ. No
hrvatska prihvatilišta pokrivaju manje od 5 posto potreba.
“Hrvatskoj je potrebna Strategija o prevenciji beskućništva.
Svakome gradu je potrebna bolja stambena politika”, naglasio je
Lelas.
Među najvećim problemima ističu apsurd da s gubitkom prebivališta
građani gube osobnu iskaznicu i zdravstveno osiguranje te postaju
sustavu potpuno nevidljivi. Ako se pak prijave u prihvatilište,
ukida im se minimalna naknada pa stoga često radije ostaju na
ulici.