Vukovarci i Vukovarke u
neizmjernoj tuzi proživljavaju ove dane. Nijedan
mjesec im nije lak, ali studeni otvara duboke i
bolne rane. To je doba godine posebno teško i za
sve one koji su u obrani Vukovara izgubili najmilije. Mnogi
od njih nemaju čak ni mjesto na koje bi voljenima mogli
odnijeti barem cvijet.
Tijekom gotovo tromjesečne opsade Vukovara stradalo je 2717
hrvatskih branitelja i civila, a grad je gotovo sravnjen sa
zemljom. Nakon gotovo tromjesečne vojne opsade obrana grada
slomljena je 18. studenoga 1991. godine.
U srpske koncentracijske logore odvedeno je oko 7000
zarobljenih hrvatskih branitelja i civila, a iz grada je
prognano oko 22.000 Hrvata i građana drugih
nacionalnosti.
Mnogim zarobljenima izgubio se svaki trag, ali njihove
obitelji i prijatelji i dalje ih traže. Kako godine prolaze,
nade je sve manje, ali i dalje postoji.
Već 28 godina, gotovo tri desetljeća, za neke i pola života,
za neke cijeli život, prošlo je
otkad Zoran i njegova
kći Marija Brekalo ne znaju gdje
je Sabina Brekalo, Zoranova majka i
Marijina baka.
Zoran i Sabina Brekalo (Obitelj Brekalo)
Sabina je bila jedna od kuharica koja
se brinula o obrocima za ljude u Borovo Commerceu, a nakon
pada Vukovara njezina je sudbina nepoznata. Dragovoljac,
branitelj Vukovara i Vukovarac sa zagrebačkom adresom
Zoran, za
RTL je kazao da teško podnosi tu činjenicu: ”Za
mamu ja ni danas ne znam gdje je. Ja upalim svijeću, ali
znate, ne mogu reći – to je grob moje majke. Ne bi tako
trebalo biti. A moja mama nije nestala, moja mama je mučena i
ubijena u Borovu Selu, bačena je u Dunav. I dan danas nakon
28 godina, država i pravosuđe ne kažu tko je, što je …”
Zoranov otac Božo prošao je logore u Stajićevu i Nišu, a u
Zagrebu je umro sa 66 godina ne dočekavši da
pronađe voljenu suprugu. Zoran je kao i većina
branitelja, bio u 204. vukovarskoj brigadi i dok se još
moglo, nekoliko je puta majku htio izvesti iz grada, ali
nije uspio.
Suprugu i dijete Zoran je uspio izvesti iz grada, a njegova
kći Marija baki Sabini, kojoj jako nalikuje,
napisala je prije nekoliko godina dirljivo pismo u kojem
zahvaljuje baki jer je hrabro odlučila ostati u svome
gradu i ne predati se, a jednoga dana tamo gore,
visoko na nebu, vjeruje Marija, srest će se baka i
unuka, onako kako treba i kako je i trebalo biti.
Marija Brekalo
Draga moja bako, nema te već 25 godina. Tih 25 godina moj
tata živi bez tebe, svoje majke. I boli ga, osjetim i vidim
da ga iznimno boli. Nedostaješ mu kao i svakome djetetu koje
rano ostane bez svoje majke, samo što on to onako tipično
vojnički i bez izravnog pokazivanja osjećaja podnosi. Stalno
gledam u jedinu sliku iz Vukovara koja mu je ostala s tobom,
sliku iz njegova djetinjstva kada se sve činilo dobro, kada
nije bilo ni naznake boli i patnji koja će za nekoliko godina
nastupiti. Joj, bako, da sam te barem mogla držati za ruku
kada te jako boljelo, kada su bili grubi prema tebi. Tako sam
žalosna zbog svega što si na kraju svojega nedužnog života
prošla. Žalosna sam jer ti danas nemam gdje zapaliti svijeću.
Žalosna sam što te nisam upoznala, što ti nikada nisam mogla
dati poljubac i snažno te zagrliti. Žalosna sam i nedostaješ
mi. Nedostaje mi moja hrabra baka Sabina s kojom bih radila
kolače, provodila praznike i blagdane u toplome domu kao što
su sva djeca radila sa svojim bakama. Svi govore da si bila
iznimna osoba, uvijek spremna pomoći. Kažu mi da nalikujem na
tebe, da imamo isti osmijeh. Obećavam ti, bako, nosit ću taj
”naš” osmijeh na licu zauvijek! Neću dopustiti da ga bilo
tko ugasi onako kako je ugašen tvoj vrijedni život. Obećavam
ti!
Još ti jednu stvar, bako, želim reći. Hvala ti! Hvala ti
za svu žrtvu koju si prošla da bih ja danas živjela mirno i
uživala u svemu što imam. Hvala ti što si bila heroj i hrabro
odlučila ostati u svome gradu. Odlučila si ne predati se.
Hvala ti što si čuvala svoj dom da ga ne uzmu oni kojima taj
isti dom ne pripada. Nije pripadao tada i obećavam ti, bako,
neće nikada! Hvala ti za sve! Vidimo se jednoga dana tamo
gore, visoko na nebu!