Ima ih oko 45 tisuća. Da bi zaradili plaću rade uglavnom teške
fizičke poslove. A ona iznosi točno u lipu – 3439 kuna i 80 lipa,
što je 2752 kune neto.
više prima Danica Gregurić iz
Mačkovca kod Čakovca koja već 36 godina živi na
minimalcu.
Naknada koju naši ljudi dobivaju za pošten rad je sramotno mala i
među najnižima je Europskoj uniji. Zato smo otišli smo do Sabora
u kojem zastupnici dobivaju najmanje 15-ak tisuća kuna. No, na
njihovu sramotu, iako su lani čak izglasali povećanje minimalca
za 130 kuna – većina ne zna koliko on iznosi. A kamoli kako
bi živjeli s njim.
Danica radi za 16 kuna po satu u tvornici
tekstila Čateks u Čakovcu, a iz tvornice tekstila u
rodne Mačkovce svaki dan se vraća biciklom, jer auta nema. Većinu
vremena u svojih 36 godina staža odradila je na minimalcu, a
danas joj je plaća 2760 kuna. Osam kuna više od zakonom
zajamčene minimalne plaće.
Pitali smo ju koliko joj traje plaća, na što nam je ona
odgovorila: “Kako kad. Kad rastegneš cijeli mjesec. Recimo,
platiš ono što treba, recimo čekovi su prvi, to se plaća, to ne
mreš ostavit, jer onda posle je puno puno više i onda kaj
ostane? Niš do plaće niš. Ništa”.
Danica, vidi se već i na prvi pogled nije tipična radnica na
minimalcu, ali je jedna o rijetkih koja se usudi o tome pričati.
Barem pred kamerom.
“Zakaj bi me bilo sram reći kolko ja zaslužim. Zakaj. Nemam tu
srama, pa ja se mislim da, ja morem već zaslužiti kaj znam
delati i sve, ja morem već. Ali tolko dobim Nemrem si pomoći. Ja
da sam deset godina mlađa ne bi bila tu. Ne bi bila tu”.
Danica živi u velikoj kući s okućnicom i vrtom. No, to je kuća
koju su sagradili njeni roditelji zajedničkim radom u samo dvije
godine – ali u Njemačkoj. I njena majka Mirjana ondje je radila
za najnižu plaću.
“Djecu smo ostavili doma i u dvije godine smo zaradili da smo
kuću podigli”, rekla nam je Mirjana
Kolar i dodala kako
danasživi od suprugove mirovine.
I dok njena kćer već 36 godina radi za plaću od koje ne može
pokriti ni svoje mjesečne troškove, Mirjana je od njemačkog
minimalca 70ih godina prošlog stoljeća ondje najnormalnije
živjela sa svojim suprugom, ne dirajući njegovu plaću – koja je
sva išla za kuću.
“Moj suprug je imao 2500 maraka, a ja sam imela 900 maraka i to
nam je dosta bilo kaj smo stan imali da platimo, i auto smo
imali i to nam je dosta bilo i deci još doma nekaj poslali i
tak”, kaže Mirjana.
U Hrvatskoj se, od minimalca danas teško živi, reći će vam svaki
saborski zastupnik, iako rijetko koji od njih zna koliko
minimalna zajamčena plaća iznosi i koliko ljudi tako živi.
“Minimalna plaća u Hrvatskoj je negdje oko 4 tisuće kuna, pa evo
mogu kazati da zaista ima ljudi i u državnoj upravi koji priimaju
manje od minimalne plaće”, govori nam ministar
uprave Lovro Kuščević.
No mi smo mu pojasnili kako je minimalna plaća ipak
nešto niža te da iznosi 2752 kune, a na naše pitanje biste
li vi mogli s toliko izdržati mjesec? Kušćević odgovara: “Dobro
vi ste govorili o netto iznosu, ja sam govorio o netto iznosu.
Čujte ako bih morao, onda bi izdržao, međutim interesantna je
stvar da među sto najplaćenijih ljudi u državnoj upravi uopće
nema ministara. Znači među sto najvećih plaća – ministara nema”.
Pokušali smo o toj temi razgovarati i sa saborskim
zastupnikom Ivanom Šukerom koji je
uspio pobjeći od naših kamera. A za razgovor nije pretjerano
bio raspoložen ni Zlatko
Hasanbegović koji je samo kratko prokomentirao kako
su se plaće “nešto simbolički povećale za sto kuna”, te
dodao kako u svakom slučaju to nije dovoljno
“Ja mislim da se to uvijek kreće oko 2500 kn – 2600, ali ja
mislim da je to roblje”, rekao nam je Miro
Bulj.
Iako ne znaju svi točan iznos minimalne plaće, oko jednoga se
slažu, a to je da je taj iznos premalen te da se od toga ne može
živiti.
“Ne želim uopće ulazit u te stvari, oni su sad u nevolji, kad bi
ja bio u takvoj nevolji, a vidim da nitko ništa ne rješava, onda
bi morao svoju obitelj zaštiti, morao bi se dodatno angažirati,
bez obzira što sam osam sati radio”, rekao nam
je Ivan Lovrinović.
“Ja sam prošo to! Ja sam bio na ulici sa 350 dolara, ja sam sedam
mjeseci živio u rovu u Zaljevskom ratu, u šatoru sam živio. Bio
sam na minus 56 do plus 44. Gledajte, problem je taj gdje mi
također razmažujemo djecu koji neće radit”,
zaključuje Željko Glasnović.
“Ne bi prihvatio takav izazov i svakom sugeriram da traži
bolje radno mjesto i kvalitetnije”, rekao nam
je Silvano Hrelja.
No boljih i kvalitetnijih radnih mjesta za 76 tisuća radnika
koliko se procjenjuje da ih u Hrvatskoj ima, iako ih je prema
službenim podacima nešto više od 45 tisuća – nema.
Zna to dobro Vinko Josip, koji preko
tridest godina radi u Čateksu.
“Nemaju izbora, moraju raditi može raditi ili ne mora raditi,
nema tu druge, jel, a živjeti se treba”, kaže Josip.
Petnaest je sati i Vinko je upravo završio zadnje “šarafljenje”
za taj dan. Radni dan je gotov, no rijetki pristaju pričati s
nama, iako bi o minimalcu sigurno mogli ispričati puno više od
onih koji se u Saboru i Vladi bore za njihova prava.
“E, pa to bi im trebalo staviti par mjeseci, neka oni pokušaju
živjeti na minimalcu. Jer mislim da oni ne znaju šta znači s 2700
kuna preživjeti, oni to ne razumiju”, kaže nam Đurđa
Kovačić također radnica u Čateksu.
Kao mnogima od njih i Danici je zemlja izvor života, ipak, kao
radnica Čateksa, dioničarka, poput svojih ostalih kolega,
nadala se da će u ovo vrijeme pred mirovinu – imati nešto od
udjela u firmi.
“Pet godina sam plaćala i isplatila 12 tisuća maraka. U ono doba
Juge. 12 tisuća maraka, a onda poslije pet godina 130 kuna svaki
mjesec. Znači imam negdje oko 280 i nešto dionica i od toga danas
nemam ništa”, požalila nam se Danica.
Lani, pred Božić, Vlada je odlučila radnicima na minimalcu
povećati standard za 131 kunu neto svaki mjesec.
Danica se već naslušala takvih obećanja – no ne bude joj neku
nadu: “Nada? Ne znam, s takvim plaćama, nada baš.. ne znam, to
kaj nam država diže minimalac, a firma ništa… ne znam”.
Zašto poslodavci ne uspijevaju podići plaće radnicima, teško je
doći do odgovora, a i do odgovornih.
Poštovana, obaviještavam vas da nismo u mogućnosti odobriti
snimanje unutar pogona čateksa, zbog prirode posla koji se odvija
unutar pogona, a politika tvrtke je da ne dajemo izjave u
javnost, bez da znamo o čemu se radi odnosno koja je tema (temu
smo inače najavili) Također u ovom trenutku sam i fizički
spriječen, jer sam na sjednici.
Danica bi podigla minimalac barem na tri pol tisuće kuna, što je
poprilično skromno u odnosu na planove političara, koji tvrde,
minimalac bi trebao biti barem pet tisuća kuna. Ali kako?
“Ja kao pojedinac sam tu nemoćan. Mislim da Vlada treba
napraviti neke korake i jednostavno podići minimalac na oko pet
tisuća kuna, kaže nam Branimir Glavaš.
Slaže se i Hasanbegović da je to je pitanje od milijun dolara
koje se ne traži, kako kaže, samo u Vladi.
A mladi odgovor na to pitanje uglavnom traže vani – trbuhom za
kruhom.
Minimalac od pet tisuća kuna bilo bi rješenje za ostanak mladih u
Hrvatskoj, kaže i ekonomski analitičar Drago
Jakovčević.
“Riječ je o 80 tisuća ljudi, koji danas primaju minimalac . Oni
koji su ugroženi, i stvarno to dokažu svojim bilancama, njima bi
država mogla pomoć da nastave tu djelatnost”, dodaje Jakovčević
No naši tekstilci od države malo očekuju.
Budnicom su Vladi i Saboru isto došli poručiti i ostali
sindikalisti uoči prvog svibnja i rasprave o mirovinskoj reformi
koja predviđa rad do šezdeset i sedme, ukidanje beneficiranog
staža mnogim zanimanjima, i penaliziranje prijevremene mirovine.
Đurđa, Danica, Mladen i Vinko do mirovine sitno broje i ne nadaju
se boljim uvjetima za svog radnog vijeka, no kažu, minimalac nas
je u konačnici uništio.
“Treba jednostavno odrediti da jedan šivač nema plaću kao i
čistačica, da to treba biti veće i stvoriti uvjete poslodavcima
da to mogu platiti, mi na žalost u Hrvatskoj imamo poslodavce
koji to ne mogu isplatit, a imamo i onih koji mogu, ali to ne
žele”, rekao nam je Nenad Leček,
predsjednik sindikata tekstila, obuće, kože i gume.
Danica za svog poslodavca vjeruje da ne može isplatiti, pa je
naučila živjeti skromno.
“Kad si skoman onda se može, a kad nisi skroman onda je teško”,
dodaje Danica.
Teško je i kad se navikneš, reći će neki saborski zastupnici.
Pitali smo Branimira Glavaša bi li prihvatio izazov
nekih američkih političara i pokušao preživjeti mjesec na
minimalnoj plaći?
“Pa ja mislim da je to nemoguće. Da je to nemoguće, naročito ako
čovjek živi u puno, puno boljim uvjetima, godinama”.
Ali 76 tisuća ljudi živi tako svaki dan.
“Ja to razumijem, mogu se složiti s time da su tim ljudima možda
potrebe malo manje od onih koji imaju više, jer su na to
navikli”.
Jer, navika je “vraška” stvar.
Dok su jedni naviknuli provoditi čak 64 ljetna dana godišnjeg
odmora, bez vikenda – uz plaću od prosječno 15 tisuća kuna,
drugi su naviknuli na more – na jedan dan i to :
“Autobusom. Jedamput godišnje. Imam prijateljicu koja je isto
tako na minimalcu, platimo si sto, sto dvadeset kuna i idemo na
more, ujutro dođemo, navečer se vraćamo. Kupamo se, i dođemo
doma. I to je to”, opisuje nam Danica svoje ljetovanje.
Za taj užitak provede cijeli jedan radni dan u autobusu, radni
dan u kojem zaradi 128 kuna, toliko ne iznosi ni zakonom
propisana dnevnica, no Đurđa, Mladen, Vinko i Danica ionako ne
odlaze na službena putovanja, za razliku od onih koji, boreći se
za njihova prava, često moraju na put. Na račun države.
I zato poruke koje se često čuju o današnjem danu, da je rad
podcijenjen, očito ne stoji – rad se nekima itekako isplati, a
Danica, Vinko, Mladen i Đurđa su se na ovakav život ionako već
naviknuli.