Vlada Andreja Plenkovića prošle je godine objavila kako je
vjerskim zajednicama od 2014. do 2016.
godine isplaćeno 1,123 milijarde kuna, a od
toga 1,066 milijardi na račun Katoličke
crkve iako se pretpostavlja da je iznos, zapravo,
puno veći.
Što su, dakle, okupljeni na prosvjedu za raskid Vatikanskih
ugovora htjeli? Inače, ugovori reguliraju suradnju države i Crkve
u području obrazovanja i kulture, dušobrižništva civila i vojske
te gospodarskih i pravnih pitanja. Nitko, dakle, ne može znati
koliko oni stvarno koštaju Hrvatsku jer za razliku od ostalih
udruga, ustanova i organizacija, Crkva nije dužna državi
podnositi financijska izvješća, javlja Deutsche
Welle.
Također, nije podložna kontroli trošenja javnog novca, a o
izdavanju računa za njihove usluge ne treba ni govoriti. Naravno,
nisu voljni niti sami, kako bi pokazali svoju transparentnost,
otkriti koliko zapravo dobivaju i od kuda, te na što sve troše.
“Neki podaci o financiranju Crkve dostupni su iz proračuna.
Naprimjer, to je direktna dotacija Hrvatskoj biskupskoj
konferenciji za Međunarodni ugovor o gospodarskim pitanjima, koji
se vodi pod šifrom A539026 i lani je iznosio 300 milijuna kuna, a
ovisi o broju župa, nad čime Vlada nema nikakvu ovlast, te
kretanju prosječne bruto plaće”, rekla je Ana Benačić koja je za
portal Lupiga istražila problem.
Prema ugovorima, država mora HBK plaćati dvije prosječne bruto
plaće u Hrvatskoj pomnožene s brojem župa, a broj župa samostalno
određuje Crkva. Tako se, tvrdi saborski
zastupnik Goran Beus Richembergh, događa da
na otocima s dva župnika bude i devet župa. Druga značajna
stavka, koju treba dodati na ovu milijardu koju je priznala
Vlada, plaće su vjeroučitelja. Plaća ih
Ministarstvo obrazovanja, a
raspoređuje ih i bira Crkva.
Ostali podaci su razasuti po raznim
stavkama proračuna, ili se uopće ne navode jer ih
dobrano skrivaju. Ministarstvo kulture, primjerice, objavljuje
sve uplate za održavanje nekretnina, spomenika kulture. No kada
je u pitanju vjerojatno i najznačajnija stavka, ona o povratu
imovine nacionalizirane nakon Drugog svjetskog rata, podaci su
nedostupni.
“Iako je moguće saznati koliki je iznos uplaćen u novcu,
Ministarstvo pravosuđa kao drugostupanjsko tijelo uskraćuje
podatke o pravomoćnim odlukama u slučajevima povrata nekretnina u
naturi, tvrdeći da nije dužno prikupljati takvu vrstu podataka.
Ono što znamo jest da Crkva ne pristaje na umanjenje vrijednosti
nekretnina u povratu, u skladu sa Zakonom o naknadi za imovinu
oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine i traži
da se povrat ostvari u tržišnim cijenama”, istaknula je
Benačić za
DW.
Crkva jednostavno tumači da nije podložna Zakonu o pravu na
pristup informacijama, a za dobivanje barem približne slike
koliko nas košta, moralo bi se pročešljati proračune svih
regionalnih lokalnih samouprava te javnih poduzeća. No ni to ne
bi bilo od velike pomoći.
“U prikrivanju stvarnog stanja im administrativno pomaže
činjenica da je u Hrvatskoj registrirano više od dvije tisuće
pravnih osoba, kojima je osnivač ista ta Katolička crkva”, ističe
Benačić, a kao najbanalniji primjer navodi Zagreb.
“Kanali financiranje obično teku od mjesnih odbora, koji
svoja sredstva za popravke na školama i pločnicima koriste za
financiranje obnova dvorana samostana i to samo nekoliko mjeseci
nakon njihovog otvaranja. Grad je također financirao pomicanje
jednog metalnog križa u vlasništvu Nadbiskupije s hipodroma na
obalu Save, i tih par stotina metara koštalo je građane više od
pola milijuna kuna bez PDV-a”, kaže.
Prema najsiromašnijoj procjeni novinarke,
dakle bez dotacija iz javnih poduzeća, lokalnih i regionalnih
proračuna, povrata imovine u nekretninama, subvencioniranih
kredita HBOR-a i nepravilnih iznosa koji tijekom godine znaju
‘kapnuti’ iz proračunskih zaliha, Crkva Hrvatsku
stoji 650 milijuna svake godine.
Iz podataka koje je sama Crkva obavila o potrošnji novca iz
proračuna (vođenih samo pod šifrom A539026) vidljivo je da 52
posto godišnje odlazi na gradnju i održavanje nekretnina; na
uzdržavanje klera odlazi oko 35
posto, dok samo oko 11 posto tih sredstava svake godine odlazi na
karitativne djelatnosti. Koliko je tih 11 posto
malo najbolje pokazuje Italija.
Argument kako su ‘u Hrvatskoj katolici većina pa je normalno da
plaćamo Crkvu’, zvučao bi smiješno susjedima s druge strane
Jadrana. U domovini velike većine papa, i svakako najkatoličkije
države, građani sami određuju hoće li dati novac crkvi. Nakon
revizije ‘Mussolinijevih’ lateranskih sporazuma 1984. godine,
uveden je mandatni porez, popularno nazvan otto per mille
(8×1000).
Prema talijanskom modelu, građani svake godine na svojim poreznim
prijavama biraju hoće li tih osam promila godišnjeg poreza dati
Crkvi ili žele da taj novac troši država u humanitarne svrhe;
građani koji se ne izjasne daju svojih osam promila prema omjeru
onih koji su izabrali.
Otkako je uveden takav sustav, crkva u Italiji je postala
drastično transparentnija, ali se impresivno bacila na
marketing, uvjeravajući kako će novac koji građani daju njima
otići za humanitarne misije. Još dalje su otišle Njemačka i
Austrija koje imaju vjerski porez, odnosno crkve se financiraju
samo od onih građana koji na to pristanu.
U Njemačkoj porez moraju plaćati svi kršteni, zaposleni građani i
on iznosi visokih osam do devet posto godišnjeg poreza na
dohodak. Ako ga ne plaćaju, ne mogu primati sakramente. I da,
država zadržava tri posto prikupljenog vjerskog poreza kao
naknadu za skupljanje poreza.
U Austriji je vjerski porez puno manji, svega jedan posto, a
država uglavnom ne želi imati nikakve veze s njime pa ga crkva
mora i sama skupljati. Osim što crkva potroši 15 posto na samo
skupljanje, zemaljska vlast im ne želi otkriti niti koliko tko
zarađuje pa biskupi i župnici moraju svojoj pastvi vjerovati na
riječ.
Zato Crkva svoje vjernike provjerava preko svih javno dostupnih
izvora, pa čak i Facebooka. Jednom su glazbeniku osporavali
prihode izlistom gaža koje je imao te godine.