Na krevetu u podrumu vukovarske bolnice provodio je dane i
noći. Siniša je imao samo sedam godina kada je njegovo
djetinjstvo naprasno prekinuto.
“Bila je jedna situacija, sjećam se, da je pala bomba, granata,
što li već na jednu trgovinu mještovte robe i onda su nam
gardisti donijeli slatkiše nama djeci. Nama je to bio praznik”,
prisjetio se Siniša Đurić.
Mnogi Vukovarci do tada se nisu poznavali, no tijekom tromjesečne
opsade grada u bolnici su svi bili kao obitelj.
“Osjećam se ovdje kao i kod kuće. Tu smo proveli najteže trenutke
svog života, tako da sve je isto kao što je i bilo, samo evo,
hvala Bogu, nema ranjenika i bolesnika, ali što se tiče prostora
i okruženja osjećam se kao kod kuće”, kazala nam je Vesna
Bosanac, ravnateljica ratne bolnice u Vukovaru.
No živjeli su i radili u nehumanim uvjetima. Nedostajalo je i
struje i vode.
“Najveća sreća je bila kad je pala kiša, oborinska voda,
koju smo naravno iskoristili, stavili ispod oluka, skupili to, to
je bila radost jer smo se taj tren mogli oprati”, ispričao nam
je Štefan Biro, pomoćnik za logistiku ravnateljice ratne
bolnice u Vukovaru.
Na bolnicu su svakodnevno padale granate, grad kojeg su poznavali
svakim danom gubio je svoje obrise.
“Znao sam doći danas, kad sam došao sutra – ja nisam znao gdje
sam. To su takve drastične promjene, toliko urušeno i
bombardirano da vi za tren stanete i ne znate gdje ste”, nadodaje
Štefan Biro.