"Kao Predsjednica nove generacije starim temama pristupam na nov način i vrijeme je za nove perspektive i teme koje političari koje dugo gledamo u političkom prostoru ne mogu na taj način otvarati", kaže saborska zastupnica i kandidatkinja Možemo na predsjedničkim izborima
“Hrvatski sabor je bio na godišnjem odmoru, a inače nije bilo
odmora i nema potrebe da saborski bude toliko dugačak. Prvi
aktualni sat nakon ljetne stanke koji se održao u srijedu je bio
tipičan za premijera Andreja Plenkovića jer vidimo da stalno
poseže za uvredama kada nema argumente, a osobito je sklon
vrijeđati žene. Osim što je mene nazvao stalkericom, istog dana
je žene nazvao lupetalima, rekao da buncaju i tako dalje. Njegov
odgovor na moje jučerašnje pitanje je bio krajnje neprimjeren, a
pitala sam ga za to što dajemo desetke milijuna eura godišnje
privatnim poliklinikama za tretmane aparatima koji stoje nekoliko
puta manje – privatnicima dajemo taj novac jer takvih uređaja
nema u sustavu javnog zdravstva. Otkako je ovaj premijer nije se
niti milimetra popravilo preživljenje hrvatskih pacijenata, a ono
je vrlo loše, drugo najgore u Europi. Na službenim mrežnim
stranicama Vlade Republike Hrvatske predstavlja svoje posjete
privatnim poliklinikama uspjesima zdravstvenog sektora. Na moje
pitanje zašto je tamo bio odgovorio je da je to stoga što su ga
zvali”, komentira zbivanja na 3. sjednici 11. saziva Hrvatskog
sabora zastupnica Možemo i kandidatkinja za predsjednicu
Republike Ivana Kekin.
Pokazala si tu fotografiju i upitala ga kako ga nije
sram, što to promovira.
– Tako je.
Zatim te nazvao stalkericom u smislu da ga
pratiš.
– Razumije li što znači stalkati ili se bumerski zaletio? Ta je
fotografija objavljena na stranicama Vlade. Nisam ga stalkala,
nego sam uzela materijale koje je htio da se vide.
Kako bismo preveli stalkanje?
– Kao uhođenje. Dakle, ako stalkaš nekoga znači da ga uhodiš, ali
sam uzela fotografiju koju je htio da građani vide i to nije
fotografija iz novina, nego sa službenih stranica Vlade. Vlasnik
te poliklinike je Dragan Schwartz koji je bio državni tajnik u
Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske
dok ga je kao ministar vodio Dragan Primorac u Vladi premijera
Ive Sanadera, dakle dok su svi skupa još bili Sanaderovi dečki.
Gospodin Schwartz je sada cijenjeni vlasnik privatne poliklinike
koja se ozbiljno namiruje od države.
A gospodin Primorac je kandidat Hrvatske demokratske
zajednice za Predsjednika.
– Tako je, a i on je vlasnik privatne poliklinike koja također
prima novac iz Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.
Gospodin Primorac je istodobno kandidat za predsjednika države i
njezin klijent. U svakom slučaju nitko od njih trojice očigledno
nema na umu javni interes zdravstvenog sektora i to je bila
poanta pitanja, pa se skrenulo s toga njegovim spinovima o
stalkanju i tako dalje. Javno zdravstvo je zajednički resurs u
kojega su ulagale generacije. Kako je moguće da se time upravlja
u interesu pojedinih privatnih igrača, a ne u javnom interesu?
Nitko tko je završio prva četiri razreda osnovne škole ne može
reći da je logično to da višestruko više plaćamo privatnim
poliklinikama za pretrage, ako se ti isti aparati mogu nabaviti
za javni sustav.
Koja bi bila logika takvog funkcioniranja?
– Nema javnointeresne logike u tome, nego logike privatnog
interesa jer te poliklinike dobro zarađuju. Javni i privatni
zdravstveni sustavi imaju sasvim različite koncepte. Javnom
zdravstvenom sustavu je glavni interes osigurati ono što treba
građanima. Onaj tko vodi javni zdravstveni sustav u javnom
interesu će reći da postoji velik manjak liječnika u sustavu
obiteljske medicine i sukladno tome ćemo ulagati ili će
zaključiti da treba ulagati u mentalno zdravlje djece i mladih
jer vidimo da treba. Vlasnik privatne poliklinike radi za to da
ostvari profit i nakon što zaradi, recimo, od onkoloških
pacijenata sigurno neće uložiti u dječju psihijatriju jer od toga
nema koristi.
Ta konkretna privatna poliklinika nudi neke usluge koje
ne nudi zdravstveni sektor.
– Naravno, ali to je strateški tako. Zašto javni zdravstveni
sektor ne nudi usluge koje pruža privatni? Ako možemo nabaviti
aparat za deset milijuna eura, zašto smo samo za ovu godinu
obećali gospodinu Schwartzu 22 milijuna eura? To je isto kao i
ona priča od 2007. godine s Poliklinikom Medikol – samo oni imaju
PET/CT uređaj izrazito važan za dijagnostiku onkoloških bolesti i
u Kliničkom bolničkom centru Zagreb imamo samo jedan koji je
nabavljen za Vlade koju je predvodila Socijaldemokratska partija
Hrvatske. Medikol je samo od 2007. godine za to primio više od
milijardu kuna, a nabavka četiri uređaja bi stajala 60 milijuna
kuna i bila bi savršeno dovoljna za sve građane. Zarađuje se na
štetu građana.
Pretpostavlja li se da su te poliklinike efikasnije u
korištenju takvih uređaja?
– U velikoj mjeri u privatnom i javnom zdravstvenom sustavu rade
iste osobe. Prvo, tih aparata nema. Drugo, aparati koji se
koriste u javnom zdravstvenom sustavu se stalno kvare i te
frustracije koje prolaze liječnici kojima dolaze onkološki
pacijenti koji se ne mogu prozračiti tjednima jer se nešto
pokvarilo neću niti komentirati. Treće, čak i da jest tako, da
nabavimo aparate i da se pokaže da liječnici kopaju nos, moramo
se zapitati je li i to odgovornost sustava, te bolnice, pa i
Ministarstva zdravstva da uredi rad u bolnici. Da postoji
politička volja da se liječnicima osiguraju prikladni uvjeti, da
im se osigura neka nagrada za prekovremeni rad, većina liječnika
bi htjela radije ostati raditi u svojoj kući, nego odlaziti
privatniku na dodatna tri sata. Liječnik koji honorarno radi po
privatnim poliklinikama ne zarađuje velik novac. Ako ne uspijemo
rješavati zdravstvene probleme u javnom sektoru, a radimo sve da
bude tako, moramo plaćati privatnicima – to je model.
Koliko sam star slušam o reformi zdravstva. Imaš li
rješenje u dva ili tri poteza?
– Imam rješenja koja su jednostavna u svojoj logici, ali
zahtjevna u provedbi, prvenstveno vremenski. Preduvjet za to je
politička volja koja HDZ-u manjka. Reforma zdravstvenog sustava
se prije svega treba temeljiti na radikalnom jačanju primarne
zdravstvene zaštite i preventive, što je u Hrvatskoj strateški
zapostavljeno i obezvrijeđeno. Liječnici u primarnoj zdravstvenoj
zaštiti su značajno slabije plaćeni od bolničkih liječnika, rade
administrativne poslove i ta je razina struke učinjena
neprivlačnom. Nitko tko završi studij medicine ne želi raditi
negdje gdje će dobiti puno manje novca nego na drugim poslovima i
gdje će pisati putne naloge. Zbog toga već sada polovica
liječnika u primarnoj zdravstvenoj zaštiti nema specijalizaciju,
što je suludo. Pacijenti bi kod njih trebali riješiti glavninu
zdravstvenih potreba, ali ih šalju dalje u sekundarni zdravstveni
sustav jer se ne usude, što je normalno. Nisam se usuđivala
davati fine diferentne dijagnoze nakon što sam tek završila
studij medicine. Oslabljenom primarnom zdravstvenom zaštitom
utoliko opterećujemo sekundarnu, pa se povećavaju liste čekanja i
usluga poskupljuje jer se rade beskonačne pretrage i
pregledi koji su u nizu slučajeva nepotrebni i cijeli sustav
se tako pregrijava. Svaki održivi zdravstveni sustav ima izrazito
jaku primarnu zdravstvenu zaštitu. Da sutra započnemo jačati te
segmente zdravstvene zaštite, trebalo bi nam barem pet godina da
se vide značajne razlike. Izrazito je potrebna i depolitizacija
upravljačkih funkcija. Po nedavnom znanstvenom istraživanju, za
Plenkovićeve Vlade je više od tisuću liječnika otišlo u
inozemstvo, a kao razlozi se navode loše upravljanje i korupcija.
To je iskustvo kolega po bolnicama – izrazito je demotivirajuće
što se ne napreduje po sposobnostima, nego po podobnosti, ali je
najgore što će ta negativna selekcija imati loš učinak na
kvalitetu zdravstvene zaštite. Ako napreduju najgori đaci, imat
ćete i lošeg kirurga.
Stariji pamte obiteljske liječnike kao što je bio u
Karlovcu Gajo Petrović koji je slovio kao narodni liječnik i koji
je bio pobornik štamparovskog modela, a takvima novac nije bio
primarni motiv, nego im je motiv bio to da služe ljudima. Postoji
li i dalje motivacija za to kod onih koji upisuju studij
medicine, odnosno u kojem broju?
– To je glavna motivacija kod većine liječnika. Ima i onih koji
slijede vlastite ambicije, pa se učlanjuju gdje treba i slično.
Ne možemo reći da je onima koji ne žele u primarnu zdravstvenu
zaštitu samo novac bitan. Liječnici kao i ostali žive od svoga
rada. Ako je liječnicima u primarnoj zdravstvenoj zaštiti plaća
dvostruko niža no drugdje, a istovremeno se može specijalizirati
na područjima na kojima se također može biti od koristi ljudima,
nije teško zamisliti motivaciju za to, posebice ako imaš osjećaj
da u obiteljskoj medicini nećeš pomagati ljudima kako treba, nego
ćeš se baviti papirologijom. Liječnici u primarnoj zdravstvenoj
zaštiti se žale upravo na to da nemaju vremena baviti se
pacijentima.
U Karlovcu si ovoga tjedna govorila o mentalnom zdravlju,
a posebice o kockanju. Sljedeće kolo igre Loto 7 donosi zajamčeni
glavni dobitak od milijun eura. Zašto da ne uplatim
listić?
– Ako želiš, uplatiš, naravno. Postoje razlike između pojedinih
igara na sreću, odnosno između njihovog ovisničkog potencijala.
Loto kakav pamtimo iz djetinjstva je igra s jako niskim
ovisničkim potencijalom, dakle u osnovi rjeđe
stvara ovisničko ponašanje. Brze igre koje su se u
međuvremenu razvile i postale široko dostupne, uključujući
kladionice i rulete, imaju visok ovisnički potencijal i u kratkom
vremenu mogu stvoriti ozbiljan problem. Dostupnost tih kockarskih
sadržaja ima utjecaja na to koliko će se u nekoj sredini razviti
ovisnost o kockanju, bilo da se radi o poslovnicima u kojima se
kocka, bilo da se radi o reklamiranju kockanja kao nečega dobrog
i normalnog. Svojedobno sam napravila video-snimak tako što sam
hodala od svog stana do srednje škole moga maloljetnog sina, što
je dvadesetak minuta hoda razdaljine, i nabrojala sam više od 30
mjesta na kojima se reklamiralo kockanje ili na kojima se moglo
kockati. To znači da je maloljetnik koji odlazi u školu i vraća
se iz škole u jednome danu 60 puta izložen kockarskim sadržajima.
Nije čudo da već sada 12 posto srednjoškolaca pokazuje znakove
ovisnosti, a kockalo ih je više od 70 posto. Kako to ne zvoni na
uzbunu? To su zapanjujući brojevi. Treba utoliko mijenjati
zakone.
Rekla si da će i ljevičar i desničar biti protiv
ovisnosti o kockanju.
– Tako je. To je tema od javnog interesa.
Je li uopće politička?
– Ne znam kako to dijelimo, no važno je govoriti o javnom
interesu. Trenutačna regulacija kockanja u Hrvatskoj je suprotna
javnom interesu. Lijevi, desni i apolitični se mogu složiti da je
neprihvatljivo da je 12 posto djece ovisno o kockanju i da se
mora promijeniti uzrok tome. Velika većina građana će se također
složiti da je potreban zdravstveni sustav koji će liječiti
bolesne neovisno o tome koliko zarađuju i kolika im je mirovina.
Većina se također slaže i oko toga da ne može sada doći neki baja
i napravit si vilu na obali mora jer je njemu to zgodno, nego da
plaže svi možemo koristiti dok se pristojno ponašamo. O tome što
je javni interes se uopće ne govori dovoljno i zato sam se i
kandidirala za Predsjednicu jer je to dužnost koja ima veliku
vidljivost – ona omogućuje da se glasno progovara i da se utoliko
ima utjecaja na promjene.
Vidiš li ulogu Predsjednika kao dnevnopolitičkog
komentatora?
– Ne. U dnevnopolitičkom pogledu se komentira i ono što ne
zavređuje pozornost. Medijski ciklus je jako brz i dovodi do toga
da se često izgubi sadržaj i da se svi orijentiramo samo na ono
što je atraktivno i klikabilno. Mnogi su zapamtili to da je
premijer rekao da sam stolkerica, a malo njih je shvatilo što ga
se uopće pitalo, što je javni interes. Predsjednica se ne mora
baviti dnevnopolitičkim stvarima, nego stalno nametati teme od
javnog interesa, stavljati ih na najvišu moguću političku razinu
razgovora. Nije bitno što je premijer rekao da sam stolkerica,
nego to što se javno zdravstvo rasprodaje budzašto.
Predsjednik svakoga dana negdje gostuje, a novinari ga
potežu za rukav i ispituju ga dnevnopolitičke stvari.
– Predsjednica može reći o čemu želi govoriti. Ta institucija je
dovoljno snažna da ima tu mogućnost. Nešto ovisi i o tome tko se
nalazi iza mikrofona. Ne razgovara se o vožnji helikopterima i
gliserima samo zato što se to pita, nego i zato što predsjednici
Republike i Vlade žele da se o tome razgovara. Za hrvatske
građane je mnogo važnije kako se voze Jadrolinijom, vlakovima i
autobusima nego kako se njih dvojica voze gliserom, odnosno
helikopterom.
Kako ti se čini koncept Predsjednika koji bi bio
neprimjetan?
– To mi se ne sviđa. To je skupa institucija i izrazito je važno
da se koristi za javni interes građana. Ne sviđa mi se koncept da
Predsjednik samo povremeno mahne s prozora kao pripadnici neke
kraljevske obitelji. Nikako ne bih bila takva Predsjednica.
Kako ti se čini ideja da se Predsjednik ne bira izravno
nego dvotrećinskom većinom saborskih zastupnika?
– U redu je da se predsjednica Republike bira izravno. Kampanja
pruža uvid u to kojim bi se temama tko bavio na toj dužnosti, a i
ti izbori imaju u pravilu dosta dobru izlaznost. Očito je ljudima
bitno tko je na Pantovčaku. Zašto bismo se spuštali na nižu
razinu od ove koju sad imamo.
U čemu je problem u trenutačnom funkcioniranju
Predsjednika i premijera?
– U pitanju su i specifični komunikacijski stilovi. Sasvim je
jasno da prije svega premijer od početka krši Ustav, mada proziva
Zorana Milanovića za to. Sasvim je očito da premijer ne poštuje
odredbe Ustava koje nalažu da se usklađuje s Predsjednikom. O
tome treba javno govoriti. To je jedan od osnovnih razloga zašto
je ta kohabitacija tvrda. Utoliko bih kao Predsjednica
upozoravala na to, ako bi se Plenković nastavio ponašati na isti
način. To bi isto bila tvrda kohabitacija.
Kako ti se čini uloga Predsjednika na posljednjim
parlamentarnim izborima?
– Da sam bila u toj situaciji i da sam se odlučila kandidirati za
premijerku, dala bih ostavku. Vidjeli smo da je Ustavni sud imao
poteškoća u potpunosti se odrediti što je u takvim postupcima
bilo protuustavno. Ne bih ulazila u pravne procjene, no tako
nešto što je napravio sadašnji Predsjednik ne bih napravila.
Pohvalio se ovih dana potporom nekih umirovljeničkih
stranaka. Okupljaš li potporu?
– Da. Stranke koje su podržale Predsjednika na izborima ne
predstavljaju sve umirovljenike, a i pitanje je koliko su toga
dobrog za tu populaciju uspjele napraviti. Puno mi je važnije od
podrške političkih stranaka dobiti podršku građana. Vidim da mi
raste potpora i to veseli.
Tko se još priključio kampanji uz Možemo i Novu
ljevicu?
– Nova ljevica i Zagreb je naš se spajaju s Možemo i taj proces
je pri kraju. Puno je efikasnije imati jednu stranku i jedne
stranačke procese, a te su stranke sličnih ciljeva i načina rada.
Logika je naložila da se spojimo.
Nekidan je netko prozvao nezavisnu kandidatkinju za
Predsjednicu Mariju Selak Raspudić da je njezina uloga u kampanji
oduzeti glasove Primorcu. Je li Tvoja uloga oduzeti glasove
Milanoviću?
– Moja je uloga ući u drugi krug i pobijediti. Svima ću rado
uzeti glasove utoliko. Imaju li drugi kandidati neke posebne
agende, ne znam i u to ne bih ulazila.
Lokalna vlast u Zagrebu trpi kritike, a vjerojatno ima i
uspjeha. Može li ona biti teret u kampanji?
– Može mi biti samo vjetar u leđa. Investicijski ciklus kroz
kakav prolazi Zagreb se nije dogodio od 1980-ih. Od sulude
situacije s vrtićima kada je tisuće djece ostalo bez mjesta se
unutar jednog izbornog ciklusa došlo do viška mjesta u vrtićima.
U mandatu gradonačelnika Tomislava Tomaševića je otvoren osmi
vrtić. Gradi se bazen Špansko kojega je nekadašnji gradonačelnik
Milan Bandić obećavao prije više od 20 godina. Gradi se Paromlin,
koji je bio ruglo u centru grada. Obnavlja se Dom sportova koji
je prokišnjavao još 2000. Napravili smo reformu zbrinjavanja
otpada i radi se i dalje, a trebala je biti napravljena prije
deset godina – ide se ka zatvaranju odlagališta Jakuševac. Ova
izvršna vlast u Zagrebu je uspješna do mjere koja u Hrvatskoj još
nije viđena, i to je tako unatoč nizu vrlo aktivnih prepreka. Uza
sve to, vladajući u Zagrebu već i načinom komuniciranja pokazuju
da političari mogu biti drukčiji, da mogu biti čestiti,
pristojni, da mogu pristojno odgovoriti na novinarska pitanja…
Oni su čisti dokaz da nisu svi isti.
No, postoje ogromni otpori onome što vlast u Zagrebu
radi, koliko vidim prateći Z1 televiziju.
– Z1 se aktivno uključio u unutarstranačke izbore jedne stranke.
Time smo sve rekli o njihovoj objektivnosti. Događaju se otpori
onih koji bi htjeli da se sve vrati na staro i da se Zagreb može
koristiti kao bankomat za privatne interese, kao što se javno
zdravstvo koristi. Bilo je puno onih koji su bili spojeni na tu
pipu i koji su izgubili niz privilegija, no puno je više onih
koji vide da se u Zagreb uvodi red. Ne strahujem za rezultat
lokalnih izbora sljedeće godine.
Slogan kampanje je “Predsjednica nove generacije”. Što to
znači?
– Svi dosadašnji obnašatelji te dužnosti nisu u dovoljnoj mjeri
otvarali teme od javnog interesa i tim se pitanjima mora prići s
novom perspektivnom. Također, neke se teme nisu uopće otvarale.
Puno nas se kao predsjedničke kandidate pita o sigurnosti, a
nitko ne spominje da imamo stvarnu sigurnosnu ugrozu u obliku
klimatske krize koja je sada odnijela mnoge živote u Europi, a i
kod nas imamo poplave, požare i veću smrtnost za toplinskih
valova. Možemo li razgovarati o toj temi kao sigurnosnoj? Kao
Predsjednica nove generacije starim temama pristupam na nov način
i vrijeme je za nove perspektive i teme koje političari koje dugo
gledamo u političkom prostoru ne mogu na taj način otvarati.
Je li te iznenadilo da se koriste i dalje
pejdžeri?
– Nije. Znala sam da se koriste jer se ne mogu nadgledati kao što
se mogu nadgledati mobiteli. Iznenadilo me ono što se dogodilo,
kao i cijeli svijet.