"Obraćam se izravno biračima, a to je onih pola milijuna koji su dočekali hrvatsku nogometnu reprezentaciju pri njenom povratku iz Rusije, odnosno onih 100.000 do 150.000 koji su bili na kolovoškim koncertima u Imotskome", kaže predsjednički kandidat
“Ne obraćam se političkim strukturama čija su vodstva i u
posljednje vrijeme pokazala da znaju iznevjeriti birače. Obraćam
se izravno biračima, a to je onih pola milijuna koji su dočekali
hrvatsku nogometnu reprezentaciju pri njenom povratku iz Rusije,
odnosno onih 100.000 do 150.000 koji su bili na kolovoškim
koncertima u Imotskome. Očekujem da s njima ulazim u drugi krug
izbora za predsjednika Republike Hrvatske, a tada kao netko tko
može objediniti sve od centra nadesno očekujem pobijediti
aktualnog”, odgovara kandidat za “šefa države” Tomislav Jonjić na
pitanje koje ga političke stranke podržavaju u “utrci na
Pantovčak” i kakav uspjeh očekuje.
Ovaj Imoćanin je rođen 19. svibnja 1965. godine. Završio je
studij prava i bavio se odvjetništvom, ali je radio i u
diplomaciji. Kasnije je doktorirao i modernu povijest. Autor je
niza knjiga i članaka.
U Washingtonu je podignut spomenik glazbeniku Johnnyju
Cashu. Kojem umjetniku biste htjeli da se podigne spomenik u
Hrvatskoj?
– Svojedobno sam slušao intenzivno njegovu glazbu, a i danas
ponekad poslušam njegovu pjesmu o dječaku sa ženskim imenom “A
Boy Named Sue”. Ta mi je pjesma pri srcu, pogotovo u koncertnoj
verziji. Najtopliji glas kojega sam čuo u životu je onaj Vice
Vukova, ali nemam nekih posebnih afiniteta ni prema njemu.
Jesmo li nekoga propustili vrednovati?
– Mnoge. Čitav jedan naraštaj, a i više od toga, je izbrisan iz
hrvatske kulture i javnosti. I danas se preimenuju ulice koje se
zovu po zaslužnima za hrvatsku kulturu, a to se čini samo zbog
toga što su djelovali u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. To me
podsjeća na misao književnog kritičara Ljubomira Marakovića. Kad
je suđen nakon rata zato što je djelovao u kulturi tijekom
okupacije, rekao je da su svi hrvatski umjetnici djelovali pod
okupacijom jer je okupacija trajala stotinama godina. Trebalo bi
prvo ispraviti nepravdu koja je nanesena tim ljudima i koja im se
svakodnevno nanosi tako što se naša kulturna i politička povijest
prikazuju vrlo jednostrano, kao da se mora misliti politički
korektno iz današnje perspektive, izolirano od vremena u kojemu
se djelovalo.
Imamo i slučaj književnika Vladimira Nazora koji je
ničime izravno izazvan otišao u partizane. Tako je on shvatio
svoje hrvatstvo.
– Jest, i nije sporno da ga je drugačije shvatio, mada postoje
drugačija tumačenja razloga njegova odlaska u partizane. Ako
zaslužuje spomenik i zato što je završio u jugoslavenskim
partizanima, zašto spomenik ne bi zaslužili i oni koji su bili na
drugoj strani, koji su nosili hrvatsku zastavu, a ne
jugoslavensku?
U jugoslavenskom partizanskom pokretu je postojala
inačica hrvatske zastave.
– Postojala je inačica hrvatske zastave koja je bila u
funkciji obnove Jugoslavije. Nemojmo se zavaravati. Komunistička
partija Jugoslavije neposredno nakon Prvog svjetskog rata zastupa
izrazito unitaristički program. Za nju su Hrvati, Srbi i Slovenci
pripadnici jednog te istog naroda. Kad pod pritiskom hrvatskog
nacionalnog pokreta predvođenog Stjepanom Radićem komunističko
vodstvo shvaća da se s postojećom politikom ne mogu afirmirati u
hrvatskom, crnogorskom i makedonskom narodu, odstupa se od
unitarizma. Petnaestak godina kasnije će se pod dojmom jačanja
nacionalnog pokreta pod vodstvom Vladka Mačeka osnivati
komunističke partije Hrvatske i Slovenije, ali će u partijskim
dokumentima biti vrlo jasno iskazano da se ništa ne mijenja i da
partija ostaje monolitna, kao i Savez komunističke omladine
Jugoslavije, dok Komunistička partija Hrvatske i Komunistička
partija Slovenije ostaju samo za opsjenu i prostotu, odnosno za
zavarati narod.
Došli smo od Casha do Drugog svjetskog rata.
– Ali ste Vi za to zaslužni – skrenuli ste odmah na Nazorov
odlazak u partizane.
Kakav je Vaš odnos prema NDH, saveznici nacističke
Njemačke i fašističke Italije?
– O tome nema dvojbe, kao što nema dvojbe da je bila
polusuverena. No, nije se nalazila hrvatska alternativa, pokret
koji je težio stvaraju neustaške, nefašističke,
nenacionalsocijalističke Hrvatske, nego pokret koji je težio
stvaranju komunističke Jugoslavije. Apsolutno sumnjam u
oslobođenje Hrvatske pod jugoslavenskom zastavom. Osmoga svibnja
1945. godine u Zagreb ne ulaze partizani, nego formacija koja se
i stvarno i pravno naziva Jugoslavenska armija i podiže se
jugoslavenska zastava, a ministar unutarnjih poslova postaje
Aleksandar Ranković. Vi to možete nazivati oslobođenjem, a ja to
tako ne nazivam.
Zašto bi hrvatska država pod svaku cijenu predstavljala
vrijednost? NDH je bila fašistička.
– Pripadam onome dijelu hrvatskog naroda koji drži da je
državnost iznimno velika vrijednost i da sloboda pojedinca i
naroda nije moguća bez nacionalne slobode. Dopuštam da ima onih
koji misle drugačije, kao da ima i onih koji smatraju da treba
ukinuti sve države ili onih koji misle sukladno marksističkoj
teoriji da će sve države odumrijeti, s čime se ne slažem. Od onih
koji misle drugačije očekujem jedino to da mi dopuste misliti
drugačije, iako se to u Hrvatskoj događa iznimno rijetko i
pitanje kao što je Vaše služe stigmatizaciji sugovornika. Previše
godina imam da bih imao oko toga ikakvih dvojbi.
Ne nastojim Vas stigmatizirati.
– Ne želim ulaziti u prepirke, ali ste rekli da ćete razgovarati
sa mnom o mom predsjedničkom programu, a počeli ste s Cashom,
prešli odmah na Nazora, KPJ i NDH. Kakve to veze ima s mojim
programom?
Pa eto, u programu navodite krilatice “povijest
povjesničarima”, da želite “hrvatske sadržaje u školstvu, kulturi
i medijima”, u Hrvatskom tjedniku ste govorili o posjeti
Jasenovcu…
– Tako je.
Dakle, te teme nisu nešto što nije u Vašem
repertoaru.
– Kako ne bi bile u mom repertoaru? Drago mi je da ste pročitali
moj program, makar ukoso. U njemu se zalažem za slavljenje borbe
protiv fašizma, ali držim da bi primjereniji nadnevak od 22.
lipnja ili 27. srpnja bio 17. listopad kada je smaknut 1929.
godine Vladimir Gortan jer je to autentični izraz hrvatske borbe
protiv fašizma, a nije kontaminiran boljševičkom ideologijom.
Onaj tko se tome protivi, a zalaže se za 22. lipnja ili 27.
srpnja, pokazuje da mu nije do borbe protiv fašizma, nego do
reafirmacije komunizma i jugoslavenstva. Kao narod i država
proživljavamo traume jer nas se desetljećima šikanira za ubojstva
stotina tisuća ili čak milijun ljudi. Nedavno je Skupština Crne
Gore usvojila Rezoluciju o genocidu u sistemu logora Jasenovac i
logorima Dachau i Mathausen. Dakle, postoje razlozi da se oko
svih tih pitanja utvrde činjenice. Zalažem se za to da se osnuje
međunarodno interdisciplinarno povjerenstvo koje će ih utvrditi
te činjenice i one će tada biti oslobođene dnevnopolitičkih
kulisa i Potemkinovih sela.
Rekli ste da bez nacionalne države nema ostvarenja
slobode pojedinca.
– To je moje uvjerenje i uvjerenje velikog dijela hrvatskog
naroda, što pokazuju razdoblja od 1941. do 1945. i od
1991. do 1995. jer je velika većina Hrvata u oba ta perioda
krenulo u borbu za uspostavu i obranu hrvatske države. S
matematičkom sigurnošću se može dokazati da velika većina Hrvata
dijeli takvo uvjerenje i ja sam jedan od njih, a Vi ne morate
biti. Zašto bi mi se osporavalo pravo da mislim kako mislim?
Nemojte shvatiti da Vam to osporavam.
– Razgovaramo.
Govorimo o slobodi pojedinca, a NDH je imala rasne zakone
po kojima je postupala. Bila je zločinačka tvorevina.
– Nisu postojali rasni zakoni, ali jesu prisilni propisi u formi
zakonskih odredbi i o tome nema dvojbe. Nedvojbeno su stradavali
nedužni, no hajdemo utvrditi razmjere i razloge stradavanja.
Povijest i priroda ne prave skokove – postoje uzroci i
posljedice.
Kako možemo govoriti o slobodi pojedinca unutar NDH, ako
je već bila takva kakva je bila?
– Nisam kazao da je postojala sloboda pojedinca u NDH. Notorno je
da je ta država bila autoritarna i nije dopuštala djelovanje
drugih političkih stranaka i organizacija osim ustaškog pokreta.
Postojao je kult ličnosti i Antu Pavelića se neukusno hvalilo.
Dobar dio Hrvata je bio nezadovoljan unutarnjim prilikama u toj
državi i ustaškim režimom. No, treba razdvojiti režim od države.
U tjedniku Globus je 1991. godine Slavko Goldstein bio pitan
gleda li pozitivno na sve postupke izraelskog režima, a odgovorio
je da je vrlo kritičan prema mnogim postupcima režima, ali da je
sretan što postoji izraelska država. Zašto bi njemu bilo
dopušteno da bude sretan zbog postojanja izraelske države, makar
bio nezadovoljan režimom, a meni bilo uskraćeno pravo da budem
sretan što postoji hrvatska država, mada ne bio zadovoljan
unutarnjim prilikama? Uvijek sam bio član oporbenih stranaka. Iz
toga proizlazi da nisam zadovoljan prilikama u hrvatskoj državi,
no to ne znači da sam s prljavom vodom koju primjećujem spreman
izbaciti dijete.
Više puta ste spomenuli da Vam netko osporava neko pravo.
Je li Vam netko osporava neko pravo?
– Osporava. Pratite li predsjedničku kampanju?
Osporava li Vam netko neko pravo kao Hrvatu?
– Pratite li predsjedničku kampanju i jeste li primijetili koliko
sam sekundi proveo na bilo kojoj nacionalnoj televiziji? Je li to
slučajno. Objavio sam popis 230 javnih podupiratelja moje
kandidature, a među njima su akademici, sveučilišni profesori,
generali… Nijedna televizija nije osjetila potrebu da o tome
izvijesti, no zato se izvještava o tome da je kandidat Hrvatske
demokratske zajednice Dragan Primorac posjetio Vukovar. Veliki je
to događaj. Mislite li da se to događa slučajno? Smatrate li da
je taj “progon” iz javnog prostora slučajan? Nije, nego je
posljedica činjenice da zastupam stajališta koja su iz
perspektive današnje vladajuće oligarhije politički nekorektna,
premda je kristalno jasno da je moja pozicija demokratska. Od
1990. godine sam objavio 11 knjiga, više od dvije tisuće
novinskih tekstova, 50 do 60 znanstvenih i stručnih članaka.
Nađite u tom opusu jednu jednu rečenicu u kojoj se dovode u
pitanje parlamentarna demokracija, ljudska prava, u kojoj se
netko stigmatizira zbog drugačije boje kože, političkih uvjerenja
i drugih razlika. Tako nešto se ne može naći. Usprkos tome sam
izopćen iz javnog prostora jer potječem iz obitelji koja je bila
antijugoslavenska i antikomunistička te zato što je moj program
dosljedan mojemu podrijetlu i dosadašnjem životu, a to je
hrvatskoj političkoj kasti neprihvatljivo. To što sam izopćen iz
medija ne znači i da ću biti izopćen iz srca birača, da se
izrazim patetično.
Na Kaportalu ste dobrodošli.
– Hvala lijepo. Časna ste iznimka. Kada budem pisao memoare kao
predsjednik Republike to ću i spomenuti.
Jesu li Hrvatima ugrožena prava u hrvatskoj
državi?
– Naravno da jesu! Izrečena je na dan kada razgovaramo pravomoćna
presuda jednom hrvatskom novinaru, a nije reagiralo nikakvo
društvo za zaštitu ljudskih prava i nikakvo novinarsko društvo,
portali ili televizije, dnevnici i tjednici. Nitko nije postavio
pitanje je li taj novinar pravedno osuđen i je li njegova satira
zaslužila osudu.
O kome govorimo?
– O Marku Juriču iz Projekta “Velebit”, a osuđen je za emisiju
koja je bila emitirana na Z1.
Je li to u vezi onog “upozorenja” na pravoslavne
svećenike na Cvjetnom trgu u Zagrebu?
– Tako je. Vidimo kakve se “satire” svakodnevno pojavljuju u
medijima na račun Hrvata, hrvatskih vojnika, zrakoplova,
svećenika koji su svi prikazani kao pedofili i razbojnici, a
nikad nema osude i sve se to povede pod slobodu izražavanja i to
uživa kolektivnu zaštitu takozvanih boraca za ljudska prava. Kada
se čovjeka osudi zbog toga što zastupa drugačija stajališta,
vraćamo se na boljševički princip po kojemu nema slobode za
neprijatelja slobode, a mi odlučujemo tko je neprijatelj slobode.
Nije li demokratski omogućiti manjini da kritizira većinu
i da ona to mora otrpjeti?
– Naravno da mora otrpjeti, ali postoje granice te kritike. Mogu
li u Njemačkoj kao pripadnik manjine vrijeđati Nijemce? Ne mislim
da bih mogao. Kad arapska manjina vrijeđa Francuze u Francuskoj,
jesu li sankcije koje doživljava zbog toga što se većina želi
zaštititi ili je to zbog toga što manjina uživa apsolutna prava?
Zbog čega bih kao Hrvat u Hrvatskoj trebao imati manje prava od
bilo koga drugog, a imam jer ne mogu slobodno iskazivati u
medijima srednje struje?
Što biste htjeli poručiti, a ne možete u mainstream
medijima?
– Htio bih izložiti svoj program na predsjedničkim izborima jer
sam jedini kandidat koji nudi konkretan program, a on se može
analizirati, hvaliti, kritizirati i iz njega se jasno vidi kakvu
Hrvatsku priželjkujem. Drugi kandidati se rasipaju frazama i
floskulama. Gospodin Primorac kaže da će biti pristojan i da će
poštivati Ustav. Zar se ne pretpostavlja da neću mlatiti i
pljuvati prolaznike na ulici? To se podrazumijeva. Moj program je
jasan pogled na stanje u Hrvatskoj i opis manjkavosti sustava s
prijedlogom mjera kojima bi hrvatska država dobila supstancijalno
hrvatski sadržaj, a ne da bude jugoslavenska kolonija ili uopće
tuđinska te da hrvatsko društvo bude civiliziranije, sa
snošljivijom atmosferom. Nigdje u svom programu ne diram u
stečena prava manjina. Konkretno je riječ o srpskoj manjini.
Jadni ljudi žive po Banovini, Kordunu i drugdje bez struje, ceste
i vode i nemaju nikakve koristi od svoje vrhuške i
etnobiznismena, kako su takve nazvali neki predsjednici
Republike. Pripadnike te manjine se potpuno nepotrebno
antagonizira s većinom. U svom programu sam predložio model kojim
se tim etničkim skupinama jamče sva prava, a da ih se ne
antagonizira s hrvatskom većinom. Ne postoji ontološki
višestoljetni sukob između naroda. Hrvati su živjeli stoljećima u
istoj državi s Mađarima bez ozbiljnih konflikata, da bi u jednom
razdoblju došlo do žestokih sukoba, ali se to opet smirilo i s
Mađarima ne osjećamo nikakav antagonizam i oni su se u
Domovinskom ratu pokazali vrlo susretljivima i
prijateljskima. Zašto tako ne bi bilo i sa srpskom manjinom? Kada
se dopusti da ih se instrumentalizira i kada je hrvatski
ustavnopravni poredak takav da ih gura u sukob s većinskim
narodom, doživljavamo potpuno nepotrebne incidente koji su na
štetu oba naroda. Predsjednik je to svima, pa mora voditi računa
i o zaštiti onih koji misle drugačije. Bio bih protiv svih
zabrana, a jedino bih zabrano izravno pozivanje na mržnju i
nasilje. Bio bih zadnji koji bi se založio za isticanje meni
nepoćudnih simbola i pjevanje meni nepoćudnih pjesama ili
hodočašćenje u Kumrovec – to postaje problem kad je zabranjeno, a
kad je dopušteno onda je folklor kojim će se baviti nekoliko
stotina ljudi bez ikakvih društvenih sukoba. Međutim, postoji
skupina ljudi koja parazitira na tome i iz toga silan novac i
politički kapital, pa smo kao nacija traumatizirani i neprekidno
živimo pod dojmom sukoba ustaša i partizana koji u stvarnosti ne
postoji. Nikakvih takvih sukoba nije bilo za Domovinskog rata, a
potom su politički trgovci razbudili strasti koje su same po sebi
potpuno prirodno bile usahnule.
Koliko je Drugi svjetski rat aktualan svjedoči vijest od
srijede da je iskopana u Novoj Gradiški neeksplodirana bomba iz
tog razdoblja. Uvijek mi je bilo čudno kod desnice, ako se smijem
tako slobodno izraziti…
– Dobro, da ne objašnjavamo što je desnica…
Čemu tolika fiksacija na Srbe u Hrvatskoj ili van
Hrvatske?
– Nema fiksacije, to je kriva predodžba. Ako se pozabavite
ideologijom hrvatskog nacionalizma, ne samo u vrijeme njenog
formuliranja u doba Eugena Kvaternika i Ante Starčevića, nego i
kasnije, vidjet ćete da Hrvatima nikad nisu bili problem Srbi,
nego jugoslavenska ideologija koja je korištena za odnarođivanje
Hrvata i stvaranje velike Srbije. Ne predstavlja apsolutno
nikakav problem to što se netko osjeća Srbinom ili želi živjeti u
Srbiji. Bilo bi, naravno, krajnje neukusno kada bih kazao da imam
prijatelje Srbe. Čitavog života živim sa susjedima koji su Srbi
bez ikakvog problema i nema nikakvog animoziteta. Problem je kada
se umjetna ideologija bez bilo kakvog uporišta u povijesti kao
što je jugoslavenska pokušava instrumentalizirati, kad se njome
pokušava odrediti sudbina hrvatskog naroda i to je ono što
izaziva antagonizme i reakcije. U srpskom političkom korpusu
postoji struktura koja to jugoslavenstvo koristi. Filozof Neven
Sesardić, kojega nitko razuman neće proglasiti hrvatskim
nacionalistom, prokazuje i dokazuje praksisovske filozofe kao
nositelje velikosrpske ideologije. Oni, naravno, nikada nisu
zagovarali veliku Srbiju, nego Jugoslaviju, no iza nje se krila
velika Srbija. U tome je, dakle, tajna, a ne u nečijem srpstvu.
U programu spominjete reformu političkog sustava. Što
biste mijenjali?
– Dvije najvažnije promjene koje bih poduzeo bile bi promjene
izbornog sustava i ustroja Hrvatskog sabora kojega bih ponovno
nazvao Hrvatskim državnim saborom jer ga treba razlikovati od
pokrajinskih i kojekakvih pučkih sabora. Predlažem da se uvede
drugi dom, da se radikalno proširi izborno pravo Hrvata iz Bosne
i Hercegovine i iseljeništva te da se omogući dopisno, odnosno
elektroničko glasovanje jer je zanimljivo da političke strukture
od tog proširenja izbornog prava s obzirom na to da im je
najjednostavnije funkcionirati tako da korupcionaškim metodama
osiguravaju većinu. Kod dopisnoga, odnosno elektroničkoga
glasovanja to više ne bi bilo moguće. Jačanje izbornoga prava
Hrvata iz BiH i iseljeništva bi ojačalo veze tih naših
sunarodnjaka, omogućilo da njihova možebitna ulaganja budu
zaštićenija, a znamo da su danas izložena kojekakvim ucjenama,
birokratskim začkoljicama i preprekama. Množenjem njihovih
investicija bi se ti ljudi i njihove obitelji čvršće vezali uz
domovinu, a ne znamo bi li se vratili, odnosno bi li se vratili
njihovi potomci. Na nama kao narodu i kao državi je omogućiti
njihov povratak jer svaka normalna država priželjkuje povratak
svojih iseljenika.
Predsjednik Zoran Milanović je nedavno upozorio da valja
biti oprezan pri politici useljavanja.
– Trguje na najjeftiniji način, kao što je uvijek i činio.
Svojedobno se grlio u Sarajevu sa Željkom Komšićem, a kasnije se
nastojao dodvoriti Hrvatima iz BiH koje taj Komšić ponižava samom
svojom pojavom i samim svojim postojanjem. Predsjednikova
upozoravanja na problem migrantske krize i mijenjanja lica Europe
su zakašnjela pojava jer tome svjedočimo godinama. Treba
najstrožim mogućim mjerama, koje štite ljudsko dostojanstvo i
prava ljudi, onemogućiti nezakonite migracije, a zakonite
ograničiti i nadzirati da se ne bi dogodilo ono što se događa u
zapadnoeuropskim zemljama gdje postoje kvartovi u koje policija
ne ulazi jer su stanovnici zaveli vlastiti poredak. Kad bi se to
dogodilo u Hrvatskoj, odnosi bi se zaoštrili i javljalo bi se
nasilje. Bolje problem spriječiti dok i dalje možemo.
Spomenuli ste u programu da treba “ograničeno jačati”
ovlasti Predsjednika. Što to znači?
– Ne bih nikada Predsjedniku dao autoritarne ovlasti jer smo
pokazali da smo u stanju izabrati one koji nisu u stanju vladati
sobom. Između svake predsjedničke inicijative bih stoga ugradio
osigurač u obliku referenduma ili parlamenta. U potencijalnoj
ustavnoj reformi Predsjedniku bih dao pravo raspisivanja
referenduma, i u tom slučaju narod procjenjuje je li ta njegova
inicijativa osnovana. Dao bih mu i pravo samostalnog predlaganja
zakona, a tada Hrvatski državni sabor može to ne usvojiti, ako
zaključi da predlaže budalaštinu ili da je on sam budala. Nikad
ne bih Predsjedniku dopustio da ima šire samostalne ovlasti od
onih koje ima danas, a danas ih nema puno.
Kako gledate na ideju da se Predsjednik bira u
parlamentu?
– Loše. Već sad imamo situaciju da Predsjednika, koji je po
ustavnoj definiciji izvanstranačka i nadstranačka osoba,
kandidiraju i promoviraju političke stranke. Ako bi bio izabran
Primorac, potpuno je jasno da bismo dobili na Pantovčaku lutka
predsjednika HDZ-a i Vlade Republike Hrvatske Andreja Plenkovića
koji bi tako u potpunosti koncentrirao vlast. Predsjednik mora
biti nestranačka i nadstranačka osoba. Stoga je potrebno da ima
politički autoritet koji izvire iz neposrednog biranja. Nikad
nije dobro kad Vlada i Predsjednik pripadaju istoj stranci.
Biste li kao Predsjednik komentirali dnevnopolitičke
događaje i ulazili u sukob s drugim političarima i
institucijama?
– Ne bježim od polemike. Objavio sam knjigu polemika i imam još
dvije u pripremi. Volim primati i davati udarce od kojih se samo
u Hrvatskoj ne umire, kako se izrazio Antun Gustav Matoš.
Međutim, ulaženje u dnevnopolitičke rasprave i komentiranje
kojekakvih budalaština i bezvezarija, što predsjednik Milanović
često čini i čitav njegov mandat se svodi na prepričavanje viceva
i pričanje doskočica, nije nešto što bih prakticirao. Što je
Milanović u pet godina mandata napravio osim što je lopatama
ordenja pokušao kupiti hrvatske branitelje jer osjeća silan
kompleks zato što nije bio sudionik Domovinskog rata? Dakle, u
takve sukobe ne bih ulazio. Svjestan da se Europa nalazi u
svojevrsnom Trećem svjetskom ratu, ozbiljnije bih pristupio,
državnički, i ne bih se bavio vicevima i tračevima kao što se ne
bih niti izrugivao Žarku Puhovskom, što je dijelu mojih birača
simpatično – ispod dostojanstva Predsjednika je da se bavi
čovjekom koji ne znači zapravo ništa, bez obzira što je
svakodnevno na televiziji.
Priznat ćemo da je profesor Puhovski intelektualac od
formata, slagali se s njime ili ne.
– On je primarno svjedok i ima nesreću da su svi u čiji je prilog
svjedočio propali, u prvome redu komunistička Jugoslavija.