"Da sam na njenom mjestu, bila bi me sramota izaći među građane", kaže predsjednica Udruge za zaštitu potrošača Karlovca "Korana"
Marina Novaković Matanić je tajnica Udruge udomitelja djece i
odraslih osoba “Život s osmijehom” te predsjednica Udruge za
zaštitu potrošača “Korana” i Udruge za zaštitu dostojanstva i
jednakosti pacijenata “Dignitas”, pa je jasno da se s ovom
sugovornicom može pokriti niz tema, no prvo zumiramo stanje u
Socijaldemokratskoj partiji Hrvatske nakon izbora Siniše Hajdaša
Dončića za predsjednika s obzirom na to da je M. Novaković
Matanić bila dugo godina članica te stranke i karlovačka gradska
vijećnica.
Što će novo vodstvo donijeti stranci?
– U SDP-u nisam od 2016. godine i politika mi uopće ne nedostaje.
Političko iskustvo koje sam stekla mi pak i dalje dobro dođe. Žao
mi je što je SDP pao tako nisko i što je izgubio povjerenje
birača. Nisam optimist, mada imam i pozitivne stavove o
predsjedniku SDP-a Hajdašu Dončiću, no ipak je dio stare
garniture koja ne donosi ništa novo. Imao je prilike puno
energije i novih ideja već donijeti u stranku kao ministar i
saborski zastupnik. Čuda se događaju i moguće je da se promijeni
nešto preko noći, no ipak su SDP-u potrebni novi ljudi s novom
energijom, a ne treba odbaciti niti stare članove jer mogu biti
od pomoći.
Bi li nam opisala svoj put od članstva u SDP-u do
članstva u Hrvatskoj demokratskoj zajednici?
– Nisam nikada bila niti ću ikada biti članica HDZ-a. To nije
nikada bila moja politička opcija, a vjerujem da me ne bi niti
lako prihvatili kada bih se pojavila tamo. Trenutačno ne
razmišljam o političkom angažmanu. Radim na nekim svojim
poslovima i mislim da mogu više doprinijeti nalazeći se izvan
politike. Kao dio političke strukture ne možete imati takvu
širinu kao netko tko je samostalan.
Što te sputavalo u radu dok si bila u SDP-u?
– Ne mogu reći da je bilo sputavanja. Političkih igrica u stranci
je bilo za moga članstva, prije i nakon toga. Neka pravila u
stranci se moraju poštivati. U hrvatskoj politici vidimo da nema
nekih pravila po kojima se vrednuje rad. Kod nas postoje
gradonačelnici i načelnici koji nemaju utemeljenja za to da
rukovode mjesnim odborima. Kad to vidiš pomisliš ima li politički
angažman smisla. Kad si mlad pun si ideja i elana i misliš da
možeš mijenjati svijet, a onda se sudariš sa stvarnošću i shvatiš
da to i ne ide tako lako. No, promjene su moguće i ne treba
odustajati od svojih puteva i ideja.
Želiš li reći da se mlada entuzijastična osoba učlanjuje
u stranku željna promjene svijeta, a potom sastanči s
metuzalemima o ničemu i s njima po deset sati cijepa
dlake?
– Da, o ničemu. Imam 38 godina i nekakvo poslovno i životno
iskustvo, pa mogu reći da ne bi imalo smisla danas ono što mi je
imalo smisla s 20 godina života. To je život – treba učiti iz
grešaka. Danas se najviše bavim socijalnim pitanjima. Imam četiri
udomljene curice i time se bavim. Radim u socijalnom sustavu i
dobro mi dođe za pregovora političko iskustvo – znam tko je s
druge strane, a ponekad i imam više iskustva od te osobe, pa me
teško prevariti.
Koliko imaš godina političkog iskustva?
– U politiku sam ušla s 19 godina starosti, a napustila sam je s
31. Od 2017. godine nisam u nijednoj političkoj stranci i nisam
aktivna u politici. Kada sam odlazila iz političkog života
poručila sam da moj put ne prestaje, nego da ću se nastaviti
boriti za ljudska prava, što borbom za prava potrošača, što
borbom za prava pacijenata, što kroz borbu za socijalno
najosjetljivije. Moj politički put je završio i teško bih se
vratila, eventualno da pomognem nekim projektima iskustvom i
znanjem, ako je za dobrobit našega grada.
Je li politička povijest suparništva koju dijeliš s
lokalnim vlastima prednost ili teret za suradnje s Gradom
Karlovcem?
– Svatko je mogao vidjeti da se politikom ne bavim iz osobne
koristi, bez obzira na način kojim sam se bavila politikom, kao
što niti danas ne pregovaram i zagovaram bolje politike iz osobne
koristi. Nikada s druge strane nisam primijetila da mi se
zamjera. Prošlog tjedna sam s pročelnicom Ureda za društvene
djelatnosti Grada Karlovca Draženkom Sila-Ljubenko razgovarala o
smještaju u vrtić djece koja žive u udomiteljskim obiteljima.
Bavimo se konkretnim pitanjima. To jesu politička zagovaranja jer
netko mora donijeti naposljetku političku odluku, ali to nije
ista vrst bavljenja politikom kao ranije.
Smatraš li da si krivo radila dok si bila politički
aktivna?
– Zasigurno. Osoba od 19 godina starosti se ne treba ponašati kao
osoba od 60. Uči se i stiče iskustvo, no nepravda me i dalje muči
i na nju reagiram, žustro ili ne.
Što ste dogovorili u Gradu Karlovcu u za djecu iz
udomiteljskih obitelji?
– Pregovaramo da djeca iz udomiteljskih obitelji imaju pravo na
vrtić bez obzira rade li udomitelji jer su djeca iz udomiteljstva
u posebnoj situaciji – odgojno su zapušteni i potrebna im je
socijalizacija. Ta su djeca izuzeta iz bioloških obitelji i
prošla su teške traume. Moramo im pomoći. Ne možemo se pohvaliti
porastom broja udomitelja. Biti udomitelj nije jednostavno i mora
se preuzeti odgovornost za nečiji život, morate im pomoći, nositi
se s njihovim traumama i biti jaki u svemu tome. Svi su svjesni
problema, a pomaci su mali. Puno djece treba izuzeti iz bioloških
obitelji i raditi na prevenciji da do toga uopće ne dođe. Ne
radimo dovoljno.
Kakvi slučajevi su te potresli?
– Kroz našu obitelj je prošlo 17 djece i svako to dijete nosi
svoju životnu priču, a nijedna nije lijepa. Te su priče jako
potresne i potrebno je djetetu dvije godine da se prilagodi
obitelji, otvori i stekne povjerenje. Ta su djeca hrabra i
snažna, a ima ih mnogo s poteškoćama u razvoju. S traumama će se
boriti cijeloga života.
Udomiteljica Dušanka Lončar je prije dvije godine dobila
Nagradu Grada Karlovca. Je li to osvijestilo društvo o značaju
udomiteljstva?
– Možemo se politički neslagati s karlovačkim vodstvom, no što se
tiče udomiteljstva vrata su im otvorena. Prvo sam ja dobila
gradsko priznanje, zatim još jedna udomiteljica, a potom Duška
koja je život posvetila djeci s teškoćama. Ima 74 godine, a i
dalje je udomiteljica. Posvetila se djevojčici koja ima samo
Dušku. Svaka čast takvima. Osmu godinu sam udomiteljica, a time
se bave i moji roditelji, pa će sljedeće godine biti 20 godina
kako se naša obitelj bavi udomiteljstvom. I dalje učimo. Lijepo
mi je otići u Međimurje i vidjeti Marinu sa šestoro
udomljene i šestoro posvojene djece.
Ima li u odnosno na ranije razdoblje više ili manje
razloga za izdvajanje iz biološke obitelji?
– Rijetko se izuzimalo iz obitelji zbog financijske
situacije. Ne kažem da nema gladne djece, ali se za rješavanje
tih problema uvijek pronađe način. Izuzimaju se djeca koja su
teško odgojno zapuštena i koja imaju velike emotivne traume.
Općenito u društvu vidimo loše prakse. Primjer je korištenje
mobitela s dvije godine života. Roditelji bi s djecom trebali
puno više razgovarati i družiti se s njima. Žao mi je što
računalnu tehnologiju ne koristimo na pravi način. Malo se čita i
proučava, a informacije slabo primjenjujemo.
Je li povećana potreba za udomiteljstvom?
– Jest. Sto do dvije stotine djece bi trebalo hitno izmjestiti iz
obitelji. Europska unija potiče da se domovi za nezbrinutu djecu
pretvaraju u centre za pružanje usluga u zajednici. Proces je
spor, kapaciteti u domovima su mali, a potrebe velike, pa je
pitanje treba li graditi nove domove ili organizirana stanovanja
jer će se novih udomitelja teško pronaći. Godišnje imamo
stotinjak novih udomitelja, ali ih se tristotinjak prestane time
baviti.
Koji je fokus udruge “Korana”?
– Smatra se da je jednostavno voditi udrugu za zaštitu potrošača,
a nije jer se pruža mnoštvo usluga. Ljudima nije jasno zašto je
stopa inflacije šest posto, a cijena proizvoda u trgovini je
udvostručena. Na televiziji je predstavnik trgovaca tvrdio da su
njihove marže male, no to je smiješno jer se cijene istog
proizvoda razlikuju među trgovinama i do 30 posto. Očekuju
se daljnja poskupljenja u maloprodaji uslijed poskupljenja
energenata. Mora se shvatiti da umirovljenici žive s tri stotine
ili četiri stotine eura mirovine nakon što su radili 35 ili 40
godina. Protiv sam toga da im se nude jednokratne pomoći. I mene
bi bilo sramota da nakon 40 godina radnog staža tražim nešto iz
gradskog socijalnog programa – mnogo bolje se može pomoći
subvencijama na području energetike. U problemu su i oni s
minimalnim plaćama koja iznosi oko sedam stotina eura, a pogotovo
ako imaju djecu, odnosno zbog toga što se najam stana mora sve
više plaćati. Njima je jako teško – rade, a ne mogu si ništa
priuštiti. Naša udruga je članica Vijeća za zaštitu potrošača
javnih usluga za Karlovac i tumači se da su povećanja cijena
javnih usluga za pet ili deset eura mala. Ona jesu mala, ako imaš
plaću od tri tisuće eura. Kad se zbroje sva poskupljenja,
umirovljenicima je to puno.
Nedavno je održan u Zagrebu prosvjed umirovljenika. Jesu
li poslane dobre poruke?
– Mirovine će morati više rasti jer su niske kupovne moći. Naši
su odlazili ne bi li stekli mirovine u inozemstvu, pa da tu
lagodnije žive. Cijene proizvoda se neće vratiti na staro – to
nikada nismo doživjeli, osim cijene ulja.
Kako komentiraš poskupljenje grijanja u
Karlovcu?
– Razumijem da su troškovi poslovanja narasli, ali dok imamo
velik broj građana koji jedva pokrivaju životne troškove ili ih
ne mogu pokriti, ne mogu podržati poskupljenje.
Kako gledaš na pojavu zamućenja pitke vode?
– Zatražili smo u srpnju očitovanje od Vodovoda i kanalizacije o
tome i da sam na mjestu direktorice Katarine Malenica podnijela
bih već odavno ostavku. Da sam na njenom mjestu, bila bi me
sramota izaći među građane. Ako se zamućena voda javlja zbog
radova i miješanja voda, radije zatvorite vodovod u nekoj četvrti
i dovedite cisternu na pet dana. Građani se osjećaju nesigurno
kad vide smeđu vodu i imaju pravo na istinu. Najbolje mi je bilo
objašnjenje da do zamućenja dolazi jer netko krade vodu. Ne
smatram da je to uzrok.
Zašto dolazi do zamućenja?
– Grad je raskopan od radova i došlo je do miješanja pitke vode s
podzemnim vodama. Dolazi do pucanja cijevi i samim time se
postavlja pitanje njihove kvalitete, a onda i postupaka javne
nabave jer se biraju najjeftinije ponude. Javna nabava treba
spriječiti pogodovanje, ali uvjetuje da se kupuje najjeftinije i
najgore.
Da si političarka na vlasti, što bi uradila?
– Građani nisu glupi. Znam da su lokalni izbori na proljeće i da
je teško donijeti neke odluke. Ostavlja se ljude u strahu. S
današnjim tehnologijama je lako utvrditi uzroke zamućenja.
Ponavljam, neka neku četvrt napajaju pet dana cisternama dok ne
riješe problem. Zamućena voda se javlja kojekuda i periodično. To
je nešto što traje mjesecima i problem treba početi rješavati.
Kako ti se čini cijena usluge vodoopskrbe i odvodnje u
Karlovcu u odnosu na ostatak zemlje?
– Cijene su podjednake. Možemo govoriti o varijabilnim troškovima
i na sjednici Vijeća smo par puta odbijali poskupljenja
zahtijevajući uvid u fiksne troškove. Svima treba više novca, ali
volim vidjeti ekonomske pokazatelje i što je tvrtka uradila na
uštedama. Građani podnose dosta toga već, no inertno smo društvo.
Šutimo i trpimo. Treba nam više akcije, trebamo se više buniti.
Brineš i o zaštiti prava pacijenata.
– Pacijenti i potrošači su slične kategorije. Nismo htjeli nikada
otvoriti žiro-račun udruge “Dignitas” da nam se ne bi predbacivao
život od projekata i kako nas nitko ne bi ucjenjivao. Za
zagovaranje zakonskih izmjena nam novac niti ne treba, već su nam
potrebni samo znanje i volja. Djelujemo već petu godinu i tražimo
promjene pravilnika. Medicinske sam struke, a i imala sam mnogo
zdravstvenih problema te sam osjetila dosta nepravde. Pacijenti
se često osjećaju nemoćno, naročito ako se susretnu s dijagnozama
na latinskom jeziku ili s toliko šturim otpusnim pismima da se iz
njih ništa ne može saznati. Pacijenti imaju pravo biti upućeni u
svoje zdravstveno stanje i odlučivati o svome zdravlju. Nije
dobro da sve vodi u privatno zdravstvo. Protiv sam toga da oni
koji rade u državnim bolnicama rade i u privatnim poliklinikama
jer se mnogo puta događa da ih liječnici iz bolnica upućuju na
pregled u privatne poliklinike. Ljudi će to platiti jer su liste
čekanja dugačke. Za to sam da ambulante u Općoj bolnici Karlovac
rade i poslijepodne, a liječnike treba za to platiti. Usluge
moraju biti dostupne.
Traje izbor ravnatelja. Vodi li se dobro Opća bolnica
Karlovac?
– Teško mi je reći što se događa tamo. Članica sam Povjerenstva
za zaštitu prava pacijenata Županije karlovačke koje ukazuje na
probleme. Bolnica se može voditi bolje. Nedostaje specijalista.
Karlovcu je potrebna dječja kirurgija – nedopustivo je da dolazi
kirurg iz Zagreba. Kadrove u bolnici treba čuvati i ne
dozvoljavati da olako odlaze. Svima nam je bitno kakve ćemo imati
doktore i hitni bolnički prijam.
Je li bolnička usluga dobra?
– Ne mogu kazati da je u potpunosti razočaravajuća. Sve ovisi od
odjela do odjela i od liječnika do liječnika. Pohađam
poslijediplomski studij upravljanja kvalitetom u zdravstvu.
Bolnice i zdravstvene usluge će se morati certificirati, a glas
pacijenata će se morati uvažavati. Oni moraju iznijeti svoja
mišljenja i najgore je kada šute. Trebaju slati prijave – papir
ostavlja trag i na temelju toga se može mijenjati nabolje. Ima
divnih doktora u karlovačkoj bolnici koji si daju truda. Vidljiva
je promjena nabolje u odnosu prema onima s poteškoćama u razvoju
i osobama s invaliditetom. Naši korisnici puno dulje žive jer ih
se više pregledava. Može puno bolje. Treba čuvati kadar i
dovoditi novi. Bolnica u Karlovcu mora biti privlačna onima koji
završavaju studije medicine. Sada se odlazi iz Karlovca, u
privatne bolnice i poliklinike.