"Stalno ćemo slušati primjedbe da nismo dovoljno lijevi. Ne znam što to znači", kaže
Britanski list The Guardian je objavio u četvrtak optužbe protiv
hrvatske policije zbog navodnog teroriziranja migranata na
granici s Bosnom i Hercegovinom i taj je članak objavljen nedugo
prije no što smo za potrebe ciklusa intervjua ZOOM POLITIKON
razgovarali sa saborskim zastupnikom Socijaldemokratske partije
Hrvatske Ivanom Račanom, pa smo to prvo i zumirali.
Pedesetjednogodišnji Račan djeluje u Odboru za europske poslove,
Odboru za vanjsku politiku, Odboru za međuparlamentarnu suradnju,
Odboru za informiranje, informatizaciju i medije te u izaslanstvu
Hrvatskog sabora u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe.
Kako komentirate članak u kojemu se spominju paljenje
osobnih stvari i dokumenata migranata, čak i silovanje? Guardian
se poziva na organizaciju No Name Kitchen.
– Ovo mi je prvi glas. Ne mogu komentirati članak jer ne znam o
čemu se radi.
Ovo nisu prve prozivke hrvatskoj policiji zbog događanja
na državnoj granici. Jeste li se bavili time, odnosno koliko je
prisutno kršenje ljudskih prava na granici u kontekstu migrantske
krize?
– Hrvatska ima najveću kopnenu granicu u Europskoj uniji i
pod velikim je pritiskom onih koji žele uglavnom nelegalno ući u
EU. O samim kršenjima ne mogu konkretno ništa reći. Znam za
slučajeve pojedinačnih kršenja ljudskih prava, što je lani
objavljivano u medijima, a za slučajeve iz ove godine nisam čuo.
Čuva li se efikasno vanjska granica Europske
unije?
– To je šira tema o poziciji Hrvatske unutar EU. Ako imamo
najveću kopnenu granicu, logično je da EU uloži više resursa u
čuvanje granice i veću pažnju jer to ne može biti samo zadatak
Hrvatske. Posljedično možemo govoriti onda i o utjecaju Hrvatske
u EU i o fami o utjecaju predsjednika Vlade Republike Hrvatske
Andreja Plenkovića na procese u Europi. Očito je da taj utjecaj
nije velik ili nije dostatan, ako postoji problem.
Koja je realna slika utjecaja hrvatskog premijera na
aktere i institucije u EU? Jesmo li ravnopravna članica?
– Jesmo. Imamo pravo iznijeti mišljenje o svemu i staviti veto
kad se s nečime ne slažemo. EU je vrlo vjerojatno najbolje moguće
političko okruženje u Europi, a i najbolje državotvorno okruženje
ili savez unutar kojega je Hrvatska bilo kada bila. To je stol za
kojime Hrvatska ima svoje mjesto i ulogu. Utjecaj Hrvatske ovisi
realno i o utjecaju države. Hrvatska je malen dio EU, ali to ne
negira njezina politička prava i slobode. Valja čuvati tu
poziciju i na njoj graditi daljnji rast i razvoj.
Očigledno je EU poželjno mjesto za život migrantima, no
ispunjava li očekivanja Europljana?
– Nalazi se nedvojbeno u nekoliko kriza na nekoliko bitnih
područja. Ako pogledate svijet, najveće tehnološke tvrtke, od
prvih deset, nema niti jedne iz Europe. To pokazuje koliko je EU
danas utjecajna. U tehnološkom sektoru nije i to nije dobro. Što
se tiče političke integracije, EU ima nekoliko problema. Bez
obzira na jedinstveno tržište postoji i dalje jako puno
regulative – gotovo sve je suviše regulirano, a svaka država drži
gotovo svu regulativu, pa, kada se radi o globalnom biznisu,
odnosno globalnoj trgovini, tvrtka izvana ne ulazi na tržište EU
izravno, nego u države-članice, a svaka od njih ima svoj pravni
okvir i svoje posebnosti. To usporava EU u daljnjem razvoju.
Rasprava o više integracije, odnosno o drugačijoj integraciji u
EU je teška. Jedan od sistemskih problema Europske unije je sam
njen okvir. Druga realnost koja postoji je da današnja djeca žive
u ekonomskom pogledu gore od svojih roditelja. EU predstavlja
treće najveće jedinstveno tržište, a njezine tvrtke nisu među
najvećima u tehnološkom sektoru.
Je li problem u regulativi?
– Ona je previše regulirana. Dva izvještaja od ove godine su
upozorili da regulativu treba opustiti, ne samo u pogledu
plasmana proizvoda na tržište nego i između zemalja-članica.
Treba još više olakšati promet roba i usluga.
Treba li smanjiti obim državnog aparata, odnosno kad
spominjemo EU nadržavnog?
– Ako se želi više integracije, nužno je jačanje europske uprave.
Treba li država biti manje prisutna u europskom
društvu?
– Nisam siguran. Nemam odgovor na takvo načelno pitanje, koje je
čak i pitanje poimanja svijeta. Ultraliberalno je shvaćanje da se
oslanja na snagu društva. Nije to u ovome stoljeću realno za
očekivati. Pitanje je provodi li više ili manje politike Europska
unija ili neka od država-članica. To je najvažnije pitanje za
budućnost integracije EU u ovom stoljeću.
Bili ste u Engleskoj na godišnjoj konvenciji Laburističke
stranke nedavno. Kako oni gledaju na ta načelna pitanja? Za što
se zalažu?
– Ujedinjeno Kraljevstvo se nalazi u teškom procjepu. U zadnjoj
godini članstva u EU ono ih je stajalo 13 milijardi funti, a samo
ono što su dobili izravno kroz europsko financiranje je iznosilo
40 milijardi. Ostali su, dakle, bez ogromne količine financijskih
sredstava, a da ne govorimo o onome što nije moguće izračunati.
To su posljedice njihovog izlaska iz Europske unije. Većina
javnog mnijenja smatra da su pogriješili s Brexitom, ali je to
toliko gorljivo pitanje da sasvim sigurno u sljedećem desetljeću
nitko neće pokretati proces ponovnog pristupanja. Radit će na
novom definiranju odnosa s EU. Tražili su grubi Brexit i jasno je
da je to bilo relativno besmisleno u ovom povezanom i
integriranom svijetu i sada treba ispregovarati nov način
poslovanja. Njihov premijer Keir Starmer je to stavio na dnevni
red i na kongresu laburista. Ujedinjeno Kraljevstvo ima mnogo
ekonomskih problema i jedan od ključnih je javno zdravstvo s
ogromnim listama čekanja, s čime se možemo poistovjetiti. Imaju i
strašan problem sa željeznicom koja je u jako lošem stanju, no
nema sličnosti u genezi s lošim stanjem naših željeznica. No, ima
i sličnosti. Primjerice, izašao sam s aviona u Manchesteru i imao
sam dva tjedna ranije kupljenu kartu za vlak do Liverpoola, no
kada sam htio ući, nije ga bilo – otkazan je bez objašnjenja.
Laburistička stranka je često davala smjer cjelokupnoj
socijaldemokraciji. Koji su smjer sada zadali u pogledu
socijaldemokratskih politika?
– Nakon ere Tonyja Blaira i Gordona Browna koja je trajala od
1997. do 2010. ušli su u interni stranački problem, pa su radili
otklon od onoga što je Blair nazivao trećim putom, a oni
neoliberalizmom odlaskom u takozvana lijeva skretanja i opet su
deset godina bili u oporbi. Starmer je zauzeo potpuno drugačiji
stav. U politiku je ušao tek 2016. kada je izabran u parlament, a
do tada je bio državni tužitelj. Nije sudjelovao u tim sukobima
unutar stranke koji su trajali skoro dva desetljeća, pa i više. U
svojoj prvoj fazi je morao ući u sukob s ljevičarima i ta je faza
završila tako da je nekadašnji lider Jeremy Corbyn čak isključen
iz stranke. Laburist je Starmer povukao puno bliže centru no što
su to radili Corbyn i David Miliband. Teški teret
četrnaestogodišnje vlasti Konzervativne stranke je Starmeru
omogućio rast i pobjedu na izborima ove godine. Starmera
često u medijima nazivaju premijerom crnila i propasti jer ne
bježi od toga da govori teške stvari i tvrdi da će Velikoj
Britaniji trebati cijelo desetljeće da se oporavi, što stvara
probleme unutar stranke jer mnogi laburisti vrlo brzo moraju na
izbore i nemaju desetljeće za čekati. Pitanje je, naravno, i hoće
li Starmer dobiti desetljeće za provedbu reformi. Vrlo je
pragmatičan i u potpunosti je izbjegao takozvanu woke ideologiju
– bježao je od toga i nije se osvrtao na ta moderna kretanja, što
je učvrstilo njegovu bazu u tom miš-mašu između centra i ljevice.
Za Corbynova vodstva je Laburistička stranka čak ogrezla
u antisemitizam. Kakav je sad pogled Laburističke stranke prema
svjetskim krizama, posebno Bliskom istoku?
– Antisemitizam je razlog zašto je Corbyn napustio stranku jer se
nije kao njezin čelnik sukobljavao s antisemitskim tendencijama.
Starmer je u braku sa Židovkom i kada je Hamas lani izvršio onaj
velik teroristički napad tada je, pomalo neoprezno, istupio i dao
podršku Izraelu za svaku akciju, što je, naravno, izazvalo velike
reakcije i morao je ublažiti tu svoju izjavu. Na konvenciji je
izgovorio da potpuno brani poziciju dvije države na tom području.
Kakav utjecaj će pobjeda laburista u Velikoj Britaniji
imati na ostatak Europe i svijeta?
– Ujedinjeno Kraljevstvo više nije sila kakvu je povijesno
doživljavamo, koja je vladala svijetom, ali je i dalje jedna od
najvećih i najmoćnijih država u Europi i kao takva ima ogroman
utjecaj, a jedan od oblika tog utjecaja je vrlo banalan, a to je
pop-kultura. Svi smo ovisni o kulturi koja dolazi s engleskog
govornog područja. Hrvatska je zadnja zemlja koja je ušla u EU,
nakon toga nije bilo daljnjeg proširenja, nego samo jedan
izlazak. To je loše za EU. Pobjeda laburista je jako dobra u
općoj histeriji koja se stvarala da ljevica više nigdje u Europi
ne može pobijediti. Kakav će biti dugoročan utjecaj te pobjede ne
mogu znati. Jedan britanski analitičar je rekao da je
Laburistička stranka pod Starmerovim vodstvom spremna na daleko
više promjena i reformi no što to izgleda. Vrijeme će pokazati
što će napraviti.
Bili ste na godišnjoj konvenciji Laburističke stranke u
Liverpoolu kao izaslanik SDP-a.
– Njihova konvencija je nešto što postoji još samo u Sjedinjenim
Državama. U Liverpoolu je bilo 20.000 ljudi na konvenciji, a od
toga samo dvije tisuće izaslanika – ostali su laburisti koji nisu
delegati, ali dolaze popratiti što se zbiva, pa povezana društva
koja imaju svoje sindikate, sve lobističke skupine, korporacije,
organizacije civilnog društva i gosti iz srodnih stranaka iz
cijelog svijeta. To se ne može uspoređivati s bilo čime što
radimo, a to nije niti moguće jer je sustav naprosto drugačiji.
Omogućili su da u njihovom procesu kreiranja politika bude
uključena zainteresirana javnost. To je tamo moguće zbog njihove
povijesti i kulture i to je vrlo impresivno za vidjeti i
doživjeti. Oni to nazivaju konferencijom, mi konvencijom ili
kongresom. To traje četiri dana i ne događa se u plenarnoj
dvorani, nego u pedesetak ostalih koje primaju do 50 ljudi i tamo
se vode sve moguće rasprave.
Jeste li podnijeli SDP-u izvještaj, odnosno kako je
prihvaćeno u SDP-u ono što ste tamo vidjeli i o čemu se
izvijestili?
– Takav sustav nije nepoznanica SDP-u. Nije takva praksa moguća u
Hrvatskoj. Zamislite da su na konvenciji neke hrvatske političke
stranke prisutni lobisti i direktori svih najvećih tvrtki. To je
za nas nepojmljivo.
Jeste li raspravili ideje socijaldemokracije i razvoja
društva?
– Ne postoji utoliko jednostavan odgovor. Riječ je o dugoročnim
procesima. Neke ideje kojima se bave nama su daleke. Imaju čitav
niz tema u vezi umjetne inteligencije, načina integriranja
društvenih skupina i tako dalje. Nešto od tih ideja ćemo usvojiti
u SDP-u. Dobro je što smo to vidjeli i nešto ćemo moći
primijeniti kod nas, ali ništa u kratkom roku.
Je li novo vodstvo SDP-a zadalo neki nov kurs?
– To ćemo vidjeti. Novo vodstvo se treba konsolidirati i odrediti
daljnji smjer. Taj proces će započeti već na sjednici Glavnog
odbora u subotu, a zatim slijedi iznošenje sadržaja i smjerova do
lokalnih izbora. Nakon toga slijedi trogodišnji period bez izbora
u Hrvatskoj, što će svim strankama omogućiti unutarnju i
programsku konsolidaciju. Vjerujem da ćemo iskoristiti taj
prostor i to vrijeme.
Ima li SDP jasnu ideologiju?
– Ima. SDP je socijaldemokratska stranka koja okupira prostor
lijevog centra. Stalno ćemo slušati primjedbe da SDP nije
dovoljno lijeva stranka, a priznajem da ne znam što to znači.
Pokažite mi tu lijevu stranku u Hrvatskoj koja ima bilo kakav
uspjeh. Uporno bi nas netko htio smjestiti tamo gdje se ništa
politički ne može učiniti.
Bismo li mogli ustvrditi da je stranka Možemo nastala kao
lijeva alternativa SDP-u?
– Možemo reći da su nastali za loše situacije u SDP-u,
prvenstveno zagrebačkom, što je trajalo predugo. Možemo je
nastalo kao prvenstveno zelena, a zatim lijeva opcija. U
Ujedinjenom Kraljevstvu Laburistička stranka nije nikada izgubila
taj zeleni prostor i sada su u parlament izabrana tri zastupnika
zelene opcije, što do sada nije bilo tako. Taj smo prostor u
Hrvatskoj izgubili i morat ćemo se ponovno utoliko graditi.
Postoji li u Hrvatskoj na ljevici navijanje za neku od
strana sukobljenih na Bliskom istoku?
– Ne mogu na probleme na Bliskom istoku gledati kroz odnos lijeve
i desne politike. Tamo je prvi i glavni problem što tamo nije
moguć život, a ne suživot. Milijuni su rastjerani i to treba
sagledati prvenstveno iz humanitarnog aspekta. Dugo sam na
stanovištu da Palestinu treba priznati. Politika dvije države je
stara 80 godina, a ne ostvaruje se. Potreban je novi iskorak, a
čini mi se da je najpametnije unilateralno priznavati Palestinu
jer to će to natjerati međunarodnu zajednicu, Izrael i
novonastalu Palestinu da progovore o spornim područjima. Sadašnja
situacija nije prihvatljiva.
Nedavno je preminuo zadnji ministar vanjskih poslova
socijalističke Jugoslavije Budimir Lončar. Postoji li na ljevici
neka hipoteka Pokreta nesvrstanih? Drži li se ljevica i dalje
načela te politike?
– Nesvrstani su gubili na važnosti još za Hladnog rata. Bili su
bitni za održavanje tržišta, ali su u političkom smislu 1980-ih
gubili na važnosti. Danas nema blokovski podijeljenog svijeta,
već nekoliko centara moći koji se nezavisno razvijaju, što čini
sve kompliciranim. Lončar je rekao da svijet koji je nastao nakon
Drugog svjetskog rata više ne postoji, a novi ili još ne vidimo
ili ne razumijemo, a on nastaje. Međunarodni poredak je duboko
narušen američkom invazijom na Irak koja se odvila bez odobrenja
Ujedinjenih naroda i uz protivljenje mnogih europskih zemalja.
Nakon toga svijet sve slabije funkcionira u okvirima koji su do
tada postojali, pa sada imamo rusku agresiju na Ukrajinu,
izraelsku odmazdu u Palestini i slično. Nisam zabrinut za
budućnost. Ne vidim kako će svijet izgledati za 50 godina, ali
moramo raditi najbolje što možemo s onime što znamo.
Koliko je međunarodni poredak zastario govori činjenica
da je Rusija, koja je najizravnije narušila nečiji suverenitet
nakon Drugog svjetskog rata, stalna članica Vijeća sigurnosti
UN-a.
– Da, to je primjer. To je isto napravila Amerika u Iraku. Stvari
nisu crno-bijele.
Sjedinjene Države nisu anektirale tuđi
teritorij.
– Možemo reći da je to mala razlika, ali je stvar ista u smislu
ratnog razaranja – radilo se o agresiji na drugu državu.
Kako gledate na poziciju predsjednika Zorana Milanovića u
vezi obuke ukrajinskih vojnika i spor kojega u tom pogledu ima s
Vladom te koliko Predsjednik ima autoriteta na području
oblikovanja politika SDP-a na području vanjske politike?
– Nema, osim utoliko da se pojedinci s njime savjetuju. Što se
tiče njegove politike kao predsjednika države, rekao bih da je
vjerojatno dio onoga što i kako radi posljedica njegova odnosa s
premijerom. Taj odnos već dugo nije dobar za Hrvatsku, oni ne
pronalaze nešto oko čega bi se složili i to postaje neugodno na
području vanjske politike oko čega zajednički trebaju odlučivati.
Suštinski jasne vanjske politike nije bilo od početka njihovih
mandata.