"Bit će konfliktniji i gori po male zemlje", smatra
Prošla godina je nazvana superizbornom jer su održavani izbori za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država i dio Senata i Zastupničkog doma Kongresa SAD-a, predsjednički mandat je obnovio ruski satrap i ratni zločinac Vladimir Putin koji ove godine obilježava 25 godina despocije, nakon izbora za Europski parlament je novi mandat na čelu Europske komisije ostvarila Ursula von der Leyen, u Hrvatskoj su provedeni parlamentarni izbori nakon kojih je Hrvatska demokratska zajednica sklopila većinu s Domovinskim pokretom kao glavnim partnerom, premijer i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković je ostao na čelu izvršne vlasti, a uskoro će se održati i drugi krug izbora za predsjednika Republike Hrvatske u kojemu se bira između kandidata HDZ-a i partnera Dragana Primorca te Zorana Milanovića, aktualnog predsjednika kojega podržava Socijaldemokratska partija Hrvatske. Ujedno, zbačen je sirijski diktator Bašar al-Asad i nastavljen je rat Izraela i Hamasa.
Kakva je bila godina iza nas razgovarali smo s povjesničarom Tvrtkom Jakovinom, sveučilišnim profesorom i autorom niza knjiga, stručnjakom prije svega za međunarodnu političku povijest razdoblja Hladnog rata kojega prvo pitamo za ocjenu djelovanja i naslijeđa američkog predsjednika Jimmyja Cartera koji je obnašao tu dužnost od 1977. do 1981. godine, a koji je preminuo na kraju prošle u dobi od 101 godine života.
“Bila je to jedna od najdulje očekivanih vijesti. Bio je odavno već najavio da se prestaje aktivno liječiti i da se povlači u hospicij. Od tada su neki očekivali da će vijest o njegovoj smrti doći iznimno brzo, u roku nekoliko dana. Poživio je neobično dugo – bio je to dug i iznenađujući život. Imao je stotinu godina i ostao je priseban, mada posljednjih nekoliko godina nije bio fizički u dobrom stanju. Postao je predsjednik u vremenu detanta i jednim dijelom ga je gradio, međutim bez obzira na njegov demokratski pedigre i na njegovu vjernost Demokratskoj stranci, bio je predsjednik koji je za života bio možda i najmanje hvaljen za svoje poteze, a koji su s nama ostali jako dugo. Izabrani američki predsjednik Donald Trump je nekidan zaprijetio da će se nanovo trebati određivati sudbina Panamskog kanala i da bi trebao možda nanovo pripasti SAD-u. Dogovoreno je 1977. godine da se kanal postupno preda na upravi Panami, koja je i nastala da bi se mogao stvoriti, i to se dogodilo 31. prosinca 1999. godine, da bi se sada iznova preispitivalo nešto što je učinjeno zato što je postalo užasno skupo održavati sigurnost tog prolaza s obzirom na to da su Panamci smatrali da ih je smatra nedostojnima da upravljaju tom infrastrukturom, a i latinoameričke države su na temelju toga gledale na SAD u negativnom svjetlu, kao na imperij. Osim toga, Carter je najzaslužniji zbog sporazuma iz Camp Davida između Egipta i Izraela koji se drži sve do danas, unatoč tome što su mnogi govorili da je riječ o neiskrenom sporazumu, barem što se tiče egipatske strane, a dvojbeno je je li bio iskreno i srdačno prihvaćen u obje države. No, Carter je bio uporan, insistirao je, bio je predan detalju. Na domaćem planu je na dužnosti imenovao Afroamerikance, žene, a postavio je ljudska prava i u središte američke vanjske politike, što je često bilo kritizirano, no to nije prikazivalo SAD u lošem izdanju. SAD su pretpostavile što će postati važno u svijetu i stavile su se u prvi plan. U izvještajima o stanju ljudskih prava ta zemlja mjeri sve druge zemlje po tome. Utoliko je Carter bio prvi koji je to postavio i tako je redefinirao američki vrijednosni sustav u vanjskoj politici. Imao je dobre odnose i s nama. Shvaćao je važnost samostalnosti Jugoslavije u odnosu na Sovjetski Savez u kontekstu Hladnog rata i to je jako naglašavao i za posjeta jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita, a i za svog posjeta Jugoslaviji nakon Titove smrti. Liberalizirao je neke mjere u zračnom prometu. Bio je manje cijenjen kao predsjednik, ali je bio silno cijenjen kao netko tko je nakon odlaska iz Bijele kuće pronašao novu karijeru”, odgovara Jakovina.
Trump je nedavno ponovio ideju da SAD otkupe Grenland. Nisam primijetio da je nekadašnji američki predsjednik George W. Bush izrazio sućut povodom Carterove smrti, a Carter je dobio Nobelovu nagradu za mir zalažući se protiv američke invazije na Irak. Jesam li što propustio?
– Pretpostavljam da će ta sućut biti izražena. Bush mlađi je jedan od rijetkih koji su sretni ovakvim razvojem unutar Republikanske stranke jer je ponašanje Trumpa u prvom mandatu oba Busheva učinila uobičajenima i sve greške manje problematičnima. Već dugo najvažniji američki analitičari znaju da je invazija na Irak uvelike oštetila SAD i međunarodni poredak i da nije stvorila zdraviju situaciju na Bliskom istoku i u međunarodnim odnosima, a možda se predsjednik Bush s time ne slaže.
Predsjednik Carter se mučio s inflacijom za svoga mandata, kao što se muči i aktualni Joe Biden. Gledaju li birači samo svoj džep bez svijesti o kompleksnosti politike?
– Povijest će teško kritizirati mnoge od Bidenovih ekonomskih politika. Za pandemije kovida-19 se dogodila inflacija, ali ne samo u SAD-u, nego i u Kanadi, Njemačkoj, Hrvatskoj i drugim zemljama i da je taj problem lako riješiti, bio bi vjerojatno riješen. Istina je da je Carter jednim dijelom naslijedio takvu privredu ili imao takvu situaciju. Za predsjednikovanja Geralda Forda su dijelovi New Yorka iskakali iz elektrodistribucijske mreže i ostajali u mraku. Ne bih rekao da se Carter borio loše s ekonomskim problemima, kao niti Biden. Čini mi se da se glasa uvelike po vrijednosnim sklonostima. Možda ne bi bilo pravično to nazvati hirom, ali vidite da i oni koji su sami doselili u Sjedinjene Države iz Latinske Amerike danas zagovaraju strože politike useljavanja. Riječ je, dakle, o vrijednosnom sustavu. Ekonomija može biti važna, naročito u SAD-u koje su vrijednosno tako postavljene, ali ona sigurno nije jedina važna. Što se tiče ideje da se otkupi Grenland ili da Kanada postane 51. američka država, bilo bi dobro da SAD, koje su toliko važne i odgovorne za cijeli svijet, znaju što znači takav tip izjava. Ako izjavite da bi druga najveća zemlja na svijetu i jedna od najbogatijih trebala postati jednom od američkih država ili da bi od jedne od najuspješnijih europskih zemalja trebalo otkupiti njezin teritorij, a da ih se ne pita jesu li uopće zainteresirani za to i da se ne sagleda što bi to značilo za odnose među saveznicima, to stvara ogromne probleme, što se prelilo u veliku potporu potpredsjednici SAD-a Kamali Harris u Danskoj za zadnjih američkih predsjedničkih izbora kada je ona bila kandidatkinja Demokratske stranke. Takve izjave su opasne i vidjet ćemo kako će se Sjedinjene Države ponašati za tri tjedna, nakon inauguracije novog predsjednika.
Kako gledate na ostavštinu odlazećeg američkog predsjednika?
– Biden je djelovao starije i gore no što je očito bio. Izvještava se da je ljut zbog toga što su ga prisilili da povuče kandidaturu za novi mandat, no vjerojatno ne bi postigao bolji rezultat od potpredsjednice Harris. Ušli smo u novi svijet i u tom novom svijetu Biden će doista možda djelovati kao predsjednik koji je bio simbol starog poretka koji se sada gasi. Ako Trump ostvari polovicu svojih najava i imenovanja, doista će pokazati da se svijet dramatično počeo mijenjati, što će se vidjeti u različitim ljudskim djelatnostima i u različitim geografskim područjima. Biden je izgledao kao netko tko je razmišljao i dalje na hladnoratovski način, što je bilo uspješno za SAD. Vratio je tu zemlju u neke od međunarodnih organizacija, primjerice za klimu, što je dobro. Učinio je neke dobre poteze na području unutarnje politike. Relativno solidno se nosio s pandemijom i doznakama koje je država tada davala siromašnima. Na vanjskopolitičkom planu se trudio umrtviti ili barem ublažiti akcije koje traju u Pojasu Gaze i uopće na Bliskom istoku. Povlačenje iz Afganistana je djelovalo groznije no što je u stvari bilo. Sjedinjene Američke Države su izašle iz neuspjele operacije i gotovo je neshvatljivo da je tamo potrošeno puno vremena i novca, da bismo se potom vratili na politike koje su postojale za prve talibanske vlasti, dakle nisu postignuti rezultati i to nije Bidenova greška – samo je zatvorio tu operaciju. Što se tiče partnerstva s europskim državama, držao je klasičan stav i Europa je znala na što s njime može računati. Nastavio je Trumpove politike, pa i retoriku spram Narodne Republike Kine, što će zasigurno ostaviti posljedice i što je Kini sugeriralo da nastaviti provoditi politike radi postizanja samodostatnosti za slučaj da jednog dana dođe do prekida tih odnosa. Bidenova je politika bila uglavnom ona koju smo već poznavali i koja je mogla reći da će poštivati preuzete obveze. Ulazimo u fazu gdje to više nije sasvim sigurno. Hoće li vrijediti obećanja Sjevernoatlantskog saveza (NATO), primjerice? Taj svijet više ne živimo i to je važno za sve male zemlje.
Kada je Biden postao predsjednik SAD poručio je da se “Amerika vratila”. To bi sugeriralo da je Trumpov prvi mandat bio neka vrst zastranjivanja, no jedan od američkih komentatora se zapitao nije li možda čak Bidenov mandat aberacija.
– Trump je alergičan na “duboku državu” i vjerojatno će biti interpretirano da se ona uspjela povratiti i zadržati postavke svijeta kakav je bio, a kakve ne odgovaraju većini Amerikanaca, pa i brojnim Amerikancima pripadnicima manjina, a koji su tradicionalni glasači demokrata i koji bi sada mogli reći da je sve rađeno kako bi se zadržale društvene pozicije i da se to sada mijenja. Drugo je pitanje je li Trump taj koji će tu igru promijeniti, ali je vjerojatno došlo do promjene i sada s dobro pripremljenim Trumpom koji stoji na ultrakonzervativnoj “Agendi 2025.”., a koja s njegovim prvim imenovanjima pokazuje obrise, dolazi taj novi svijet koji će biti konfliktniji i gori po manje zemlje. Ako ta opcija prevlada, u historiografiji će se vjerojatno govoriti da je Trump imao zastoj, no da se nezaustavljivo kretanje svijeta nastavilo 2024.
Koliko je u priči promjene svijeta značajan rat u Ukrajini? Bi li ostvarenje ruskih ciljeva označio kraj poslijeratnog međunarodnog poretka? Je li nakon Drugog svjetskog rata bilo koja zemlja anektirala tuđi teritorij?
– Nije, osim ako tako ne pristupamo ujedinjenju Njemačke, kao što neki pristupaju. Nije neobično što je finski predsjednik ovo što se zbiva usporedio s Konferencijom u Jalti 1945., što je više simbolički točno no stvarno jer se u Jalti još nije podijelio svijet. Ta je rasprava pomalo zastarjela jer, ako idemo u svijet koji je promijenjen, nemamo niti tu dvojbu, nego smo se vratili u svijetu u kojemu će interesi pojedinih država biti na prvome mjestu, prvenstveno velikih sila, i utoliko će promjena granica biti moguća. Već mi je dugo teško zamisliti da će rat završiti na način koji bi Ukrajinu osobito zadovoljio. Ona ne mora prihvatiti takav ishod i to će vjerojatno biti moguće, međutim možebitno neprihvaćanje, odnosno zamrzavanje konflikta bi bilo puno lakše i s boljom perspektivom i nadom bi bilo u kontekstu staroga svijeta. U kontekstu novoga svijeta će se stvari odvijati drugačije s promjenama granica i na Bliskom istoku. Možda će rat koji je započeo 2014., a koji se razbuktao 2022. biti jedna od odrednica početka novog doba na europskom tlu. U ovom slučaju to ne djeluje osobito ohrabrujuće. Mislim da će rat prestati 2025. godine, da će na neki način biti zamrznut zbog iscrpljenosti Ukrajine, zbog toga što bi predsjednik Trump htio Nobelovu nagradu za mir, zbog podjela u Europi… Pitanje je hoće li takvo rješenje zadovoljiti Ukrajince i što to znači za budućnost Europe.
Jedan energetski stručnjak je rekao da će biti nezgodno zbog ruskog zatvaranja plina prema Ukrajini i Moldaviji i zbog toga što će 9. veljače baltičke zemlje izaći iz ruskog elektroenergetskog sustava i tako od njega odvojiti i Kalinjingrad, što je ruski teritorij, na što Putin vjerojatno neće gledati blagonaklono. Imaju li takva strahovanja utemeljenja?
– U ovakvoj situaciji i s ovakvom Rusijom takav potez bi vjerojatno mogao biti protumačen kao ratni čin koji može voditi u sukob i možda to neće biti u interesu niti jednoj od strana, pa niti SAD-u, ako se ne ide ka eskalaciji. Zbog zatvaranja dotoka plina prema Ukrajini će svoj položaj silno ojačati Turska jer će jedini pravi dotok plina s tog područja biti preko njenog teritorija. Turska već dominira jednim dijelom Libijom, osiguravali su Katar, prisutni su u Azerbajdžanu i postali su nezaobilazan čimbenik na Bliskom istoku. Prije 25 godina su bili granična zemlja bez naročitog utjecaja, a danas se bez Turske ne može riješiti niti jedno od bliskoistočnih pitanja. To Turcima daje jaku polugu u odnosu s europskim zemljama, ne samo po pitanju izbjeglica. One izbjeglice koje su doselile u Europu će u Europi i ostati i povratka sirijskih izbjeglica vjerojatno neće uopće biti. Ako Sirija opstane, ne znamo kako će izgledati njena nova vlast. Znamo da je u novoj vlasti od najviše pozicioniranih vođa, uz novog šefa te zemlje Ahmeda al-Šare, to jest Abu Muhameda al-Džolanija, šest od sedam bivših džihadista kao što je i on. Očekivati da će svi ti ljudi biti transformirani u demokrate koji će 2029. godine raspisati izbore djeluje jako naivno. Na početku smo nove faze destabilizacije Bliskog istoka i šireg područja.
Mogu li se uopće riješiti problemi na Bliskom istoku?
– Teško da se mogu riješiti, ali se mogu umiriti i može se učiniti da prestanu biti izvor trajnih kriza, posebice kada očito bliskoistočna energija više nije nužna, a naročito uslijed pozivanja predsjednika Trumpa da se troši više i kupuje američku naftu i plin, unatoč tome što je zasad skuplji. Baltičke zemlje su, između ostaloga, htjele takvo rješenje. Dio Europe se istinski boji Rusije, naročito one zemlje s iskustvom vlasti Carske Rusije i Sovjetskog Saveza i te će zemlje imati problema s drugim članicama Europske unije, primjerice Portugalom i Španjolskom koje će reći da se Rusiju ne može ignorirati, kakva god bila, i to u perspektivi nisu tako dobre vijesti za Europu.
Puno je poziva na priznavanje Palestine kao neovisne države. Je li to nešto što bi se moglo dogoditi 2025.
Mnoge zemlje priznaju Palestinu kao državu.
– Ako pitate bi li to mogla učiniti i Hrvatska…
Bez obzira na to što mnogi već priznaju Palestinu, ona nije subjekt međunarodnih odnosa u tom smislu.
– Nije i to se neće dogoditi. Sva priznanja palestinske države su simbolička. Izrael je bio ugrožen od terorističkih grupa, ali ne i od neke velike zemlje, osim što je postojao strah od Irana, no u ovoj situaciji ga više nema, Izrael je proširio svoj teritorij, razbio Hamas i Hezbolah te područja koja su držali vratio u kameno doba bez ikakve reakcije u arapskom svijetu, osim jemenske, što je stvorilo unutrašnje probleme nekim arapskim zemljama. Što se tiče postojanja palestinske države uz izraelsku, to možemo prekrižiti za neko dulje razdoblje, a nije niti to osobito važno. Puno je važnije pitanje hoće li se taj rat prelijevati, što će se događati između sunita i šijita, što se događa između Pakistanaca i Afganistanaca u Vaziristanu, što se generalno događa s iranskim režimom… Te velike teme se razvijaju u regiji koja gubi na važnosti zbog gubitka energetske dominacije. Ono što se tamo zbiva je nama važno jer je riječ o istočnom Sredozemlju, nama bliskom području u kojemu žive oni koji će se htjeti izmjestiti zbog nepodnošljivosti života, čime će uloga Turske rasti.
Možemo li očekivati nove migracije?
– Ako Turci to budu dopustili, odnosno koliko budu dozirali. Gledamo na silu srednjeg ranga koja se postupno pretvara u uspješniju i važniju zemlju srednjeg ranga sa željom da to ode i nekamo dalje.
Multimilijarder i Trumpov savjetnik Elon Musk je njemačkog predsjednika Frank-Waltera Steinmeiera nazvao tiraninom – Musk se svrstao na stranu Alternative za Njemačku uoči izbora u toj zemlji. Kako gledate na pojavu tog biznismena u politici?
– Način na koji se pojedini američki multimilijarderi koji imaju javnu ulogu ili trebaju postati šefovi onoga što bi bila ministarstva u europskim zemljama ponašaju je nedolično i bilo je nezamislivo, a to je tako i s Muskom, s ovom njegovom izjavom i drugim istupima. Voditi države kao što se vode korporacije nije moguće. Kada bi netko poželio voditi Hrvatsku kao korporaciju, prestao bi dotirati iz proračuna sve naše neuspjele bolnice i sudove, braniteljske i manjinske udruge, fakultete i tako dalje. Tako bismo po argentinskom modelu mogli stabilizirati proračun, ali bismo to učinili po cijenu velikih šokova – drugačija smo kultura od argentinske i sa socijalnom državom je tako nešto teško zamisliti. To će biti vjerojatno jedan od Trumpovih eksperimenata, no čini mi se da je realniji no što je to Musk.
Kineski predsjednik Xi Jinping je nekidan poručio da je neminovno ujedinjenje Kine i Tajvana.
– To je stara teza, samo je pitanje kada. O neminovnosti ujedinjenja su govorili svi kineski lideri od Mao Ce-Tunga naovamo. U ovome trenutku tako izrijekom postavljena teza podrazumijeva svjetski sukob, a s obzirom na kinesku politiku mislim da se to neće događati. Sjedinjene Države su u proteklom razdoblju povećale trgovinu s Kinom i obje su zemlje puno ovisnije jedna o drugoj no što su bile.
U 2024. godini nas je napustio još jedan akter hladnoratovske politike, i to u dobi sličnoj Carterovoj, Vaš suradnik Budimir Lončar, nekoć šef jugoslavenske diplomacije. Što nam njegova karijera znači danas i što nam može značiti sutra?
– Pokazao je da iz male nacije možete biti relevantan sugovornik, promišljati svijet i davati rješenja, a da to bude interesantno i Washingtonu i Pekingu, pa i zemljama Pokreta nesvrstanih koji i dalje postoji.
