"Ovo mu je skoro deseta godina mandata i ne može još dugo biti na toj funkciji jer je teško za očekivati da će se kandidirati za novi i vjerujem da neka mjesta u Europskoj uniji postoje za njega, ako to bude želio", kaže
“Kći Jean-Marie Le Pena Marine je dovoljno etablirana da nastavi na tragu svoga nedavno preminulog oca. Ne navijam za to da desnica pobjeđuje bilo gdje, a naročito ne u velikim državama jer se to onda prelijeva iz njih na cijelu Europu, no u svakom slučaju smrt Le Pena neće previše utjecati na tijek francuske politike”, komentira kolumnistica i urednica Novog lista Tihana Tomičić s kojom zumiramo bitna politička zbivanja u Hrvatskoj i svijetu.
Je li Le Penova doktrina sve uspješnija?
– Svjedočimo, nažalost, jačanju desnice u dosta europskih država i to smatram lošim trendom, ne zato što bih jako navijala za neke ljevičare koji su se pokazali nedovoljno sposobnima, nego zato što europske politike srednje struje drže Europu na površini. Krize se nižu i vidimo što se događa po europskim državama. U Njemačkoj bi, primjerice, izrazita desnica mogla doći na vlast, a donedavno se to činilo nemogućim. Socijaldemokratske politike se nisu pokazale dovoljno sposobnima za održavanje vlasti za kriza, pa desnica jača i to je velik paradoks današnje politike. Ljevica nije imala odgovore na ekonomska i socijalna pitanja i socijalno deprivirani birači se okreću strankama desnice, odnosno bilo kakvim populistima i radikalima.
Ostavku je podnio kanadski premijer Justin Trudeau, a i bez obzira na to predviđa se poraz njegove Liberalne stranke na ovogodišnjim izborima. Trudeau je nazivan kapetanom Woke, što bi sugeriralo da jako drži do političke korektnosti. Razmatranjem izbornih rezultata u Sjedinjenim Državama govorilo se da je ljevica učinila stratešku podršku što je naglasak stavljala upravo na političku korektnost. Jesu li takve tvrdnje točne?
– Izgleda da tako jest u očima birača, a oni donose političke odluke u konačnici. Politička korektnost kao tema je jako dominirala, pa i hrvatskom politikom, ako pogledamo rast Možemo. Takozvane progresivne teme su u jednom trenutku postale općeprihvaćeni narativ. Problem je taj što je sve to bilo malo pretjerano. Ta agenda dobar dio ljudi iritira jer se čini mojoj generaciji da su to nebitne teme – zna se što su muško i žensko i konzervativno se na to gleda. Međutim, to se događalo kada je svijet bio ekonomski, socijalno i politički mnogo stabilnije mjesto no što je danas, prije pandemije kovid-19. Nakon pandemije, rata u Ukrajini i svih mogućih ekonomskih i energetskih kriza jasno je da je ta tema postala manje važna. Uostalom, te su se slobode proširile u većini država – svatko se može deklarirati kako hoće. Dakle, to je već ostvareno i politika političke korektnosti više ne može biti dominantna. Očekujemo da svijet pogode carinski i trgovinski ratovi između Sjedinjenih Država, Kine i posljedično Europske unije, pa neke teme postaju važnije za preživljavanje.
Svjedočimo li kraju globalizacije?
– Izabrani američki predsjednik Donald Trump će nastojati globalizaciju vratiti u nacionalne okvire zato što je to američkoj ekonomiji potrebno i utoliko će globalizacija postati upitna u sadašnjem obliku, no to je nemoguće više mijenjati – svijet je zbog tehnologija globalno selo i ne možemo raspravljati o tome da postoji bilo kakva ekonomija nego globalna.
Jesu li utoliko američki izolacionisti, a posebice izabrani potpredsjednik SAD-a J. D. Vance kao ideolog te pozicije, u iluziji?
– Zasigurno. Trump preuzima vlast krajem siječnja i s njime dolazi Elon Musk koji ima previše globalnih biznisa da bi bilo kakva izolacionistička politika bila realna, čak i najjače zemlje. Riječ je samo o populističkoj retorici za one koji to žele čuti. Prvi Musk ne može zatvoriti granice i dizati zidove, što je i inače iluzija, a nije niti poželjno. Prvo Amerikancima trebaju strani radnici, a to se odnosi i na druge izolacionističke politike.
Je li Trumpov uspjeh odraz nepovjerenja u institucije, pa, eto, sada bi austrijski kancelar trebao postati lider Slobodarske stranke Herbert Kickl, antivakser i triatlonac, mada je ovo potonje nebitno.
– Slažem se da je nebitno što je triatlonac. Govoreći o Trumpu i njegovu uspjehu možemo napraviti usporedbu s predsjedničkim izborima u Hrvatskoj. Hrvatska demokratska zajednica ima kandidata koji je nedovoljno elektibilan i koji posve sigurno neće pobijediti jer je loš kandidat, čak i za birače HDZ-a, a tako niti američki birači nisu imali puno izbora kada su htjeli zaokružiti demokrate. Američki predsjednik Joe Biden je dementan i često ne zna gdje se nalazi, a svjesna sam da je politički nekorektno govoriti o ljudima na taj način, no to njegovo stanje se jako dugo ignoriralo, pa su naposljetku nominirali drugu kandidatkinju i dok je cijeli taj proces prošao izbori su već otišli svojim tokom. Trump je populist i govori ono što birači žele čuti. Oni koji se osjećaju socijalno ugroženima na bilo koji način i bez obzira na porijeklo su glasali u Americi za tu politiku. Voli se glasati za želje, za san. Ako živiš loše, a netko ti obećava da ćeš živjeti puno bolje samo zato što će on doći na vlast, sklon si u to povjerovati. Odgovorna politika koju bi trebala voditi Demokratska stranka podrazumijeva i više poreze, a druga strana nudi razbucati cijeli sustav. Vidjet ćemo što će biti nakon što Trump preuzme vlast. Muska je uzeo zato da bi masovno otpuštao u javnom sektoru i mijenjao institucionalni okvir. Pitam se dokle to ide. To može postati vrlo opasno.
Muskov je zadatak obračunati se s dubokom državom, kako to zovu.
– Država je uvijek duboka – onaj tko drži poluge vlasti je duboko usađen u državu i to je cijela poanta vlasti. Riječ je samo o retorici za naivne.
Je li predsjednik Zoran Milanović od hrvatskih političara najsličniji Trumpu?
– Ponekad sam i sama to pomislila. Manipulira politikom u vlastitom interesu. Mio je poput kamilice kada želi biti, a to je sada u kampanji te je najgora zvijer u džungli kada smatra da je to potrebno. Svaka politika to u nekoj mjeri radi, a kod njega je to vrlo izraženo. Vjerojatno po klasičnoj političkoj definiciji populizma sliči Trumpu jer polazi od onoga što birač želi čuti.
Je li kandidat HDZ-a za predsjednika Republike Hrvatske Dragan Primorac populist?
– On bi to htio biti, ali on bi htio sve biti – i populist, i nacionalist, i centrist jer mu trebaju svi glasovi… Igra ulogu kandidata za Predsjednika, u to uvjerava sebe, a nastoji uvjeriti i nas. Kod njega se dogodilo nešto zanimljivo što smo već viđali u politici jer je kadroviranje u politici najvažnije, a znamo tko je to rekao.
Drug Staljin.
– Primorcu se dogodio Milanović, netko tko je elektibilan, tko ima strast, tko je srčan i budi emociju, pa će doprijeti do čovjeka na pozitivan ili negativan način. Predsjednik HDZ-a i Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković je rekao da je Primorac sam htio biti kandidat za predsjednika Republike. Kada bismo pobrojali Primorčeve kvalitete, mogli bismo zaključiti da može biti Predsjednik, međutim politika zahtijeva osobnu karizmu, šarm, narativ koji je dopadljiv, a utoliko je Milanović mnogo iskusniji i zna postupati po onome što birači traže. Njegov stožer, tim Socijaldemokratske partije Hrvatske koji stoji iza njega, napravi anketu, vidi što birači žele pa se tome prilagodi, kormilari tim putem i, eto, uspijeva. To je “politika odozdo” koja je i besmislena jer se ne može podilaziti biračima do te mjere, ako smo političari, nego moramo provoditi i nepopularne politike.
Kako je SDP uspio tako uspješno postaviti strategiju predsjedniku Milanoviću, a ne mogu samima sebi
– Obrnuto je – predsjednik Milanović postavlja kolosijek za SDP, a ne SDP za njega. Ta stranka ima puno unutarnjih problema, a unazad četiri ili pet godina je velik bio tadašnji predsjednik Peđa Grbin koji je mislio da će stranku konsolidirati tako što je očisti od članova, što je pogrešno principijelno, moralno, politički i ljudski. Oslabljivao je vlastitu stranku i to je moralo izazvati posljedice. S druge strane, Milanović je iskusan političar i siva eminencija SDP-a. Zna da je politika okupljanje, da se ne može sam, bez obzira na to koliko bio karizmatičan. Mislim da je u njegovom krugu sazrela ideja da se uđe u širu lijevu koaliciju s Možemo na lokalnim i parlamentarnim izborima nakon što ga je kandidatkinja te stranke na predsjedničkim izborima Ivana Kekin podržala u drugom krugu. Matematika pokazuje da sam SDP ne može osvojiti vlast, ali da s jačim partnerima već to postaje realno.
Je li tim strankama glavno biti protiv HDZ-a i premijera Plenkovića, a ne imati nekakvu programsku ili ideološku platformu?
– Socijaldemokrati su u nizu država pokazali da nisu bili sposobni upravljati u krizama. Da su socijaldemokrati bili u prilici voditi Europsku uniju u ovim krizama, vodili bi je na vrlo slično načinu kako ju je vodila pučanka Ursula von der Leyen. To se može preslikati na sve države, pa i na Hrvatsku.
Premijer kritizira Predsjednika da je proruski orijentiran, a Primorca se ističe kao prozapadno orijentiranog. Je li to utemeljeno?
– Ako pitate ide li opozicija samo protiv HDZ-a, bez obzira o kojoj je politici riječ, Milanović je u pogledu rata u Ukrajini zauzeo tu poziciju. Zna da je popularno poručiti da neće dozvoliti da hrvatski vojnici idu u bilo koji rat jer nijedna majka neće dopustiti da njezino dijete gine za bilo što, a s druge strane oponira Plenkoviću na svemu, što je narativ koji se produžuje i do SDP-a. U konačnici se ne bi mogla u Europi voditi bitno drugačija politika od one koja je vođena, a isto je i u Hrvatskoj. Ne znam koliko je hrvatska javnost zainteresirana za europsku politiku i ljudi su skloni govoriti da ne vole U. von der Leyen, da je ona kriva nešto oko cjepiva, da je sve to produžena ruka dubokih država i slično, međutim i u novom mandatu vidimo da Europskom unijom već petu godinu vlada koalicija u kojoj su pučani, socijalisti, zeleni i liberali. Hrvatska javnost nije dovoljno osvijestila da Europskom unijom vlada velika koalicija. To je model koji je dobar u vremenima kriza kada ekstremi postaju zaista opasni.
Koliko je bitno određivanje domaćih političara prema globalnim temama? Daje li nam to naslutiti kakva im je opća politička konfiguracija?
– Teško mi je to svesti na taj način. Ne bih bila sigurna da je riječ o njihovoj generalnoj političkoj konfiguraciji, nego o oponiranju prevladavajućoj politici. Birači su u prvom krugu dali toliko glasova Milanoviću ne samo zbog manjkavosti kandidata HDZ-a, nego i zbog toga što ne smatraju da je Predsjednikova politika, koliko god izgledalo da ide do granice održivosti, fatalna po Hrvatsku, a i nije. Što se tiče slanja časnika Hrvatske vojske u misiju NSATU, odnosno toga da Hrvatska u tome ne sudjeluje, to je više živciralo HDZ i Plenkovića no Sjevernoatlantski savez (NATO) i EU. Hoće li ta dva časnika biti u nekoj logistici ili neće nije presudno za ishod rata u Ukrajini. Milanović je, dakle, unutar nekakvog okvira i ne šteti Hrvatskoj ili šteti toliko malo da to nije niti bitno. Ako bi se rat u Ukrajini proširio na ostatak Europe, Milanović bi bitno mijenjao politiku i postavio bi se u poziciju vrhovnog zapovjednika i predsjednika države u okvirima NATO saveza i EU. Odnos prema ratu u Ukrajini mu sada služi malo u političke svrhe, da oponira Plenkoviću, ali za sada nije učinjena velika šteta i zato je mogao dobiti sve te glasove.
Zašto je lijevim opozicijskim strankama u Hrvatskoj potpuno strana ideja da koaliraju s HDZ-om? Sjećamo se da je nakon parlamentarnih izbora Možemo čak bilo spremno pregovarati s Domovinskim pokretom, sve samo da ne koalira s HDZ-om.
– Točno. Bilo je to prije samo nekoliko mjeseci, a umalo smo zaboravili da je cijela opozicija htjela preuzeti Hrvatski sabor i bez Vlade konstituirati vlast koja je bila privremena. To bi bilo nešto što nema presedana, a to je nastalo u Milanovićevom kabinetu. Nevjerojatno je kako smo svi zajedno to vrlo brzo zaboravili. Dapače, Milanović danas tvrdi da su Plenković i HDZ kršitelji Ustava, odnosno da “izlaze iz ustavnih okvira”, što je potpuna zamjena teza. Da nastane stani-pani situacija, neka ratna prijetnja ili da je neka nova pandemija pred vratima, ta velika koalicija više ne bi bila tolika tabu-tema. S obzirom na petogodišnji verbalni rat između Plenkovića i Milanovića, ideja o velikoj koaliciji nikako ne pada na plodno tlo. Da nema figure Milanovića koji toliko voli ratovati s Plenkovićem, neke struje u SDP-u bi možda čak i bile sklone velikoj koaliciji, primjerice neka tehnomenadžerska struja, a ovako bi ih Milanović previše špotao, pa ne smiju o tome niti razmišljati.
Sada kada je Hrvatska kao članica Europske unije i NATO saveza razvijenija u odnosu na ranije razdoblje, koje mjesto na ljestvici društvenih problema zauzima korupcija?
– Birači je ističu kao velik problem, ali na koncu uvijek na izborima prolaze stranke koje se povezuje s korupcijom. Pogledajmo utoliko HDZ sa svim svojim aferama, ali i SDP u Rijeci – kakav problem na razini države s Uredom europskog javnog tužitelja (EPPO) ima HDZ, takav ima i SDP u tom gradu sa sortirnicom, a bilo je i uhićenja onih s vrha gradske vlasti i EPPO je danima kopao po ladicama gradske uprave. Iz nekog razloga to biračima nije presudno, što je tragično.
Što će možebitni Primorčev gubitak izbora značiti za Plenkovićev položaj u HDZ-u?
– Naizgled dosta jer bi se mogli okupiti njegovi unutarstranački oponenti i glasnije mu puhati za vratom. Slijede i lokalni izbori i mislim da će se pričekati s velikim ratom protiv Plenkovića dok se ne održe jer se zna da će Plenković reći da nitko iz HDZ-a nije htio biti kandidat za predsjednika Republike i da su svi krivi jer je mapa Hrvatske zacrvenjela i da je svaka lokalna stranačka organizacija kriva što Primorac nije prošao dobro na izborima. Pričekat će se, dakle, lokalni izbori, međutim i do tada će biti zanimljivo pratiti kako će tko proći, a prije svega tu mislim na potpredsjednika Vlade i ministra mora, prometa i infrastrukture Olega Butkovića kojega vrh stranke želi za primorsko-goranskog župana, a sam Butković to ne želi pa će se mjeriti tko ima veće mišiće, ima li predsjednik stranke nekoga natjerati na tako nešto, a vidjeli smo na slučaju predsjedničkih izbora da nema i morao je prihvatiti Primorca kao kandidata jer drugi nisu htjeli biti kandidirani. Pritom ministar obrane Ivan Anušić tvrdi da ga se nije niti pitalo želi li se natjecati za mjesto predsjednika Republike, a da bi htio da ga se pitalo. Znamo da Plenković ne želi uz sebe imati prejake ljude iz straha da se umreže i da ga svrgnu. Trebat će pričekati, dakle, lokalne izbore i Plenkoviću će biti važno da HDZ osvoji vlast u više jedinica lokalne samouprave no što je sada slučaj. Od velikih gradova, HDZ vlada samo u Osijeku, pa Plenković teško može postići da bude puno gori no ranije.
Je li gradonačelnik Rijeke Marko Filipović (SDP) odustao od kandidature za novi mandat?
– Nije, nego ga je smijenila vlastita stranka. Već neko vrijeme vlada nezadovoljstvo time kako vodi grad. Protiv njega su se urotili njegovi vlastiti zamjenici Sandra Krpan i Goran Palčevski i kad je već istaknuo kandidaturu Gradski odbor SDP-a je odlučio da kandidiraju njegovu zamjenicu. U Rijeci nema prave demokratske politike s obzirom na to da SDP toliki niz godina pobjeđuje, nego su demokratski izbori oni koji se odvijaju unutar te stranke. SDP je postupio krivo jer je s Filipovićem trebalo razgovarati, dati mu do znanja da ne uživa njihovo povjerenje i pružiti mu priliku da se povuče, a ne da ga se pusti da naznači kandidaturu, pa da ga zatim ruše. U takvoj situaciji teoretski može profitirati oporba, a to su HDZ i nezavisni, no poznavajući situaciju u Rijeci vrlo teško će doći do promjene vlasti. Ostaje otvoreno hoće li Filipović na izborima ići protiv svoje stranke. Dio poduzetnika ga nagovara na to i provodi se anketa da se ispita kako u tom pogledu stoji, no iskustvo govori da gubi onaj tko se natječe protiv SDP-a. Za Rijeku bi bilo jako zdravo da promijeni vlast jer je ta mreža prisutna 35 godina i to ne može biti dobro po prirodi stvari. Zamislimo da Plenković i njegovi vladaju državom toliko dugo – boljela bi nas sve glava od toga. To nije normalno stanje stvari, no u Rijeci postoji taj neki antifašističkih duh koji ne dozvoljava da bilo tko drugi preuzme vlast. Ne znam čega se točno ljudi boje – na prošlim izborima nije prošao čak niti dobar nezavisni kandidat. Politički, Rijeka je najkonzervativnija sredina u Hrvatskoj.
Kakvi su izgledi gradonačelnika Zagreba Tomislava Tomaševića i stranke Možemo na lokalnim izborima?
– Dobri, bez obzira na sve. Svi drugi izazivači će imati velik problem u rušenju Tomaševića s vlasti. I dalje uživa veliku podršku. Ne može dostići 62 posto potpore iz drugog kruga prošlih izbora za gradonačelnika, no mnogo toga će ovisiti o tome tko će mu biti protukandidati. Ako ga podrži na izborima SDP, mogli bi ostvariti lagodnu pobjedu. Ankete sugeriraju da SDP nema šansi u samostalnom nastupu, osim ako bi ih predvodio nekadašnji ministar financija Boris Lalovac, no on to nikako ne želi, ali to ne bi bilo loše rješenje jer mu građani vjeruju s obzirom na to da je riješio problem kredita u švicarskim francima i tako pokazao da je sposoban rješavati konkretne probleme, pa je ostao više-manje u dobrom sjećanju. Kako Lalovac ne želi u tu izbornu trku, logično je da SDP i Možemo predizborno surađuju ne bi li se pokazalo da postoji zajednička lijevo-progresivna politika koja razmišlja o građanima, a ne samo o rejtinzima. HDZ-u će sve ovisiti o tome koga će kandidirati za gradonačelnika, a neće biti puno sreće, ako ostanu pri Mislavu Hermanu kao kandidatu. Bit će dosta drugih kandidata kao što su Davor Bernardić, Dina Vasić i Ivica Lovrić koji mogu remetiti nešto u prvom krugu i dohvatiti mandat u Gradskoj skupštini Zagreba, ali nisu favoriti.
Izvještava li se, generalno uzevši, tendenciozno o predsjedničkim izborima na način da se Primorca prikazuje kao bezveznjaka?
– Mediji i novinari također korespondiraju s općom percepcijom i realnošću. Ako vidite da neki kandidat nije elektibilan, da ga građani ne percipiraju, nema druge nego da se sami prilagodimo tome. Zašto bismo tvrdili da je odličan kandidat, ako vidimo da se ne snalazi najbolje? Tendenciozni nismo. Novinari najčešće objektivno rade svoj posao i najčešće smo svima krivi za sve, naročito izbornim gubitnicima, pa i građanima za štošta, no pokušavamo pošteno raditi svoj posao. Što bismo imali od toga kao novinari hoće li Milanović ili Primorac biti na Pantovčaku? Imamo opća načela i vrijednosti, ali nemamo želju ni potrebu biti tendenciozni.
Koliko Plenković može još ostati na dužnosti premijera? Hoće li oboriti rekord?
– Neki procesi će se početi odvijati u HDZ-u i pitam se da li neki njegovi oponenti, desna struja u stranci, mogu pobijediti, a i oni će to procjenjivati. Ako ne krenu odmah u rat protiv Plenkovića, vrlo je moguće da Plenković dočeka kraj trećeg premijerskog mandata i postane rekorder. Dakle, ili će biti to “blitzkriegu” do lokalnih izbora ili neposredno nakon njih ili će to dalje ići svojim tokom bez pokušaja da se ruši, osim ako se ne bi radilo na duge staze s formiranjem tima koji će čekati novi pogodni trenutak za smjenu. Ovo mu je skoro deseta godina mandata i ne može još dugo biti na toj funkciji jer je teško za očekivati da će se kandidirati za novi i vjerujem da neka mjesta u Europskoj uniji postoje za njega, ako to bude želio. Djeluje mi nerealno da bi i sam više htio novi mandat predsjednika Vlade. Situaciju može promijeniti neka nova velika korupcijska afera ili nešto slično, ako “duboka država” krene na njega. Sve i dalje uvelike ovisi o kretanjima u EU i o korelaciji s prevladavajućom europskom politikom.
