"Treba se boriti unatoč vrijeđanjima, ismijavanjima, ukidanjima emisija, uskraćivanju financiranja", poručuje
Novinarka Hrvatske radiotelevizije, predsjednica Sindikata novinara Hrvatske i Europske federacije novinara Maja Sever je, između ostaloga, unuka pjesnika i političara Vlade Gotovca, barem tako tvrdi Wikipedija, a našu sugovornicu smo upitali je li to istina prije no što smo zumirali takozvano restrukturiranje N1 televizije, što je izravan povod razgovoru, i stanje novinarstva uopće.
– Da, to je istina – odgovorila je.
“Očuh je moje majke, ali sam odrasla uz njega, smatram ga djedom i on je mene smatrao unukom. Kad je moja mama bila jako mala, moja pokojna baka Vlasta se udala za Vladu i zajedno su dobili moju tetu Anu. Bio mi je vrlo bliska osoba”, objasnila je.
Kako je utjecao na Vas?
– Cijela obitelj je vrlo povezana. Baka Vlasta je bila izuzetno jaka žena koja nas je sve okupljala – djecu iz prvog braka, tetu Anu, unuke… S razlogom smo je zvali Vlasta Aždaja. Uvijek su dolazili ljudi koji Vladu nisu napustili u komunističkim vremenima i uvijek je bilo jako zabavno jer je Vlado bio izuzetno duhovit i s njime je bilo uvijek zabavno – zabava je ključna riječ. Nešto bismo pjevali, a baka bi viknula na njega: “Trebao bi je učiti, a vi se samo zajebavate”. Tome smo se smijali. U mojim formativnim godinama, na kraju srednje škole, kada je Vlado osnivao Hrvatsku socijalno-liberalnu stranku, sam odlazila s njime na sastanke. Baka je, nažalost, već bila jako bolesna tada. Sjećam se Dražena Budiše i ostalih sa samih početaka HSLS-a, prve političke stranke. Sjećam se prvih višestranačkih izbora i početka rata s bakom i Vladom. Njegova me hrabrost obogatila. Poručivao bi da čovjek uvijek ima samoga sebe i da se uvijek moraš moći pogledati u ogledalo. To me jako obilježilo. Prošla sam s njime velika razočaranja, a najveće je bilo kada ga je u Puli na pozornici napao vojnik, od čega se Vlado nije nikada oporavio – to ga je baš dotuklo. Bio je super lik. Bio je jako dobra, poštena i zabavna osoba.
Jeste li ga posjećivali u zatvoru?
– Jesam. Sjećam se jednog posjeta dok je bio u Lepoglavi, a prvi puta je bio u zatvoru u Staroj Gradiški ubrzo nakon što sam se rodila. Prvi put je bio u zatvoru četiri godine, a drugi puta dvije, i to zato što je dao običan intervju švedskoj televiziji. Sjećam se da sam o tome čitala u novinama na moru kod drugog djeda. Nije mi ništa bilo jasno jer nismo nikada bili ostrašćena obitelj. Sve se to prihvaćalo i s time se živjelo. Kada je 1981. godine Vlado drugi puta završio u zatvoru, naš poznati slikar Frano Šimunović bi mom tati dao automobil kako bi punicu mogao voziti u posjete i tako smo sljedovali narančastog golfa. Jednom sam išla u Lepoglavu s njima i bilo mi je to neobično jer smo sjedili na niskim, smrdljivim tapeciranim stolcima i bila je siva atmosfera, teta je plakala i jela mandarinu, baka je bila ljuta, a Vlado se cijelo vrijeme smijao i “bacao fore”, mada mu je bilo najgore. Obitelj ima puno takvih pričica iz tog razdoblja koje se prepričavaju na okupljanjima. Zastanimo i razmislimo – dobio je šest godina zatvora.
Za ništa.
– Da, ali je genijalno što kod njega nije bilo moguće vidjeti bijes i mržnju. Sve je to shvaćao kao dio života i gledao je u budućnost.
Je li Vas to obiteljsko iskustvo odredilo za novinarstvo i posredno za politiku?
– Odredilo me na način da me sram strahovati – odrasla sam s onima koji su zbog izrečenog bili spremni otići u zatvor. Mogao je potpisati priznanje, ali nije htio. O tome smo razgovarali i rekao je da mu je bolje mirno spavati nego to potpisati, pa izaći šest mjeseci ranije na slobodu. Ne znam bih li imala takve hrabrosti, no odrastanje uz njega i moje roditelje koji su uz sve to živjeli normalno me odredilo na način da me sramota biti strah nečega. Možda je zato dobro što sam završila u novinarstvu, a za nj su u mojoj obitelji svi na neki način vezani. Novinarstvo sam pak odabrala slučajno – htjela sam biti glumica, ali nisam prošla na prijemnom ispitu, a bio je red da nešto upišem, pa sam upisala studij novinarstva. No, bez obzira na sve, kada pogledam sad iz ove perspektive, to je bilo kao u pjesmi Arsena Dedića, sve me vodilo tome – točno je tako trebalo biti i nisam požalila.
“Slučajno” ste upisali studij novinarstva i danas ste predsjednica europskog udruženja novinara i sindikata, pa bih utoliko pitao što se događa s N1 televizijom čiji program svi manje-više pratimo i na njega se oslanjamo.
– Super je izraz da se oslanjamo na program N1 televizije i iskoristit ću ga. Kontaktirala sam s nekim diplomatima ovih dana i pritom pokušavam objasniti da otvorenost N1 televizije i njenog programa nije važno samo zbog javnosti i samo zato što je N1 preuzeo ulogu koju treba igrati Hrvatska televizija, nego je izuzetno važan za medijsku zajednicu – mnoge redakcije koje nemaju dovoljno kapaciteta za to da pokriju sva događanja koriste taj program, pa da vide u realnom vremenu što će, primjerice, reći premijer Andrej Plenković nakon sastanka vodstva Hrvatske demokratske zajednice, što te zanima, ako se baviš novinarstvom. Problem prve razine je gubitak posla za one koji su godinama radili na N1 televiziji, a oko toga je sindikat izuzetno uključen. Nastojimo natjerati poslodavca da poštuje zakone jer ti radnici imaju prava. Spin-doktori angažirani radi zastrašivanja iznose priče da privatne tvrtke mogu raditi po volji i da u tome za sindikat nema mjesta, no zakoni vrijede jednako za sve poslodavce, bez obzira na to o kakvoj se vrsti vlasništva radi. Tko će raditi taj program kad odu ljudi u broju kojeg su predvidjeli? Ukinut je niz izuzetno utjecajnih emisija. Riječ je, dakle, o gubitku za sve nas. Kako će ta priča završiti u Hrvatskoj i šire je nova razina problema. U Hrvatskoj se gubi neovisan medij koji svima puno znači, a i u Bosni i Hercegovini je N1 drugačiji informativni kanal od ostalih. U Srbiji je predsjednik Aleksandar Vučić baš sve pokorio, a N1 je ostao prozor za brojne koji se ne mogu probiti do medija glavnog toka.
Je li se oglasio vlasnik N1 televizije?
– Nije. Razgovarala sam s menadžericom grupe United Media. Jasno je da vlasnik prodaje tu grupaciju, a nemamo pojma kome, kako i je li uspio. Imamo samo glasine. Činjenica je da se dvije godine traži kupac i za medijsku grupaciju. Bit će važno kada i kome će se prodati, pa i opasno. Ako N1 dođe u ruke nekome tko je povezan s Vučićem, to znači malne potpuno zarobljavanje medija u Srbiji. U hrvatskoj medijskoj kući će bit otpuštena trećina zaposlenika.
Postoji redakcija N1 televizije i u Sloveniji.
– Postoji, ali je mala.
Vlasnik te medijske korporacije je Dragan Šolak koji je stalna meti Vučića i režimskih medija u Srbiji. Je li na pomolu njihovo pomirenje?
– Ne bih rekla da je to posrijedi. Čini mi se da Šolak jednostavno razmišlja kao poslovan čovjek. Nema budućnosti novinarstva, ako će novinari ovisiti isključivo o biznismenima koji su se u jednom dijelu svoga života htjeli poigrati s medijima i ostvariti posredstvom toga utjecaj na društvo. Šolak je kupio nogometni klub i vjerojatno je na to sada usredotočen. Novinarstvo bi trebalo biti javno dobro i demokratsko društvo bi trebalo imati sustav koji će osigurati da novinarstvo i opstane kao javno dobro, a ne da ovisi o dobroj volji ili štitnjači poduzetnika, oglašavanjima i slično. Imamo javne medijske servise, posebice u ovom dijelu Europe, koji su pod političkim utjecajem, privatne medije koji ovise ili o oglašavanju na lokalnoj razini ili o oglašavanju na nacionalnoj razini, odnosno u rukama su biznismena koji mogu izgubiti interes za tu djelatnost.
Jesu li po Vašem iskustvu bili slobodniji mediji u vlasništvu države i jedinica lokalne samouprave ili pak u privatnom?
– Mediji u privatnom vlasništvu su ipak uspjeli u nekih sferama, u nekim periodima i po nekim temama dosegnuti višu razinu slobodnog rada.
Kako to tumačite?
– Lokalni čelnici javna financijska sredstva moraju ulagati u medije i to su vidjeli kao priliku da tako financiraju oglasnu ploču za svoju propagandu, a lokalna gospodarstva vrlo rijetko imaju kapaciteta da dostatno financiraju oglašavanjem privatne medije. Na nacionalnoj razini portali poput Indexa i Telegrama pronalaze nekakve modele financiranja. Ta sloboda nije baš bezgranična – pišeš, a kad nasrneš više na nekog ministra ili na neko ministarstvo, državne tvrtke se prestanu oglašavati kod tebe, a medijski budžeti su slabi i to može dovesti do raspada sistema. Bez obzira na to, na nacionalnoj razini su privatni mediji uspjeli razviti istraživačko novinarstvo puno više od medija u vlasništvu države. Na lokalnoj razini ima jako pozitivnih primjera – diljem zemlje ima lokalnih medija koji su uspjeli održati glavu iznad vode radeći dobar posao, i to ne samo baveći se lokalnim temama nego i temama koje imaju nacionalni značaj.
Bi li novinarstvo kao javno dobro trebalo biti financirano iz javnih izvora?
– Da. Europska unija mora pronaći model financiranja kvalitetnog i profesionalnog novinarstva.
Postoje li sada izvori iz kojih se novinarstvo može financirati na taj način?
– Jedinica lokalne samouprave mora dio budžeta potrošiti na lokalne medije. Naravno, do sada su to rado i činili za medije koji lokalnim čelnicima rade propagandu. Sindikat je predstavio modele transparentnog financiranja lokalnih medija, da se odlukama neovisnog povjerenstva financiraju kvalitetni sadržaji. To je prijedlog struke kojega su prihvatili Split i Zagreb, Pazin te možda još Makarska. Ako postoji paket novca za lokalne medije, on se po našoj ideji ne dijeli samovoljno, nego o tome odlučuje povjerenstvo koje čine od vlasti neovisni poznavatelji medija.
Ako se mediji financiraju iz javnih izvora, nismo li opet u problemu manjka slobode?
– Sada financiranje iz javnih izvora ovisi o pisanju tih medija, a ako bi se u tu jednadžbu stavili neovisno povjerenstvo i kasnija evaluacija, može se ojačati neovisnost rada lokalnih medija.
Je li taj model sličan onome kojega je primjenjivalo Ministarstvo kulture Republike Hrvatske za financiranje neprofitnih medija?
– Da. Jedini cilj promjene sustava financiranja jest to da se javni novac ne dobiva zato što afirmativno pišeš o gradonačelniku ili premijeru, nego zato što se baviš profesionalnim novinarstvom, a o tome neće odlučivati vlast, nego neovisna komisija. Razvili smo modele za male i veće sredine jer je jasno da male ne mogu imati komisije koje će se baviti samo time, ali to se sve može riješiti, ako postoji politička volja.
Taj način financiranja neprofitnih medija je naišao na velike otpore i dobrim dijelom je na temelju kritike tog modela HDZ i pobijedio na parlamentarnim izborima te postavio Zlatka Hasanbegovića za ministra.
– Jedna od poruka s kojom se Hasanbegović probio politički tada bila je da će on to sve pogasiti. Nismo se od toga još oporavili.
Kako osigurati da takva povjerenstva u javnosti budu prihvaćena kao vjerodostojna?
– To je pitanje povjerenja u osnovnu strukturu demokratskog društva. U povjerenstvima bi bili ljudi iz akademske zajednice ili iz medija koji iza sebe imaju značajne životopise. To je najviše što možemo napraviti.
Svjedočimo usponu reakcije na valu nepovjerenja u institucije, pa je tako predsjednik Sjedinjenih Američkih Država postao Donald Trump. Kako bi se to moglo odraziti na novinarstvo?
– Izrazito će se odraziti, svi smo svjesni toga. Rast nepovjerenja u institucije ili elite je doveo na vlast u najmoćnijoj zemlji na svijetu elitu oligarha na čelu s Elonom Muskom. To je zastrašujuće. S ovime što se događa u SAD ideja demokracije kao volje naroda se poništila. Ulazimo u potpuno novo doba. Prelilo se to i u Europu. Za novinarstvo je to izrazito važno jer raste nepovjerenje u medije i pomodno je vrijeđati novinare. Europska federacija novinara i ja osobno smo stava da se ne treba bojati niti zgražavati, nego postaviti. Treba pitati ljude žele li da sve to bude normalno. Trump odlukama negira razinu razvija civilizacije. Zar nam je to u redu? Neka Europska unija primijeni svoju regulativu, a regulativa ne podrazumijeva cenzuru – po regulativi se ponašamo i u prometu jer stanemo na crveno svjetlo, a krenemo na zeleno. U javnom prostoru i na društvenim mrežama mora postojati okvir po kojemu se ponašamo. Pozdravimo susjeda kad ga sretnemo i nije nam oduzeta sloboda zbog toga što to gotovo pa moramo učiniti. Na temelju toga treba braniti novinarstvo. Očekujem da se građani izjasne trebaju li im lokalni mediji radi informiranja o važnome i radi toga da se upozori na ono što ne valja ili ćemo gledati TikTok. Novinari se ne trebaju bojati, nego stisnuti redove.
Musk je nedavno pozdravio “starim hrvatskim pozdravom”. Kako komentirate to da društvene mreže kao što su Twitter, to jest X i Facebook odbacuju provjere podataka i da se izjednačuju neprovjereni podaci s provjerenima, informacije i dezinformacije?
– Europska federacija novinara je zauzela stav tako što je napustila Twitter, kao i drugi mediji i organizacije. Vlasnik kaže da novinare treba silovati i ubiti te ima kampanju poziva da se ne prate tradicionalni mediji objašnjavajući korisnicima da su oni sada novinari i mediji. Otišla sam s Twittera jer ne želim biti tamo gdje je normalno prijetiti ubiti mi djecu, i to poimence. Nisam niti ranije išla u birtije u kojima bi mi pijanac prijetio ubiti djecu, pa tako neću ići niti na društvene mreže u kojima je tako nešto normalno. Nemam pojma što bih rekla o vlasniku društvene mreže Facebook Marku Zuckerbergu, a da ostanem pristojna. Sad je odjednom promijenio politiku. Jedan kolega je komentirao one koji su bili na Trumpovoj inauguraciji, a šutjeli su, mada su znali da priča bedastoće. To je taj Zuckerberg, onaj koji šuti i pristaje. To smo sve vidjeli i prošli u povijesti. Ne smijemo šutjeti! To općenito Muskovo ponašanje, to obrazlaganje da nije to takav pozdrav – a nego kakav – sve je to detalj. U SAD nije više na snazi demokracija. Tamo vlada oligarhija koja ima u rukama tog čovjeka u ozbiljnim godinama koji priča svašta i naravno da je to zastrašujuće, ali se ne treba povući u svoj mjehur, uzgajati masline, biti zadovoljan samim time što imaš perilicu rublja koja radi, nego se treba boriti unatoč vrijeđanjima, ismijavanjima, ukidanjima emisija, uskraćivanju financiranja… Vlado je šest godina bio u zatvoru. Nije bio nikad nacionalist, nego je zagovarao slobodno društvo i slobodu govora. Rekao je da je jedini cilj njegova života to da društvo u kojemu živi bude poput rozeta u katedrali koje ima stakalca u svim mogućim bojama.
Hoće li se politika društvenih mreža da izjednače informaciju i dezinformaciju preliti kroz državne regulative tamo gdje pobijede takve opcije i u medijsku sferu, pa da postanu jednakovrijedni mediji koji informiraju i mediji koji manipuliraju?
– To već živimo pomalo. Novac iz fondova se upravo tako i dijeli – malo ovima, malo onima. To već živimo i vjerojatno će se to radikalizirati. Europska unija ne primjenjuje Akt o digitalnim uslugama jer postoji mala bojazan da će se netko žaliti na cenzuru, no regulacija nije cenzura. Hajdemo onda ukinuti semafore jer ograničavaju slobodu kretanja. Zašto bih stala na crvenom?
