"Angažirao sam se zato što je mnogo vrijednih otjerano. Želim poručiti da postoji problem", kaže
Politički veteran Mile Sokolić je nedavno najavljen kao kandidat za karlovačkog gradonačelnika stranke Hoćemo pravedno, a potom je podnio kaznenu prijavu zbog navodnog uhođenja kojega godinama provode policija i Hrvatska demokratska zajednica, pa smo o svemu tome pozumali.
Tko prati ovaj naš razgovor?
– Vjerojatno neke službe. Nemam maniju proganjanja.
Jeste li to provjerili?
– Nisam, ali znam po efektima – posebne manifestacije bi ukazivale na to. Nisam strašljiv tip. Imam dugogodišnje iskustvo – od 1990-ih se bavim s time i već sam ekspert.
Što Vam se događa?
– Malo prije našeg razgovora sam se čuo s Anom Matan iz Možemo i napisao joj da sam bio naručio penjače i da je taj paket nekidan preusmjeren osobi koju sam upoznao dva ili tri dana prije toga. Gospođu je to zateklo. Dogovarao sam bio sastanak s njome, a kad smo se našli rekla je: “Danas mi je baš stigao Vaš paket”. Koja je slučajnost da paket koji je namijenjen meni dostavljač dostavi njoj u grad?
Što je u tom paketu?
– Ništa bitno.
Je li i dostavljač upleten u urotu?
– Nije. Postoji diskretna represija, a ne znam zašto. To implicira da sam disident. Tako su se tretirali disidenti kao što je bio Franjo Tuđman, primjerice. Oni s kojima sam počeo komunicirati kada se ovo sve pojavio me gledaju kao što me gleda izvjesni novinar Bakić i pitaju me jesam li normalan i zašto bih bio toliko važan da bi me se tako tretiralo. I mene brine razlog takvog tretmana, no to su sve elementi diskretne destrukcije, odnosno manipulacije. To se ne radi samo meni. U Hrvatskoj postoje oni pod vrlo ozbiljnom policijskom paskom, a bavili su se politikom.
Zar postoji tako nešto u Hrvatskoj?
– Postoji. Ima utoliko par imena, primjerice Domagoj Margetić i neki koji se ne pojavljuju u javnosti i za njih ne znamo. U Hrvatskoj ima disidentska opcija, a nije mi jasno kako sam upao u nju jer nisam disident. No, postoje elementi koji sugeriraju da me se tretira kao da jesam.
Da biste bili disident, morali biste pripadati nečemu, pa se od toga odmetnuti, zar ne?
– Moji problemi su započeli 2017. godine kada sam ostao bez zaposlenja, a nakon intervjua na Trendu kod Tomice Jambrošića koji mi je rekao da ne može pronaći tu emisiju, mada svih drugih razgovora ima u njihovoj arhivi. Tada sam bio zaposlen u javnoj upravi i ustvrdio sam u tom intervjuu da su političke stranke zarobile državu, da je ona zarobljenik Hrvatske demokratske zajednice i drugih te da imamo neučinkovit sistem. Poručio sam i da sve političke stranke treba ukinuti, napisati novi izborni zakon i započeti iznova. Nakon toga sam odletio s posla, sudio se i izgubio sudski spor, nema šanse da dobijem naknadu… Netko me locirao kao problem. To je možda smiješno, ali nije bezazleno – osjetio sam to na svojoj koži. Policija me ispraća s Turnja i dočekuje me na Turnju.
Kako to izgleda?
– U utorak nazovem kolegicu koja mi poruči da dođem na kavu i da joj usput kupim kruh. Krenuo sam prema njoj, skrenuo ka pekari na Turnju i policijska patrola ide s parkirališta. Mahnuo sam im – to su mladi ljudi i volim ih vidjeti. Prvotno sam bio malo zbunjen, zatim sam bio malo frustriran, a potom malo ljut, a sad sam malo ponosan jer me čuvaju i paze – ja sam zvjerka. U utorak sam se vraćao iz Duge Rese s promocije knjige Damira Valenta i na turanjskom mostu me opet susretne policijska patrola. Otišao sam s Turnja, ispratili su me, vraćao sam se na Turanj, dočekali su me.
Sreli ste policiju, kao što je i sam srećem svakodnevno, i često s obzirom na to da živim pokraj palače pravde.
– Volim tvoj skepticizam.
Jednom ste mi rekli da ste sreli policiju kada ste se kretali iz smjera Gradske knjižnice “Ivan Goran Kovačić” prema Kauflandu.
– Jesam.
Tamo je policijska postaja.
– Radim na poljoprivredom imanju i ne znam koliko puta prođe policijska patrola. Ne radi se o mojoj paranoji, nego o tome može li biti slučajnost to da me susretne policijska patrola četiri ili pet puta dnevno. U srijedu sam u Cerovcu Vukmanićkom stajao deset minuta na semaforu – neće da upali lijevo svjetlo i upalio je tek kad su se automobili iza mene počeli izvlačiti. Postoje ljudi koji kontroliraju sustav i šale se s time – njima je to šaljivo.
Tvrdite li da su režirali semafore da bi Vas zezali?
– Da. Postoje mnoge stvari, one su totalno lude i zvuče šašavo, no iz moje perspektive nisu. Dostavio sam ti 12 gigabajta materijala. Jesi li pogledao bilo koji od tih zapisa?
Jesam.
– I?
Primjerice, snimali ste noćnu vožnju brzom cestom – naprosto snimate promet. Što zaključiti iz tog zapisa?
– To su benigne stvari. Jesi li gledao zapis koji se tiče pekare “Monika”?
Što je na tom zapisu?
– Nevažno je. Na Slunjskim brdima postoji izmještena policijska stanica, i to “Kod Bakija”. Tamo su oni koji dežuraju i koji idu na teren. Uzimaju službeno vozilo, odlaze po sladoled, u kafić “Kristina” i tako dalje. Susretao sam ih svakodnevno, ali više ne otkako sam predao kaznenu prijavu jer sam ih uslikao na mjestima na kojima očigledno ne bi smjeli biti. To znači da imaju previše vremena, da koriste službena vozila u pogrešne svrhe i da postoji netko s utjecajem tko će im reći da me malo zezaju. U nedjelju izlazim na cestu, ispred mene je policijska patrola, odem za njima do pečenjare “Naksi”, a tamo četiri patrole na ćevapčićima. Pitao sam vlasnika je li ta ekipa imala sponzora ili ih je on počastio, nakon čega je počeo zamuckivati.
Naišli ste, dakle, na policajce koji su jeli ćevape.
– Kad je objavljen članak na Kaportalu o tome da sam podnio kaznenu prijavu, jedna se gospođa na društvenim mrežama zapitala kako to da vidim sve te policajce i rekla da ih ona nikad ne vidi tamo gdje bi trebali biti. To je osnovno pitanje, dakle zašto su tu u tolikom broju i na tim mjestima, na parkiralištima lokala, pekarnica, slastičarnica i slično, a ne tamo gdje bi trebali biti.
Po kaznenoj prijavi, oni to rade u suradnji s HDZ-om.
– Da. S tom strankom imam ovdje interne obračune. Bilo je tu policijskih intervencija, prijetnji, kaznenih prijava… To uopće nije bezazleno. Čovjek me zaustavi na cesti, psuje mi sve po spisku, prijeti…
Je li Vam to radio član HDZ-a?
– Suprug predsjednice Vijeća Gradske četvrti Turanj.
Ne mora to značiti da je dobio partijski zadatak da Vas opsuje.
– Pošaljem predstavku Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske i unutarnjoj kontroli, a nakon toga mi taj čovjek dođe i kaže da je kod njih u kući bio policajac koji ih je obavijestio da sam ih prijavio. Odgovorio sam da nisam nikoga prijavio i da ne želim o tome razgovarati. Nakon toga me počeo vrijeđati, a bio je alkoholiziran. Pozvao sam policiju, a policajac koji je stigao mi je rekao da im kolega koji je bio kod njih u kući nije smio reći zašto je kod njih. Na osnovu čega je taj čovjek znao da sam poslao predstavku?
Policajac im je morao valjda reći zašto je došao.
– Da, da…
Pa ne može policija doći nekome doma bezveze.
– Ako istražuju neku prijavu, ne bi smjeli navesti tko ju je podnio. Moraju štititi izvor, kao i novinari.
Je li Vam se od predaje kaznene prijave javila neka od institucija?
– Nije. Dan-dva je bilo prilično mirno, a onda je krenulo ispočetka. Meni je to zanimljivo.
Pitao sam gradonačelnika i predsjednika Gradskog odbora HDZ-a Damira Mandića uhodi li Vas ta stranka, a odgovorio je: “Ni čut'”.
– Vjerojatno to nije službeno i zato nisam niti prijavio cijeli HDZ. S gradonačelnikom sam u dosta dobrim odnosima – nedavno smo se susreli i pozdravili. Riječ je o dvije ekipe koje su možda otkazale poslušnost i to sve rade na svoju ruku. Nisam tome pristupio blesavo, nego sam se pripremio – vodim evidenciju i pišem. Nije riječ o paranoidnosti, ako prikupljam dokumentaciju.
Hodam cestom i bilježim koga sretnem – kakva je to evidencija?
– Ne. Postoje očite stvari. Imam napisan dnevnik tih događanja pa ih možemo sve proći.
Ostavimo institucijama da rade svoj posao.
– Ne vjerujem da će bilo tko uraditi svoj posao jer su u ovoj državi institucije zarobljenice političkih stranaka ili takozvane glavne političke stranke. Dovoljno sam star, iskusan, a vjerujem i obrazovan. Studirao sam političke znanosti, a nekima pisao i magistarske radove. Znam dosta o tome, dakle. Počeo sam živjeti i raditi u socijalizmu, a sada tridesetak godina živim i radim u takozvanom kapitalizmu te mogu reći da među njima nema velike razlike – u dosta elemenata je ovaj sistem sličan prethodnom.
Je li Vas tada netko uhodio?
– Uhoditi je ružan izraz. Radije govorim o nadzoru. Napravio sam 1990. godine kod Autobusnog kolodvora Karlovac na takozvanom mitingu istine, o čemu postoje dokumenti, provokaciju. Jedan od policijskih zapovjednika s kojim sam tada bio dobar mi je na sastanku rekao kako su razmatrali mogućnost da me uhite. Dobar dio života sam konobario, a kada sam pristupio Hrvatskoj socijalno-liberalnoj stranci nekadašnji pomoćnik ministra policije Davor Bišćan mi je rekao da su o meni dobivali izvješća iz restorana “Lovački rog” u kojemu sam radio, da je moj kolega donosio dopise u službu s informacijama s kime kontaktiram, što radim i slično. Imam, dakle, neko iskustvo. Tada je ekipa iz HDZ-a od vlasnika restorana tražila da me otpusti jer im nije ugodno dok ih poslužujem, što je on i učinio. Rekao je da je zadovoljan mojim poslom, ali… Pružio sam mu ruku i otišao. Na frontu 1993. godine je jedan obavještajac, pukovnik u mirovini kojega spominjem u kaznenoj prijavi, dolazio meni u Mekušje na gornji kat pitao me zašto spavam sam i zašto čitam Miroslava Krležu. Imao sam kojekakav tretman. Imam iskustva i znam kako to funkcionira. Bio sam u ratu 18 mjeseci i antiratni aktivist. U jednom trenutku su me vodili i na strijeljanje, odnosno mene i još jednog pred puškomitraljez ispred crkve na Kamenskom – dizali su buku i očekivali da će nas ovi s druge strane likvidirati. Ovi s kantama su se sklonili i lupali, nas dvojica smo čistili rov, a onda je započela paljba s crkvenog tornja.
Zašto su tako postupili?
– Nitko nije za to odgovarao – to je bila jedna od šala. Tako su postupili zato što su se 1993. godine spremali izbori, a ja sam odbio uzeti oružje jer su svi drugi čelnici stranaka bili na izborima, dok su mene mobilizirali da me maknu iz kampanje. Stranka koju sam tada vodio je ipak prešla izborni prag. Onaj drugi čovjek koji je bio sa mnom u rovu iz drugih razloga nije htio uzet oružje. Stoga smo on i ja nekoliko dana radili na fronti poslove bez naoružanja, a onda je zapovjednik voda naredio da nas dovedu do doma u Husju. Dvojica naoružanih su nas odveli tamo, stali sa strane, rondali kantama i onda je započela paljba. Jedan domaći čovjek je zastao s automobilom vraćajući se kući, vidio da se nešto događa i pitao što. Ostavio sam lopatu i počeo bježati. Jurili su me cijelu noć i javili službama da sam pobjegao u Krajinu, a nisam nego sam bježao kroz kanal Kupa – Kupa i na koncu završio u vojnoj policiji u Zagrebu gdje su me čekali novinarka Sanja Modrić i drugi iz Odbora za ljudska prava. Iz vojne policije u Ilici su zvali moju jedinicu u Husje i pitali ih nedostaje li im čovjek. Jedan od onih koji se tada javio bio je pokojni Tomislav Hauptfeld. On mi je pomogao i… Sjetio sam se Tome, teško mi je… Odgovorili su vojnoj policiji da im ne nedostaje nitko, da im je brojno stanje puno. Iz Zagreba su im napomenuli da je u vojnoj policiji čovjek koji kaže da je iz njihove jedinice. Vratio sam se u Husje i odležao dva tjedna u zatvoru zbog bijega s fronte, što su tretirali kao dezerterstvo, a kad sam se vratio rekao sam da bih htio zadužiti oružje. Tada je nastao šok. Zvali su me u zapovjedništvo. Zadužio sam pušku. U zapovjedništvu je sjedio jedan od onih koji je počeo pucati za mnom kad sam počeo bježati, a nije me pogodio jer sam se bio bacio u rov i zalegao. U zapovjedništvu su rekli da imaju problem jer se taj čovjek mene sada boji da ću ga ubit. “Ne mora me se bojati. Radio je svoj posao, promašio me, živi smo svi i zdravi…”, odgovorio sam. Imam iskustava takve prirode i oni koji su bili uključeni u takve stvari su se igrali na razne načine. Bio sam 1995. godine sudionik i “Oluje” te gledao kako ljudi pucaju po šavovima. Te priče nisu smiješne. Moj najveći strah u ratu je bio od pomisli da moram nekoga ubiti ili da moram prisustvovati tome da netko nekoga ubije, ali sam odradio svoj posao – bio sam prilično discipliniran vojnik. Čovjeka sam molio u šumi 1995. godine koji je imao iskustva i autoritet da se ne čine gluposti civilima kad prijeđemo preko.
Zašto ste se kandidirali za gradonačelnika, ako ste u dobrim odnosima s aktualnim?
– Od Mandića sam dobio priznanje dok sam radio u Županiji karlovačkoj i od tada smo dosta dobri. S njime se moglo komunicirati. Bio je ravnatelj Gimnazije Karlovac kada sam radio projekt u toj školskoj ustanovi vezan za mlade glazbene sastave te sam omogućio dobivanje financijskih sredstava radi snimanja video-materijala. Nakon toga je još nešto bilo i ničim izazvano mi je jednog dana stigla kuverta sa zahvalnicom Gimnazije Karlovac koju je potpisao Mandić. S ljudima nikad nisam imao osobnih problema. Nije problem biti član bilo koje stranke. Ovih dana sam susreo nekadašnjeg župana Ivana Vučića te smo srdačno popričali, a, ako bismo počeli pričati o politici, razlikovali bismo se, no nikad zbog toga nikad nije bilo problema. Prošao sam četiri župana bez problema i jedini problem kojega sam imao bio je s Damirom Jelićem. S Ivicom Horvatom, Nedjeljkom Strikićem, Vladom Jelkovcem i Vučićem sam putovao od Münchena do Brijuna i ne znam kamo sve ne te je bilo sve u redu, a odjednom više nisam bio niti poželjan niti sposoban. Od svih zaposlenika u Županiji karlovačkoj sam ja ostao bez posla. Nije to toliki problem – Jeliću sam zahvalio što me izvadio iz tog dreka. Trudio sam se i bio sam dosta vrijedan radnik. Oni koje sam educirao su dolazili pisati projekte sa mnom umjesto da otiđu na ljetovanja, a neki od njih su sada zaposlenici ministarstava i dobri su u svojim poslovima, što shvaćam da je moja zasluga. Angažirao sam se zato što je mnogo vrijednih otjerano. Želim poručiti da postoji problem. Ovih dana je objavljen članak o “karlovačkoj Kleopatri” koji govori o tim uzajamnim odnosima i prekrasno je to sve pokazano. Ako prošetaš kod sudske zgrade ili kod sjedišta Županije karlovačke oko 11 sati vidiš te dame koje izlaze, tu ljepotu i šminku – kao da su ih birali na natječaju ljepote, a ne da su gledali znaju li raditi posao. Bio sam Pepeljuga koja je radila promatrajući one koji su došli po političkoj liniji, koji sjede, ne rade ništa, koji sjede u mom uredu, govore mi da vidim ovo, da vidim ono, a ja sam sjedio i pisao projekte. Bio sam koordinator nekoliko projekata i imao pomoćnike i dvije godine sam radio sve poslove dok su oni bili na bolovanju. Kad sam stigao u Županiju karlovačku dvoje mladih je besposleno sjedilo pred računalom. Trudio sam se da ih uposlim. Kao što piše i u članku o “Kleopatri” – međusobno se kolju u borbi za radna mjesta i za mjesto što bliže Bogu, ali nema onih koji znaju posao. Sve koji su u sustavu izbacuju van. Nekoliko sam pročelnika učio poslu. Zaposlenici moraju učiti pročelnike kako raditi jer dođe pročelnik koji nikad nije radio u tom sektoru – političke stranke dovode diletante u javne službe. U Razvojnoj agenciji postoji dvoje koji su dovedeni tamo da rade projekte, a postoje i oni koji ne rade jer ih je stranka dovela i oni smatraju da su time dobili poklon. Kad dobiješ posao preko veze ne moraš radit. Zašto bi radio? Kad dođe do krize, odlazi mama županu da popriča o tome zašto njena kći ima problema na radnom mjestu, a oni su tako zaslužni. U takvom svijetu živimo. Bio sam nedavno na predavanju o pesticidima u obrtničkom centru – to nitko ne čisti, prljavo je, zastave nisu niti oprane niti opeglane godinama, nemaju čistačice… Ovih dana mi je netko rekao da ne može dobiti posao čistačice i da joj je netko poručio da će proći, ako se upiše u HDZ. To je ta sličnost s prošlim sistemom – upiši se u Partiju i dobit ćeš posao. Šalim se da sam Kordunaš, a jesam, mada sam rođen u Velikoj Kladuši. Kad kažeš da si Mile i k tome još da si Kordunaš, gotov si – u ovom gradu ne smiješ reći niti da si Mile niti da si Kordunaš! Postoji nezavršen rat. To nije šaljivo. Imamo kompleks kolektivne krivnje nad jednom grupacijom. Hrvatski narod je 45 godina nosio biljeg kolektivne krivnje i Hrvati znaju što to znači. Od 1995. godine do danas treća generacija Srba nosi biljeg kolektivne krivnje ili onaj tko se zove Mile. Kad sam dobio otkaz, nastale su reakcije u Večernjem listu, zbog čega sam se i sudio s bivšim direktorom. Ispod tog članka je komentirano da sam Srbin, da sam zaslužio, da tko me šiša i tako dalje. Sad su mi prestali govoriti da sam Srbin jer su valjda naučili da nisam, ali sam Mile i govorim da rat nije završen te da treća generacija nezasluženo nosi teret kolektivne krivnje. Može li društvo funkcionirati s takvim mehanizmima?
