"Ne vrijeđamo i ne spuštamo se na razine na koje se spuštaju drugi. Furamo neki svoj film", kaže
Kroatistica, lingvistica i stručnjakinja za odnose s javnošću Petra Birman se nakon dvadesetak godina izbivanja vratila živjeti u rodni Karlovac i priključila kandidatu za gradonačelnika Dimitriju Biraču kao kandidatkinja za njegovu zamjenicu, a zašto zumirali smo u razgovoru.
Koliko ste prikupili potpisa za kandidaturu?
– Više nego dovoljno. Nismo se usredotočili na prikupljanje što većeg broja potpisa, nego nam je važnije od toga bilo provesti vrijeme na terenu u komunikaciji s građanima kojima zahvaljujem. Super je što smo se družili s heterogenom skupinom građana.
Što si od njih saznala novoga o Karlovcu?
– Sretna sam što nas podržavaju i što smatraju da je došlo vrijeme za promjene. Karlovac je prepun problema, kao i većina drugih gradova, i svatko je s nečime nezadovoljan.
Iz Karlovca si izbivala nekih dva desetljeća.
– Da, otišla sam na studije, a vratila sam se prije otprilike godinu dana. Moram priznati, imam osjećaj da je sve ostalo isto kao i prije 20 godina.
Grad se mijenja naočigled.
– Puno se gradi, ali su, nažalost, ljudi ostali inertni. Mnogi se žale, ali nemaju volju bilo što promijeniti, pa ne izlaze niti na izbore. Odlučila sam dati sve od sebe da se nešto promijeni. Mnogi su nam rekli da će baš zbog naše kandidature izaći na ove izbore, mada inače ne izlaze.
Jesu li vam prilazili mlađi ili stariji?
– Oboje. Prilazile su sve skupine – umirovljenici, gospođe srednje dobi, njihovi muževi, djeca… Baš svi.
Koje ste im poruke poslali, odnosno što ste im obećali?
– Da ćemo se brinuti za njih i za ovaj grad. Birač je non-stop prisutan u svakom kvartu i upoznat je sa svim problemima. Stalno šaljemo poruku da je Karlovac centar svijeta. Kod Dimija mi se najviše svidjelo što je među ljudima, a takva sam i sama. Bezveze mi je slati neku poruku, ako nisam upućena u to što ljude muči. Hajdemo biti među ljudima, sjediti, razgovarati i vidjeti što ne valja.
Gdje si bila 20 godina?
– Rođena sam u Karlovcu, a na Švarči sam završila osnovnu školu. Pohađala sam Ekonomsko-turističku školu Karlovac jer su te godine kada sam upisivala srednju školu ukinuli jezični smjer na Gimnaziji Karlovac, a jezici su mi najvažniji, pa sam upisala školu u kojoj su se učila tri strana. Upisala sam potom Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i tada preselila u glavni grad. Pred kraj studija sam počela raditi kao lektorica u Jutarnjem listu, a u nekom času sam se školovala i za odnose s javnošću, pa sam se počela baviti time i marketingom. Došlo je zatim dijete i tako… Uvijek sam znala da ću se vratiti u Karlovac jer ga uistinu volim – zaista trebaš otići odavde i biti nekoliko godina odsutan da vidiš koliko je prekrasan. Uslijed privatnih događanja sam se naposljetku i vratila. Opet imam osjećaj da sam napokon doma, bez obzira na to što volim Samobor u kojemu sam živjela deset godina i u kojemu radim – srce vuče doma.
Što radiš u Samoboru?
– Radim u Osnovnoj školi Bogumila Tonija kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti.
Zašto si se iz privatnog sektora odlučila prebaciti u školstvo?
– Jer sam radila 12 sati dnevno, svakog vikenda, svakog Božića i svake Nove godine. Živjela sam u takvom dnevnom ritmu, kaosu i stresu. Postala sam majka, a to dijete ima tatu koji radi isto takav posao, pa je netko morao malo olabaviti, kako se kaže. Uvijek sam htjela raditi u školi i nije mi žao što sam se zaposlila kao nastavnica jer volim taj posao.
Ustvrdila si bila da je ova generacija djece u potpunosti različita od bilo koje druge.
– Jest, u potpunosti.
Po čemu?
– Ova generacija sada je u potpunosti drugačija od generacije otprije pet, šest ili sedam godina.
O kojem uzrastu govorimo?
– O uzrastu od deset do 25 godina. Mnogo je razloga za to o čemu pričamo, a prije svega je razlog utjecaj društvenih mreža. Nije stvar samo u tome da su pogubljeni, da nemaju pažnju i da im je fokus nikakav te da nemaju motivaciju za učenje. Učenicima znadem u šali reći da imaju TikTok mozgove, a oni se ne ljute jer su svjesni toga. Njihovi su mozgovi naučeni na fotografiju, brzinu, video i boju i naravno da nisu u stanju nešto više upamtiti. Kognitivni dio mozga koji služi za učenje i razmišljanje je izgledao nekoć drugačije no što danas izgleda. Jedan od većih problema je bila i koronakriza jer je donijela potpuni gubitak socijalizacije, pa oni koji bi trebali izlaziti iz kuće, zaljubljivati se i raditi prve gluposti u životu ništa od toga nisu radili. Kada smo mi stariji bili u osnovnoj školi, za puberteta bismo se s nekime uspoređivali, imali smo nekoga kao uzor, primjerice Peru iz 7. C. Taj Pero iz 7. C je bio tada jedini tvoj konkurent, a pripadnici današnje generacije takvih pera iz 7. C imaju milijun jer je Pero iz 7. C nekakav frajer ili nekakva fotošopirana djevojčica na Instagramu – oni su predivni, savršeni i svi moraju izgledati kao oni. Stoga su djeca nezadovoljna i nesretna. “Ružni smo, debeli smo, glupi smo”, kažu. Smatraju sukladno tim standardima ljepote da ne izgledaju kako bi trebali. Tako dolazi do raznih mentalnih problema i djevojčice se masovno izgladnjuju.
Toga je bilo i prije društvenih mreža.
– Da, ali ne u tolikoj mjeri. Danas u razredu od dvadeset učenika imaš njih petoro na psihoterapiji, barem ih dvoje pije antidepresive i antipsihotike i svaki drugi traži pomoć u obliku razgovora sa psihologom. Statistika je zaista poražavajuća.
Nakon tragedije u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” u Beogradu sam osvijestio da nema svaka škola psihologa.
– To da svaka škola nema pedagoga, odnosno psihologa je strašan problem. Što je škola veća, treba veći broj stručnih suradnika. Škola u kojoj radim ima 1.300 učenika i po tome je druga najveća u zemlji, a tek sada je unazad posljednja dva ili tri tjedna posložila stručnu službu kako treba, što znači da imamo pedagoga, dva psihologa, socijalnog pedagoga i tako dalje. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih Republike Hrvatske naprosto puno puta ne dozvoljava školama raspisivanje natječaja za zapošljavanje stručnih suradnika jer smatraju da za time nema potrebe s obzirom na to da nisu u toku i nemaju pojma što se u školama događa. Grad je osnivač škole i on može odlučiti da se zaposli psiholog. Tako je bilo u samoborskoj školi u kojoj radim.
Koliko karlovačkih škola radi bez psihologa?
– Ne znam. Vidim da se često traži psihologa, no problem je što se malotko želi javiti na te natječaje jer je riječ o ogromnom poslu koji uvelike podrazumijeva administrativni rad koji oduzima vrijeme stručnjacima da se bave djecom, a ni plaće nisu velike. Znam da jedna karlovačka srednja škola nema psihologa, što mi je nevjerojatno jer znam za barem petnaestak učenika te škole koji trebaju pomoć.
U relativno kratkom razdoblju smo u Karlovcu imali tri tragedije vezano za djecu, da sad ne preciziramo. Ne možemo utvrditi uzroke, no možemo li ustvrditi da bi pomoglo, ako bi sustav bio posložen?
– Naravno. Nastavnici su svakoga dana s klincima i prvi vidimo da nešto ne valja. U tom slučaju treba znati kako postupati. Imala sam nevjerojatne situacije na poslu – jedno dijete mi je reklo da se želi ubiti, a imali smo i samoubojstava u školi. U tom trenu koji traje do pet sekundi moraš reći ključnu rečenicu tom djetetu. Hajdemo osposobiti učitelje da usvoje vještine prepoznavanja tih simptoma i pružanja prve psihološke pomoći. Prevencija je ključna no puno puta ne poluči rezultate. Velik je problem što nastavnici nemaju prikladnu suradnju s roditeljima jer oni dosta puta iz straha ne uspostave bolju suradnju, a trebali bi. Sigurna sam da će biti bolje.
Kakav je pristup roditelja? Želi li velik broj roditelja od svoga djeteta učiniti nadčovjeka?
– Sva djeca danas trebaju prolaziti s prosjekom ocjena od 5.0 i imati šesto izvannastavnih aktivnosti, trebaju biti savršeni i sve treba biti super. Dosta djece ispunjava neostvarene želje roditelja na takav način. Takav perfekcionizam stvara nove probleme. Mali je broj roditelja koji traže da djeca budu takva. Nisam nikada imala loše iskustvo s bilo kojim roditeljem. Ako bi postojao problem s djetetom, uspjelo bi se to riješiti i pustilo bi se dijete da bude dijete, bez da ga se opterećuje s hrpom obveza.
Koje su najčešće greške nastavnika?
– Dosta ih se teško nosi s novim generacijama i ne zna kako se ophoditi prema njima. Djeca imaju dosta velik problem s pažnjom, ali razumijem kolege, posebice one koji su stariji i pred mirovinu. Itekako ih mogu razumjeti, nije im lako.
Što jedinice lokalne samouprave u tom pogledu mogu uopće napraviti? Mogu li promijeniti društvene trendove vezano za ovo o čemu smo pričali sada?
– Može se poraditi na dodatnoj motivaciji prosvjetnih djelatnika, odnosno na njihovom nagrađivanju. Treba ih motivirati različitim zanimljivim i besplatnim edukacijama koje će ih ojačati i ohrabriti u njihovom poslu. Sve je veći broj djece koja trebaju asistente u nastavi i to se javlja kao velik problem. Valja povećati plaće pomoćnicima u nastavi. Gradska politika može predstavljati uzor u ponašanju stvarajući dobru klimu u društvu. Treba se bolje organizirati i utjecati više na središnju državu da pomogne. Taj se proces neće odviti preko noći. Već smo spomenuli da treba zapošljavati stručne suradnike.
Vidio sam da se zalažeš za jednakost prilika i za to da zapošljavanja ne ovise o stranačkoj pripadnosti. Ustvrdila si da oni koji nisu u stranci moraju pronaći posao izvan grada. Je li to bio i kod tebe slučaj?
– Da. U Karlovcu je jako teško dobiti posao u javnoj službi, ako nisi član jedne političke stranke i to je velik problem.
Je li te netko ucjenjivao s time u vezi?
– Nije. Imam velik broj prijatelja koji su ušli u jednu stranku radi zaposlenja – drugačije nisu mogli.
U koju?
– Pa u onu koja tu vlada godinama.
U svakom slučaju, nije te nitko ucjenjivao da se moraš učlaniti ne bi li se zaposlila.
– Nije. Ako bi se izbacila politika iz školskih odbora, zaposlili bi se zaista stručni.
Nisu li školski odbori politička tijela i nije li utoliko deplasirano zalagati se za izbacivanje politike iz školskih odbora?
– U tim školskim odborima imamo i predstavnike roditelja koji su politički postavljeni.
No, osnivač postavlja svoje kadrove.
– Točno. Ako bismo bili u prilici s pozicije vlasti imenovati članove u školske odbore, to ne bi bili članovi političkih stranaka, nego oni koji bi bili kompetentni odlučivati.
Školske odbore čine predstavnici roditelja, osnivača i radnika.
– Da.
Najavila si i fokus na znanost, a jedina znanstvena ustanova koju imamo je Veleučilište u Karlovcu.
– Da.
Kako vidiš suradnju Grada Karlovca i Veleučilišta u Karlovcu?
– Promocijom i različitim znanstvenim festivalima. Voljela bih u to uključiti jako puno mladih jer imam super ideje za digitalizaciju znanosti, no to ne bih sada iznosila.
Tko je na vašoj listi za Gradsko vijeće Karlovca? Znamo tebe i Birača, mada njega više niti ne poznajemo jer se godinama predstavljao kao komunist.
– U subotu imamo predstavljanje liste za Gradsko vijeće Karlovca, a na njima su mladi od 18 i 19 godina, stručnjake, stariji…
Je li Birač promijenio svoju ideologiju ili si mu se odlučila pridružiti baš zbog nje?
– Nema tu nikakve ideologije. Odlučila sam mu se pridružiti jer je drugačiji od svih na političkoj sceni. Svidjelo mi se što nije član nijedne stranke i što ga zanima samo lokalna politika, odnosno što ga zanimaju samo lokalna rješenja. Vodi se krilaticom “red, rad, disciplina”, a ista sam i to nas je i spojilo. Birač ne gleda dalje od Karlovca.
Čak je dao otkaz da bi se mogao posvetiti kampanji i ovim izborima.
– Da.
Spomenula si da bi trebalo biti smeđih turističkih putokaza.
– Ne znam jesam li nešto pogrešno rekla ili se to pogrešno shvatilo. Kada prođeš naplatne kućice i dođeš na brzu cestu ne znaš kuda dalje. Trebalo bi urediti taj potez uz brzu cestu, hortikulturno ponajprije.
Ispalo je po onome što si rekla da tih smeđih putokaza uopće nema.
– Da, ispalo je tako. Ima ih nešto malo, a to može biti puno bolje uređeno. Dosta stranaca prođe naplatne kućice i pitaju jesu li stigli na Plitvice. Imamo na jednom znaku i rupu od metka.
Kakve imaš ideje za sport?
– Ne provodi se strategija razvoja sporta, a politika ne bi trebala biti u njemu prisutna.
Imaš li primjere?
– Birač je bio govorio o tome.
Najavila si se baviti i kulturom.
– Pritom sam mislila na povezivanje s gradovima-prijateljima. Kako bolje od toga jačati kulturu i osvještavati mlade? Treba se povezivati s gradovima u Hrvatskoj i u inozemstvu. Hajdemo posjetiti neki drugi grad, neka nam dolaze djeca i mladi iz drugih sredina, pošaljimo našu djecu na stručnu praksu u Austriju ili Nizozemsku, organizirajmo zajednička druženja, koncerte, promocije knjiga, predstavljanje poznatih ličnosti i slično. To možemo jako lijepo raditi.
Imaš li ideju s kime s pobratimiti?
– U Hrvatskoj?
Mislim da se može pobratimiti samo s gradovima izvan Hrvatske, mada je gradonačelnik Damir Mandić to pokušavao s Vukovarom, a nisam siguran da ta dva grada imaju službeno status gradova-prijatelja.
– Imaju. U Hrvatskoj bi se radilo na suradnji sa Samoborom, Varaždinom i Zadrom, a izvan Hrvatske slični gradovi u Europi.
Kako gledaš na radove u Zvijezdi? Je li nešto što je trebalo biti velik projekt obnove gradske jezgre upropašteno?
– Jest. Nije bilo od početka dobre komunikacije s građanima, no ne želim na tome skupljati političke bodove.
Svi skupljaju.
– Znam.
Saborski zastupnik Mosta Zvonimir Troskot je ustvrdio da je gradonačelnik na čelu zločinačke garniture koja je uništila grad. Je li pretjerao?
– Ne slušam puno niti Troskota niti bilo kojega drugog političara jer ne želim gubiti vrijeme na to i fokus. Ne vrijeđamo i ne spuštamo se na razine na koje se spuštaju drugi. Furamo neki svoj film. Možda je pretjerao. Ne znam točno što je Troskot rekao. Znamo da puno voli pričati.
Kakvu ćete kampanju voditi?
– Nastavit ćemo raditi kao i do sada, biti puno na terenu, pričati s ljudima. Bit će sučeljavanje na kojemu će Dimitrije sudjelovati.
Imate li kakve rezultate istraživanja javnog mnijenja na temelju kojega možete nešto očekivati?
– Očekujemo da idemo u drugi krug i nadamo se što većem broju vijećnika.
Koja vam je politička opcija prihvatljiva za suradnju?
– Rano nam je o tome govoriti. Znamo da nećemo ići u koaliciju s Mandićem – u to smo sigurni. Ako će biti potrebna neka vrsta suradnje, pristat ćemo na suradnju s nekime kome je Karlovac na prvom mjestu.
