"Iza mene ostaju djela i na to sam izuzetno ponosan", kaže
Josip Kasun iz Demokratske Hrvatske seljačke stranke je nakon tri mandata na mjestu načelnika Bosiljeva 18. svibnja izgubio utrku za četvrti i naslijedio ga je Igor Župan iz Hrvatske demokratske zajednice koja je ostvarila i većinu u Općinskom vijeću, a s dugogodišnjim iskusnim načelnikom koji je pritom u dva mandata prethodno bio i zamjenik načelnika smo zumirali sustav lokalne samouprave u Hrvatskoj, probleme i perspektive Bosiljeva te kako gleda na Hrvatsku seljačku stranku čiju je županijsku organizaciju svojedobno vodio.
Kakav je osjećaj biti u opoziciji?
– Građani su se odlučili za promjene. Zahvalan sam im na svim ovim mandatima. Od početka postojanja općine sudjelujem u njenom upravljanju. Ovoga puta su građani očigledno odlučili da dođe do promjene, što prihvaćam i poštujem.
Što je Vaša ostavština?
– Puno toga, posebice na području infrastrukturnog uređenja, što je građanima najvažnije. Bez obzira na sve kritike zbog broja općina, teritorijalnim ustrojem Hrvatske je bitno poboljšana komunalna slika u svim jedinicama lokalne samouprave. Iza mene ostaju djela i na to sam izuzetno ponosan.
Prije no što se Bosiljevo uopćilo, bilo je dio Duge Rese, je li tako?
– Tako je.
Je li tada današnje općinsko područje bilo zanemarivano?
– Tko je bliže oltaru bolje čuje. Tako je bilo i u razvoju tih velikih jedinca lokalne samouprave. Gro se financijskih sredstava plasiralo u općinska središta, a udaljenija naselja su ostajala zakinuta. Kako sam tada radio u sustavima stambene i komunalne djelatnosti, to mi je vrlo dobro poznato. Ustroj iz 1993. godine je dao kvalitativne pomake glede izgradnje stambene i komunalne infrastrukture.
Kako gledate na kritike da je previše malih općina koje nisu samodostatne? Je li Bosiljevo samodostatna općina?
– S obzirom na neke nove okolnosti vezane za izvorne prihode, odnosno na financijska sredstva koja se akumuliraju u proračunu, Bosiljevo ima kapacitet za to da ostane samostalna općina. Vjerojatno postoje potrebe da se korigira broj općina jer doista možda i nije primjereno da postoje općine s dvjesto ili tristo stanovnika. Veći je problem u financiranju lokalne samouprave. Dugo se priča o decentralizaciji financijskih sredstava. Izuzetno mi se sviđa slovenski model po kojemu postoje središnja država i općine. Oni, dakle, čak ne poznaju status gradova, a nemaju niti posrednika kakve su kod nas županije. U Sloveniji su općinama dane veće ovlasti, ali i veća financijska sredstva. Trošimo dosta resursa pretakanjem novca iz državnog proračuna u županije, pa da onda te regionalne jedinice plaćaju školstvo i zdravstvo. Moglo bi se to posložiti racionalnije, da se financiraju ti sektori izravno iz ministarstava te da se ovlasti i novac spuste na jedinice lokalne samouprave.
Želite li reći da su u stvari nepotrebne županije, a ne općine?
– Naravno. Život kreće u općinama i na toj se razini građani susreću s problemima. Nekakve koristi od županija nema.
Koja je svrha postojanja županija?
– Zamišljene su kao jedinice regionalne samouprave i možda su sada ukidanjem ureda državnih uprava dobile veći značaj jer su preuzele 80 posto tih poslova. Slovenski model je praktičniji i operativniji.
Iz čega se ostvaruju izvorni prihodi?
– Osnovni prihod jedinice lokalne samouprave je porez iz dohotka. Iznos ovisi o broju stanovnika i onih u radnom odnosu. Postoji nepravda koja nikako da se ispravi, a ona pogađa općine koje graniče sa Slovenijom – dobar dio stanovnika radi tamo i svi porezi iz njihovih plaća ostaju u Sloveniji, a to je tako na temelju međudržavnog sporazuma.
Gdje rade stanovnici općine Bosiljevo iz čijeg se dohotka uplaćuje u proračun?
– Nije razvijena industrija – imamo nekoliko obrta i tvrtki. Gro ljudi radi u Dugoj Resi, Karlovcu, Ogulinu te u Črnomlju.
Je li ostvarena veća fiskalna decentralizacija nakon zadnje porezne reforme?
– Svi bi se problemi financiranja mogli riješiti porezom na dodanu vrijednost. Njegova stopa je 25 posto i riječ je o enormnim financijskim sredstvima koja se slijevaju u državni proračun. Neka 24 posto ostane središnjoj državi, a taj jedan neka se usmjeri za financiranje lokalne samouprave i s time bismo riješili svu tu problematiku.
Kakvu biste fiskalnu politiku preporučili novom načelniku?
– Prihodi su takvi kakvi jesu i iz poreza dođe oko 400.000 eura. Pozitivno se održava na proračun naknada koja se ostvaruje po djelovanju Hidroelektrane Lešće jer se 45 posto njene površine nalazi u našoj općini. Novac se po toj osnovi akumulira svakoga mjeseca, a iznos ovisi o proizvedenoj količini električne energije. Lani je utvrđena nova naknada za eksploataciju mineralnih sirovina, a na području općine imamo poprilično velik kamenolom. Po toj osnovi bi ove godine općina trebala prihodovati barem 120.000 eura, što je za Bosiljevo značajan iznos. Ta financijska sredstva su namijenjena ulaganju u infrastrukturu i zaštitu okoliša i tako se oslobađaju izvorni prihodi koji su se koristili za to.
Ima li Općina korist od plinskog čvorišta?
– Nema baš nikakve.
Kako to?
– Nema zakonske mogućnosti za ostvarivanje naknade.
U čemu se razlikujete po pitanju rashodovne politike s novim načelnikom?
– Nudio sam vrlo konkretan program. Na dan primopredaje dužnosti je na žiro-računu Općine bilo 517.000 eura, a posebno je važno što ostavljam 988.000 eura potpisanih ugovora za financiranje projekata na području općine. Svih ovih 12 godina sam vodio ozbiljnu i racionalnu politiku, da Općina nema nikakvih kreditnih zaduženja. Djelovali smo realno što se tiče prihoda i rashoda, uradili velike iskorake na uređenju infrastrukture, groblja smo lijepo uredili, sanirali temeljito općinsku zgradu, napravili prvu fazu uređenja Trga Katarine Zrinski… Iza sebe ostavljam kapitalne projekte za koje su ishođeni akti za gradnju, a riječ je o izgradnji nerazvrstane ceste iznad akumulacijskog jezera te za izgradnju odvodnje u centru Bosiljeva. Izdani su akti za gradnju i školske sportske dvorane. Imamo lokacijsku dozvolu za izgradnju dionice nerazvrstane ceste između kamenoloma i autoceste. Izdaje se građevinska dozvola za nogostup dužine sedam stotina metara između središta Bosiljeva te ambulante i škole. Ti su projekti pripremljeni i čeka se raspisivanje natječaja na koje bi se kandidirali za financiranje.
Što bi onda bila razlika između vas dvojice u programima i politikama?
– Nema naročitih razlika. Ne znam jesu li građani doživjeli zasićenje ili nešto slično. Upravo su u trećem mandatu urađeni najkrupniji zahvati. Poštujem odluku birača.
Pretpostavljam da ne smatrate dobrim rješenjem ograničiti broj mandata nositelja izvršne vlasti na dva uzastopna jer ste se natjecali za četvrti. Bi li takva jedna odredba imala utemeljenja?
– Teško je to reći. Načelnikom se postaje voljom građana. Treba li ograničiti građanima mogućnost biranja? Nemam neki jasan stav po tom pitanju.
Jeste li u nekom trenutku osjetili zasićenje ili bezidejnost?
– Nisam. Da nisam imao još volje, snage i energije, ne bih se niti kandidirao. U četvrtom mandatu sam htio dovršiti projekte koje sam i kreirao i to bi trebao biti moj zadnji mandat. Vodio sam se iskustvom, pripremljenim projektima i time što je općinska uprava dobro posložena i što me kvalitetno pratila, pa da dam još malo svojoj zajednici, no ljudi su odlučili drugačije, što treba poštivati.
Dvorac Bosiljevo je vraćen nasljednicima zadnjih vlasnika.
– Da. Njih je sedam – to su tri obitelji. Županija karlovačka je izdala pravomoćno rješenje o tome prije tridesetak dana jer je ona preuzela taj postupak nakon ukidanja ureda državne uprave. Dvorac je sada vraćen privatnim vlasnicima, a što će dalje biti teško je reći. Dobro je da je dvorac vraćen jer je vlasnicima oduzet nakon Drugog svjetskog rata za zbilja banalnu situaciju – šverc devizama i morskim spužvama. Bilo bi bolje da je s nasljednicima taj prijepor riješila država obeštećenjem, pa da se pokušalo pronaći pravog ulagača. Razmišljanja vlasnika su sada da se to proda, koliko sam upućen. S obzirom na to da bi tamo trebalo uložiti u obnovu dvorca pod zaštitom četrdesetak milijuna eura po nekim građevinskim procjenama upitno je hoće li se pronaći netko tko će u otkupu dati veći novac, pa onda pristupiti uređenju samog objekta. Osnovno je pitanje koji sadržaj tamo osmisliti da se objekt samostalno financira.
U kakvom je stanju dvorac?
– U izuzetno lošem, da ne kažem raspadnom stanju. Oko tog objekta vlada dugogodišnja nebriga. Općina je bila potpisala ugovor za provedbu projekta “Dodir civilizacija” i svake godine smo se javljali na natječaje Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, no s 30.000 eura godišnje se ne može puno napraviti. Ne znam kako će se to dalje razvijati. Volio bih da se u dogledno vrijeme to rekonstruira i stavi u funkciju jer je to bitno lokalnoj zajednici. Takav ekskluzivni objekt bi imao pozitivan učinak glede prihoda i zapošljavanja. Ako bi zdanje bilo reprezentativno, slika lokalne zajednice bi bila bolja i širila bi se.
Čime se bave nasljednici zadnjih vlasnika?
– Ne znam. Neki žive u Vukovaru, drugi u Osijeku, treći u Šibeniku… Zainteresirani su za prodaju objekta, koliko mi je poznato.
Koje su ingerencije Općine u vezi tog dvorca?
– Nikakve. Općina nikad nije bila vlasnik tog objekta – on je bio ranije društveno vlasništvo. Ovo je drugi postupak, a u prvom je odbijen zahtjev nasljednika zadnjih vlasnika, pa su se žalili na tu odluku. Ured državne uprave je odobrilo drugi postupak. Državno odvjetništvo Republike Hrvatske je zastupalo državu i ono se žalilo. Ministarstvo pravosuđa i uprave RH je dozvolilo ponovni postupak koji je završen odlukom o povratu.
Spomenuli ste da ste prijavljivali projekte.
– Svake godine smo ih prijavljivali i uglavnom se to odnosilo na sanaciju krovišta, a to nije u potpunosti ostvareno pa i dalje dolazi do prokišnjavanja i oštećenja. Taj objekt je godinama devastiran i iz njega je pokradeno sve što se moglo pokrasti, pa je doista u jadnom i deprimirajućem stanju.
Na osnovu čega je Općina prijavljivala projekte za obnovu, ako nema ingerencije nad dvorcem?
– S Ministarstvom državne imovine RH i ministrom Goranom Marićem smo to uredili po inicijativi Županije karlovačke da se svi takvi objekti uvrste u projekt “Dodir civilizacija” – kad bi se sva takva zdanja uredila, činila bi zajedničku turističku ponudu, što je dobro. Imali smo, dakle, s Ministarstvom državne imovine ugovor za provedbu tog projekta i na temelju tog ugovora smo se svake godine javljali na natječaj, iako nismo bili vlasnici.
Kaznilo Vas je bilo Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa. O čemu se tu radilo?
– Zaboravio sam bio ispuniti i poslati imovinsku karticu jedne godine. Nisam to učinio na vrijeme i sankcije su uslijedile.
“Oderali” su Vas s osamsto eura.
– Da.
Je li djelovanje jedinica lokalne samouprave previše zakonski regulirano? Otežava li to rad i smanjuje je li učinkovitost?
– Treba postupati po zakonima. Dosta toga opterećuje rad jedinstvenog upravnog odjela. U manjim općinama se ne može zaposliti veći broj radnika – ne može se više od 18 posto prihoda izdvajati za troškove zaposlenih. Ako imate skroman općinski proračun, ne možete ostvariti sve vezano za posao. Vrlo je zahtjevno stoga raditi u upravama malih općina jer oni koji rade moraju pokrivati sva moguća područja, posebice pročelnici. U gradskim upravama su pročelnici specijalizirani za oblasti, a u jedinstvenom upravnom odjelu pročelnik mora imati strahovitu širinu znanja i angažmana da bi posao mogao funkcionirati.
To mora biti renesansni čovjek.
– Upravo tako. To je izuzetno važno.
Kakva je to stranka DHSS?
– Formirana je prije pet godina pred izbore. Grupa načelnika koji su pripadali HSS je pokušavala napraviti u toj stranci reda glede djelovanja predsjednika Kreše Beljaka koji je krivotvorio izbornu skupštinu, a i sada su mu ukinute protustatutarne i protuzakonite odluke. S njime smo oko toga vodili rat prije pet godina i nastojali stranku staviti u statutarne i zakonske okvire. U tome nismo uspjeli, pa smo se odlučili osnovati DHSS, ali sa željom i nadom da se vratimo u HSS kad se Beljak makne iz stranke.
Što mu zamjerate?
– Vodio je stranku na čudan način. Prvu godinu je bio korektan i dobar predsjednik, a kasnije je svatko tko je imao iole drugačije mišljenje od njega bio suspendiran ili izbačen, pa se stranka počela osipavati. HSS je tada imao 56 načelnika, četiri gradonačelnika i dva župana. Sve se to urušilo i danas ta stranka više niti ne postoji i sve je to plod Beljakova djelovanja.
Jeste li se razišli u ideološkom pogledu?
– Dosta je utoliko vrludao. Znamo da je HSS godinama kao najstarija stranka u hrvatskom narodu bila baš narodnjačka stranka običnog čovjeka, a Beljak je to vodio malo ulijevo, malo udesno i tako se gubila potpora među građanima, pa je HSS sa svakim izborima drastično padao, što se najviše osjetilo na parlamentarnim izborima. Hrvatski sabor je stranački izlog i djelovanjem u njemu se najviše promovira stranačka politika.
Kako kao bivši čelnik županijskog HSS-a ocjenjujete sadašnje vodstvo?
– Žao mi je što nismo bili jedinstveni prema Beljakovoj politici i što se nisu provodile odluke županijske organizacije. Neki su ostali uz predsjednika stranke, ali, nažalost, županijska organizacija se također dosta urušila. Želim da HSS ozdravi. Mnogi su načelnici koji su pripadali HSS-u prešli u druge stranke ili postali nezavisni političari, a i iz same te stranke je nastalo još četiri ili pet novih, pa i DHSS s čijom sam markicom išao dvaput na izbore. Koliko čitam, Beljak više nema afiniteta za to da bude predsjednik. Vrijeme će pokazati tko će preuzeti vodstvo stranke i hoće li pokušati sve ponovno okupiti.
Puno uspjeha Vam želim, pa i u opoziciji.
– Svoje sam odradio. Živim u toj zajednici i želim joj da se razvija i da joj bude dobro. Vjerujem da će tako i biti i da će nova vlast raditi u tom pravcu. Moju uslugu će uvijek imati, ako će je trebati. Ne tvrdim da mi je manje ili više stalo od ostalih za općinu. Tu smo da zajedno radimo na njenom boljitku. Dao sam doprinos razvoju općine i stalo mi je do toga da se ona nastavlja razvijati, neovisno o tome tko je na vlasti. Svega nas je tisuću stanovnika i moramo skupa djelovati na stvaranju što boljih uvjeta za život.
