"Želim odraditi ono što je bitno za sve zajednice. Živimo na istom prostoru. Istu cestu koriste i Hrvati i Srbi i Bošnjaci i Nepalci", kaže
Nenad Vukadinović iz Samostalne demokratske srpske stranke je za nekih tristotinjak glasova na izborima za karlovačkog dožupana iz redova srpske nacionalne manjine pobijedio Nikolinu Radulović iz Demokratskog saveza Srba, pa smo s njime zumirali planove i manjinsku problematiku.
Ovaj diplomirani inženjer šumarstva je rođen u Brlogu kod Otočca 1961. godine, a već dugo vodi šumariju u Jasenku i za razgovor o tom kraju u kojemu se nalazi Hrvatski olimpijski centar Bjelolasica je nezaobilazan i zahvalan sugovornik.
Kako je u Jasenku?
– Bjelolasica ne radi, ima nešto individualne stambene gradnje i vikendaša, nešto radi Šumarija i to je sva aktivnost u selu.
Dakle, ništa nije uspjelo.
– Nije. Slovaci su kupili dio HOC-a, neka zagrebačka tvrtka drugi dio, i nema još naznaka da će se nešto raditi.
Požar je bio 2011. godine.
– Tako je. Uništio je središnji objekt s restoranom, dvoranom, trim-kabinetom, saunom, trgovinom i barom. Paviljoni su ostali cijeli, no vrijeme je učinilo svoje i u derutnom su stanju, iznutra više nego izvana. Nitko to ne održava.
U čijem su vlasništvu paviljoni?
– Tri paviljona su u vlasništvu Slovaka koji su kupili skijalište i sportske terene, a pet tvrtke iz Zagreba, no u tim paviljonima ima dosta privatnih apartmana, pa je to mješovito vlasništvo. Zagrepčani čekaju da Slovaci započnu ulagati jer su centralna kotlovnica i trafostanica u njihovom vlasništvu i nitko ne može ništa dok ovi to ne stave u funkciju.
Požar je i izbio u kotlovnici, ako se dobro sjećam.
– Pored nje, na dimnjaku, kažu. Dalo bi se svašta u vezi toga pričati, no službeno požar je izbio na kod dimnjaka, zahvatio krovište i potom je izgorio cijeli objekt.
Znade li se uzrok požara?
– Kažu da se krovište zapalilo od dimovodne cijevi
Je li to bilo iz čista mira?
– Da, da…
Kako je to funkcioniralo prije požara?
– Samo tako! Centar je zapošljavao oko 150 radnika, radilo se smjenski, dolazili su sportaši na pripreme, individualni posjetitelji, vikendaši, vladao je pravi muving. Cijelo selo je živjelo od toga, Ogulin i županija. Tko god je imao tada nešto za iznajmiti iznajmljivao je turistima. Puno je izgrađeno apartmana i vikendica i ljudi i dalje dolaze tamo, pa je svakog vikenda sve puno gostiju.
Što im se nudi?
– Nude im se šetnje šumom. Nema niti jednog ugostiteljskog objekta, osim jednog prema Drežnici koji više ne radi nego što radi i seoskog kafića malog kapaciteta. Restorana nema. Bio je hotel koji je bio u suvlasništvu mještana i vikendaša, ali je prestao s radom – puno baba, kilavo dijete.
Barem Jasenak nije uništen turizmom kao što su to mnoga hrvatska mjesta i tamo je vjerojatno idilično u svako doba godine.
– Pa jest. Svako godišnje doba ima svoju čar. Proljeće i rana jesen su mi najljepši, no i zima je čarobna zbog snijega, a i ljeti dolazi mnogo posjetitelja, naročito iz Dalmacije. Velik broj stranaca spava u Jasenku, a u Crikvenicu odlazi na kupanje. Bilo bi još bolje da ima nekakva ugostiteljska ponuda.
Na koje ste razdoblje mislili kada ste rekli da je na Bjelolasici radilo 150 ljudi?
– Na razdoblje prije požara. Od svibnja 1992. godine do 1997. su u naselju bili izbjeglice i prognanici iz Bosne i Hercegovine, Vukovara, Slunja, Cetingrada, Rakovice, Banije… Kroz naselje ih je prošlo više od pet tisuća.
Kako je bilo prije rata?
– Centar je otvoren 1986., a skijanje već početkom 1980-ih kad su bile Zimske olimpijske igre u Sarajevu. Velike tvrtke su tada tamo imale apartmane. Bilo je to dosta dobro koncipirano i zamišljeno, no svako vrijeme nosi svoje breme.
No, ako je nekada tako bilo, može biti opet.
– Upravo tako. Postoji strategija razvoja turizma koju je radio pokojni Josip Modrić koji je inače bio omladinski prvak Jugoslavije u skijanju. Tom je strategijom povezao Mrkopalj, Begovo Razdolje, Ravnu Goru, Vrbovsko i Jasenak. No, ta studija nije zaživjela jer su razni lobiji to onemogućili. Ona je predviđala da se dižeš žičarom u Vrelu, skijaš u Mrkopalj, a onda se istim putem i na isti način vraćaš u Vrelo. U Bjelolasici se pripremala hrvatska nogometna reprezentacija 1998. godine. Dolazili su tu sportaši i iz drugih zemalja, Sandra Perković, Ivana Brkljačić, košarkaši, skoro svi hrvatski nogometni prvoligaški klubovi…
Kakva je to šuma tamo?
– Mješovita šuma bukve i jele – zdrava šuma. Planinski masivi motiviraju za planinarenje i svakog vikenda imamo planinare. Najviši vrh Bjelolasice i Gorskog kotara uopće je Kula i ona je na 1535 metara nadmorske visine. Preduvjeti za razvoj su veliki. Teško je očekivati da će tamo ulagati domaće stanovništvo jer su 60 posto domaćinstava staračka, a mladi nemaju posla pa odlaze trbuhom za kruhom.
Koliko Jasenak uopće ima stanovnika?
– Oko 130.
Bili ste na čelu tog mjesnog odbora.
– Jesam. Tu sam dužnost prepustio mlađem kolegi šumaru. I dalje sam član Vijeća Mjesnog odbora Jasenak, a i dalje sam u vatrogasnom društvu.
Imaju li stanovnici svu potrebnu komunalnu infrastrukturu?
– Nemaju. Samo Vrelo u kojemu se nalazi HOC Bjelolasica ima vodovod, kanalizacije nema. Muku mučimo sa šternama i hidroforima. Postoji velik problem s pokrivenošću mobilnom mrežom i internetom, a dok je HOC radio sve je to funkcioniralo, pa je čak provučen i optički kabl koji, doduše, nikad nije stavljen u funkciju. Usporene su sve daljnje aktivnosti, pa imamo velike probleme s prijenosom podataka i internetom, kao i s održavanjem telefonskih linija, a velik problem je i krpanje cesta. Svakog vikenda je selo puno i nije u redu oporezivati vikendice, a ništa im zauzvrat ne vratiti. Problem je i sa smećem koji se odvozi svaki drugi petak. Nastojali smo osigurati da se odvozi svakog ponedjeljka, no očito nema sluha za to. Gradsko poduzeće kaže da nema kapaciteta za to. Dostavili su nam kante za odvajanje otpada, no kad se odvozi smeće trpa se sve u isti kamion.
Do Jasenka vodi strma vijugava cesta. Jeste li ponekad odsječeni zbog vremena?
– Nismo. Zimska služba dosta dobro radi. Dogodi se i u gradu neki zastoj i kaos u prometu, no to nije trajalo duže kod nas od par sati.
Koliko je Srba na ogulinskom području?
– Nešto manje od dvije tisuće i čine 16 ili 17 posto stanovništva.
Kakav je položaj Srba u Ogulinu?
– Snalazimo se kako tko umije. Stanje je zadovoljavajuće. Netrpeljivosti nema, a postoje problemi oko zapošljavanja kao i kod većinskog naroda. Šumarije Jasenak i Drežnica pokrivaju radnu snagu koliko mogu. Gradska vlast ne ulaže puno u komunalnu infrastrukturu, no nadamo se da će se i to promijeniti.
Je li SDSS sa Socijaldemokratskom partijom Hrvatske u koaliciji u Gradskom vijeću?
– SDP nema potrebe za koalicijama. Vjerojatno ćemo pružiti podršku jer trebaš biti uz vladajuće, da bi nešto napravio za svoj kraj. Neće biti koalicije, ali će biti podrške, kao što je bilo i u prošlom mandatu.
Vodite šumariju u Jasenku, a Vaša protukandidatkinja na izborima za dožupana iz redova srpske nacionalne manjine u Drežnici. Je li kampanja bila kolegijalna?
– Nismo puno kontaktirali, a niti sada puno ne kontaktiramo. Njena politička opcija je djelovala dosta prljavo prema meni. Nismo se spuštali na tu razinu, nego smo se bavili onime što smo ostvarili i što kanimo ostvariti. Treba živjeti sutra, a ne samo danas ili jučer. Svatko ima pravo na svoje mišljenje i ponašanje. Nema riječi o prevelikoj suradnji – odrađujemo skupa što trebamo. Nisu se udostojili niti čestitati na pobjedi.
Trzavice postoje otkako je Siniša Ljubojević napustio SDSS, zar ne?
– On je to sve ponašanjem i prevelikom ambicijom bez granica i izazvao. Oblikovali smo zajedno SDSS u Ogulinu, a onda je on rastjerao sve oko sebe i kad više nije mogao biti u toj stranci osnovao je novu s prijateljima iz Vukovara i Rijeke.
U čemu je konceptualno razlika između te dvije stranke?
– Razlika je u ljudima prije svega. Djeluje se slatkorječivo do izbora, a onda se zašuti. On gleda samo svoj interes.
Je li Vam se osobno zamjerio?
– Gurao sam ga u politiku, da bi me na koncu popljuvao. Ne kajem se za svoje postupke. Tada sam djelovao kako sam smatrao da treba.
SDSS još od vremena predsjednika Vlade Republike Hrvatske i Hrvatske demokratske zajednice Ive Sanadera sudjeluje u vlasti. Je li od tada naovamo vidljiv pomak nabolje?
– Vidljivo je na području komunalne infrastrukture i zapošljavanja. SDP nije baš prihvatio SDD kao partnera jer ima u članstvu dosta Srba i ne treba im naša stranka. No, da bi nešto ostvario za svoj narod, moraš biti uz vladajuće. Sva područja na kojima živi srpski živalj su stradala u ratu i puno se ulagalo u obnovu cesta, rekonstrukciju elektronaponske mreže i ostalo. Puno toga još treba odraditi.
Pretpostavljam da povratka više nema.
– Mladi su se našli u drugim krajevima. Možda dođe poneki starac da umre na svom ognjištu, a možda bi se više izbjeglih i vratilo kada bi se stvorili ekonomski uvjeti za to. Ima nekih povratnika koji se bave poljoprivredom i gospodarstvom, no takvi su rijetki.
Ima li doseljavanja novog stanovništva?
– Poduzetnici dovoze radnike iz Nepala, Bangladeša i Pakistana koji rade u pilanama i u šumi, no oni su došli tu samo zaraditi.
Dakle, ti krajevi ostaju pusti.
– Takav je cijeli Gorski kotar i ovaj ovdje dio. Ruralna područja ostaju nenaseljena i to su veliki problemi koji će nas kad-tad stići.
U prošlom mandatu ste bili županijski vijećnik.
– Jesam.
Što se s tog mjesta mogli napraviti?
– Mogao sam postavljati pitanja, pa bih i dobio poneki odgovor vezano za popravak cesta, rješavanje tih komunalnih problema, nešto oko vatrogastva… Koliko te doživljavaju, toliko si aktivan kad nisi čimbenik koji odlučuje o većini. U prošlom mandatu sam bio izabran na dopunskim izborima i trebalo je proći neko vrijeme da se uhodam, unatoč tome što sam bio ranije i u županijskom poglavarstvu – promijenila se generacija i neki novi ljudi su došli, pa se s njima trebalo upoznati. Uglavnom se bavimo komunalnom infrastrukturom, opskrbom električnom energijom i slično. Državna poduzeća uglavnom kažu da imaju u planu neke zahvate, ali da nemaju novca i na tome ostane – prođe mandat u tome.
Sustav je trom.
– Trom je, da.
Je li možda problem u kombinaciji tromosti sustava i nedostatka volje?
– Jest. Odabiru se oni zahvati koji predstavljaju manja ulaganja. Problem je i što nema radnika. Državna poduzeća su ostala bez radne snage, pa je problem nešto i uraditi. Problem je i centralizacija državnih poduzeća.
Prije su se ljudi borili da dobiju zaposlenje u državnom poduzeću.
– Jesu. Plaće su bile solidne, a sada se gubi volja.
Doživljava li se dožupana iz manjinske kvote ravnopravnim u županijskoj vlasti?
– To ovisi o čovjeku koja obnaša tu dužnost. Županici Martini Furdek Hajdin sam rekao da sam svjestan da nemam ovlasti kakve ima dožupanica Vesna Hajsan-Dolinar koja je birana skupa s njom, no ako sam već tamo želim biti aktivan sudionik, bez obzira na to je li riječ o manjinskoj ili većinskoj problematici. Ostaje samo nametnuti se stavovima i pitanjima. S prva dva ili tri kontakta sa županicom sam zadovoljan. Nešto smo već i pokrenuli. Dogovorili smo da ću prvi dio mandata, najviše godinu dana, raditi kao volonter s obzirom na to da na poslu moram neke stvari dovršiti. Ne želim biti pasivni promatrač. Želim odraditi ono što je bitno za sve zajednice. Živimo na istom prostoru. Istu cestu koriste i Hrvati i Srbi i Bošnjaci i Nepalci.
Idete li uskoro u mirovinu?
– Za godinu i pol dana bih trebao otići u redovnu mirovinu. U Hrvatskim šumama nedostaje kadar pa smo se dogovorili da ostanem tamo do mirovine da privedemo neke stvari kraju. Županica je predložila da ured imam u Ogulinu kako ne bih svakog dana putovao u Karlovac. Uredovni dan u Karlovcu ću imati petkom, a u Ogulinu srijedom, pa da mi se obrati s pitanjem ili prijedlogom tko poželi. Želim povezati manjinska vijeća, načelnike i donačelnike općina, da održavamo redovite brifinge, budemo u kontaktu i pomažemo jedni drugima.
Jesu li manjinska vijeća ispunila svrhu?
– Nisu. Vijeća bi trebala biti savjetodavna tijela, no rijetko ih se doživljava. Izreka kaže da pametnom savjet ne treba, a budali ne vrijedi. No, opet, do čovjeka je. Vodio sam Vijeće srpske nacionalne manjine Ogulin, imao sam dobru suradnju s gradonačelnikom i ostvarili smo sve uvjete za rad. Dakle, stvar je koliko će se tko nametnuti i koliko će prijedlozi biti realni.
Što se dogodilo u Krnjaku između dosadašnjeg dožupana Dejana Mihajlovića i donedavnog člana SDSS-a, a sada nezavisnog načelnika Perice Matijevića, pa da su se politički razišli i bili protukandidati na izborima za nositelja izvršne vlasti u toj općini?
– Po meni, problem je u taštini. Perica je bio načelnik biran iz SDSS-a, a onda nešto navodno nije dobro odradio, pa da će se Dejan kandidirati ne bi li to popravio. Razne su priče, a u njih ne želim vjerovati. Nešto se dogodilo, a nije to dobro niti za političko djelovanje. Dobro su se slagali, a pitaj Boga što se zbilo.
U svakom slučaju, SDSS je ostao bez vlasti u Krnjaku.
– Da. SDSS je dobio četiri vijećnika te je izgubio i većinu u Općinskom vijeću. Očito je netko krivo procijenio.
Čija je bila ideja da SDSS i Hrvatska narodna stranka izađu zajedno na izbore za Županijsku skupštinu?
– Dejanova i on je to dogovorio s čelnikom HNS-a Zvonkom Spudićem. Tako je bilo i na prethodnim izborima. Hrvati neće glasati za SDSS, a većina Srba za HNS, pa smo se utopili u tom sivilu i nema sada u Skupštini niti jednih niti drugih.
Ideja je smjela.
– Jest, ideja je u redu. No, tako je bilo i na prethodnim izborima – ostali smo neprepoznatljivi. Kako nije bila ostvarena kvota manjinskih vijećnika, održani su dopunski izbori – Dejan je vodio listu, no bio je dožupan, pa nije mogao biti županijski vijećnik, pa sam postao ja.
