"To da je okupio pola milijuna ljudi je plod tridesetogodišnje debilizacije i primitivizacije Hrvatske", kaže
“Ovdje nikad nema kiselih krastavaca i nikad nije dosadno, a osobno bih volio da je malo dosadnije”, rekao nam je 68-godišnji pisac s adresama u Zagrebu i kod Ribnika Edo Popović na početku intervjua u kojemu smo zumirali hrvatske društvene i političke teme aktualne ovoga ljeta.
Stalno se spominjalo da trebamo postati dosadna zemlja. Jesmo li uspjeli u tome?
– Ne previše. Igrom slučaja sam od kolovoza 2013. do siječnja 2014. kao stipendist boravio u vrlo dosadnoj Švicarskoj u kojoj je sve uređeno i sređeno. Bilo mi je neobično tamo boraviti upravo zato što sve funkcionira – kada trebate liječnika, odete liječniku, kada trebate obaviti neki administrativni posao, obavite ga. Trebao sam ishoditi dozvolu za boravak i rad u Švicarskoj i unaprijed sam bio nervozan – uzeo sam litru vode i sendviče smatrajući da će to trajati satima, međutim taj sam posao obavio u pet minuta. Tamo administracija radi svoj posao i ne oduzima vrijeme drugima koji rade svoje. Nismo uspjeli, i dalje smo u zrakopraznom prostoru.
Bismo li mogli reći da smo uspjeli u odnosu na druge države nastale raspadom Jugoslavije, primjerice u odnosu na Srbiju i Bosnu i Hercegovinu?
– U odnosu na spomenute smo uređeniji, ali to nije kompliment. Selo Stranica Gornja u kojemu živim je na granici sa Slovenijom i kada odem u tu susjednu državu osjećam se kao da sam doista na Zapadu. Uvijek mi je bio problem uspoređivati se s gorima – u životu se treba uspoređivati s boljima. Kamo ćemo stići, ako se uspoređujemo sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom?
Valjda zato što su i te zemlje nakon svega stigle nikamo?
– Ne smisla uspoređivati se s njima, premda nas premijer Andrej Plenković vuče ka onome što predsjednik Aleksandar Vučić radi u Srbiji, no to mu neće upaliti. Hrvati su možda čudna ekipa, ali vjerujem da postoji granica koja se ne prelazi.
U čemu kod premijera prepoznajete autokratske tendencije?
– Prije svega po izboru ministara. Uvijek bira neke kimoglavce, one koji nemaju pojma o poslovima koje rade. Pogledajte koliko je optužnica podignuto, a nisu problem samo korupcija i uopće kriminal, nego i neznanje. Premijer je za suradnike uzeo jadnike iz Domovinskog pokreta, što je nešto poput Alternative za Njemačku s kojom nijedna pristojna stranka tamo ne želi imati posla, a naš navodno proeuropski premijer s takvima koalira. Želi biti glavna faca. Karlovčanin Većeslav Holjevac je bio najuspješniji i najgenijalniji gradonačelnik Zagreba. On nije imao nikakav problem izabrati za suradnike one koji više znaju od njega. Zato je Zagreb pod njime postao ono što danas jest. Živim u Novom Zagrebu koji je nastao zahvaljujući čovjeku s vizijom, koji nije imao problem zaposliti sposobnije od sebe u pojedinim sektorima. Znao je organizirati posao, dakle. Premijer nema pojma o organizaciji posla i riječ je o čistoj taštini – ja, ja, ja i samo ja. Zato smo tu gdje smo. Trebali bismo se svi klanjati njegovoj genijalnosti koje nema niti u naznakama.
Formalno, Plenković je poprilično obrazovana osoba, a Holjevac neobrazovana.
– To ne znači ništa, ako niste čovjek, ako nemate petlju i socijalnu inteligenciju. Plenković je mamino i tatino dijete. On i predsjednik Zoran Milanović su djeca crvenih buržuja, kako smo to nazivali u komunizmu. Bili su komunisti iz koristi, a ne uvjerenja. Plenković i njegovi roditelji nikada nisu stavili jajca u škripac, a Veco jest za Drugog svjetskog rata. Plenkovićeva diploma mi apsolutno ništa ne znači. Njegovi koalicijski partneri su kupovali diplome po benzinskim crpkama u Bosni i bogzna kako. Ministar obrane Ivan Anušić je profesor tjelesnog, no što to znači? Ako nemate ideju kako raditi za opće dobro, diploma ne pomaže previše.
Spominjem to na tragu one priče da su nam potrebni stručnjaci u politici, što je kod nas najviše promovirao Most. Što bi bio stručnjak u politici?
– Nemam pojma. Politika bi se trebala baviti općim dobrom, da onaj tko dođe na vlast ne radi za pojedine interese. Svi smo mi naši, kako bi se izrazio jedan moj prijatelj. Kad imate mogućnost, moć i novac, da upravljate gradom ili državom, ne gledate tko je za vas glasao, nego morate raditi za dobrobit svih. U Zagrebu ovi takozvani moji – kažem to, mada sam pisac i ne želim na takav način ulaziti u politiku – imaju često problema kad im se predbacuje da ulažu na istoku grada gdje nikad nisu glasali za njih, umjesto na zapadu, no sve je to grad. Na razini Hrvatske to ne funkcionira i uvijek prolaze oni koji furaju Plenkovićev kult.
Primjećujem da Vam premijer i predsjednik Hrvatske demokratske zajednice nije osobit mio.
– Nije nimalo. Mislio sam da nakon Ive Sanadera i Tomislava Karamarka ne može doći ništa gore, ali može i bit će još gore što se tiče HDZ-a.
Kako komentirate Predsjednika?
– Na isti način. To su djeca crvenih buržuja, ponavljam. Milanoviću mogu sve oprostiti, osim što je uništio ideju socijaldemokracije. To je potkopao i nakon njega sve ide prema dolje. Ne znam što može gore doći pored Siniše Hajdaša Dončića kao predsjednika SDP-a. Milanović je loš. Služio sam dvije vojske, prvo Jugoslavensku narodnu armiju 1982. i 1983., a potom Hrvatsku vojsku u akciji Oluja od Slunja prema granici s Bosnom i Hercegovinom s 99. brigadom i uvijek smo se sprdali tom “u se, na se i pod se” pristupu, a to je dobar izraz koji objašnjava Milanovića. Ne razumijem njegovo ponašanje u drugom mandatu. Nema se više čemu nadati – nije on američki predsjednik Donald Trump, pa da može nešto smuljati i dobiti i treći mandat. Milanović šuti u vezi svih ovih odvratnih stvari koje su se događale u Zagrebu i koje se događaju u Hrvatskoj. Ne znam što radi, je li bolestan, jesu li ga oteli, ucijenili… Možda uopće nije živ.
Pretpostavljam da mislite na koncert Marka Perkovića Thompsona na Hipodromu.
– Pa da. Bio sam, srećom, u Stranici Gornjoj kad se održavao taj koncert jer sam morao raditi u vrtu. Naravno da gradske vlasti nisu trebale zabraniti taj događaj, nije to na Gradu. No, je li policija radila svoj posao glede urlikanja u centru grada? Taj se koncert mogao rasporediti na šest dana, no dobro je da nije. Zamislite da se šest dana provlači ekipa po gradu i urliče pjesmu o Juri i Bobanu. Jedna moja prijateljica živi u Bogovićevoj i to joj je bilo vrlo neugodno iskustvo. Ne bih volio da mi netko viče nešto tako pod prozorima i nisam siguran da bih u tom slučaju ostao pribran. Milanović je trebao reći nešto, tim više što ga se inače ne može zaustaviti u pričanju kada mu to odgovara. On stalno priča, a sad odjednom umukne. Brblja kad ne treba, a kad treba nešto reći šuti. To je moj problem s Predsjednikom.
Predbacuje mu se i gotovo pa neprijateljski stav prema Ukrajini.
– Ukrajinu treba bezrezervno podržati, tim više što smo u povijesti prošli slično. Milanović priča gluposti i to ne mogu razumjeti. Veći mi je problem stav Vlade i hrvatske javnosti prema Gazi i Izraelu. Ljudi umiru od gladi jer izraelska vlast ne dozvoljava dostavu hrane. Od toga me hvata jeza. Prošli smo rat, no tu se nije umiralo od gladi, a tamo djeca od toga umiru. To ne mogu prihvatiti. Taj moj stav nije antisemitski. Najgore je kad progonjeni postaje progonitelj, a Židovi i Izrael su to postali. To je najveća kletva koja može zadesiti jedan narod. Poznajem mnogo zagrebačkih i hrvatskih Židova, a ne vidim da je bilo tko od njih rekao bilo što protiv izraelskog premijera Benjamina Netanjahua i da se založio za nesretne Palestince. U Hrvatskoj je uvijek bilo dovoljno onih koji bi reagirali na hrvatske zločine. Ne može se šutjeti u ime nekog višeg cilja.
Postoje izraelski intelektualci koji kritiziraju zbog toga izraelsku vlast.
– Postoje, ali govorim o ovima u Zagrebu koji šute. Nijednog nisam čuo da je nešto rekao, a primijetio sam i da su me neki odfrendali na Fejsbuku kad sam to komentirao, založio se za one u Palestini. Hrvatski general Ante Gotovina je bio suđen u Den Haagu zbog navodnog prekomjernog granatiranja Knina. Kao novinar sam bio u Kninu nekoliko dana nakon Oluje. Tamo je palo do deset granata i to se ocijenilo pretjeranim, a što ovi rade u Gazi? To su dvostruka mjerila ili dvostruki aršini, kako bi se izrazili kod mene u Bosni.
Iz Livna ste rodom.
– Jesam, ja sam fetivi Livnjak.
Zašto je Thompson uopće u stanju okupiti pola milijuna ljudi na koncertu?
– Ne znam. O tome su dosta pričali sociolozi, psiholozi i muzikolozi. To je plod tridesetogodišnje debilizacije i primitivizacije Hrvatske. Na mjesto Komunističke partije je došla Katolička crkva i preuzela taj prostor. Austrijski pisac Thomas Bernhard je u jednom svom kratkom romanu opisao kako je na mjesto nacista uskočila Crkva. Upravo se to sada dogodilo i tu, s time da nije preuzeto mjesto nacista jer su oni odjebali 1945. Trideset godina se peru mozgovi, utjecaj Crkve je sve jači i ovo više nije sekularno društvo i tako se Thompson može objasniti. On nije samo glazbeni, nego i društveni fenomen. Ne zna pjevati i imam ljepši glas od njega, ali neću okupiti pola milijuna ljudi da me sluša. Kompilator je, nema ništa originalno u njegovoj glazbi, nego skida kojekakve balkanske ritmove, a ne hrvatske kao što je radio Branimir Džoni Štulić. Thompson nema ništa od toga, on je Lepa Brena s mačem, i to se puši uslijed 30 godina zaglupljivanja i raznih dvostrukih konotacija. Nitko nema hrabrosti presjeći to i nazvati stvari pravim imenom – to se nitko ne usudi.
Jeste li se u ratu kao branitelji međusobno pozdravljali sa “Za dom – spremni”?
– Ma ne! Prije 1995. sam prošao puno ratišta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini kao reporter, a posebno je moj teritorij bio Nova Gradišta i novljansko ratište, a u BiH Livno, Tuzla i drugdje. Nikada nikoga nisam čuo da tako pozdravlja, a pogotovo ne u mojoj 99. brigadi u kojoj je bilo puno Srba. Nikada se tako nismo pozdravljali i nismo koristili slične oznake. Pozdravljali smo se s “bok, kak si”. Dvostruka konotacija mi nije jasna. To je odraz domobranskog mentaliteta po kojemu se nikome ne želite zamjeriti, ali se ne može tako živjeti. Ako vjerujete u nešto i smatrate nešto ispravnim, to gurate. U Stranici Gornjoj je Bosanac uvredljiv izraz, nešto kao psovka, a ja sam Bosančeros s dna kace. Dok kosim, pjevam pjesme o Bosni, a supruga me opominje zbog toga jer bi se tamo netko mogao naljutiti. Pa neka se ljute. Bosanac sam i neću se skrivati. Ne znam pjevati, ali volim. Uobičajeno je da oni koji ne znaju pjevati vole pjevati, primjerice Thompson. Ne treba se svidjeti svakome – pokušati se svidjeti svima je najgora moguća strategija. Tako i Plenković uvijek kalkulira i petlja da se održi na vlasti, ali skinut će ga s nje Anušić kamenog lica. Plenković je gotov i mislim da je jedini koji to ne razumije.
Zašto ga s vlasti ne mogu skinuti SDP i Možemo?
– SDP je u velikim problemima i to vidimo po ovome što se događa u Splitu. Hajdaš Dončić se pokušava ne petljati u posao regionalnih organizacija, a istodobno ne dopušta frakcije unutar stranke, što dopušta svaka moderna stranka kojoj se stalo do demokracije, ali će se takva također pobrinuti da se regionalne organizacije drže reda. Sjebali su i Rijeku. On mora mrdnuti. Ne možete biti predsjednik nacionalne političke stranke, a da vas ne zanima što se događa u Splitu ili Rijeci. SDP nema nikakve šanse za politički preokret u Hrvatskoj i nastavit će tonuti. Možemo se širi organski i u Zagrebu dugo neće imati konkurenciju, a nadam se da će rasti i u Karlovcu. Mora se dogoditi kritična situacija kao u doba smrti Franje Tuđmana ili pada Sanadera, za promjene. Kad bi se izborne jedinice poklapale s regijama, HDZ bi gubio jer nemaju šanse u Istri, Međimurju, na sjeverozapadu zemlje.
Dakle, zapadno od linije Virovitica – Karlovac – Karlobag.
– To nazivam Šešeljevom demarkacijskom linijom. HDZ nema šanse zapadno od toga. To je nevjerojatno. Neobično mi je stoga drago što je Možemo u Karlovcu dobio veći broj vijećnika. Kad smo 2012. godine kupili imanje, išao sam u Karlovac i vozač automobila mi je stao na pješačkom prijelazu – nema šanse da to doživiš u Zagrebu. Tu vas drugi vozači puste iz sporedne ulice. “Ovo je grad, a Zagreb je gladijatorska arena”, rekao sam supruzi tada. Neobično mi je drago što Možemo u Karlovcu ima nekakvu šansu. Karlovac je lijep i nadam se da će se srediti ovo što su zasrali s obnovom Zvijezde.
Koja je tajna uspjeha Možemo u Zagrebu?
– Teško je bilo osvojiti drugi mandat. Rade dobar posao. Izbjegavaju ideološka pitanja kao što je ono treba li se vratiti ime Trg maršala Tita. Možda bi to nekome, pa čak i meni, predstavljalo nekakvu satisfakciju, ali to neće poboljšati moj život niti za milimetar. Ovo što zagrebačka vlast radi s infrastrukturnim projektima je ono što građani prepoznaju. Zagreb nije Hrvatska i Zagrepčani su vrlo zajebani. Bandić je prolazio zahvaljujući populizmu, HDZ-u i gomili starosjedioca. Bandić nije rastao na plimi dotepenaca, nego starih purgera koji bezrezervno vjeruju novinama i kojima je draže imati fontanu nego novu vodovodnu cijev. Zagreb ima dovoljnu kritičnu masu, posebice mladih. Iz njega se najmanje iseljavalo, dapače, u njega se useljava. Ti ljudi razumiju što znači vladati jednim gradom. Velika je razlika između upravljanja gradom i upravljanja državom. Dajem za pravo gradonačelniku Tomislavu Tomaševiću kada naglašava komunalne i infrastrukturne teme, a ne ideološke, mada je savršeno jasno gdje pripada u tom pogledu. On je gradonačelnik svih građana i jednako pazi na Sesvete u kojima nikada neće dobiti glasove kao i na kvartove kao što je moj. Riječ je o ujednačavanju i on to dobro radi. Možemo ima šanse i za treći mandat, a sto posto sam uvjeren da se za treći mandat neće kandidirati i sam Tomašević.
Tako je i najavio, zar ne?
– Ne priča u prazno. Siguran sam da će Možemo dati sljedećeg gradonačelnika i većinu u Skupštini, skupa s SDP-om, ako ta stranka do tada preživi.
