"Mnogo smo bolje informirani i negativnosti se više ne mogu prikriti", kaže
Šezdesetogodišnji pisac, novinar i profesor novinarstva na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu Boris Beck ljeta provodi na otoku Ižu odakle nam se javio i s nama u još jednom intervjuu iz ciklusa ZOOM POLITIKON zumirao današnje stanje novinarstva.
Jedan očigledno puno pametniji od mene je završio studij novinarstva, odradio jedan mjesec u novinskoj redakciji, pa odustao od toga nakon što je vidio iznos prve plaće.
– Jedna vrlo inteligentna studentica je uradila završni rad. Pitao sam je što kani, a odgovorila je da je pitala jednu televizijsku kuću kolike su plaće, a potom se odlučila zaposliti kao konobarica na moru da zaradi više.
Sjećate li se vremena kada se moglo dobro živjeti od novinarstva?
– Ne jer sam prekasno došao, ali je kada sam bio početnik velika urednica s Trećeg programa Hrvatskog radija, muzikologinja i prevoditeljica Giga Gračan govorila da su vučja vremena i da joj je žao nas mladih. Više nisam mlad i nekako sam preživio, pa će valjda i današnji mladi. Unazad mjesec dana sam priredio četiri znanstvene knjige, jedna je već u tisku, a tri ćemo prijaviti za financiranje na natječaj Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih Republike Hrvatske za objavu. Nekada je postojala biblioteka “Hit” koja je godišnje izdavala kolo od šest knjiga, što znači da je urednik dobio 12 mjesečnih plaća za šest knjiga, a ja sam sada uredio četiri ovako usputno. Nismo primijetili trenutak u kojemu je došlo do ovolike promjene.
Američki književni kritičar ne može napraviti prikaz opusa nekog autora koji je izdao novu knjigu jer ih je izdao do sada pedesetak, a još ih je tisuću takvih. Kritičar ne može pratiti tu produkciju i dobit cjelovit uvid u nečiji opus, čitao sam nedavno.
– Riječ je o hiperprodukciji. Algoritam je objavio djelo “Koliko knjiga” upravo o tome osjećaju da se tiska previše da bi se pratilo. No, autor je argumentirao da je to dobro – što je društvo raznovrsnije ima više niša i svaka treba nekakvu knjigu. Ne znam koliko se tiska knjiga u Hrvatskoj godišnje, no prije krize 2008. bilo ih je dvije ili tri tisuće, a u Sjedinjenim Državama možda i 60.000. U Eritreji se tiska 20 knjiga, vjerojatno neke velike misli velikog vođe i izvješća s partijskog kongresa. Nije loše imati veću ponudu. Pratimo mali dio, ono što možemo. Ispričavam se narodu Eritreje.
Nekidan je umro simbol starog novinarstva Milan Ivkošić.
– Možemo reći da pripada staroj novinarskoj školi. Napravio je politički zaokret za 180 stupnjeva. Nije u Hrvatskoj jedinstven po tome. Bio je 1990-ih liberalnije nastrojen, da bi ga kasnije uhvatio Croatia trans, kako bi se izrazila već spomenuta i neprežaljena G. Gračan, i otišao u potpuno suprotnom smjeru. Dugo je pisao i donedavno je bio aktivan. Bolje pamtimo on dugovječne nego, primjerice, Veselka Tenžeru koji nije dugo živio, pa je zapravo ostao zaboravljen. Pjesnik Dragutin Tadijanović je živio sto godina, pa je ušao u legendu.
Postoje li i dalje autori koji “nose novinu”?
– Slažem se s tezom Maroja Mihovilovića da novine ne žive od kolumnista, nego od vijesti. Novinarstvo je pisanje vijesti, a kolumnistika davanje tumačenja. Želimo se snaći u moru vijesti i utoliko tražimo one koji će nam vijesti rastumačiti. Već dugo je udio kolumnista sve veći, a razlog za to je jednostavan – to je jeftinije od istraživačkog novinarstva. Film “Spotlight” prikazuje novinare jedne bostonske redakcije koja tri mjeseca ne radi ništa drugo osim istraživanja teme. Nema šanse da biste danas mogli poručiti uredniku da nećete pisati, nego se posvetiti istraživanju. Nekad je bilo moguće raditi kako je prikazano u tom filmu jer nije bilo interneta, a danas sve što objavite u roku nekoliko sekundi svi prenesu što ste objavili bez bilo kakve nadoknade. Ne isplati se ulagati u istraživanje, a kolumnist je puno povoljniji jer sjedi doma i da me sad nazove urednik i traži komentar od dvije tisuće znakova, mogu proizvesti to za sat ili dva. Komentari se rade brže nego vijesti, vrlo lako jer se kolumnistika shvaća tako da se naprosto iznese ono što se misli, a dobra kolumnistika bi morala predstavljati dobro staro novinarstvo koje istraži temu i donosi argumentiran pogled te ima nešto što ima dodanu vrijednost. Danas više nemamo toliko pogleda koliko osjećaja. Nema sumnje da će se u toj hiperprodukciji formirati budući komentatori – ustrajan će postati prepoznatljiv.
Je li položaj tih novih autora drugačiji u odnosu na vremena kada su pisali Ivkošić, Tenžera i Igor Mandić? Je li tada imao ogled veću težinu?
– Jest i nekoliko je faktora utjecalo na to, a važan je bio honorar – tjedni kolumnist je dobivao honorar od kojega je mogao živjeti. Danas govorimo o simboličnim iznosima, a nekad se radi i besplatno, pa se tom poslu ne može posvetiti na pravi način. Komentari su nekad bili vrlo veliki, objavljeni na cijeloj plahti, primjerice kada su pisali Joža Vlahović ili Zvonimir Berković u Globusu 1990-ih. To su pravi eseji i u pisanje toga se mora uložiti trud. Drugo, kolumnist je bio glasnogovornik redakcije. Srećko Jurdana je bio u bliskim odnosima s upravom Nacionala, s njima je bistrio teme i imao je počasno mjesto u listu, što mu je davalo posebnu težinu. Danas kolumnisti nešto pošalju, to se objavi i redakcije više nisu koncentrirane na to. Nagađam da Ivkošićevi komentari nisu uvijek bili usklađeni s redakcijom i uistinu je pisao nezgodno, pa i izazivao međunarodne reakcije. Redakcija je to mogla jedino trpjeti. Neki komentatori pišu o kulturnim temama, ne o politici.
Spomenuti i neki nespomenuti autori su bili majstori jezika.
– Čitam to danas kao književnost. Berkovićeve, Tenžerine i Mandićeve knjige se mogu čitati kao vrhunska literatura. Danas je nevjerojatno da se to može objaviti u novinama. Najviše je danas pogodilo kolumniste, one koji su to bili, odnosno one koji će to postati, to što je intelektualac potpuno nevažan u današnjem društvu. Nekoć su režimi očekivali od intelektualaca da opravdavaju njihovo postojanje jer se uopće vjerovalo da je kultura važna – nacionalna država 19. stoljeća proizvodi kulturu da bi tu simboličnu zajednicu držala na okupu, a toga je bilo i u komunizmu jer je jedna od ideja marksizma da postoje materijalna baza i ideološka nadgradnja koja opravdava klasne odnose, međutim u jednom je trenutku cijela ta nadgradnja nestala i nema je više te vlast nema više nikakvu potrebu da bi proizvodila kulturu niti ima bilo kakvu potrebu za intelektualcima koji su stoga kliznuli u opoziciju i više će ih shodno tome biti u nekakvoj oporbi spram poretka. Nekad su postojale panel diskusije na kojima bi raspravljali pametni, a nema niti intervjua s intelektualcima. Uopće je postalo pogrdno za nekoga reći da je intelektualac, tako se nazivaju već oni koji nose naočale – u Italiji vas u tom slučaju odmah nazovu doktorom. Ako bi neki kolumnist htio biti netko tko određuje nešto u društvu, njegov napor je osuđen na propast. Ako pak želi da se o njemu priča, provocirat će i huškati – medijski piromani jedva čekaju da počne puhati neki vjetar, pa izliju svoj benzin, no to nema utjecaja na društvo.
Josip Pavičić je govoreći o Ivkošiću rekao da je dobro pisanje uvijek iznad svjetonazora. Što mislite o toj tezi?
– U 19. stoljeću se smatralo da je estetika uvijek iznad etike, no one su uvijek spojene. Ako vidimo da neko pisanje nije etično, ne vjerujem da će biti i estetično. Više nemamo razliku između vijesti i komentara – vijest je u službi akcije, a svaki komentar bi morao biti neka vijest.
Što Vas motivira da pišete kolumne?
– Ipak dobijem honorar za to – bez toga ne bih pisao. Nemam nikakvu poruku za svijet i ne želim nikoga promijeniti. Pisanje bi uvijek trebao biti profesionalan posao. To shvaćam kao profesionalnu obvezu. Michel Foucault je rekao da kritika nije to da kažeš da nešto ne valja, nego je njena poanta ispitati temelje nečije izjave i pokazati zašto oni nisu promišljeni, a ne bi li se spriječila nepodnošljiva lakoća ponavljanja toga. Radi se o porivu, strasti za pisanjem, no ne bih pisao komentare na društvenoj mreži.
Postoji li u tome zadovoljstvo stvaranja?
– Ima toga. Tražim smisao u nečemu što djeluje besmisleno. Moja destruktivna crta se pokaže kad me iznerviraju nepromišljene izjave i kad idem tupiti po tome, no nisam siguran da postoje neke koristi od toga.
Što Vaše studente motivira da uče novinarstvo i da se žele njime baviti?
– Teško je reći.
Imaju li glede toga neke iluzije?
– Imam ih ja, ali ne i oni. Naši studenti jako dobro osjećaju svijet, vrlo su usredotočeni na sve što se zbiva, znaju da im nitko ništa neće pokloniti i da će morati raditi. Veoma mnogo njih radi, što vidim kad pokušavamo dogovoriti konzultacije. Dosta putuju u sklopu programa i svako malo pišem nekome neku preporuku. Znaju mnogo o svijetu, a ja o svijetu nisam znao ništa – granica mog svijeta kad sam bio dijete ili mlad bili su Graz i Trst i dalje od toga ništa nismo znali. Potpuno su uronjeni u digitalni svijet, njihovi identiteti su mi nepoznati, neshvatljivi. Primjećujemo da postoji dio studenata koji uobičajeno sjede u prvom redu, zapisuju, dolaze redovito, imaju dobre ocjene i odlaze na praksu te u načelu rade nešto u medijima, dok ostali odu drugdje. Vijesti uvijek netko mora proizvoditi i medije će uvijek netko održavati. Ne možemo živjeti više bez medija.
Prepoznajete li nekog stilistu u medijima?
– Prvo mi na pamet pada Matija Štahan. On je fenomen europskih razmjera koji ima kompleksan rječnik, a pritom ne govori besmislice. Na portalima koje pratim redovito primjećujem odsutnost stila, nebrigu i za format teksta i vokabular, sve se radi jako brzo, naslovi se stavljaju brzo… To je masa riječi i kada sve počne pisati umjetna inteligencija razliku nećemo niti primijetiti. Možda nema volje za bolje, ali sigurno nema vremena.
Koje su koristi i štete od demokratizacije medijskog prostora?
– Zbog hiperprodukcije imamo manjak brige oko teksta, naslova i slike, pa je po mjerilima generacije Ivkošića ili Tenžere to korak unazad, ali je veliki korak unaprijed što je puno teže nešto utajiti. Mnogo smo bolje informirani i negativnosti se više ne mogu prikriti. Možda gubimo na stilu, ali po informiranosti smo jako napredovali.
Kako komentirate kulturu podkasta?
– Nervira me podkast jer mogu brže čitati, ali ne mogu brže slušati, pa slušam samo glazbu. No, ljudi slušaju podkaste dok su u teretani ili dok voze. Opet je riječ o segmentiranju – sve postaje na zahtjev. Puno više koristimo medije kako nam odgovara. Ne moramo više sjesti pred televizor u 19.30 da pogledam dnevnik, nego ga mogu poslušati u 2 sata ujutro.
Zašto su podkasti toliko korisni propagandni alat radikalnoj desnici, pa i ljevici?
– Zloćudno i lažno će se brže proširiti od onoga što je dobro. Lažne vijesti se šire puno brže od istinitih jer uvijek podilaze čitatelju, slušatelju ili gledatelju i to je velik problem jer se podilazi s najmračnijim idejama. Umberto Eco je rekao da su pijanci u kafiću dobili sada internet da šire svoje trabunjanje. Vidimo da ta cenzura i nije bila tako loša.
Postoje li i dalje politički pritisci na medije?
– Siguran sam da postoje, ali nisam imao nekih velikih problema. Netko bi pozvao, ako bih nešto objavio, ali ne više od toga. Ako postoji pritisak na jedan medij, nema ga na drugi. To je zgodno kada govorimo o diversifikaciji. Možda vlast pritišće državnu televiziju, ali onda uslijedi pad gledanosti.
Vlast na čelu s Donaldom Trumpom je odlučila prekinuti sufinanciranje američkog javnog servisa. Kakve nam tendencije u odnosu vlasti i medija mogu stići iz Sjedinjenih Država?
– Trump je proturječan jer radi potpuno suprotne stvari. Želi blokirati medijsku slobodu jer mu ne odgovara s obzirom na to da postoji ono što želi prikriti, no nisam siguran da je to moguće. Za jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita su pričali vic da daje žmigavac lijevo, a ide desno. Slično je i s Trumpom, ima neku čudnu taktiku koja djeluje kaotično, dok drugi kažu da postoji neki dublji smisao u svemu tome. Moramo pričekati da vidimo u čemu će uspjeti. Nailazi na razne otpore. Američko društvo ima demokratske strukture, sudstvo, medije, javnu kulturu… Već je prošla skoro jedna godina njegova drugog mandata – možda neće biti tako strašan.
