"On nema ratni put, Čavoglave nikad nisu napadnute", kaže
Ovoga ljeta se opća javnost najviše bavi koncertima, kazališnim predstavama i otkazanim umjetničkim festivalom “Nosi se” u Benkovcu, pa smo upitali novinara i komentatora Sašu Lekovića s kojime smo u srijedu zumirali aktualnosti odakle nagli interes naroda za kulturu i umjetnost.
Skupina kazališnih kritičara je dovela do otkazivanja benkovačkog festivala.
– Da nastavim odgovarati u tonu pitanja? Ti kritičari nemaju pojma o kulturi i kazalištu, a imaju problema s razumijevanjem očitog. To je tragikomično, ali je doseglo tolike razmjere kod nas da je više tragično nego komično.
Kad se takav pristup nekih društvenih skupina prvi puta pojavljuje?
– Korijeni toga su u samom osamostaljenju Hrvatske, posebice poslije Domovinskog rata. Za to je najviše odgovorna vlast, no nitko od onih koji rade te nevjerojatne svinjarije koje u nekim slučajevima graniče vrlo opasno s fašizmom nije pojedinačno ili grupno ekskulpiran. Riječ je o fašističkom ponašanju, no to, srećom, nije došlo do te mjere da možemo govoriti o fašističkoj državi. Sve je sagrađeno na mitovima, od nekih lažnih vladara koji su navodno bili hrvatski, pa do rata. Imamo puno više branitelja nego što smo ih imali prije 30 godina. Nekoć smo se smijali kad bismo čuli da se nakon Drugog svjetskog rata moglo postati partizan s dva svjedoka, međutim 30 godina nakon završetka tog rata nije bilo novih partizana. Sada se tri desetljeća nakon Domovinskog rata proizvode novi branitelji zahvaljujući vlasti koja to dozvoljava mijenjajući zakone, pa imamo više branitelja no što je bilo ljudi uopće na područjima na kojima se vodio rat, ako izostavimo one koji su bili namjerno ili prisilno na drugoj strani. To je zastrašujuća varijanta Montyja Pyhtona. Vlast tako kupuje socijalni mir. Oni koji su lažni branitelji ili oni koji su bili branitelji, pa na temelju toga zaključili da su stekli pravo na Hrvatsku i da mogu biti zabranitelji, počeli su raditi ono što smatraju dobrim, ali što ne bi radili da im to vlast ne dopusti. Eskalacija onoga što se događa je nastupila nakon koncerta ili derneka Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom hipodromu, a i taj je pjevač proizvod i sredstvo – nije on to izmislio niti bi to mogao sam napraviti. Čitava njegova estradna karijera je lakmus-papir kojim se može vidjeti sve ovo o čemu pričamo, počevši od njegova lažnog braniteljskog staža, preko slikanja s puškom marke Thompson, pa do miješanja mitomanije, ustašije i stvarnih elemenata iz Domovinskog rata u njegovim pjesmama. Ljudi se za to zalijepe, politika to podržava šutke ili izrijekom i dobijemo to što smo dobili. Ono što se dogodilo u Benkovcu nije prvi put da se tako nešto dogodilo. Tamo se suprotstavila tome javno lokalna novinarka, pa se klupko oko toga počelo odmatati ili zamatati.
Zašto tvrdite da Thompson ima lažan braniteljski staž?
– Čavoglave nikad nisu napadnute, a on nikad nije bio branitelj, što nije krimen.
Nije li općepoznato da je bio branitelj?
– Kako je to općepoznato, po tome što je bio u uniformi i slikao se s puškom Thompson? Ako mi netko ne vjeruje, neka mi se javi. To nisam sad otkrio, nego je to otkriveno ranije, no o tome nije popularno govoriti. Nije krimen mjesta što nije napadnuto, pa niti pojedinca da nije bio branitelj, ali je krajnje podlo, drsko i opasno kada netko prodaje tu priču ne bi li postao nacionalna ikona, a nije ništa od onoga za što se izdaje. Taj primjer jako dobro može lijepo opisati situaciju u Hrvatskoj kada govorimo o toj temi – ništa nije onakvim kakvim se prikazuje.
Ima li Thompson bilo kakav ratni put?
– Nema. Čak i da je bio dragovoljac, branitelj, da je četiri godine bio u vojnoj odori i da se borio ne bi mu to dalo pravo da radi to što radi, a dodatni je problem što ništa od navedenog nije, kao što glumi malne katoličkog sveca, a sve što čini je u suprotnosti s katoličkim i uopće kršćanskim naukom.
Postao je referenca mnogima u Hrvatskoj, igra ulogu nekakvog mudraca koji će nam sada iznijeti nekakve istine.
– Upravo tako. To ovisi o načinu na koji se Hrvatska vodi unazad 30 godina, kako se stvara mitomanski mentalni zatvor i sve je to proizvod, a oni koji upravljaju Thompsonovom karijerom to vrlo dobro znaju i vješto rade.
Tko upravlja njegovom karijerom?
– Ne znam sva imena, no znamo tko je menadžer i tko mu piše pjesme, no to je sad nebitno.
Pisalo se da iza njega stoje Crkva, desnica i slično.
– To su fraze. Njega otvoreno ili šutke podržavaju neki dijelovi Crkve u Hrvata, kako je vole zvati, mada u katolicizmu nema nacionalnih crkava. Oni iz Crkve koji ga podržavaju podržavaju takav način komunikacije, pokušaj poistovjećivanja Crkve, države i nacije, pa po tome onda nisi Hrvat, ako nisi katolik ili barem nisi dobar Hrvat, bez obzira na to što to svoje hrvatstvo i katoličanstvo očituješ na način koji je protivan dobrobiti Hrvatske i temeljnim načelima kršćanstva. To jest sociološki i psihološki fenomen koji se ne može objasniti u jednoj rečenici. Nastojim pisati što jednostavnije jer ne mogu svi razumjeti nekog umnog sociologa, a, ako ga i razumiju, možda im se ne da promisliti koliko je to ozbiljno.
Vidimo da oni koji se napajaju na Thompsonovim koncertima ljubavlju siju mržnju po društvenim mrežama i napadaju druge na cesti.
– Onaj koji mrzi ne može voljeti. Neki tvrde da vole Hrvatsku, a ponašaju se kako se može ponašati samo neprijatelj ove zemlje, što je suludo, no vidite da je to uživa podršku vrha države. Kad je bio doček rukometaša ne samo da je Thompson bio pozvan, nego je to izrijekom učinio premijer Andrej Plenković, kao što je doveo i djecu da se fotografiraju s tim pjevačem prije njegova koncerta u Zagrebu ove godine. Kod političara je bitna samo ogromna neutaživa glad za moći, pa rade sve da se vlasti dokopaju. Oni koji su dugo na vlasti, kao što je kod nas Hrvatska demokratska zajednica sa svojim priljepcima koje instrumentalizira, smatraju da mogu činiti što god požele.
Bi li HDZ otišao udesno da su stranke ljevice nakon parlamentarnih izbora htjele surađivati s njime? Njima je bila prihvatljivija koalicija s Domovinskim pokretom no s HDZ-om.
– O oporbi bismo mogli pričati posebnu priču, no priča o tome je li HDZ skrenuo desno je smiješna. Činilo se da je jedan od rijetkih dobrih poteza HDZ-a pod Plenkovićevim vodstvom udaljavanje od krajnje, rigidne i militantne desnice, no stranka ih je samo maknula s glavnih političkih tokova ne bi li njima lakše manipulirali i na koncu se ta ista ekipa koju su sklonili opet vratila HDZ-u da bi mu pomogla da ostane na vlasti. Izveli su, dakle, manevar, da bi ostali gdje su i bili, a priče o tome jesu li manje ili više desno nemaju nikakve veze i tu nema nikakve ideologije. Političari instinktivno znaju da moraju stalno govoriti o Domovinskom ratu, da moraju imati što više onih koji će pasti na tu priču i koji će dobiti beneficije ili oni koji neće ostvarivati te koristi, ali kojima je ugodan nacionalistički narativ. Postoje oni koji iskreno rade i govore, bez obzira na to koliko to bilo glupo ili pametno.
Kakvu ideologiju ima oporba?
– Nikakvu. Socijaldemokratska partija Hrvatske već dugo nije socijaldemokratska. Možemo je stranka koja je proizašla iz aktivističkog miljea i često se i dalje ponašaju kao aktivisti, što samo po sebi ne bi bilo loše da nisu političari koji, između ostaloga, vode Zagreb. Nemaju razvijenu infrastrukturu, imaju nekoliko onih koji znaju što treba reći, no nemaju neke naročite snage i mogućnosti, što je i logično s obzirom na odnos snaga. HDZ je izgradio takvu platformu koja se teško može raspasti, iako je sve to trulo, nemoralno, pa u nekim elementima i protudržavna rabota koja graniči s veleizdajom.
Bismo li mogli reći da se Hrvatska unatoč tomu ipak razvija i da nije ista kao prije 20 godina.
– Nije, ali to je isto vrlo varljivo. Kakva bi to baš morala biti zemlja koja se ne razvija 20 godina? Hrvatska je ušla u Europsku uniju i koliko god EU imala ograničenja i nedostataka, što se posebice vidi u srazu s poludjelim i moćnijim američkim predsjednikom Donaldom Trumpom, Hrvatska je profitirala. Iz europskih fondova je povukla užasno malo novca i velik dio je proćerdala na kriminal. Znači li to da je Hrvatska napredovala, odnosno da je vlast u Hrvatskoj dobra? Ovisi to iz kuta iz kojega promatramo. Porasla je prosječna plaća, no koliko iznose prosječne mirovine? Koliko je umirovljenika na broj zaposlenih? Hrvatska je već tridesetak godina samostalna i rat je odavno prošao, osim u glavama onih koji stalno žele ratovati. Naša zemlja uopće ne napreduje kako bi trebalo i spada među najgore države-članice Europske unije. Logično je da su plaće porasle. Plenković izgovara fraze i mnogo puta dezinformira jer govori ono što mu odgovara i što je možda statistički točno, ali nema konteksta. Kada se izbaci ili izokrene kontekst možete raditi što god hoćete s onima koji smatraju Thompsona ikonom nacije. Tada jao si ga toj naciji.
Navodno ratni put nema niti vođa prosvjednika u Benkovcu, predsjednik Udruge hrvatskih dragovoljaca Benkovac, jer se javio pripadnik Specijalne jedinice policije “Ajkula” Zoran Marijanović i to ustvrdio.
– Ne znam ništa o tome, ali to je klasična priča, takvi su najžešći u zabranama. Govorio je nešto o tome zašto ne bi htio da se neki film Olivera Frljića prikaže, a uopće nije Frljićev film, lupeta gluposti, ne može spojiti dvije suvisle jednostavne rečenice, što je žalosno… Ti zabranitelji su se poistovjetili s Hrvatskom. Umislili su si da su Hrvatska i da su bili branitelji, pa i kad nisu bili. Hrvatska živi u deluziji i takvi odlučuju, a drugi se uplaše. Kad je u Puli bio zabranjen koncert navodno cajki, a uopće nije bila riječ o cajkama, gradonačelnik Osijeka je to unaprijed zabranio, a organizator koncerta Željka Samardžića u Splitu nije niti čekao da se gradonačelnik izjasni, nego je otkazao događanje. To je poput domina – samo se slaže jedno na drugo. Govorimo o atmosferi deluzije, straha, uvlačenja u dupeta i to je strašno. Ne govorimo sada o onome što valjda, čega nema mnogo, nego o onome što je problem.
Uz branitelje se vežu navijačke skupine, pa ispada da oni kroje moral ovog društva.
– Zamjeram novinarima što uopće zovu te ljude braniteljima i navijačima. Kada rade ono što su radili u Benkovcu riječ je o huliganima, ljudskom smeću i nebitno je je li netko od njih nekad bio branitelj ili navija za neki klub. Nazvati nekoga braniteljem ili navijačem nema samo po sebi negativan prizvuk, dapače, ima pozitivan, pogotovo kad je riječ o braniteljima, ali kakve ima veze je li netko bio branitelj i za koga navija kada se ponaša kao huligan i ljudsko smeće?
Organizirani su kao branitelji i navijači.
– Jesu. Mogu se nazvati Isusom Kristom. Iza takvih organizacija se krije nešto što nema veze s onime što bi te organizacije trebale biti.
Koja je njihova vizija društva? Što bi oni htjeli?
– To bi njih trebalo upitati. Nemaju oni viziju osim one da rade što žele jer su to ne znam čime zaradili, a u tome ih podržava vlast. Je li netko iz vlasti reagirao na ovo u Benkovcu? Možda i jest, pa mi je promaklo.
Gradonačelnik Benkovca Tomislav Bulić (HDZ) je izrazio zadovoljstvo time što je otkazan festival.
– Da, to sam vidio. Riječ je o manifestaciji koju sufinanciraju Grad Benkovac i Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske. Napadnuti su oni koji su trebali održati kulturnu program i novinarka, a vidjeli ste što govori ministrica Nina Obuljen Koržinek, da bismo svi trebali biti tolerantni, ali da su branitelji stvorili našu državu i slično. Branitelji nisu stvorili državu jer je ona već postojala i ne možeš braniti nešto što ne postoji – u ovim su je granicama su je stvorili partizani 1945. godine, a nakon toga jugoslavenski ustav iz 1974. godine je omogućio da dođe do osamostaljenja, da bismo onda svi mi glasali za osamostaljenje, nakon čega je proglašena i branjena. Zanimljivo je da rat nikad nije proglašen, a to je stoga jer je počeo kao građanski s obzirom na to da je Hrvatska i dalje bila dio Jugoslavije, no, u redu, znamo što se događalo – Hrvatska se branila i obranila. Kad se poruči nekoj skupini da je stvorila Hrvatsku javlja ih se pola milijuna koji se nazivaju braniteljima, mada to nisu nikada bili. Što onda očekivati od najgorih među njima, među onima koji misle da vladaju Hrvatskom, odnosno da jesu Hrvatska? Oporba je razjedinjena i kada ste vidjeli da se netko ozbiljno suprotstavio takvim situacijama? Jeste li kada primijetili da se prekine utakmica zbog ustaških i mrzilačkih pokliča? To se nije dogodilo – samo bi se klub kaznio s nekoliko tisuća eura. U normalnoj državi to ne bi moglo tako proći.
Ako bi se svaku utakmicu zbog toga prekidalo, ne bi se održalo prvenstvo.
– Nema veze. Je li važnije prvenstvo od normalne države? Ako razmišljamo tako, u svemu ćemo popuštati. Neka se ne održi prvenstvo.
Je li dvostruka konotacija pozdrava “Za dom – spremni” također vrst popuštanja?
– Kakva dvostruka konotacija? Kaže se da su tim ustaškim pozdravom pozdravljali oni koji su u Domovinskom ratu branili Hrvatsku, no tako je pozdravljao samo HOS koji je bio paravojna organizacija i koju je predsjednik Franjo Tuđman ukinuo jer je štetila ugledu zemlje. Kalkulirao je i on dovođenjem raznih ustašoida, pa i ustaša iz inozemstva. Primjer toga je postavljanje Gojka Šuška za ministra obrane pokraj toliko onih koji su za to bili sposobni. Dizanje u zrak srpskih kuća je isto tako bilo nezgodno samo zbog ugleda Hrvatske u svijetu. Mali broj branitelja je pozdravljao tim pozdravom kratko vrijeme, a sada ispada da je to bio glavni pozdrav u Domovinskom ratu, što je potpuno izvrtanje istine. Ne može se učiniti taj poklič prihvatljivim jer je u jednom trenutku to netko u obrambenim snagama koristio, nego se to nije smjelo dogoditi – prvo dopustimo da se tako nešto dogodi, a potom kažemo da se, eto, dogodilo i da je sad u redu. Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima je odredilo tu dvostruku konotaciju, a u njemu su sjedili većinom akademici koji bi trebali biti ozbiljni, no za Vladu Republike Hrvatske su odradili jako prljav posao.
U kontekstu desnila su nastradale dvije novinarke – Danka Derifaj je zaradila optužnicu zbog reportaže o imovinsko-pravnom sporu Thompsona sa susjedima, a Melita Vrsaljko je napadnuta u Benkovcu.
– Slučaj D. Derifaj nema veze s Benkovcem.
Govorimo o kontekstu atmosfere koju stvara desni pokret.
– Ta optužnica se radila četiri godine i to je sprdačina, što su ocijenili i pravnici. M. Vrsaljko izvještava o raznim svinjarijama gradonačelnika Benkovca pa je lokalnoj vlasti baš dobro leglo da je se napadne. Nisam primijetio da ju je netko mnogo branio, osim korisnika društvenih mreža. Je li joj netko stao u ozbiljnu zaštitu?
Tko je trebao?
– Cehovska organizacija i ministrica kulture i medija.
Zbog čega je izostala ozbiljnija zaštita?
– Mogu to samo pretpostaviti na temelju iskustva. Ministrica nije tu da štititi novinare i kulturnjake, nego da obavlja posao za HDZ i premijera kako im odgovara. Inteligentnija je i rječitija od mnogih drugih ministara, pa može djelovati blaže, ali nema među njima razlike. Nisam vidio kako je Hrvatsko novinarsko društvo reagiralo na taj događaj, a moguće je da sam nešto propustio. Tri godine sam bio predsjednik HND-a i da sam na toj poziciji iste sekunde bih se zaputio u Benkovac, primjerice. Predložio bih Izvršnom odboru priopćenje u kojemu bi se jasno navelo da stojimo uz novinarku i što se očekuje od vlasti u takvim situacijama, mada je to ponavljanje, ali se ne može odustati jer je to bitno za društvo.
Kad bismo mogli očekivati knjigu kolumni koju najavljujete?
– Ne znam jer usporedno radim na knjizi o svojih 46 godina u novinarstvu. S kolumnama je lakše jer ih treba prikupiti i izabrati – neke možda ne funkcioniraju, koliko god bile dobre, pa moram napraviti neki izbor jer ih je više od 120.
