"Brinu pubertetski sukobi premijera Andreja Plenkovića i Milanovića na razini 'tko ima većeg', a najviše brine Milanovićeva pozicija spram Ukrajine i ratu u Ukrajini te divljenje koje iskazuje prema Rusiji", kaže
Novinar Vlado Vurušić i po zvanju rusist je rođen u Trogiru 1960. godine, a pisao je za Polet, Danas, Start, Nedjeljnu Dalmaciju i Globus, da bi već godinama u Jutarnjem listu ispisivao relevantne vjerodostojne članke o događanjima u svijetu, pa smo ih s njime i zumirali.
Logično bi bilo započeti razgovor tematizirajući upravo održanu kinesku vojnu paradu, no prvo smo otvorili temu razornog potresa u Afganistanu kojime upravljaju talibani.
Što nam to da traže pomoć drugih država govori o autarkiji kao konceptu?
– To što su zatražili pomoć znači da je situacija dramatičnija no što uopće možemo i pretpostaviti. Koliko god takav režim bio stran suvremenom svijetu, vrlo dobro komunicira s mnogim zemljama sličnih prerogativa. Znamo da talibani posjećuju Moskvu i Peking, a nemaju loše odnose niti s mnogo drugih zemalja. Gledajući snimke s područja koje je razoreno potresom nisam primijetio niti jednu ženu. Gdje su i spašava li ih tko? Talibani su dolaskom na vlast ipak nastojali uspostaviti veze s nekim državama, a s obzirom na geopolitičku strukturu, svaki saveznik dobro dođe. Na pekinškoj paradi se okupio vrlo zanimljiv broj autokratskih i diktatorskih lidera, pa je tamo sjedio, primjerice, i vođa mijanmarske hunte. Čini se da je u ovome svijetu sve dopušteno i sve moguće te je zapravo najgore to što možemo napraviti paralelu s vremenom otprije stotinjak godina, a znamo što se tada izrodilo i što je sve bilo. Treba pomoći nastradalima u potresu, bez obzira na režim. Znajući kako funkcioniraju takvi režimi pitanje je hoće li pomoć doći do unesrećenih ili će biti upotrijebljena za to da se preporoda ili da se novac iskoristi za popunjavanje proračunskih ili drugih rupa.
Je li američki predsjednik Donald Trump pogriješio što je u svom prvom mandatu legitimirao talibane?
– Trump ne djeluje onako kako ga pokušavamo shvatiti. Većina ga razmatra smatrajući da povlači racionalne poteze, a nepredvidiv je te često radi u korist vlastite štete. Ako bismo skupili sve njegove izjave o Ukrajini, dobili bismo apsolutnu papazjaniju – danas kaže da će dati Ukrajini dalekometno oružje kojime mogu gađati Moskvu, a sutra da ne mari za Ukrajinu i da je ruski predsjednik Vladimir Putin divan i krasan, da bi potom ustvrdio da ga je ruski kolega razočarao. Osim toga, vidimo da je napravio velik diplomatski gaf da se baš pred sastanak u Kini posvadi s jednim od najjačih američkih saveznika u Aziji, a to je Indija. Indijski premijer Narendra Modi je otišao na taj skup u Kinu unatoč vrlo lošim odnosima s tom zemljom nakon nametanja američkih sankcija. To je bila indijska poruka Sjedinjenim Američkim Državama i Zapadu. Govoriti o racionalnoj i osmišljenoj Trumpovoj politici je iluzorno. Imali smo u prošlosti američke predsjednike bez diplomatskog ili intelektualnog kapaciteta. Ronald Reagan nije bio nepredvidiv poput Trumpa, mada njegovi kapaciteti nisu bili onakvi kakvi se pamte u povijesti, ali je bitno da je bio okružen onima koji su kreirali reganistiku i koje je slušao. Trump nema oko sebe ljude s kapacitetom, nego karijeriste i uhljebe koji mu podilaze. Ne znamo koliko američkom predsjedniku mogu iznositi istinu i koliko su uopće kompetentni. Ministar vanjskih poslova Marco Rubio je tamo možda najracionalniji, ali niti on neće ući u sukob s Trumpom jer ovaj to rješava na način neobuzdanog političara. Vidimo kako se riješio Elona Muska kao savjetnika, a smatrali smo da je taj bogataš vladar iz sjene. Svi oni shvaćaju da se nije dobro zamjeriti Trumpu, a vidimo da su podijeljene uloge i u Europi prema američkom predsjedniku, pa su talijanska premijerka Giorgia Meloni i glavni tajnik Sjevernoatlantskog saveza (NATO) Mark Rutte u toj igri “dobri policajci”, a njemački kancelar Friedrich Merz i drugi “loši policajci”. Trump danas može obećati sve i kad čovjek pomisli da se s njime nešto dogovorio, nakon zatvaranja vrata ovaj može reći nešto dijametralno suprotno, a to je najveći problem američke politike, što se vidi s politikom carina – uvodi ih, pa ih povlači, uvećava, smanjuje, najavljuje koliko će iznositi, da se uopće ne ispostavi da toliko na koncu iznose, pa imamo potpunu bizarnost da su u tome najgore kažnjene zemlje poput Lesota… Neuračunljiv je i sve češće se govori i o njegovom zdravstvenom stanju, ne samo fizičkom.
U sukob s Indijom je ušao jer ta zemlja kupuje rusku naftu, pa je uveo te sekundarne sankcije Ruskoj Federaciji, što znači njenim partnerima.
– Nekakve je carine uveo, ali ne svima. Znamo da Slovačka i Mađarska i dalje kupuju rusku naftu i plin – nije ih potkačio kao i Indiju. Najavljuje da će i druge države koje kupuju rusku naftu opteretiti stopostotnim carinama, međutim tu je strašna disfunkcionalnost posrijedi. Trump može sada napraviti ustupak Indiji, ali je šteta već učinjena – Modi je otišao u Kinu i zapravo vidi da SAD nisu više partner kakav bi trebale biti. Indija je ekonomski i politički naslonjena na Zapad. Kakva god bila, od velikih azijskih zemalja jedina ima prozapadan demokratski ustroj. To je najmnogoljudnija prozapadna demokracija. Moglo bi se reći da je najdemokratskija zemlja Azije Izrael, no mentalno se oni smatraju dijelom Europe, a tako ih i mi doživljavamo, bez obzira na ono nedopustivo što radi izraelski premijer Benjamin Netenjahu. U toj zemlji imamo vrlo ozbiljne otpore njegovoj politici.
Na kojoj osnovi se grupiraju zemlje, odnosno što dominira kao zakonitost u geopolitičkim odnosima?
– Rušenjem Berlinskog zida su Sjedinjene Države proglasile pobjedu u Hladnom ratu te su dijelile i odlikovanja za zaslužne. Nakon raspada Sovjetskog Saveza smo krajem 20. stoljeća došli do toga da je Zapad ostao sam i da nije bilo više podijeljenog svijeta kako je bio podijeljen ranije. Kina je tada tek rasla, a Rusija je bila u kaosu. Radilo se na tome da se Ruska Federacija približi NATO-u, a čak je i Putin predlagao članstvo u tom savezu, no Rusija je prevelika i graniči s Kinom, pa se strahovalo od aktiviranja petog članka sporazuma NATO saveza po kojemu se napad na jednu zemlju smatra napadom na sve članice. Podsjetio bih da su Rusija i Narodna Republika Kina tada bile u prilično napetim odnosima, što mnogi ne zaboravljaju spomenuti komentirajući veliko sad prijateljstvo Putina i kineskog predsjednika Si Đinpinga, kao niti da su 1970-ih godina bili oružani sukobi na granici Sovjetskog Saveza i Kine. Bez obzira na to što su se na Zapadu 40 godina pripremali za slom socijalističkog lagera, kako su to nazvali, nespremno su to dočekali i nisu reagirali prema zemljama Istočne Europe onako kako bi se očekivalo. U Rusiji je raslo nezadovoljstvo i pojavio se Putin kao izdanak KGB-ovske škole, mada je on bio drugorazredni kadar KGB-a jer su prvorazredni bili u Sjedinjenim Državama, Velikoj Britaniji i Zapadnoj Njemačkoj, dok je on radio u Istočnoj Njemačkoj, u Dresdenu, s time da se znalo da je to što jest. Rusija je nanovo stekla želju da postane velesila, no ona po svojim gospodarskim i drugim potencijalima to ne može biti, osim po nuklearnom naoružanju. Rusija jest regionalna sila, ali ne može biti ravnopravna s Kinom čija ekonomija čini 25 posto svjetskog brutodruštvenog proizvoda – ruska čini posto i pol. Okuplja se oko ojačane Kine. Ona pod sobom drži Rusiju koja je nakon sankcija i zatvorenog tržišta za plin i naftu u Europi te troškova zbog rata u Ukrajini sve više zavisna o Kini. Kina je izbacila Rusiju iz srednje Azije, a vidimo i da Turska ulazi na Kavkaz. Rusija, dakle, gubi svoj utjecaj, no kao zemlja s ogromnom količinom sirovina i s nuklearnim oružjem, kao prostorno najveća zemlja na svijetu, Kini je potrebna i kao sirovinska baza. Kina kupuje od Rusije više sirovina no što joj je potrebno, a Rusi šute, mada se čak i u režimskim medijima može primijetiti nezadovoljstvo time što Kina rusku naftu preprodaje skuplje no što ju je kupila, što je legitimno u trgovini. Ako uspiju pridobiti Indiju, bit će to ozbiljna, politička, ekonomska i vojna snaga koja se može suprotstaviti Zapadu. Imamo problem nepredvidivog Trumpa koji je dobrim dijelom “krivac” što se tako nešto ostvaruje. Brine što se stvara koalicija režima koju si u potpunoj suprotnosti s onime na čemu se temelji Europska unija, primjerice.
Trump nije odradio niti prvu godinu drugog mandata. Kakvu štetu još može napraviti?
– Veliku. Jedna od najvećih koju može napraviti jest da se i dalje inati, svađa i nateže sa zemljama kao što su Kina ili Indija, da ih svojim potezima gura u iznuđene brakove. Indija i Kina su u takvom odnosu koji je u odnosu na ono što im radi Trump racionalan. Europska unija ima pak velikih problema također s rastom radikalne desnice. Situacija sigurno nije ružičasta, a nemamo nikakvu sigurnost u to da Sjedinjene Države to shvaćaju i obuzdavaju. Krećemo se ka novoj podjeli svijeta, ali ne na liniji Washington – Moskva, nego Washington – Peking. Zabrinjavajuće je to okupljanje retrogradnih režima. Vidjeli smo da su Putin i korejski predsjednik Kim Jong-un stajali jedan uz drugoga u Pekingu.
Zahvalio je “velikom vođi” na sudjelovanju u ratu u Ukrajini.
– Da.
Je li realna opasnost od izbijanja svjetskog sukoba?
– Kad imate posla ne nepredvidivim akterima koji posjeduju nuklearno oružje je teško prognozirati, ali mislim da ne postoji. Neki kažu da je Treći svjetski rat već započeo, no ako bi on počeo nužno bi se koristilo nuklearno naoružanje. Vođe su političari drugog ešalona – nemamo više onakve kakvi su bili Winston Churchill, Margaret Thatcher, pa i Josip Broz Tito – no ipak su svjesni da nema pobjednika u atomskom ratu. Ekonomija ide uz ideologiju i ne vjerujem da će se ruski tajkuni, primjerice, odreći lijepoga života. Bez obzira na agresiju Rusije na Ukrajinu i na sankcije, dobar dio ruskog establišmenta i dalje ima imovinu na Zapadu, iako je zamrznuta. Djeca mnogih političkih i medijskih ratohušačkih glodura žive, odnosno studiraju na Zapadu. Margareta Simonjan je jedna od žešćih Putinovih medijskih trbuhozboraca koja je prva govorila da treba baciti nuklearnu bombu, ako Rusija počne gubiti rat. Njena su djeca u New Yorku.
Gdje je Hrvatska u svemu?
– Nažalost, na marginama. Nije se postavila kako bi mogla i trebala, posebice kad je u pitanju regija. Europska unija je očekivala da će Hrvatska biti vučna služba ostatka Balkana, a to se nije dogodilo. Mala je zemlja, ali se mogla puno više angažirati, posebice kad su u pitanju ostale zemlje Balkana. Nešto je pomogla Bosni i Hercegovini, no ta politika i dalje nije dorečena kako bi trebala biti. Zagreb treba imati kontakt izravno sa Sarajevom, a ne preko Mostara. Hrvatska bi prema BiH trebala imati politiku kao prema suverenoj državi čiji je opstanak za nas od egzistencijalne važnosti. Ne bismo trebali voditi politiku spram BiH preko Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine i preko Hrvata, nego preko BiH kao takve. Prijateljstvo hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića s Miloradom Dodikom, otvoreno proruskim političarom koji ruši BiH i ugrožava Hrvatsku i Hrvate u toj državi te koji je najavio odlazak u Moskvu radi dobivanja podrške za priznanje Republike Srpske, nas koči u Bruxellesu. Europska zastupnica je Željana Zovko i utoliko je Hrvatska mogla poručiti da imamo prvu predstavnicu BiH u EU, a ona je najgora protivnica Bosne i Hercegovine, odnosno Sarajeva. Hrvatska je neaktivna i troma čak i u zemljama s kojima ima veze, kao što su Crna Gora, Kosovo, Makedonija i Srbija. Brinu pubertetski sukobi premijera Andreja Plenkovića i Milanovića na razini “tko ima većeg”, a najviše brine Milanovićeva pozicija spram Ukrajine i ratu u Ukrajini te divljenje koje iskazuje prema Rusiji. Hrvatska bi se mogla više angažirati i oko Gaze s obzirom na to da ima dobre odnose s Izraelom. Nemamo kapaciteta. Pogledajmo tko nam je ministar vanjskih poslova i bit će nam jasno zašto je Hrvatska potkapacitirana. Od prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana je ostao atavizam da nismo Balkan, a jesmo mentalno, bez obzira na to što smo i mediteranska i srednjoeuropska zemlja, i svugdje u Europi nas doživljavaju kao balkansku. Ne moramo se stidjeti toga što smo dio Balkana. Trebali bismo pokazati utoliko neku snagu, ne da bismo bili regionalna sila, nego da politikom pokažemo da nastojimo povući te zemlje prema EU jer vidimo da interes za njihovo priključenje među ostalim članicama opada. To ne bismo trebali raditi tako da se grlimo s Dodikom. Hrvatska bi trebala biti pozitivno aktivna, a ne biti nebitna zemlja. Jedan Slovak Miroslav Lajčák i slovačka politika uopće su vrlo angažirani oko Kosova. Zašto nismo mi ili pak oko toga da pomognemo Crnoj Gori pristup EU, ali tako da pomognemo procrnogorskim snagama. Vidimo da Crna Gora sve više tone u takozvani srpski svet.
